U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Gledajući odgovore
Special cijena
116,10 kn
Redovna cijena
129,00 kn
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: prosinac 2018.
-
ISBN: 978-953358064-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 265 g
“Plodna nesigurnost određenih tekstova u ovoj novoj pjesničkoj zbirci Sonje Manojlović tretira mogućnost inače evidentne dvojbe o kondicijama suvremenog svijeta. Logocentrizam a svojim upornim tvrdnjama o najboljem mogućem svijetu dolazi vlastitom dvojbenošću na opravdanu naplatu u senzibilnijeg, modernijeg i naposljetku zahtjevnijeg čitatelja. Pozicioniranjem (ženskog) Subjekta u gomili nastavlja se i dalje trajna i precizna istraga o aktualnom stanju vlastite persone u svijetu neselektivne informacije i klišeiziranih afektivnih učinaka. Istraga o humanim, sociološkim i političkim kondicijama slabo kotirajućeg Subjekta i njegova ugroženog humanuma, kao odavno izabrana poetska strategija kvalitetne hrvatske pjesnikinje, a Gledajući odgovore nova je reakcija poznate autorice na ponudu svijeta bez orijentira i respektabilnoga moralnog kapitala.” - Branko Maleš
Sonja Manojlović: "Gledajući odgovore"
Irena Matijašević, HRT - HR 3 - Poezija naglas, 19. 7. 2018.
Nepomirljivo intelektualna, autorica donekle hermetične poezije ili "poezije s ključevima za tumačenje" koje - kako kaže u svojoj pjesmi "ostavlja na tajnim mjestima" - Sonja Manojlović, rođena 1948., već je nekoliko desetljeća izuzetna pojava na hrvatskoj pjesničkoj sceni. To je pjesnikinja koja računa na visoko koncentriranog čitatelja jer ona ga - kao u nekoj igri - svako malo zaskoči te se s njim donekle i poigrava, računajući i na količinu nerazumijevanja, kao strateške prednosti autora nad potencijalnim slušateljem ili čitateljem. Osnovna strategija čitanja je gonetanje stihova i dešifriranje smisla, koji - kako priznaje sama - često možda izmiče i samoj pjesnikinji jer i ona igra ili pleše na rubu smisla i besmisla.
Ipak, pažljivije će oko ili uho zamijetiti stalnu prisutnost metafora i slika djeteta, dječjeg jezika, spominjanje plodne vode, u sklopu šireg razmišljanja ili poimanja života kao stalnog ponovnog rađanja u novim tijelima, pod pretpostavkom da nam duša seli u njih nakon smrti. Taj je, uvjetno rečeno, svjetonazorski spektar, možda i okosnica propitivanja i dovođenja u pitanje samog ljudskog jezika, u ovoj formi u kojem se on u zreloj dobi života razvio kod pjesnikinje.
Potvrde za duboka promišljanja odnosa smrtnosti, rađanja i jezika kao nečega bitno ostarjelog - jezika što ga pjesnikinja pokušava pomladiti - daju i stihovi poput ovih: "Izranjam iz plodne vode/ i hraneći se sobom, stižem do nejestivog/ gotovo ničeg, brzog jedra". Kontrafaktualno je i kontaintuitivno ustvrditi da to nejestivo, to nespoznatljivo u sebi, što prvo imenuje "ničim", na kraju postaje neko "brzo jedro".
Na drugom mjestu Manojlović kaže "A kakve su tu bile riječi! Prebacim ih i sada preko ramena, i nosam naokolo, a ni za što više nisu." Pjesnikinja nije ostarjela, ali jezik jest - to je paradoks što ga dosljedno ispituje Sonja Manojlović koja je, budući da je pjesnikinja dužna na neki način biti mladog i znatiželjnog duha, boriti se s jezičnim okaminama, razbijajući u tom naporu i klasični smisao i sintaksu te ubacujući svakojake začudne sklopove, sve u svrhu "pomlađivanja jezika". Primjer takvih sintagmi su : "duboko brujeća mahovina" ili "oči oštrulje"; zatim kad kaže: "Jaglaci jaglacuju, a ti".
A kad na kraju, u zadnjoj pjesmi, pjesnikinja ironično i samoironično kaže - "A što, ne razumijete me?" - mi se potpuno slažemo s njezinim pitanjem, na koje ne znamo odgovor jer jednim smo je, podsvjesnim dijelom, razumjeli. Iako je razumno i pretpostaviti da svrha uopće nije bila razumijevanje nego potenciranje nesporazuma, za što se zalažu neke novije poetičke i estetičke teorije, koje se temelje na "nerazumijevanju" ili "nepovjerenju u komunikaciju", a nekad se imenuju i estetikom "glitcha". U tom možda lošem razumijevanju ove "poezije s ključem koji je pjesnikinja ostavila na tajnim mjestima", ipak mislimo da smo pronašli neka tajna mjesta: reference na povezanost stalnog rađanja ljudske duše u novim tijelima i stalnog rađanja jezika u novim sklopovima i riječima.
Sonja Manojlović je, u svakom slučaju, intrigantna pjesnikinja, i sigurno će neki njezini stihovi, a i cijele pojedine pjesme, probuditi i potaknuti na razmišljanje. Čak i kad pjesnikinja kaže "Ljuljaju se kipuće jezgre, klijaju nova čula" mi ne znamo misli li pritom na jezgre atoma, ili neku drugu referencu iz fizike, ili na jezgre sebstva, ali razumijemo je kad kaže da "klijaju nova čula" i čini se da je njezina poezija vrlo ambiciozan pokušaj da ih sama dočara. Među brojnim pjesničkim zbirkama Sonje Manojlović izdvajamo sljedeće: Daj naslov, A sa šest labradora na more putovat, Čovječica, Vješturkov tanac, Babuška, Jedan espresso za Mariju, Sarabanda, Davnog stranca ljubeći i Tako prolazi tijelo.
Nova zbirka pjesama nagrađivane autorice
Karmela Devčić, Jutarnji list - Like!, 1. 2. 2019.
„Gledajući odgovore“ zanimljiv je naziv pjesničke zbirke Sonje Manojlović, koju je ovih dana izdala Fraktura, nove u nizu knjiga poezije koje autorica objavljuje od sredine 1960-ih. Uvrštavana u antologije, prevođena na više od dvadeset jezika, Manojlović od početaka prate afirmativne kritike i brojne nagrade, među ostalima, 2016. Je dobila Goranov vijenac, a laureatkinja je i međunarodnih nagrada za izvrsnost u poeziji u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj.
„Rano sam se počela zanimati za ljude i odmah shvatila da mi knjige u tome mogu pomoći. Iz toga proizlazi sve u mojem životu – upoznavanje ljudi, prijateljstva, čitanje, putovanja, i, konačno, neprekidno pisanje. Iako sam objavila i jednu knjigu kratkih proznih formi „Mama, ja sam Don Juan“, odlučila sam da ću svu svoju energiju usmjeriti na poeziju. Sigurna sam da to znam i mogu raditi bolje od ičega drugog u svom životu. Odabravši poeziju, nisam se prisiljavala ni na kakve kompromise – radim ono što volim i hoću puno radno vrijeme, a ono je 24 sata na dan“, kazuje autorica.
Govoreći o procesu pisanja , o tome kako je gradila novoobjavljenu zbirku glasno razmišlja: „Neki ponosno izjavljuju da pišu zbirke, a drugi se zadovolje time da pješice idu od pjesme do pjesme. Ja sam trenutačno u fazi kad nepovezano bilježim – nepovezano, i bacam to k drugim bilješkama. A kad prikupim snage, volje i raspoloženja, pregledavam ih. Recimo, jednom godišnje. Odvajam ono „jestivo“, pa ponovo pregledavam, i tako se, stalno pregledavajući, jasno vidi gdje što treba pojasniti ili dodati, ali, uglavnom, treba odbaciti sve suvišno. Na kraju se pojavi neka cjelina od par desetaka pjesama koje opet treba uravnoteživati, i u toj kombinatorici mi prolazi vrijeme pisanja, ili građenja, kako ste to vi rekli“.
Sonja Manojlović piše o unutarnjim događajima jer su joj „najvažniji, ali bez pretjeranog razumijevanja. Ovaj paradoks objasnila bih jedino pretpostavkom da autor može zapisati nešto što mu se događa, ali to će možda tek kasnije potpuno razumjeti. Ustvari, to se često događa. A i čitatelj, recimo, ujutro razumije nešto što mu poslijepodne neće baš puno govoriti, i obratno – zato i napuštamo i vraćamo se istim knjigama i idejama u skladu s pregrupiravanjima naših prioriteta ili afiniteta, kako vam drago. Mijenjamo se na taj način otprilike svakih desetak godina. Intelektualna radoznalost, ljubav, zdravlje, seks, novac, imovina i putovanja zamjenjuju svoj redoslijed na našoj listi prioriteta, i to se može iščitati u životu svakoga. I još jedan paradoks: svi se mijenjamo ostajući isti“.
Pogledajte odgovore pomoću poezije
Andrea Divić, Cro-kultura.com, 11. 3. 2019.
Sonja Manojlović završila je filozofiju i komparativnu književnost i može se reći da je od svojih struka uzela najbolje i utkala u svoju poeziju, koja je prepoznata kod nas (što dokazuju brojne nagrade, među kojima i Goranov vijenac 2016. godine), ali i u svijetu (međunarodne nagrade u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj…). Iza nje su brojne knjige poezije koje svjedoče o pjesničkoj plodnosti, a ovaj ponedjeljak predstavljam vam Gledajući odgovore, najnoviju zbirku proizašlu iz autoričina pera, u izdanju Frakture i urednika Seida Serdarevića. Autoričinu zbirku još je jednom (nakon nekoliko uspješnih suradnji) svojim ilustracijama upotpunio Saša Šekoranja, dajući joj tako još jednu dimenziju posebnosti i odlično upotpunjavajući stihove jednostavnim, ali snažnim ilustracijama.
Osim malih slikarskih umjetničkih djela i jednostavnosti zbirke, osvojit će vas pjesnički jezik Sonje Manojlović kojim su ispunjene stranice. Autorica progovara o svijetu oko sebe i poziciji „ja“ u njemu. Iako se pjesme mogu na prvi pogled činiti hermetičnima, one zapravo vrlo snažno uspostavljaju komunikaciju s čitateljem i ostavljaju dubok dojam jer je autorici često dovoljan i samo jedan stih da pogodi u srž emocije ili pitanja temeljnog u pjesmi, gradeći dalje oko njega pjesničke slike snažnih metafora i poruka. Jezik je alat kojim se Sonja Manojlović koristi da dočara sva pitanja, sva promišljanja i sliku svijeta u kojem se nalazi. U pet cjelina brojni se motivi isprepliću u stihovima oblikujući poseban pjesnički svijet u koji se uranja postavljajući pitanja i gledajući odgovore.
Sonja Manojlović u ovoj zbirci kombinira pjesništvo i slikarstvo; jezik je hermetičan, ali se i otvara, a čitanje stihova potaknut će vas da spoznate vlastita pitanja i pogledate odgovore.
Život od donesenog
Tonko Maroević, Poezija, lipanj 2019.
Objavljivanjem knjige izabranih pjesama „Upoznaj Lilit“ (2002.), Sonja Manojlović je odlučno zaključila jednu fazu svojeg pisanja i u novi milenij ušla s uvećanom slobodom i pravom na razigravanje i relativiziranje već postojećih modela i dopunjavanje postignutih dometa.Nećemo reći da je još jednom krenula ispočetka, s pozicije tabulae rasae, jer je krajem prošlog stoljeća (i milenija) bila također znatno intenzivirala svoje izražajne napone i aktivirala svoju javnu prisutnost, objavljujući jednu za drugom dvije također znakovite zbirke: „Njen izlog darova“ (1999.) i „Vješturkov tanac“ (2001.).
Ali u tisućljeću koje upravo trošimo njezina je agilnost još uvećana i njezino je mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu postalo svakako jedno od najvidljivijih i najznačajnijih, prepoznatljivo po iznimnoj gipkosti motivike, razvedenosti sintakse, rasponima leksika, opuštenosti tona, račvanju značenja, izmicanju od svake doslovnosti. Unatoč stanovitim humornim učincima i neospornim (auto)ironičnim obratima, njezino pjesništvo ne možemo svrstati u light verse, nego u disciplinu koja propitkuje vlastite izvore i koordinate, u liriku samosvjesno nametnutih ograničenja ali učinkovitu u traženju specifičnog prostora i odgovarajućega zračenja.
