Gore je tiho
-
Jezik izvornika: nizozemski
-
Prijevod: Maja Weikert
-
Broj stranica: 312
-
Datum izdanja: veljača 2013.
-
ISBN: 978-953266464-5
-
Naslov izvornika: Boven is het stil
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 415 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 8,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Blizanci Henk i Helmer, uvijek tim redom; Helmer je bio stariji, ali Henk je bio brži. Bili su nerazdvojni sve dok Henk nije pronašao Riet, i sve dok se automobil koji je Riet vozila nije survao u jezero.
Na dan bratove smrti Helmer je po očevu nalogu napustio studij književnosti i na maloj obiteljskoj farmi počeo život “s glavom ispod krave” – život koji mu nije bio namijenjen.
No može li se vratiti život koji je bio tvoj, ali si ga propustio?
Trideset pet godina poslije Helmer će ostarjela oca premjestiti u sobu na gornjem katu, a klupko gorčine, strepnje i prijekora počet će se odmotavati kad ga u dom Van Wonderenovih još jednom donesu Riet i Henk – njezin osamnaestogodišnji sin.
Gore je tiho Gerbranda Bakkera oda je nizozemskom pejzažu, ravnici i beskrajnom nebu ponad nje – roman čija zavodljiva napetost počiva na naizgled jednostavnom jeziku, fascinantnome pripovjedačkom glasu i neuništivoj želji za ispunjenjem.
Gore je tiho Gerbranda Bakkera jedno je od onih rijetkih književnih djela koje bi svatko trebao pročitati.
The Irish Times
Ovo je tiha knjiga, smjerna tona i fina, samopodcjenjivačkoga humora. Bakkerovi su likovi stvarni – u jednakoj mjeri izgubljeni i zbunjeni te humani i šutljivo snažni.
Times Literary Supplement
Neobičan, nezaboravan roman...
The Guardian
Život, smrt, osamljenost, izgubljeni snovi – tu smo priču čuli već bezbroj puta, no Bakker je pripovijeda tako svježe kao da ju je upravo izmislio. Dijalozi su poput iskre u tmurnome sivom krajoliku.
Die Zeit
Briljantan, iznimno suptilan roman.
The Independent
Tajna je Bakkerove knjige u finoj ugođenosti svakog njezina dijela, u savršenom ritmu priče.
The New York Review of Books
Gerbrand Bakker : Gore je tiho
www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 4.6.2013.
Izraz “stavio sam glavu pod kravu” ponavlja se poput refrena u romanu Gerbranda Bakkera „Gore je tiho”. Varijacije su minimalne. “Stavio glavu pod kravu i pustio da stvari idu svojim tijekom”. “Uvijek te proklete krave na prvome mjestu. Uvijek kao idiot držati glavu pod kravama...”. “U trideset i sedam godina u kojima sam držao glavu pod kravama nisam ni jednom bio na odmoru.”, i sl.
Nizozemski seljak Helmer “stavio je glavu pod kravu” kad je prekinuo studij književnosti u Amsterdamu. Mlađi brat blizanac Henk trebao je ostati s ocem i majkom na farmi. Ali Henk je poginuo u prometnoj nesreći. Djevojka s kojom se družio sletjela je s autom u kanal. Tog dana za mlađeg brata Helmera se sve promijenilo. Prvo je djevojka razdvojila blizance, a onda ih je i smrt nepovratno rastavila. Helmer je s ocem preuzeo farmu i četrdeset godina kasnije još je uvijek bio tu: na seoskom imanju koje je kajakašima što prolaze kanalima izgledalo poput bezvremenske kapsule, zaustavljene u vremenu zajedno s njenim čudnim ukućanima što s prozora ili ograde bulje u prolaznike.
Motivi Bakkerova romana “Gore je tiho” nisu originalni. Povezanost blizanaca, usamljenost nakon smrti jednog od njih, život na izoliranoj farmi, život sa životinjama, briga o umirućem ocu, potisnute želje za suprugom i obitelji, za nekim tko bi zamjenio davno umrlog brata... No Bakkerovo pismo je sasvim originalno. Posrijedi nije samo odmjerenost i elegancija stila, neočekivanost humora i začudnost percepcije. Prije svega Bakkerovo pismo je tekst autodidakta. Glas nekoga, tko kao da je šutio godinama, desetljećima, zapravo čitav život.
U lapidarnim biografskim natuknicama stoji da je Gerbrand Bakker (1962.) prije nego što je postao vrtlar studirao nizozemski jezik i književnost. Dakle, Bakker nije farmer i vrtlar koji je studirao književnost pa počeo pisati. Da bi postao piscem on je krenuo obrnutim putem i svoj put ka književnosti pronašao kroz vrtlarstvo. Ideju za roman dobio je na Korzici. Ali isto tako ju je mogao dobiti dok je glavu držao među gredicama salate ili u nekom svom drugom vrtlarskom poslu.