Poeziju Sonje Manojlović nije lako tipološki i „stilski“ karakterizirati, pogotova otkad se udaljila od intimističko-egzistencijalnih premisa, što su karakterizirale njezine početke, te od bajkovito-nadrealne slikovitosti, kojom se služila u potonjemu razdoblju. Usuđujem se međutim kazati kako se ni jedne ni druge komponente nije sasvim lišila ni u najnovijim zbirkama, koje se redovito i učestalo javljaju u gotovo dvogodišnjem ritmu objave. Naime, i danas ćemo prepoznati elemente zaokupljenosti tijelom (transponirane i filtrirane velom neizravnosti), a isto tako i oniričko-fabulozne protege (samo prikrivene maskom, personom infantilnosti).
Pisac pogovora najnovijoj Sonjinoj zbirci, kompetentni Branko Maleš, koristio se pojmom hermetizma, upućujući na pjesnikinjinu namjernu zakučastost, enigmatičnost, ambigvitet (da ne kažemo trobar clus). S obzirom na njegovo inzistiranje na izlasku ( ili ispadanju ) iz logocentričnoga sustava, ne bi bilo nemoguće njezinu fakturu približiti iskustvima takozvanoga semantičkog konkretizma, dakle: oslobađanja od diktata konvencionalnog smisla i naglašavanja tvarnosti samoga teksta, uspostavljanja autonomne tekstualnosti. Naravno, da korzet krute terminologije slabo pristaje bilo kojoj kreativnoj i individualnoj opciji, pa tako i u slučaju pjesništva Sonje Manojlović.
Prije bilo kakvog pokušaja klasifikacije, obratit ću se stoga samoj pjesnikinji, samoj zbirci i odabrati pjemu koja bi mi mogla pomoći u pokušaju da se približim njezinim poetičkim intencijama. Pjesma koja mi se učinila naročito indikativnom i po mnogo čemu važnom naziva se „Život od donesenog“ i navodim je u cijelosti:
U zadnji tren pogledao me očima znalca,
a ništa razumjeti ne mogu
osim pamćenja vrste
kad ga dobace dječje ruke,
prvo onima kroz ušicu igle,
koji proždiru, za prste polizati,
na ista pitanja iste odgovore
Ali, još si imamo nešto reći,
domislivši očima po svodu
delicije
Pa, dobro, izmislim tu i tamo
po koju riječ,
moglo bi biti, liči,
i nadam se najboljem, kao dijete,
da će se sam od sebe sastaviti
ljudski lik, nikakva dovršena misao,
sa svojom odostraga zaležanom glavicom
i kosim pogledom kao u snu,
jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš,
ali, prevariš se, svaki put
Sam naslov „Život od donesenog“, po mojem mišljenju je program, svjedoči kako se autorica služi tuđim materijalima, toposima, općim mjestima, riječima iz druge ruke ili načinjenima d'après. To je dovoljno egzemplificirati gotovim , konvencionalnim sintagmama kao što su: kroz ušicu igle, za prste polizati, nadam se najboljem. Taj bi postupak po nečem bio sličan popartističkoj strategiji, služenju već priređenim ikoničkim materijalom i potom mijenjanju predznaka. Naravno, Sonja Manojlović od donesenog kroji vlastitu kompoziciju, koju onda obogaćuje vlastitim umetcima: izmislim tu i tamo pokoju riječ.
Doista, ne pledirajući za novokovanice, ali ludički raspoložena i semantički elastična pjesnikinja u najnovijoj je zbirci pustila u opticaj nekoliko sasvim osobnih izmislica: mljecka, šljiska, šljašteći,jaglacuju, pijukavo, jesenina, uglazurno, svezureće, podizvođači. Opravdano je u jednom trenutku dodala: Sve riječi ovoga svijeta dišu mi za vratom, pa se bez pardona poslužila i vokabularom s onu stranu standarda. Mogli smo, međutim, također primijetiti kako se izmišljanje riječi zbiva tu i tamo ( što je, ništa manje, topos ili puka konvencija), a repertoar takvih i sličnih izraza širok je u čitavoj zbirci: negdje-nigdje, navrat-nanos, od-do, rekla-kazala, taknuto-maknuto, kasica-prasica, bez zašto i zato.
Vraćajući se pjesmi „Život od donesenog“ nismo mogli ne vidjeti učestalo pozivanje na infantilnu vizuru: kad ga dobace dječje rukei I nadam se najboljem, kao dijete, a tom uzrastu odgovara i citat: sa svojom odostraga zaležanom glavicom. U cijeloj knjizi naići ćemo na još mnoga mjesta posvećenih „djetinjarijama“, počam od : on proteže svoju dječju debljinu, ili: djevojčice zamahuju kosom, ili: kupine koje su me kao dijete... ulovile, ili sirotom svojom dječjom matematikom... doskočim, pa sve do: Uđi u tijelo djeteta... Pogledaj svoje ruke, one su dokaz, / moraju biti dječje. Ali pravu paralelu i dopunu naći ćemo kad povežemo drugi stih pjesme kojom se bavimo ( a ništa razumjeti ne mogu) s početnim stihom uvodne pjesme nazvane „Jer ne razumijem“, a u kojoj stoji: Jer ne razumijem štorazumije i dijete. Dakle, dekodiranje, dešifriranje ili tumačenje svakako zavise , ili su u bitnom odnosu, s prvotnošću, neopterećenošću, izvornošću, čistoćom ili smjelošću djetinjeg pogleda.
A kad smo baš kod pogleda nipošto ne možemo propustiti vidjeti kako je od samog početka pjesma „Život od donesenog“ u znaku pogleda i očiju: U zadnji tren pogledao me očima znalca. Ali i u daljnjim stihovima nastavlja se hipertrofija gledanja i spominjanja očiju. U sredini teksta stoji: domislivši očima po svodu, a na samome kraju – kumulativno: i kosim pogledom kao u snu/ jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš. A propos mišljenja, osim upravo navedenih oblika domislivšii misliš, imali smo također već citiranu rečenicu: izmislim tu i tamo po koju riječ, a pri završetku ćemo naići na stih: ljudski lik, nikakva dovršena misao. Nema dvojbe da je čitava pjesma impregnirana pitanjima refleksije, problematikom misaonih paradoksa i obrata, da ne kažemo aporija. Uz tautološki binom: na ista pitanja iste odgovore nailazimo i na rezignirani zaključak:ali, prevariš se, svaki put . U cijeloj se knjizi zapravo provodi predilekcija optičkog i vizualnog nad logičkim i racionalnim. Amblematičan je u tom pogledu (da ne kažem: u tom smislu) stih: gledam očima oštruljama, bez misli, a oftalmološka perspektiva obuzima bezbrojne pasuse: za sve otvorene oči, odnosno ljudi koji olako izbeče oči, ili pak: naočigled, pa zatim: iako tek sad oči gledaju, to jest: zasjelom na uzdignute pasje oči. Možemo, i moramo, nastaviti nizati slične kombinacije: do samog dna, otvorenih očiji, ili: i onaj široko otvorenih očiju, ili: izjeda pličinu očinjega vida, ili: tek navečer, ravno u oči,ili: izvana okati strah,ili okrutnim, poliglotskim okom, ili: sitno nazubljenih očiju, ili: otvara oči, njihova dna,ili: posežući za svjetlom, mirnim očima,ili: kružeći isprepadanim očima, ili, da zaključimo: dobacujući poglede... taman širine oka.
Dalo bi se nastaviti navođenjem (ne manjim brojem) primjera korištenja pojma pogleda, ali to ćemo preskočiti i završiti konstatacijom kako je aktualna poetika Sonje Manojlović obilježena fakticitetom pojavnosti, objektivizacijom vanjskoga svijeta (a taj svijet, na svoj način, predstavljaju i same riječi i rečenice). S malo pretjerivanja mogli bismo je približiti reističko-verističkim tendencijama kakve je, primjerice, zastupala francuska „škola pogleda“ (L'école du regard), a u tu svrhu pozvat ćemo se na njezinu formulaciju: pogledom koji se prilijepi uz stvari.
Da smo se, međutim, odlučili za čitanje ništa manje uspjele i znakovite pjesme „Gledajući odgovore“, možda bi naši zaključci bili drugačiji i čak pertinentniji, a mogli smo se pozivati i na ine naslove i tekstove također antologijskih protega („Slušajući prevrtljivu melodiju“, „Biti žena“, „Gdje završe djeca“, „Jedva nijemi film“). Mogli smo se poigrati varijacijama na temu kao i ako, smjeli smo sepozabaviti aspektima uvjetnosti i pitanjima usporedivisti i metaforičnosti, ali u svakome slučaju odgovor bi bio u gledanju.
Sonja Manojlović — uvodna riječ
Darija Žilić, Književna republika, svibanj-kolovoz 2019.
Povodom obilježavanja sedamdesetog rođendana pjesnikinje Sonje Manojlović, kao urednica skupa na kojem su ugledni pjesnici, kritičari i profesori govorili o njezinu književnom radu, prisjetila sam se početka dvijetisućitih godina kad se pojavljuje knjiga »Upoznaj Lilit, izabrane pjesme 1965.— 2002.« koju je uredio i pogovor joj napisao profesor Cvjetko Milanja. Ta knjiga pruža presjek kroz pjesništvo autorice koja je do tada kontinuirano objavljivala već punih četrdeset godina i, čije je pjesništvo odavno postalo dijelom antologija. Mlađi autori i autorice upravo su kroz tu knjigu, te uz njezino izdanje na besplatnim elektroničkim knjigama, dobili priliku saznati više o pjesništvu velike hrvatske pjesnikinje.
Sonja Manojlović pojavila se u književnom životu sa samo sedamnaest godina zbirkom »Tako prolazi tijelo« (1965.). Od tada kontinuirano objavljuje, pauza se dogodila tek u devedesetim godinama prošlog stoljeća. U svom tekstu — analizi, koncentrirala sam se na kritička iščitavanja njezine poezije. Već od početka kritika je isticala povezivanje emocionalnosti i misaonosti. Jedan od važnijih tekstova o Sonjinu pjesništvu napisao je Branko Maleš u predgovoru »Civilnim pjesmama« 1982. godine. On ističe bitnu stavku da se Sonju Manojlović može držati pripadnicom pjesništva egzistencije. Maleš smatra kako je autoričin subjektivizam egzistencijalan, temeljni subjektivizam koji »hrani individualno osjećanje neprijateljskog svijeta i osobne, nužne zaglibljenosti u taj i takav svijet«. I doista, to će ostati temeljna odrednica njezine poetike, jer će u svim kasnijim zbirkama Sonja govoriti upravo o stranosti u tom svijetu, o neuklopljenosti, izmještenosti. Čitajući pjesničke knjige Sonje Manojlović suočila sam se s upoznavanjem njezine poetike, pa sam zasebno obrazlagala topos tijela i egzistencije, grad koji ima i sociološke, ali i kako ističe Maleš, mitske oznake, a poseban odjeljak u tekstu posvećen je propitivanju autoričine autoarheologije/metatekstualnosti, jer Cvjetko Milanja ističe kako posebno u zbirkama »Njen izlog darova« i »Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu«, Manojlović referira na vlastiti rad: riječ je o intertekstualnosti i metatekstualnosti, spominje se i reciklaža, indiciraju se memorabilne geste i emocije. U svom tekstu posebnu sam pažnju posvetila temi žena/žensko, majka, rađanje/samorađanje, jer mislim da je to još uvijek neprepoznata tema.
Tada sam i polemički pristupila Cvjetku Milanji, koji je pisao o pomodnom feminizmu: činilo mi se da činjenice iz privatnog života neprimjereno unosi u interpretaciju teksta. O tome svjedoči sljedeća rečenica koju valja i na ovom mjestu citirati: »iz prostora izvanjskog dolazi svijest o manjku ženske egzistencije, poradi nezadovoljena materinstva«, što znači neosnivanja vlastite obitelji, pa se zato, ističe Milanja, »ostali« svijet Manojlovićevoj nadaje kao jedina preostala moguća ljubav. Analizirala sam i odnos sjećanja i majke, produženog djetinjstva, mnoštvenost subjekata i potpunu depersonalizaciju. Smatram kako upravo bez poznavanja tog poetičkog vrta teško se može razumjeti sva složenost značenja poezije Sonje Manojlović. I mislim da je iznimno zanimljivo za neke buduće kritičare da se u svojim interpretacijama oslone na spomenute topose i da prate njihove metamorfoze u poeziji Sonje Manojlović. U tom smislu, rekla sam na promociji nove autoričine knjige »Gledajući odgovore«, za njezino dublje tumačenje mi je bila presudna knjiga »Čovječica« iz 2005. godine.
U toj knjizi autorica je naznačila postupke koji će biti karakteristični za Sonjino pjesništvo. Naime, kroz tu zbirku provlači se poetiziranje procesa u kojem lirski subjekt/junakinja sve više dolazi do spoznaje o mogućoj depersonalizaciji, pa si postavlja pitanje kako sačuvati i spasiti integritet, kako ne izgubiti mjesto subjekta. Uz prezentnu memorabilnu gestu i interiorizaciju, uočavamo u spomenutoj knjizi i igru jezikom, traganje za neologizmima, koje će također biti prisutno i u najnovijoj knjizi. Još je u pogovoru zbirci »Babuška« iz 1987. godine Dalibor Cvitan pisao kako pjesnikinja odabire stvari i životinje kao mnogo bolje residuume ljudskog identiteta od ljudi samih. Upravo babuška je simbol, piše Cvitan, jer gornji dio (velika babuška) je prividno ljudski, a drugi (skrivena babuška) je lingvistička životinja sastavljena od krhotina jezične stvarnosti. A upravo u knjizi »Gledajući odgovore« Manojlović se bavi tim krhotinama, tim nemuštostima koje ostaju kada se komunikacija sužava, razbija, pretvara u vještinu. Tonko Maroeović u svom članku »Svijet iz bajke« naglašava pak kako autorica tekst oživljava evociranjem irealnih, mitskih ili fantastičnih bića. U pjesmi »Nenapisana autobiografija« iz spomenute zbirke »Čovječica«) pjesnikinja spominje one koji »ponekad kažu da su ljudi,/a ponekad da su mačke«. Ona s njima osjeća bliskost, jer se i sama definira kao kiborg/doneseno biće. Zanimljivo je i kako spominje vlastito postojanje u zraku, a zrak dobiva i oznake plodnosti — jer »u ledenom zraku se zrije.« U novoj knjizi nalazimo simbol šiljato uho koje je i inače prisutno u Sonjinim knjigama i označava vraga. I rekla bih da se upravo kroz to jukstaponiranje ljudskog i neljudskog odvija jedna posebna priča, kroz to neljudsko, i kao da kroz sve te knjige želi doći do stanja potpune dezintegracije postojećeg jezika i ostvariti kretanje prema novom imenovanju.
Još u »Čovječici« autorica je osobito podcrtala ironiju prema »prigodnim riječima«, prema »blaženim stereotipima«, te prema »lirskim olupinama« koje se najčešće koriste u ljubavnim pjesmama. Sonja razbija te slike i dotrajale međuodnose, a u novoj knjizi je prisutan i odmak i prihvaćanje vještine. Nije slučajno da se pojavljuje izraz »scenarični osmijeh«, niz elemenata koji pokazuju radikalnu odmaknutost od sebe, stropoštavanje: »stropoštavam se kao stvar«. U pjesmi »Emocionalno knjigovodstvo« nalazimo stihove: »Zuri u muškarce i u žene,/ iskošenih zuba,/njihov scenarični osmijeh«. Lirska junakinja je kao doneseno biće u pjesmi »Nenapisana autobiografija «, koja je nastala sama od sebe. Sonja u svojim pjesmama govori o bićima koja su bačena u svijet, dijete je bačeno u zrak, koji ima elemente plodnosti (pjesma »Gdje završe djeca«). Nema »prirodnosti«, nema rađanja kao ulaska u Svijet, već nastaje ironičan odnos prema svijetu koji nije radikalna kritika komunikacije, već ovdje govorimo o pomirenosti. U prethodnoj knjizi »Dobri za sve« autorica će kritički i angažirano govoriti o tribalističkim elementima društva, ali u »Gledajući odgovore« je suočenje sa sobom bez memorabilnih gesti, snažna vezanost za jezik, te neprijateljski odnos pojedinca i grada.
U sjajnoj pjesmi »Svakodnevnica« autorica baš govori o nepotrebnosti nekog mjesta kao doma: »Ne treba mi ni podrum, ni tavan...«, spominju se i dlakavi mutanti. Poseban se irealan učinak stvara unošenjem slika tih čudnih neljudskih bića. U gradu postoje ugrizi, nema utočišta, lirska junakinja šćućuruje se u samoj sebi i promatra i gleda. Gledanje, promatranje, stvaranje mentalnih slika i ponovo pojavljivanje tog djetinjeg koje se javlja i to je dezintegracija jastva djetinje/odraslo ja, majčino »odmjeravanje«, očekivanje, iznevjerenost (»ali, prevariš se svaki put«). I želja da se gleda iz pozicije djeteta premda je svjesna da je to nemoguće, a o tome govori stih u pjesmi »Jer ne razumijem«: »jer ne razumijem što razumije i dijete, /gledam očima oštruljama bez misli, /u slikama«. Oštrulje su isto jedna sintagma koja pokazuje igru riječima. Na kraju se pokazuje neljudskost svijeta. Zašto je upravo pjesma »Gledajući odgovore« posebna? Umjesto govora, Manojlović ističe važnost gledanja i to još u zbirci »Čovječica«. Spominju se ogledanja u ogledalu, imperativna gledanja (gledanje nasuprot neživljenju). Upravo zato se vraćamo očima »oštruljama bez misli«, pogledu, jer on ne mijenja ništa: »I, ne, neću počinjati o onome što jest /pogledom koji se prilijepi uz stvari / kao da ih samim gledanjem može popraviti« (pjesma »Retoričko pitanje«). U pjesmi »Gledajući izloženo« nalazimo stihove: »ali, teško je do ičega doći / na grudi ne prianjajući, samo gledajući.« Lirska junakinja te pjesme je odmaknuta, ona ništa ne prianja uz sebe. Gledanje, kako ističe, ne mijenja ništa, ne može donijeti promjenu, nego je sve vezano samo uz dijagnostiku nekog stanja i pomirenost. O svemu tome rezimira u pjesmi »Život ja« koja eksplicitno govori o tom urušavanju: »Na jezičcu kopna ja živim / čas magleno je, / čas u pljusku sunčeve ikre, / obnevidjela odavno za blizu i daleko, nad dubinu sjenovitu naginjem se, drži me za ruku, / da se stropoštam, da ne potonem / sporo, lebdeći, do samog dna, otvorenih očiju«. No na kraju, možda se ipak novi početak ostvaruje kroz zaborav postojećih riječi koje »ni za što više nisu« i zato se naglašava »zato učim jezik ispočetka«?
Novomilenijski pogled na pjesništvo Sonje Manojlović
Tonko Maroević, Književna republika, svibanj-kolovoz 2019.
Preko pola stoljeća Sonja Manojlović je djelatno prisutna i odgovarajuće prihvaćena u susljedno aktualnoj poetskoj produkciji. Ako vam to izgleda dugačko i već povijesno verificirano, nemojte previdjeti da je ona startala još u tinejdžerskoj dobi i da je u gotovo svakome razdoblju svojega djelovanja znala uzvratiti ponešto drugačijim izražajnim sredstvima i otvoriti se novim motivskim područjima i problemskim aspektima. Njezin je start, još ranih šezdesetih godina, bio u znaku egzistencijalnog iskustva i prepoznat po doživljaju opore tjelesnosti, ali nije ostala nezamijećenom i njezina sklonost refleksivnosti, sposobnost traženja i nalaženja primjerenih verbalnih korelativa.
Razvojna putanja podrazumijevala je postupno smanjivanje biofilne i referencijalne komponente u korist simbolizacije i tekstualnosti. Kratkotrajni prolazak kroz tehniku pjesme u prozi relativizirao je sintaktičke odnose rečeničnih sklopova, ojačao semantičku napetost. Poetska imaginacija Sonje Manojlović potom se sve više udaljavala od empirijskih koordinata i doživljajne sfere, kao da je prelazila na druge i drugačije modifikacije ekspresivnih polazišta, preuzimala uloge inih govornika, stavljala maske izmišljenih i bajkovitih likova. U drugom razdoblju njezina pisanja, kroz sedamdesete i osamdesete godine, može se govoriti o ludičkom shvaćanju pisanja, više nego li o nadrealnom senzibilitetu povezivanja krajnosti, no u svakom slučaju o slobodarski opuštenom i gipkoj, elastičnoj kombinatorici disparatnih slika i sintagmi, o preplitanju općih mjesta i nepojmljivih bljeskova paradoksa, o prožimanju mitskih konstanti i krhkih efemerilija. Na završetku te druge faze došlo je i do izričite ironije u odnosu na instituciju literature, posebno poetičkih konvencija i književnog života, tako da niz pjesama ima humornu, podrugljivu, parodičnu intonaciju, kao da znače svojevrstan raskid s određenom tradicijom poetičnosti.
Premda je i ranije bilo odužih cezura između pojedinih faza i konkretnih zbirki, iznimno je dug razmak nastao između objavljivanja »Babuške« (1987) i publiciranja zbirke »Njen izlog darova« (1999). U međuvremenu, u tih dvanaest godina ili je došlo do zasićenosti prethodećim postupcima, do nezadovoljstva društvenim kontekstom pisanja i reagiranja ili pak do snažnije potrebe punjenja novom energijom i ispitivanja manje korištenih načina i imaginativnih prostora. Kako bilo, kreativni post ili nevoljkost učestalog javljanja pokazat će se na duge pruge korisnima i plodnima, jer će kroz sljedeća nepuna dva desetljeća (1999–2015) izaći na vidjelo s čak devet novih knjiga.
Jedna od njih je i kumulativna, selektivna, sumirajuća zbirka »Upoznaj Lilit« (2002), po kojoj možemo prosuditi amplitudu pjesnikinjinih formativnih oscilacija i ranijih zrelih dostignuća, skicirati portret »umjetnice u mladosti«. Ne zatvarajući opus u punom razvoju i ne težeći definitivnoj prosudbi, sastavljač i pogovarač tog izbora, Cvjetko Milanja, ipak je morao ustanoviti kako je u djelu Sonje Manojlović u tom trenutku došlo do stanovitoga vraćanja na početak, do neoegzistencijalističkog obrata, do osnažena iskustvenog pokrića i, makar preobražena, ispovjednog tona ili pak svjedočanstva infantilnog predznaka.
Najvjerojatnije je izlazak izabranih pjesama pozitivno djelovao na autoricu da se još nesputanije prepusti navali verbalne građe a potom je podvrgne disciplini dinamičnih konfrontacija. Doista, reski i britki stihovi recentnijih pjesama Sonje Manojlović izazivlju napetost smjelih prodora u onostrano i neznano, daju skokovite koordinate za mapiranje zamišljenih svjetova, ostvaruju sinesteziju osjetilnih područja ili pak sintezu ontološki razdvojenih razina i planova. Novije zbirke pjesnikinje unose svježinu iskošenih i inverznih pogleda, a ujedno se zrcalno reflektiraju u umnoženoj igri odraza, tvoreći tako sugestiju istodobne prisutnosti i nepostojanja.
Novija faza Sonje Manojlović zasluživala bi cjelovitiji pristup, metodičan interpretativni esej, ali ovdje prigodno nudim samo okvirnu skicu i osvrćem se tek na neke pojave i slučajeve. Uostalom, zbirke »Njen izlog darova« i »Vješturkov tanac« imao sam priliku novinski prikazati, te tako ekstrahirati barem neke karakteristične im crte, ponajprije autoričinu sklonost za mijenjanje pojavnih dimenzija, za adaptiranje jezičnih slojeva (od žargona do dijalekta), za antropomorfiziranje životinjstva, za očuđavanje zbilje, za dokidanje gravitacije predmetnosti i za pokretljivost, pa i izmicljivost lirskog subjekta.