U intervjuima datim nakon što je postao dobitnikom međunarodne nagrade IMPAC Dublin za 2010. godinu Bakker spominje kako obožava sakupljati grabljama lišće. Zvuk tvrde plastične četke i suhog lišća dovodi ga u meditativno stanje. Kaže da lišće sakupljeno na hrpe ponekad razbaca pa počinje iznova skupljati. Možemo ga zamisliti i kako kosi pokošenu travu, vozeći se kosilicom po istoj traci; kako uvijek iznova boji iste prečke na ogradi...
“Gore je tiho” rođen je u šetnji unutrašnjošću Korzike, ali je isto tako mogao biti rođen tokom sakupljanja (i razbacivanja) lišća. On je glas koji se pojavio niotkuda. Glas autodidakta, vrtlara, čovjeka koji grablja lišće, izmještenog čovjeka... Jednom kada je pustio svoj glas Bakker nije znao niti da li je to što piše roman, književnost uopće, niti da li je on pisac. Niti nakon nagrade i međunarodnog uspjeha (roman je preveden na devetnaest jezika) još nije bio na čistu. Dobiveni novac kao pravi farmer potrošio je na kupovinu stoke.
Ovakav izdvojeni glas, samouki glas, u pravilu dolazi iz “nepotrošenog jezika” i “ne-prostora”. Iz zemalja i teritorija koje su s onu stranu “civilizacije”. To može biti Balkan, Istočna Evropa, Mala Azija... Posrijedi su “mitski”, “atemporalni” teritoriji gdje tobože nema povijesnog napretka, gotovo pa nalik na distopijske teritorije iz znanstvene fantastike. Ali ujedno to su i “autentični” prostori, s “autentičnim ljudima”.
Nizozemska se nikako ne uklapa u tu mitsku kartografiju. Bakker spominje Amsterdam, studij književnosti, organizirani otkup mlijeka i stoke, dobrostojeće farmere s golemom ušteđevinom, uređene kanale, bavljenje sportom (klizanje, veslanje)... Negativni element u toj konstalaciji predstavljaju svinjari iz Brabanta: oni podrazumijevaju Pad u smrad, nečistoću i ne-civilizaciju. A pozitivan element predstavlja Danska, mjesto bijega za sve sjeverne Nizozemce koji se pokušavaju “spasiti”, “učiniti nešto”; za sve koji još uvijek imaju snage fantazirati.
Bakkerov narator na zidu sobe ima uokvirenu kartu Danske. Kao i sjeverna Nizozemska i Danska u realnoj kartografiji predstavlja samo još više civilizacije, samo još više farmi i krava. No za njega ona je prostor bijega. Kada na ionako bezvremenskoj farmi sve stane - kada otac umre, nada u život sa ženom mine, a mladi nadničar odseli - Bakkerov narator odlazi u Dansku. U susret sa prekidom od svoje svakodnevice.
Tu gotovo da možemo vidjeti Gerbranda Bakkera. On nije otišao u Dansku, već u Irsku. Prvo je progovorio, autentičnim i izdvojenim glasom; na mjestu na kojem se to ne očekuje, koje ne bi trebalo biti ni autentično ni izdvojeno; a zatim ga je taj glas odveo u otočnu zemlju onkraj granice poznatog svijeta, gdje je okupan aplauzom književne elite i poput novorođenog teleta oblizan hvalospjevima kritike.
Vrtlarev roman koji nećete ispuštati iz ruku
www.tportal.hr, Marija Ott Franolić, 26.10.2013.
'Gore je tiho' Gerbranda Bakkera oda je nizozemskom pejzažu, ravnici i beskrajnom nebu ponad nje – roman čija zavodljiva napetost počiva na naizgled jednostavnom jeziku, fascinantnome pripovjedačkom glasu i neuništivoj želji za ispunjenjem.
'U kuhinji je toplo. Sunce obasjava stol. Prelijeće par pataka. Mažem dvije kriške kruha, stavljam sir na njih i uspinjem se stubama. Otac se nije probudio kad sam ušao u njegovu sobu. Oprezno stavljam tanjur na noćni ormarić i sjedam na stolac pokraj prozora.'
Ovako šturim, gotovo scenarističkim stilom, čitatelja u tekst uvlači nizozemski pisac Gerbrand Bakker. Kad sam u kratkoj biografiji pročitala da je autor romana 'Gore je tiho' nakon studija književnosti i nizozemskog jezika postao vrtlar, pomislila sam da se radi o novom marketinškom triku, da je možda izdavač zaključio da će se vrtlar bolje prodavati od običnoga profesora nizozemskoga. Nije naravno uopće važno je li autor stvarno vrtlar, no neke karakteristike ovog neobičnog romana - oskudna naracija, nedostatak događajnosti, posve tiha i mirna atmosfera u koju smo uvučeni – a stvaraju je i najmanji pokret lika, svaki zadatak u vrtu ili sa životinjama – roman čine egzotičnim i pitoresknim, tekstom koji bi možda i mogao napisati neki zamišljeni vrtlar uživajući u miru prirode. Dakle ne događa se puno, likova je malo, nedostaju opisi u uobičajenom smislu - zašto je ovaj roman teško ispustiti iz ruku?