U najnovijem desetljeću pjesnikinja je jamačno dosegnula vrhunac stilske određenosti i izražajne pročišćenosti, stvorila koherentan mikrouniverzum poticajne vidovitosti, očigledne pokrenutosti. Zbirka »Hod na rukama« (2010) od naslova otkriva sklonost nomadizmu neortodoksnog smjera, lutanju kroz pojave sagledane iskosa ili iz obrnute perspektive. Prvi ciklus naziva se »Pariški prizori«, te okuplja čestice urbanog fenomena, stvara kaleidoskop trenutačno promičućih ulomaka zbilje. Prva pjesma započinje: Kažem ti očima, u drugoj se zapovijeda: Gledaj u čičkave oči... i tvrdi: dakle, nisam nevidljiv, u trećoj, naslovljenoj »Što ljudi rade u metrou«, stoji: dobacuju sitne poglede i, nakon toga, još: Na vidiku je provod života!. Četvrta pjesma u sredini ima ključno mjesto: Iz crnih krpa dobacivanje oštrih pogleda, / gledanje kroz prozor. Peta pjesma pak završava: Ja sam remek–djelo velegrada, gledaj me.
Eto, u pet prvih, po redu, tekstova iz »Hoda na rukama« nanizali smo čitav koloplet optičkih senzacija i vizualnih pobuda, a na brojnim sljedećim stranicama ne bi nam nedostajalo sličnih ili još intenzivnijih formulacija. Primjerice, Kroz gladne oči sve se dobro vidi... Uperi oči u tuđi pogled... Uzalud prizor kad obrve se podignu... I očima punim suza njuška anđele... nauči odmah gledat netremice. Mogli bismo nastaviti, ali dovoljno je da nam ukaže na dominantu promatračke evidencije, da ne kažemo nekoga nevinog voajerizma. Kad smo već u pariškom ambijentu, francuskom kontekstu, možda bismo navedenu tendenciju mogli približiti glasovitoj l’ecole du regard.
Drugi ciklus iste zbirke ima, međutim, naslov »Buka citata«. Njegova provodna nit je u upornom obraćanju čitatelju, pozivanju drugoga da se uključi u proces i produži tamo gdje su riječi zastale. Iz pjesme u pjesmu redaju se brojni imperativi, premda nisu baš kategorički: Pokušaj danas... Opiši nejestivo voće njezina hoda... Slušaj, netko sam drugi... Upij se u sjenu ove ljuske... U mlade ruke zagnjuri očevo mlado lice... raduj se, budi blizu... Marš!... Probudi se... Ostani budna, ključevi su tu... Tijelo je kuća, rasvijetli ga... Metodom vlastite kože možemo potvrditi uspostavljenu participaciju, ali autorica ide dalje i u posljednjoj nas pjesmi zbirke poziva na radikalan performativni čin: U svakog zure uske oči, pa, živi! — i tobom se hrane te priče. / Budi mjenjatelj teksta.
Sljedeća po redu zbirka »A sa šest labradora na more putovat ću« (2012) ima već i u podnaslovu specifičnu žanrovsku odrednicu: »izvedba po citatima«. Naravno, nećemo je uzimati doslovno, ali nesumnjivo je da se ona naslanja i nadovezuje na naziv drugoga ciklusa prethodne knjige, a koji je glasio »Buka citata«. Što god značilo pozivanje na citate, neosporno je da njihova nazočnost dovodi u pitanje izravnost govora, relativizira neposrednost izlaganja. Stoga je u ovoj zbirci u prvom planu razmatranje statusa jezika, riječi, pisma, pjesme. Umjesto pozitivnih činjenica i afirmacije realnosti mnogo je izvjesniji put per negationem, sustavno odbijanje očitosti, nijekanje evidencije. Uvodna pjesma zove se »A to se ne smije«, i odmah se nižu odrečna određenja: samo ne njihovim tržnicama, ne sjenovitim mjestima / na kojima stvari izgube nazive, ljudi imena, a potom još žešće uskraćivanje: Potroši se odmah osjećaj / koji prethodi riječi / Ne govoriš, nije u riječima, / djetešce bačeno u zrak.
Negiranje se može javiti i u prvom licu: ne znam... ne volim... ne prigovaram... Nije mi ništa... Moje me se tijelo ne tiče. Ali i na objektnoj razini nedostatci, manjci, uskrate zauzimaju mnogo mjesta: nitko ne prepozna nikoga... svijet nije prostran... ni otkuda nevidljivo... nejestivo nema odrastanja... itd. Možda je neizvjesnost plodnija od izvjesnosti: ni da ni ne.... ni tu ni tamo... ni ruku ni nogu... ni glavi ni udovima... negdje nigdje... napred natrag... hoću neću... dajem, uzimam... danju i noću... uzdah i izdah. Doista, kako stoji pisano, tekst teče preko teksta ili: Sve se događa u jeziku. Ali bitna je opaska: Ništa od toga samorazumljivo.
Važnu zbirku »Daj naslov« (2013) imao sam priliku popratiti pogovorom i, uz brojne druge karakteristike individualnoga pristupa posebno uočiti proširenje mogućih agonista, selidbu govornog subjekta, prebacivanje značenja s riječi na međurazmake. Trebalo bi, stoga, makar se još osvrnuti i na dosad posljednju zbirku Sonje Manojlović, nazvanu neosporno sarkastično »Dobri za sve« (2015). Možda nam pritom pomogne naslov prvoga ciklusa koji glasi upravo »Pomogne Možda«. S tim Možda doći ćemo i do pjesme »Možda i možeš« u kojoj se preživljavanje verbalno zasniva na interakciji promatrača i promatranog: preživjeti/ možda i možeš/ gledajući/ sve što ti se unosi u lice. Čini nam se da smo tako naišli i na jedan od gradivnih načela poetike Sonje Manojlović, na sposobnost povezivanja, ili bolje: suočavanja, kontrastnih ili komplementarnih pojava, koji put (i) po zvučnosti, a nužno po simetriji i paralelizmu energetskih tokova. U tu svrhu ovaj ćemo put načiniti samo malu inventuru prikladnih naslova: Naslušaš se, nagledaš se... Kuda i kamo?... Brodi u brazdi... Dobro je, dobro... Daj, i prođi!... Odjeća, antimaterija... Između neba i zemlje... Samoće od riječi, iz jedne u drugu... Ne uzeti, nemati... Pogledala, zanijemila... Ne sluša, ne čuje... Žetoni, tišine... Sine ira et studio... Pisati i disati u zloslutnoj tišini...
Razumije se da bi problematiku naznačenih diptiha i binoma, blizanaca i protunožaca, komplementa i kontrasta valjalo razraditi i produbiti, ući u fakturu konkretnih tekstova te uspostaviti dinamiku, ili čak dijalektiku, između težnje za raspršivanjem i sklonosti za sređivanjem, grupiranjem, slaganjem. Ali to ne može biti zadatak ovoga skicoznog i gotovo skercoznog prigodničarskog pogleda na živo i zanimljivo, razvedeno i sustavno provedeno pjesničko djelo Sonje Manojlović.
Autoričina stihovna novina plodne »nesigurnosti« i mogućnost višeslojnog tumačenja
Branko Maleš, Književna republika, svibanj-kolovoz 2019.
O pjesništvu Sonje Manojlović i novoj zbirci Gledajući odgovore (2018.)
Nakon brojnih godina, pa i desetljeća, valja nešto reći načelno o poetici Sonje Manojlović, i to na primjeru posljednje zbirke Gledajući odgovore (2018.), koja donosi neku poetičku novinu. Moderni hermetizam strategija je zadnjih zbirki, a spoj je to (još davnih i početnih) egzistencijalističkih naslaga, osobne enigmatičnosti same autorice iz područja ljudske (često nespretne i neuspješne) komunikacije, te dobrodošao lirizam bajkovitog tipa, kao i povremena nadrealistička rješenja u stihu.
Brojčano manje prisutne pjesme čine novinu koja motivom i izvedbom ispituje teorijsku izdržljivost konstrukcije modernog teksta, kao strogo definiranog mjesta plasiranja i izgovaranja informacije. Taj i takav snop u zbirci inače manje prisutnih tekstova pjesnikinje ispovijeda plodnu mogućnost nesigurnosti i vječno prisutan i nužan ambigvitet informacije kojom se zgoda opisuje… Mogućnost plodne nesigurnosti otvara mogućnost višeslojnog tumačenja (tj. načelno propitnog suvremenog svijeta). Sloboda je u ponudi, recimo to tako, višesmislenog smisla kao konstitutivne strukture poetskog teksta.
Sonja Manojlović, emociju koju inače cijeni, stavlja u obaveznu a možda i neželjenu proizvodnju praznine i straha od nje. »Kakav okus ima/ svijet Ja?« nije dakako riječ o pomodnom obožavanju praznine i svega što taj pojam u literaturi, osobito domaćoj, znači — nego nažalost upornom življenju »otvorenih očiju« i mizerne prolaznosti ljubavi i prijateljstva, u buci praznog razgovora i jednako takvog vremena. Autorica se trudi živjeti i pisati pravu egzistenciju u svim njezinim oblicima ili pak nedostatcima u sada već brojnim poetskim zbirkama.
»Žeženo zlato mladosti« — autorica otvoreno ali nakratko hvali, čini zapravo oblike prave komunikacije, ali je mladost dakako zauvijek prošla. Ja i svijet, teška relacija a da bi nužno i vječno bila pozitivna, pa se umjesto oblika i njegove zgotovljenosti često cijeni pokret i nijansa, koji postaju s vremenom i važan semantički element pjesme.
Emocionalno knjigovodstvo, naslov je koji bi mogao poslužiti i kao eventualni skupni naslov nove zbirke pjesnikinje; a osobito bi se to moglo odnositi na manji dio tekstova koji tematiziraju mjesto koje oblikuje pjesmu, tj. izgovara najčešće dvosmislene informacije u životu čestog ambigviteta. Pjesma Gledajući odgovore rastvara svoju hermetičnost koja prati razvijanje života od djetetove dobi pa do zamišljene smrti. Faza života tj. trenutačnog tijela koje autorica zauzima, živeći i stvarajući u istom tom obliku, služi vlastitom propitivanju /što si dosad proživjela,/ Što si?!, Što radiš? Tekst je sumorne naravi zbog oblika tj. faza života i krunskog upitnog uvjeta: Što radiš? i Od čega umireš?, uspješna a turobna suma života i njegove tajne koje su kao oblici i faze gledanja: gledanje kao odgovor (nehipnotička regresija).
I leti noću, i sijaj kao vatra — ta velika osobina života govori o neponovljivom veselju, ali i tragičnoj tajni koja traje pa izgara i nužno nestaje, i tim istim životnim magijskim oblicima kao »odgovorima«… Razroko oko S. Manojlović opet je vidjelo nešto plodno za poeziju, i to — plodno unaprijed. Kako i sama autorica govori, gledam u slikama, povezanost nasumične vizualnosti asocira na neočekivano (Lice za zašto ne; Prizor u crnom). Lice za zašto ne sugerira plodnu nesigurnost, a u tekstu Prizor… — premda se asocira između ostaloga i na dimnjačare i njihovu zaštitnu boju, riječ je prije o zgodi u fantastici. Često se naime ne traži odgovor u smisaonoj jasnoći nego u nadrealnom, magiji i autoričinom osobnom stavu o fantastici. Ili, kako se izrijekom kaže u sastavku Već viđeno: Nejasni odgovori na nejasna pitanja. U sastavku Već viđeno supostavlja se Živo i Mrtvo, a dalje od vještine ovisi.
Emocionalno knjigovodstvo, raster je pisanih i nepisanih zakona i običaja o ljudskom saobraćaju u opravdano mutnoj gimnastici Subjekta koji trenutno govori. Iz te plodno–nadajuće situacije javlja se bogatstvo mutne plodnosti, tj. mogućnost konstituiranja trenutačnog smisla iz pozicije raspoloživih smisaonih elemenata.
Tekstovi koji po poetskoj konstituciji pripadaju novoj motivskoj atmosferi i smisaonoj konstrukciji više tumačenja i više odgovora često su one pjesme koje izbjegavaju za Sonju Manojlović već klasične motive velikog grada, njegovih stanovnika i urbanih događaja. Pjesme o rješenju ljudske komunikacije, ogromnog problema modernog čovjeka, uglavnom su sve one koje tematiziraju kompliciranu ljudsku socio–gimnastiku, a tekstualnom kompozicijom se rado služe dvostrukim rješenjima koje vode u plodnu dvosmislenost, vode i zavode.
Unatoč vlastitom hermetizmu, autorica rado u modernijim tekstovima navraća na problem smisla: Jer ne razumijem što razumije i dijete, time odstranjuje breme spoznaje aktualnog svijeta. U pjesmi Slušajući prevrtljivu melodiju u potrazi za istinskim smislom kaže se: ljuljaju se kipuće jezgre/ klijaju nova čula — toliko pjesnikinja o fantazmagoričnom mjestu rođenja novog smisla.
Vještina, ako i kao, jezik, zaboraviti… vještina zamjenjuje pravu egzistenciju tj. osjećaj prijateljstva i ljubavi: vještina koja se dugo uči, a možda i ne posluži, priznajem, kaže deziluzionirana autorica, pomalo sve priznajem. Vještina, nesamostalne riječi (kao i ako) u jeziku služe bukvalno i počinju slikovitu komunikaciju — ali, treba reći, kako se izvorni jezik nužno gubi i kreće vještinom u inače potrebne surogate. Sonja načimlje veliku temu jezika, sudbine i nadogradnje; jezik dakako nije više izvoran ali je u praktičnom smislu vješt, i kao takav služi čovjeku. U tekstu Zaboraviti izravno se kaže: a kakve su to bile riječi!. Autorica iznova uči jezik: jer ne znam što osjećam. Ako i Kao šire jezik dvojbom i usporedbom, ali nužno zatamnjuje rani prednatalni jezik koji je nekad bila primordijalna komunikacija.
O poznatoj i plodnoj pjesnikinji se ne može dakako pisati, a da se pritom kritičar barem ne osvrne na brojne knjige poezije i faze stihovnog organiziranja. Višedesetljetni književni rad Sonje Manojlović stručna kritika dijeli u tri faze: 1. faza 1965. — 1969., 2. faza 1977. — 1987., te 3. faza od 1999. do najnovijih knjiga stihova (Daj naslov, 2013; Dobri za sve, 2015.; Gledajući odgovore, 2018.). Osnovni poetski model unutar kojeg se pjesnikinja javila još godine 1965. bio je egzistencijalistički poetski model, tj. poezija egzistencije ili pak negativna analiza bića u svijetu. Ubrzo međutim autorica uspješno nadograđuje osnovnu idejnu podlogu početnog modela. Poeziju egzistencije kao nesumnjivo vlastito poetičko polazište pjesnikinja stoga nadograđuje raznolikim govorom Tijela (lirizmom ili pak vitalizmom), hermetizmom u upotrijebljenom jeziku i posljedičnom značenjskom rezultatu, kao i — povremenim neupadljivim posezanjem za bajkovito–vilinskim pa i nadrealističkim stihovnim umetkom.
Lirski hermetizam, protkan egzistencijalističkom, nadrealnom i bajkovito–jezičnom intervencijom, i dalje je dominantni diskurs autorice, pa — ako uopće treba svakom zbirkom inzistirati na nekoj novini — ona se lako čita u motivskim posebnostima osnovne autoričine govorne strategije. Ja sam remek–djelo velegrada, i znam hodati ulicama bilo kojeg grada, kaže se o urbsu, omiljenom tematu S. Manojlović, značenjski bogatom supstratu urbanog staništa i (afektivnog) ponašanja u njemu... Poeziju egzistencije kao nesumnjivo vlastito poetičko polazište pjesnikinja stoga nadograđuje raznolikim govorom Tijela (lirizmom ili pak vitalizmom), kao i — povremenim neupadljivim posezanjem za bajkovito–vilinskim pa i nadrealističkim stihovnim umetkom.
Prazninu zahvaća također i dirigent: Kose mu lete lijevo i desno, gore i dolje,/ u prazninu zamače prste…/ Ljudski, svakako potreban, dogovor o računanju vremena drevni je ugovor između čovjeka i nepoznatoga što prolazi ispred nas, a postojalo je dakako i drevno doba kad nismo brojali i uređivali vrijeme… Sonja Manojlović evocira davnu mogućnost istodobnosti, a ostvaruje je dakako u vlastitoj zagonetnoj kvalitetnoj lirici. Slika, i to bez posljedičnog diskurzivnog objašnjenja, preuzima, uz povremenu i prepoznatu logocentrističko–metafizičku podlogu, primat glasnogovorničke pozicije u autoričinim najnovijim stihovima: Da, vjerujem u te bljeskove bez boje./ Sve je rasvijetljeno, sve se vidi, kaže autorica, logocentristički svijet više nema tajne, ali dijete nije ušutkano, volim, ne volim još se čuje — trajni je signal bajke. Feminilna motivsko–izričajna nadogradnja kao uobičajeni krovni obzor poetičke osnove egzistencije i poraza plodno se, primjereno autoričinoj pjesničkoj fazi, kombinira sa socijalnom očekivano mizernom zgodom (ambijentom) i očekivanim moraliziranjem. Osobni pak napor prijeđenoga životnog puta u odgovarajućoj jezičnoj obradi te — u ozbiljnijoj autoričinoj dobi — otvorena sklonost za literaturu i jezik kao matične oazičnosti, kao i sklanjanje u bajkovito–magijski–vilinski svijet očituju se kao autoričina nadograđivačka intervencija u zadnjim fazama stihovanja.
U zadnjim pa i najnovijim radovima Sonje Manojlović uočene su neke skupine motiva koji, svaki svojim doprinosom, istražuju trenutačno mjesto Subjekta u primjerenoj zoni propitivanja (jezik; nova književna nomenklatura; psiho–poetski akvarel ili mrlja). Neki se motivski snopovi, logično, prosljeđuju iz bivše istrage, tj. prethodnih knjiga stihova. Stanje jezične komunikacije, a putem jezika uopće jesmo, nije posebno bajno, zna se, već stoljećima. Upotrebni, tj. kolokvijalni jezik uglavnom služi za osnovnu, dnevnu izmjenu golih svrsishodnih informacija, a ta »vrsta« jezika niti ne pokazuje neku već u ambiciju, osim svrhe koja pak počiva na dogovoru. Neosporno već im dijelom jezik je neprecizan, lažljiv, tuđ ... ali i kao takav služi davnim dogovorom, pa i ugovorom, nekoj svrsi. Globalna kriza svijeta, međutim, itekako nam dozvoljava opravdanu sumnju u posljedič no pozitivan rezultat silnih svjetskih političkih deklarativnih odluka, ili je pak riječ samo o trošenju unaprijed dogovorenog značenja upotrijebljene jezične mase u svjetskom dnevnom obrtanju.
Nužna nepreciznost uobičajene upotrebe jezika kao komunikološkog sredstva u kolokvijalnom govoru često se iz nužde čini usporedba: »kao«, »nalik na...«, tražeći ispravnu riječ, sintagmu... koju jezik, osim u poetskom obliku, ne može iznaći i pružiti u dnevnoj komunikaciji. Jezik, bilo koji, neprecizan je i nedostatan pa se u neambicioznoj komunikaciji, paradoksalno, služimo poetskim mehanizmom, a da pritom taj čin s vremenom gubi literarnu izvornost i postaje uobičajena poštapalica u svakodnevnom brbljanju.
Pjesnikinja svakako osjeća vrijeme i socio–političke promjene pa svako motivsko klupko, nova književna nomenklatura, upućuje na to polje, dakako, unutar osnovna hermetičkog govora same autorice. U stvaranju nove nomenklature u književnoj sociologiji koju, u sklopu globalnog pacificiranja europske ekonomske situacije sporadično nudi EU, pojavljuju se i nove ekonomski uvjetovane a prevrednovane dojučerašnje funkcije pisca, urednika... (karijerni pisac i tržište; urednik i agent–marketing), čije je oblikovanje nužno povezano uz svrhu i profit, a ne kao donedavno uz skromnost ispred nepoznate duhovne prakse i uz nepredvidljivi misterij, i njegov učinak.
Bez obzira što se i zgusnutiji tekstovi, ako se baš inzistira, mogu »razviti« u određeno diskurzivno tumačenje, bilo bi, možda apsurdno, za čitateljski užitak korisnije kad bi se pjesme takve vrste »primale« kao tajna i ljepota, glazba riječ i neočekivanih slika tj. asocijacija i kao takva, pjesma ne mora nužno biti dekodirana. U tekstu Dobiti djevojčica, koja je do maločas prosila, sama sebi daje pljusku na tanjurasto lice…
Plodna nesigurnost određenih tekstova u ovoj novoj pjesničkoj zbirci Sonje Manojlović tretira mogućnost inače evidentne dvojbe o kondicijama suvremenog svijeta. Logocentrizam sa svojim upornim tvrdnjama o najboljem mogućem svijetu dolazi vlastitom dvojbenošću na opravdanu naplatu u senzibilnijeg, modernijeg i naposljetku zahtjevnijeg čitatelja. Pozicioniranjem (ženskog) Subjekta u gomili nastavlja se i dalje trajna i precizna istraga o aktualnom stanju vlastite persone u svijetu neselektivne informacije i klišeiziranih afektivnih učinaka. Istraga o humanim, sociološkim i političkim kondicijama slabo kotirajućeg Subjekta i njegova ugroženog humanuma, kao odavno izabrana poetska strategija kvalitetne hrvatske pjesnikinje, a Čekajući odgovore nova je reakcija poznate autorice na ponudu svijeta bez orijentira i respektabilnoga moralnog kapitala. Sonja Manojlović u vlastitim ozbiljnim godinama, i jednako takvom aktualnom vremenu, jasno pokazuje moralističku dimenziju aktualnog življenja na planetu koji nam je zajednički, tj. klasičnu egzistencijalnu Brigu u vlastitoj novoj knjizi.
Pokušali smo reći
Bilješka o poeziji Sonje Manojlović
Miroslav Mićanović, Književna republika, svibanj-kolovoz 2019.
Poezija Sonje Manojlović izmiče čitateljevu iskustvu upravo na onim mjestima koja joj daju stabilnost i pouzdanost. Nevidljivost njezina protivljenja i prividno suglasje s drugim, sa svijetom, krije sklonost drugom i drukčijem, onu vrstu polemičnosti u kojoj nerijetko ostajemo zatečeni. Zatečeni u labirintu riječi, preskoka, igre koja se, naizgled, odvija izvan čitatelja–promatrača, svjedoka uznemirenosti i govornih pretvorbi, koje su nerijetko pristigle iz zaumnih kalambura, dosjetki. Pitanja i nedoumica.
Ne treba puno da bi se dosjetilo s koje strane dolazi vuk i otkuda dospijeva, ni manje ni više, »atomska bomba«. Ali kao da nismo u tome jedini, pjesnik i kritičar Krešimir Bagić, onaj koji pripada generaciji kvorumaša, koji znaju da nisu kvorumaši, prispodobljuje sličnu nedoumicu i pitanje oko kojeg se čitatelj vrti, dokazuje i snalazi: »Postoje pjesnici o kojima je izrazito teško govoriti. U njihovu načinu pisanja preteže ono neuhvatljivo, lebdeće i prozirno. Ti poslanici stiha s toliko šutnje okružuju svoje pjesme, značenjski toliko naprežu zapisane riječi pa se namjerniku čini da s njima može krenuti u različitim smjerovima, toliko različitim da ga to čini neodlučnim i gotovo prikovanim za početnu točku. Sonja Manojlović, barem u mome iskustvu čitanja, pripada toj vrsti pjesnika. Njezinoj poeziji valja pristupati krajnje oprezno, s vjerom u snagu riječi i spremnošću na munjevite i neočekivane promjene smjera.« *1
I drugi (kritičari i pjesnici), govore na različite načine o sličnom. Ervin Jahić svoje čitanje zasniva na postavci da »jezgreni idejno–tematski horizont« zbirke »dominantno poetski razrađuje svojevrsni emocionalni kanibalizam i njegov poredak«. Tonko Maroević ističe, pak, da Sonja Manojlović »na bjelini papira i u vrtložnoj kombinatorici crnih slova, ogoljelih naziva, iščašenih pojmova i paradoksalnih sintagmi ostvaruje energetsko zračenje neospornih dometa i učinak nužnog, neizbježnog uvlačenja čitatelja u međuprostore postavljenih znakova.«
Neprekidna suprotstavljenost onome što je postalo znakom pomirenosti i uljuđenosti podupire se s uvjerenjem da poezija ima pravo biti slobodna i da je njezin temeljni i najviši izraz riječ, odnosno metafora, taj slobodni prijenos, prijelaz značenja u kojima se postavlja i istodobno odgovora na temeljno pitanje: što sam ja? Njezino govorno, pjesničko, subjektivno »ja« strukturira se i iskazuje kao ono koje neprekidno zaposjeda i imenuje, daje predmetnom svijetu njegovo ime, ali ga ujedno i prevodi, dovodi u iskušenje govornog jezika, lirike koja traži svoj narativni, izgubljeni dio. Pjesnikinji je neprekidno do narušavanja logocentričnog poretka svijeta, njegove potpunosti i namjere podređivanja, premještanja, potiskivanja: »Čija su usta otkako progovore/ istinu za hranu, za vodu, za zrak/ I što još učiniti, priležno broditi, konačno samo disati/ Ne sluša tijelo naredbe riječima,/ tad ga se boj« (Što još učiniti) *2.