Helmer, narator i glavni lik, prekinuo je studij kad mu je poginuo brat blizanac, i ostao se brinuti za obiteljsko imanje, do kojeg mu nije ni bilo posebno stalo, nego je naprosto napravio ono što se od njega očekivalo. U trenutku kad počinje roman - kojeg se u širem smislu može nazvati obiteljskim, iako se događaji i doživljaji iz vremena kad je obitelj bila potpuna samo naslućuju iz Helmerovih reminiscencija - otac je star i nepokretan i Helmer se za njega potpuno brine, iako im je odnos vrlo loš, jer otac je bio autoritativan, patrijarhalan, čak nasilan, očekivao je da ga se slijedi i pritom nije puno objašnjavao. Braća blizanci, Hank i Helmer, držali su se zajedno. Sve do onog trenutka kad više nisu – jer Hank je našao djevojku, Hank je htio ostati na imanju, Hank se odvojio. Što je želio Helmer, teško je reći. Svakako ne završiti na očevom imanju, bez brata i majke, prepušten svojoj i očevoj bezvolji. Radnju i atmosferu pripovijedanja najviše obilježava nedostatak, i to ne samo u stilskom smislu. Helmer je uvijek bio drugi, manje važan, njegov je brat Henk imao djevojku, otac je više polagao u brata, zbog čega je bilo normalno da će baš Henk nastaviti voditi imanje, i sve su nade kao da su se i za Helmera i za oca s njegovom smrti raspršile. Ostao je Helmer, 'druga klasa', uvijek lošiji, gotovo nezamijećen, samozatajnija polovica para, onaj od kojeg se ništa i ne očekuje.
Oskudnost naracije paralelna je Helmerovom osjećaju nedostatnosti, uvijek perspektive drugosti, polovičnosti. Ispovijest je to lika koji, iako je od bratove smrti prošlo dosta vremena, nije navikao na samoću, koji ima osjećaj da ima samo pola tijela, i kao da ne zna što bi sa sobom započeo: 'U roku od deset minuta sjedio sam na svim stolcima. Da me netko vidi, pomislio bi da pokušavam biti učetvero, samo da ne bih morao jesti sam.' Nije posve točno da glavni junak 'priča' svoju priču, čitatelj dobiva dojam da on u njoj i ne sudjeluje, njegov život kao da se događa mimo njega, kao da je istrpljen, obilježen odsustvom – on doslovno gurne glavu pod kravu i pravi se da taj život živi netko drugi. Možda brat koji se ne pojavljuje nego označava nedostatak? Života? Djelovanja? Lik Helmera podsjeća na stereotip sjevernjački šutljivih i suzdržanih tipova ljudi, kod kojih emocije samo implicitno, u detaljima, isplivavaju na površinu. Kad mu na imanju dolazi pomoći sin bivše Henkove djevojke, on će s njime praktično i vrlo malo razgovarati, onoliko koliko je nužno za suradnju, ali će se zato njegove emocije i suptilnost sliti u kupovanje televizora kojeg nikad u životu nije imao, samo zato što je mladić spomenuo da bi ga volio gledati.
Kratkim opisima situacija u kojima se lik nalazi, ispričanima u prvom licu, direktnim nabrajanjem njegova kretanja i mišljenja, roman podsjeća na naraciju u posljednjem romanu Slavenke Drakulić, 'Optužena', u kojem su iz perspektive malene djevojčice ispričani strašni i traumatični obiteljski događaji. Ovdje nema traume, samo neslaganje s krutim ocem, niti postoji neka drama, već samo posvemašnji mir. Čitajući roman 'Gore je tiho' potpuno sam se saživjela s atmosferom mira i prirode u kojoj se likovi nalaze, tim više što je ovo jedan od onih romana koji su sve bolji prema kraju.
Ako je istina da svaka priča u sebi ima konflikt koji pokreće radnju, možda ovdje radnja ni nije pokrenuta. Priča samo teče, zaustavlja život u trajanju, u svijet romana mogli bismo ući u bilo kojem trenutku, izaći, vratiti se i sve bi bilo jednako. Bio bi to još uvijek svijet jednog tihog čovjeka koji ni sam nije siguran što želi, sve dok ne shvati da je bit baš u tom protjecanju, mirnom življenju života. Zato je ovaj roman teško ispustiti iz ruku – jer čitatelja taj svijet svojom mirnoćom, tako neobičnom i suptilno opisanom, posve obuzme, tako jako da ga drži još danima nakon sklapanja korica knjige.