Riječ je o govorenju, o onome što nas uzima pod svoje i ne pripada nužno poeziji, govorenje je izvanpjesnička stvarnost, zbilja koja se sastoji od jezika i našeg tijela, našega fonološko–morfološkog ustroja koji se na sasvim određen način pokreće. Ali mi znamo da dok otvaramo usta, govorimo i dišemo, mi konstruiramo, manje ili više vješto mucamo i vičemo. Ali mi znamo da dok pišemo i čitamo, mi konstruiramo, manje ili više vješto sa stilskim odmakom ili suviškom. O konstruktu i vjeri u jezik je riječ. Uplićemo se u ono što prethodi pisanju, potrebi da se riječima (poezijom) oblikuje »trenutna postojanost«, koja nedvosmisleno uključuje i živi od onoga što je prije toga maknuto, izrezano, odstranjeno: »prisilno uklanjanje počivalo je na temeljnoj zabludi da se razaranjem koje se vrši na nekoj slici, pjesmi ili umjetničkom djelu razara sama stvar. Pritom se zbiljska stvar koja zauzima svoje mjesto daleko izvan tog djela ne dodiruje, nego ostaje što jest i što je oduvijek bila.« *3
U toj pokretljivosti toliko je različitih glasova, alofona, onih glasovitih »m« koji su različiti u riječi majka i riječi bomba: »Vuk sam i kuća i atomska bomba,/ moj ples je skroman, ne protivi se sili teže,/ a uglavnom sam sjena na pozadini,/ pusto junačenje (Naslušaš se, nagledaš se). U poeziji Sonje Manojlović redovito se zatječemo u poslu uvlačenja izvanpjesničke realnosti u tekst, u njegov drugi okoliš. Uvlačenje se ne odnosi samo na jesen, zimu, poljupce i redoslijed nego, u prvom redu, na nas koji govorimo, na nas čitatelje, jer mi smo stvarni relej, stalna i stalno tražena instanca njezina toliko prisutnog »ja«. Smijemo li to »ja« smjestiti u određeno pismo, žensko pismo, po tome i po onome što ispituje, propituje, je li ta gesta demontaže njezina »drugog« glasa i je li uopće riječ o fragmentu i destrukciji dovoljna da se složimo s tim i takvim pismom, kratkim ženskim pismom za dugo rastajanje. Poslužimo li se njezinim pitanjem, ponovit ćemo »i tko zapitkuje«, »ima li tko u prizor nije stao«. Bit će prije da je riječ o preslagivanju postojeće slike, prizora, koji se reproducira, s kojim se igra: »na strmini, kroz grimiz i kikot,/ brbot i lom,/ zanima li te je li daleko,/ bez pozdrava, kamo će/ koliko ga noge nose,/ kroz sipež,/ kroz ljudsku obitelj,/ da poravna trag«. (Što još učiniti)
Jest, riječ je o poravnanju traga, stanovitoj de–ritmiji, iskakanju i izmještanju da bi se nakon glasovitog »što« započelo s onim ne manje važnim »kako«: kolokvijalno, zabrinuto, koje sliči »plutanju na šupljini dječje glave« (Bezvremena starost). Obećanja su i važna i isprazna, jer pokušajmo nabrojati s Peterom Sloterdijkom4 samo nekoliko novootkrivenih područja koja ne može ispuniti novovjeki subjekt, potrošač, korisnik, onaj koji je umrežen u svijet, a da ga se o tome i ne pita uvijek, ili ga se ne pita više. Izabrana kritična i krizna mjesta, kojih je daleko više i sustižu nas svakodnevno i neumorno dio su okvira s kojima se pojedinačno i strasno igra, stimulira i proizvodi u pjesničkoj radionici Sonje Manojlović:
- U kulturnom pogonu novog »društva« oslobađa se mnogo više sila sna i žudnje nego što se ikada može integrirati preraspodjelom dobara i životnih šansi u ovladive izražajne svjetove.
Komentar: koliko posla za pjesnika na ovom svijetu! - U subjektima se nakuplja defenzivnih i ofenzivnih nezadovoljstava te pojačava do praga izražajnih radnji nego što se ikada može pomiriti masovnokulturnim reakcijama ili individualnim terapijama.
Komentar: koliko posla za pjesnika na ovom svijetu! - Polazi se više vožnji, planira se više putovanja, vrši se više polijetanja, slijetanja i presjedanja nego što ih se pomoću mjera za izbjegavanje sudara može obaviti.
Komentar: koliko posla za pjesnika na ovom svijetu! Ali to i jest njegov zadatak, njegova svakodnevica, njegovo ironično, samoironično, nemoguće i moguće »hodanje u mjestu«: »Redim po kući, klečim, vučem krpe,/ onda dugo i nepomično sjedim,/ a kad se sasvim smirim, ogladnim/ pa trčeći idem van/ prositi iće i piće,/ jer do mojeg vina,/ po bobama i čahurama,/ po taštom i tromom,/ još je dugo hodanja u mjestu.« (Svakodnevica)
Vjera u riječ, u njezinu snagu, vraća je na nerijetko zapušten put od iskona do dijaloga, govorenja i istraživanja što je u govornom jeziku ludičko, izokrenuto i smješteno izvan redoslijeda. Konstruiranje riječi i tijela, glasa i jeke, sjene i okvira, to »ja« junačenje odvija se u ritmičnom, živom i impulzivnom razmještaju stvari, predmeta, sjena i glasova. Neočekivana brzina daje pravo na namjerni previd ili podmetnuto mjesto, jer tko će nas drugi nego povijest? Što će nas povijest? Ona će nas pojesti, i evo nas u kritičnom položaju, u području opasnom i nužnom, istodobno, za poeziju: poezija u svom tijelu mora imati subverzivni naboj, onu mjeru kritičnosti prema drugom, prema društvu, ona mora intervenirati u postojeće stanje stvari da ne bila zaboravljena, da ne bi pala u zaborav: »Vjeruje se bombi usred tijela,/ a ono je, ipak, najmanje mjesto,/ izluđeno se premješta, kao da nogama, kao da rukama,/ lijevo i desno, gore i dolje, ima utočišta« (Gozba). Traženje čudovišnog u jednostavnom i ponavljajućem, kolokvijalnom uskliku, frazi ili »lokalnom znanju«, žuđeni je, drugi, prostor čitanja i istraživanja, jer upravo »taj prostor dekonstrukcije utvare jeftinog samozaborava ono je što je tako posebno u pjesništvu Sonje Manojlović — jer jedino jasan vid najdubljega, lakanovski realnoga (kao otkrića najbolnijih istina izvan prostora ikakve izmaštane ili lukavo nametnute utjehe) u simboličkome poretku bilo koje vrste tvori jasan, beskompromisan filtar nakon kojeg ostaje ono doista katarzično, dosljedno raspisano u njezinu pjesništvu, pa ma što joj bilo u motivskome–tematskome krugu spisateljskih interesa.« *5
Ali u poeziji utočišta ili sigurnog mjesta nema, i bez obzira na našu opremljenost (uši za slušanje, usta za vikanje), lirsko »ja« Sonje Manojlović nezaustavljivo radi na prometu različitih diskurza, smjeni položaja i uloga, jer riječ je o odnosu živih i mrtvih, živog i mrtvoga — i treba li reći kamo će nas ta igra odvesti? (…)
Treba li reći? Treba. Evo, pokušali smo!
*1 Krešimir Bagić, Tamna neman, neman od stiha, Vijenac, br. 526, 1. svibnja 2014.
*2 Citirani stihovi u tekstu su iz knjige pjesama: Sonja Manojlović, Dobri za sve, Zagreb, Fraktura, Zagreb, 2015.
*3 Ernst Jandl, Otvaranje i zatvaranje usta, frankfurtska predavanja o poetici, prevela s njemačkog: Truda Stamać, Meandarmedia, Zagreb, 2018, str. 23
*4 Peter Sloterdijk, Strašna djeca novog vijeka, preveo s njemačkog: Kiril Miladinov, Sandorf, Zagreb, 2017.
*5 Delimir Rešicki, Pisati i disati u zlosutnoj tišini, u: Sonja Manojlović, Dobri za sve, Zagreb, Fraktura, Zagreb, 2015, str. 98
Nestajanje kao motiv i princip u poeziji Sonje Manojlović
Andrijana Kos-Lajtman, Književna republika, svibanj-kolovoz 2019.
O poeziji Sonje Manojlović — od samih njezinih početaka kada se autorica, tada sedamnaestogodišnjakinja, javila svojom prvom zbirkom (Tako prolazi tijelo, 1965.) pa do danas, kada iza nje stoji ukupno šesnaest pjesničkih zbirki (posljednja, Gledajući odgovore, objavljena je u prosincu 2018.) — puno se i uglavnom afirmativno pisalo. Kritičari su u njezinu pisanju izdvajali različite elemente, ponekad i međusobno vrlo diskrepantne, poput intelektualizma i »atmosfere poetskoga« (Vjeran Zuppa), »suzdržanog iskaza« koji ispituje granice emocionalnosti (Nada Pinterić), dimenzije egzistencijalizma, dovodeći ih u vezu čak i s izravnim utjecajem tzv. filozofije egzistencije (Branko Maleš), ali i uočavajući zamjenu egzistencijalističkoga prosedea onim simboličkih vrijednosti, naročito u kasnijim fazama (Branimir Bošnjak). Branko Maleš pisao je o »simboličkim semantičkim rešetkama« koje obilježavaju gotovo sve poetske faze Sonje Manojlović, Zvonimir Mrkonjić o »diskontinuiranim sintagmatskim skokovima« koji pomalo nalikuju na tehniku sna, Tonko Maroević zamjećivao je infantilizaciju motiva i tona, Cvjetko Milanja, između ostaloga, isticao je feminilnost, Krešimir Bagić primijetio je da njezina lirika funkcionira kao specifičan »prostor tajne«. Bilo je i onih koji su govorili o »raskrojenosti subjekta« (Mrkonjić), što pak je kompatibilno deridijanskoj koncepciji bitka te su se upravo u tom smjeru, također, odvijala neka čitanja — primjerice, ukazivanjem na prijepor između tijela i jezika i mogućnost obnavljanja tijela kroz jezik. Odlična je tako Bošnjakova detekcija kojom poeziju ove autorice sagledava kao igru zgušnjavanja kroz »babuške jezika«, točnije, naglašava da je njezina pjesma »kao anamneza neke bolesti kojoj nema lijeka, bolesti sama jezika koji se zaklinje u vlastito zdravlje«. U svakom slučaju, sinkopiranost i fragmentarnost egzistiraju kao bitne odrednice poezije Sonje Manojlović, kako na formalnom, tako i na semantičkom planu — riječ je o poeziji koja je neprestano u stanju iskliznuća i procesu izmicanja, o neizrečenosti kao permanentnom mjestu pjesme. U ovom radu bavit ćemo se stoga upravo tim, možda i ključnim obilježjima poezije autorice Manojlović — obuhvatit ćemo ih sintagmom poetika nestajanja te ih analitički zahvatiti kako na semantičkim, tako na sintaktičkim (formalnim) razinama pjesme. Iz takvoga pristupa razlučit će se nekoliko različitih modela nestajanja kao bitnog principa ove poezije.
Prvi model nestajanja koji možemo uočiti u poeziji pjesnikinje Manojlović jest onaj koji se ostvaruje na semantičkoj razini njezina poetskoga diskursa. Predočen je, prije svega, kao proces nestajanja, podrivanja egzistencije te ga možemo nazvati egzistencijalističkim modelom nestajanja. Prate ga osjećaji i atmosfera ugroženosti, nedostatnosti, straha, trošenja, prolaznosti i/ili slutnje nestanka, ukratko, predočava se kao svojevrsna degradacija egzistencije. Ovisno o tome ostvaruje li se na individualnoj razini — kao degradacija subjekta (ili rjeđe objekta) iskaza — ili pak na generalnoj, kolektivnoj razini — kao opća degradacija svijeta, narušavanje njegovih uporišnih konstelacija, možemo razlikovati dva podtipa nestajanja: individualni i univerzalni/opći. Primjere za prvi podtip, gdje ugroženost biva centrirana u točku samog iskaznog subjekta, pojedinca, najčešće pronalazimo u ranim autoričinim zbirkama. Primjerice, već u prvoj zbirci Tako prolazi tijelo (1965) Manojlović piše: »Sjela sam na kamen izloživši se / I strah je ušao u mene / zatim raspoznah cestu ne izustivši ni riječ razloga / ograničenu tijelom nagoni me na uzmak licem /prema zemlji«. Ili, iz iste zbirke: »Čak i psi znaju kao i oblaci više me ne prepoznaju / Nadneseni lijepo kažu tako prolazi tijelo«. Mnogo sličnih stanja egzistencijalne erozije, ne samo kroz tjelesni aspekt nego i onaj unutarnji — kao drobljenje, eroziju iskustva i sjećanja — nalazimo i u sljedećoj autoričinoj zbirci Davnog stranca ljubeći (1968). Navest ćemo tek jedan primjer: »Zračne me struje zapljuskuju / i kao čovjek ostavljen na ivici mora / u prolomu ljeta, svjetlošću prožet / gubim iskustvo i sjećanje«. U toj zbirci, međutim, osim pojedinačne razine dekadencija sve više zahvaća i onu globalnu — temelje svijeta kakav je bio, na kakav smo navikli. Zapitanost i nesigurnost postaju stoga ključne jezgre pojedinca — i lirski subjekt i okoliš u koji je uronjen određeni su nesigurnošću i relativnošću, ponekad i apsurdom. O tome, između drugih, svjedoče i sljedeći dojmljivi, imaginativni stihovi: »Ni zemlja ne zna da li sanjaju mrtvaci / ni ja ne znam koliko grobova u sebi nosim, / tu blagost«. U zbirkama koje su došle potom takvih će slika koje svjedoče o iščašenju svijeta u njegovim temeljnim, uporišnim zglobovima, biti i više, posebno u zbirci Jedan espresso za Mariju (1977). Tako, primjerice, u pjesmi »Podstanarska balada« nalazimo: »Ušljivi grade, / na svakom od tvojih uglova po jedna je stvar propala.« Ili, u pjesmi »Tetovirani«: »Datumi propadaju sve dublje / stare / ali dišu / slušaj kako dišu i trepere u jezi kapilara / slušaj kako venu / između njih i godišnjih doba je sićušna praznina / pramac godina«.
Drugi model nestajanja mogli bismo nazvati simbolističkim modelom nestajanja. Za njega je karakteristično da referenciju ne pronalazi u dezintegraciji pojedinca ili svijeta, već apstraktnih sfera — svjedočimo kako erodira smisao, uporište, razlog, koncept na koji je oslonjen pojedinac, ali i svijet u cjelini. Točnije, riječ je o dezintegraciji simboličkih sustava, među kojima posebno mjesto ima jezik, kao najvitalnija čovjekova simbolička oznaka. U zbirci Civilne pjesme (1982), u pjesmi »Igra karata«, nalazimo tako sljedeću sliku: »U krug / na obrazu je inje praskozorja / to samo voda sahne / i zrak se truni / samo stvari propadaju dublje u sebe«. Slične slike degradacije temeljnih orijentira zatječemo i u zbirci Njen izlog darova, primjerice, u pjesmi »Sve ima svoju priču«: »Zato najradije tamo / gdje nema ni dolje ni gore / slušam / šapat ruba«. Najdojmljivije su, međutim, možda one slike koje govore o praznini i ništavnosti jezika, s obzirom da upravo one suštinski potkopavaju ne samo vjeru u jezik kao platformu komunikacije nego i vjeru u identitet/cjelovitost govornog subjekta kao takvog. Drugim riječima, one podrivaju i konstelacije same poezije pa, kada ih nađemo u pjesmama, imaju ujedno i autoreferencijalni naboj. Takav je slučaj, primjerice, u pjesmi »Govorim«, iz zbirke Njen izlog darova: »Vidim jasno to ja / tek zvučni oblutak bačen koso / skliže površinom / odskače i pada i propada / u zrcalnu prazninu jezika«.
Posljednji, treći model nestajanja koji ispoljava poezija Sonje Manojlović mogli bismo nazvati stilističkim modelom nestajanja. Riječ je principima nestajanja koji funkcioniraju kao lingvostilistički postupci, bez obzira na semantiku stiha ili pjesme u cjelini. U prvom redu, radi se o različitim principima i strategijama poetske redukcije koja zahvaća različite tekstualne razine — počevši od one leksičke i sintaktičke (redukcija iskaznih sintagmi i cijelih stihova), do one grafičke (redukcija interpunkcije). Potonja, interpunkcijska redukcija, posebno je zanimljiva s obzirom da je riječ o poeziji koja se striktno i sustavno opire korištenju točke kao inače osnovnog i najčešćeg interpunkcijskog znaka. Drugim riječima, poezija Sonje Manojlović jest poezija bez točke — bestočkna poezija. Dakako da je u takvom dosljednom izbjegavanju točke kao elementarne oznake okončanja sintaktičko–misaone cjeline, osim osviještenog formalnog postupka, potrebno tražiti i njegovu dublju značenjsku osnovu — riječ je o poeziji koja se evidentno odupire okončanju i misaonoj zaokruženosti, koncentrirarnosti i idejnoj punktualnosti. Stihovi ove pjesnikinje, prije svega, prezentiraju tijek i nedovršenost, permanentna iskliznuća od jednog, konačnog oblika i smisla. Pjesma se vizualno i/ili auditivno ozbiljuje kao procesualnost — kao performativ nestajanja, otklona, fiksiranosti, zadanosti uopće.
U okviru ovoga stilističkoga modela, nestajanje, međutim, možemo pratiti i na razini jezičnostilske figurativnosti. Širok je spektar figura koje nam u pojedinim slučajevima prezentiraju semantiku nestajanja/degradacije — počevši od metaforičkoga iskaza, preko komparacija, pa do različitih vrsta nabrajanja i nizanja. Tako, primjerice, u pjesmi »Odlučivanje gledanjem«, iz zbirke Vješturkov tanac, pratimo polisindetonske strukture (nizanje veznika ni), ali i nizanje infinitivnih oblika. S druge strane ti su postupci, kako pjesma odmiče, praćeni redukcijom riječi, čime se postiže da redukcija biva sve snažnija, tj. da je intenzivnije zamjećujemo — drugim riječima, možemo govoriti o svojevrsnoj gradaciji redukcije: »Ni žena, ni dijete, sretna zvijer / u plitkoj šumi, u izlogu ležim / tabanima okrećući grad / tako pođoh vidjet / čuti zrno, vapaj hrane / kao da ću loviti, stići, jesti / grizući za vrat / Ne / Ni danas, ni sutra, ni ikada«. U pjesmi »Majka Ne Nea« iz zbirke Civilne pjesme nalazimo pak anaforičku uporabu riječce ne kojom se pojačava dojam ništavnosti i dezintegracije: »»Bjesomučna ledena glatka majka / ne dodira / ne bolesti / ne predmeta /ne nea«. Dojmljive stihove nalazimo i u pjesmi »Putna groznica« koja se bazira na polisindetonima i usporedbi, ali i postepenom grafičkom skraćivanju stihova kao oznaci urušavanja i postepenog nestajanja/izmicanja: »I ptica se, na nebeskim raskrižjima / pjevajući, uruši sama u sebe / I čovjek, idući za samim sobom, / kao da je drugi, / pruži ruku / i uruši se«. U ovom kontekstu svakako valja spomenuti i pjesmu »Ne« iz zbirke Njezin izlog darova jer je riječ o iznimno efektnom primjeru nizanja, svojevrsnog gomilanja riječce ne kao sredstva fragmentarizacije iskaza, mrvljenja semantičkih odsječaka i postizanja konstantne, pulsirajuće sinkopičnosti: »Ne donosi ne dokazuj ne vraćaj / toliko tvoje da si već tu / Ne glasnom Ne razdraganom / bijelo Ne tebe crno Ne meni / Ne pa i samom životu / Kad bi Ne / moglo propuzati kroz tišinu / I poravnati moj kraj«. Dakako, jasno je da nije slučajno što je upravo ne riječ koja se najčešće ponavlja, kojom se najčešće igrivo ali dosljedno prenapreže ovo pjesništvo — pjesništvo ne–stajanja, stalnih iskliznuća i rascijepa.
Zaključno, moguće je reći da je poezija Sonje Manojlović — bez obzira na brojna druga obilježja koja u pojedinim fazama svoga razvoja više ili manje ispoljava — tijekom cijele vertikale svoga vremenskoga trajanja temeljno, a možda i dominantno, poezija nestajanja, iskliznuća i izmicanja. U formalnom, ali i značenjskom smislu fenomen nestajanja (pojedinca, svijeta, simboličkih sfera, ali i »tijela« pjesme) nadaje se kao temeljno kućište na kojem počivaju brojne strategije poetskoga »klizanja« — kako dorečenog, cjelovitog smisla, tako i forme. Fenomenologija nestajanja povezuje semantičku i sintaktičku os ove poezije kao svojevrsna pulsirajuća, trajno i na različite načine prisutna točka oko koje se ona, polivalentna kakva jest, zgrušava.
O subjektu naspramnosti
Cvjetko Milanja, Kolo, 4/2019.
Malo podataka. Zbirku je, kao i većinu zadnjih (pet) zbirki Sonje Manojlović, popratio ilustracijama Saša Šekoranja, o čijim bi crnim krugovima na boji (»bijeloj«) papira knjige, razlomljenim a ponegdje kompozicijski strukturirano također crnim okomitim plohama, a negdje i vodoravnim, svedenim gotovo na crtu, bilo poželjno prodiskutirati. O tim apstrakcijama – ploha, oblik, boja – reduciranima na osnovnu slikarsku »ideju«, također slikarski konkretnoga »predmeta«, valja progovoriti ipak u drugačijem kontekstu, kao u monografiji o Sonji Manojlović, primjerice.
Zbirku čine pet ciklusa, nejednakoga broja pjesama, sveukupno pedeset i šest. Zbirka je popraćena lucidnim pogovorom Branka Maleša (str. 129-136.) o kojemu se može reći da u bitnomu riše poetološki status zbirke u analizi predmetnoga sloja (motivi, teme), u analizi egzistencijal-postavljenosti, kao i u nekim stilskim određenjima, te statusu subjekta (»plodna mogućnost nesigurnosti«) i njegove intersubjektivne aktivnosti, od zbiljske do jezične.
No, mi ćemo poći ipak malko drugačije. Naime, temeljna ideja koja mi se namire nakon iščitavanja zbirke Sonje Manojlović, pored onoga što Maleš uočuje i kao »ostatke« ranije već zacrtane poetike, pa dakle i dijela motivskoga inventara i tomu »izvedena« semantičkoga obujma, jest dakle ideja subjekta naspramnosti, koji jamačno resi i ranije poetesine zbirke, no on je ovdje jače apostrofiran, gotovo »sadržaj« zbirke. Nama je ovdje uočiti kako se taj subjekt naspramnosti konstituira i realizira.
On je ekspozitorno izrečen u pjesmi istoga naslova kao i zbirka – Gledajući odgovore (str. 113-114.), inače najdulja pjesma zbirke: 35 stihova plus »dodatni« zadnji lijepi stih kojim se »sadržaj« pjesme, kao unutarnje, »izvanjski« šalje u svijet: »I leti noću, i sijaj kao vatra« u daljnja traženja otvorenosti bitka. Rekoh da je pjesma ekspozitorna jer je u određenom smislu rezime (»sadržaj«) zbirke. A riječ je o nosivim tvorbenim čestima subjekta naspramnosti, nosivosti značenja – motiv djeteta i njemu primjerena čistoća i nenavezanost ovosvjetovlja, motiv doma ne samo kao pukoga kućišta nego i ideje udomljenja u antropološkom smislu, motiv odraslosti s njegovim, primjerenim mu, relacijama kao i sadržaja tih relacija, motiv »trenutak prije smrti« kao očekujuće-neizvjesno (glede još-ne-iskustva), motiv majke-rođenja kroz iskustvo koje je prošlo.
No, sadašnjom refleksijom ono je »neautentično«, jer nije »nutarnje« iskustveno svjedočenje nego aposteriorna refleksija o negdašnjoj autentičnosti (iskustva). Sve to postavlja pitanja koje otvorenost bitka nameće, a riječ je o smislenosti svega onoga što je tom bitku stajalo na horizontu kao »ponuđeno«, na raspolaganju tvorbenosti u cjelovitosti tubitka – kako (moći) biti cjelovit. On se u zbirci nadaje kao nemoguće ostvarenje, što načelno znači, a to slijedi i iz implikacija, da je nemoguće ostvariti cjelinu u naspramnosti prema nečemu/nekome drugome, te bi subjekt naspramnosti trebao potražiti nekog trećeg koji očito nedostaje tim ostvarenim, kao i svim mogućim realizacijama spram drugih. Pa tako i ono poslano »u noć«, ako se šalje ovosvjetskosti da iz noći uniđe u svjetlost dana, doživjet će sličnu i/ili istu vrstu iskustva, što znači da se »ponovno« ne će ostvariti cjelina tubitka.
Komadičci značenja proizvode još manje komadičke smisla. No, kojega smisla – sebe-postavljanja u naspramnosti, više svrhovitosti osiguranja za neki novi pomak mogućega iskustva/doživljaja, ili je smisao naprosto u onom »između« koje je neuhvativo, jer je kao »između« izmicajuće. Čini mi se da je ovo potonje bitno za Manojlovićkinu zbirku. Zato niti jezik ne može biti »precizan«, jer i njegovoj moći iskazivanja jednako »izmeđnost« izmiče. Pritom nije samo riječ o »uputama«, »kao« ili »nalik na«, nego o samoj ne/prohodnosti jezika kao obvezatne »nametnutosti«. I opet nije samo riječ za različite pragmatičke funkcije jezika, nego i za »zrcalno« skiciranje ontološkoga statusa, to jest načelnu mogućnost konstituiranja subjekta u pokušaju osvajanja cjeline tubitka. Moglo bi se to i drugačije reći, naime kako osjećano žudi, čezne, želi da se osjetilno ostvari u ovdje-sada doživljenoj egzistenciji (rilkeovsko »Tu sam, i tu želim biti«, »Ali, da je samo jednom da nešto nastane« ‒ Dnevnik dvojnika), a ne da su to samo komadići níti iz jučerašnjega (Ni čule, ni vidjele), ili kako sama Sonja inventarski veli Emocionalno knjigovodstvo (»Što bi o sebi rekla?«), pa stoga Maleš i napominje kako bi zbirka mogla imati upravo takav naslov.
Iz pozicije Biti žena, Dati ne dati?, biofilno, hranjivo se ovdje ne nadaje kao puko preživljavajuće na razini fiziološkoj nego pak ontološkoj – kako biti (žena), što dati da bi se zauzvrat primilo ono trajno-konstituirajuće – u potrazi za cjelinom tubitka dakako ‒ da bi se realizirala ženska svojost, što je tema drugoga ciklusa, dok bi prvomu tema bila problem subjekta naspramnosti. Kako nam ga poetesa predočuje, iskazuje?
Rekli smo da Sonja Manojlović rabi motive, zapravo figure (lica) djeteta (»Jer ne razumijem što razumije i dijete« ‒ Jer ne razumijem, Djetetova kao). Dijete doživljaj »razumije« još u stadiju izvornosti, neposredovanosti, to jest nezatrovanosti ovosvjetskim u svim njegovim očitovanjima, nametanjima i pritiscima. Ono se još ne pita o »jedva postojećim«, o čemu inače razmišlja kognitivni um koji (tada) postavlja relacije, odnose-spram. Pri tom to drugo-naspramno prilazi sa svojega habitusa, što kognitivni um mora (»mora«) uvažiti, svjestan da ono drugo-naspramno ne dolazi »čisto«, izvorno, još neopterećeno (natovareno) svojošću koja konstituira i konstituirana je opet nekim drugim. Dakle, ne pomaže ni stalno poricanje (Paso de la muerte), jer se ono »prvo« nameće u svojoj obvezatnoj silovitosti i u svojoj drugo-naspramnosti koje je odnosno-konstituirajuće za oba subjekta u interakciji, ili se pita o ozbiljenju koje je upitno jer »negdje sam tu, u zrakopraznom« (Slušajući prevrtljivu melodiju). Pa ipak, autorica je bila intuitivno na tragu da »od svijeta se odijelit« (Brzo jedro), no ta neka vrsta »obračuna« sa svojošću implicira kakvo je to jastvo u radnjama selekcije, kohezije, adhezije, potrage, udaljavanja/približavanja, pri čemu ono još nije posve ishlapljelo, ali je u stanju »sirovosti« (»stižem do nejestivog«), a odbijajuće je zbog očitosti straha imanentna subjektu.
Dakle, to »od svijeta se odijelit« ne posjeduje one radnje i one intencije koje smjeraju u ono drugačije »od svijeta«, koje »drugačije« bi bilo i ontološko diferentno, posebno kao mogućnost sasvim drugačije relacije subjekta naspramnosti, dakle njegovo (su)konstituiranje. Adekvatno tomu lirski subjekt postavlja pitanje ne/moći jezika koji je toliko potrošen da »ni za što više nisu« (riječi ‒ Zaboraviti), a sa svoje strane mogućnost novonaučenoga jezika upitna je, ne možda zbog samoga jezika, i njegovih mogućnosti, nego zbog stanja subjekta koji »ne znam što osjećam«. Sve što je dosad rečeno, kao svojevrsni rezime, kad se projicira na društveno, što u Sonje nije puka sociografija, niti joj je stalo do opisa »društvenoga statusa«, pa bih radije rekao na intersubjektivno, te je opet riječ o ontologizaciji (Život od donesenog), opet je u sličnom stanju – »kako sastaviti / ljudski lik«.
Ako je sve dosad promotreno ukazivalo na propitivanje subjekta naspramnosti, načelno, drugi je ciklus jamačno usmjeren na izricanje ženske svojosti. Pa kad je prije napomenuti kako hrana nije ponajprije poimana kao puko fiziološki hranjivo, što bi bilo žurnalističko rubriciranje, potvrdu toga nalazimo i u pjesmi Tržnica se zatvara, koja je eo ipso ponuda artikala (rada) za dnevnu uporabu. Ona (tržnica – poznate pariške ili amsterdamske, ili zagrebačke kolodvorske ulice) ovdje je ponuda svega ljudskoga, izloženosti, pa tako i ženskoga tijela za gledanje (buđejuće erotsko ‒ Vožnja), ali ponajvećma i za trgovinu; sve je to dakle »hrana koja plače«, još k tome »za par centi«. Cinički bismo mogli reći da je radnja pjesme poštedjela zagrebačke ulice, ali i tu se može plaćati u centima.
Ono subjekt-žensko Sonja propitkuje u različitim modalitetima, očekivanjima stanja, situacijama, pače i mogućnostima izrijeka. No, opet je ontološko nesigurno, upitno ostvarivo budući da prijeti ono »to će tek biti« (Djevojačka soba), pa se tako i mogući doživljaj zajedništva (s drugim ‒ Tereti) odgađa, te kako je samo iskustveno nedosegnuto tako je i mogućnost iskaz-doživljajnog odgođena, a vjerojatno i nikad moguće dosegnuto. Ostaje, izgleda, slaba utjeha »uvježbavanja« za moguće buduće projekte – »jer tu će se zgotoviti biće« (Uvježbavanje) – bez obzira na »sigurnost« odsutnosti straha. Jer činjenice zgrožavaju, a te činjenice su prošlosno - potrošena bilost, realizirana svojost, a kako (sada) nema ontološko relevanatnih »ponuda«, ostaje samo »gledanje« bez na biće prislonjena zbiljskog Drugog (Gledajući izloženo). Kako »biti žena« (Biti žena) pita se iskazni (i iskazivanja) subjekt u mogućnostima, »ponudama« koje obično ne pogađaju bit srži nego prolaze najčešće mimo, okrznuvši se, u kojemu okrznuću tek se nešto može »ugrabiti« što nije samo želja, pa se, povratno, subjekt, u takovrsnoj intersubjektivnosti, može dati u željkovanoj punini (»gledaj i slušaj, / dodirni i kušaj« – Biti žena), ili pak najčešće konstituirajuća svojost ostaje figura »za vječni život prolaznika« (Dati, ne dati?), ili pak zov »upomoć« pred prijetnjom konačna utonuća (Život ja), okusa »svijeta ja« (Horror vacui). U tom horizontu jedino je figura majke konkretno iskustveno (u svojim radnjama) prepoznativa (U jednom pogledu, Pješčani sat), koja je upravo u tim konkretnostima udaljena.
Ako smo dosad nekako skicirali subjekt naspramnosti u njegovoj nemoći uspostavljanja cjelovitosti bitka, ciklus »Dojam, korak više« jezivo (u doživljajnom spektru) je svjedočanstvo te, gotovo, katastrofičnosti za samo biće kao ne/realizacije, navlastito za svojost, ne samo rodnu, nego načelno. Zato je i taj manjak izražajno koliko najjasniji toliko i najprecizniji (»sve ću ponovno imenovati« – wittgensteinovska ne/mogućnost) za ono što je izdalečno (neko drugo) kao i ono što je izblizno (»najbliže sam ja« – Iz jednog u drugo) u svojim nepopustivim datostima, te ostaje tek činjica »samo da preživim« već u prostoru mrzlosti, horizont »svezurećih činjenica« (Dojam, korak više). Upravo je repetitivnost najnepoželjnije stanje, kao neka vrsta reciklaže koja radi perpetuirano tek na popravcima (Retoričko pitanje), pa sve do očajnog krika »ne grizi, daj poljubac« (Pitoma), komu je bilo koji komentar suvišan, jer prepričan; tek, ipak je jedino ljubav ono zbiljsko u kojemu je moguće naći puninu. Koliko »utješno« toliko otužno nadaju se stihovi, a i naslov pjesme, koji bi mogli biti svojevrsni moto: »Tamo-amo sitno me zanose / nejasni odgovori na nejasna pitanja« (Već viđeno).
Ova zrela zbirka mudre i zrele Sonje Manojloić svjedočanstvo je traganja za odgovorom koje sa nadaje subjektu naspramnosti koji ne uspijeva postići cjelinu tubitka u bilo kojoj od relacija spram drugoga/drugih, a potraga za nekim trećim – metafizičkim Apsolutom – nije u horizontu otvorenosti navedenoga subjekta i njegovih bićolikih ostvarenja. Ovdje se, da ne bi bilo nesporazuma, ne optužuje autoricu (i njenu privatnost, kao da je taj subjekt slika njene građanske osobe), nego se samo konstatira kako je poetesa briljatno pokazala manjak takva subjekta naspramnosti, koji se nastoji ostvariti u ovosvjetskim ponudama (drugih). Za utjehu o tome su sanjali i Leibnitz, i Herder, i Novalis, i Hölderlin, i Hegel, ali ga nisu misaono ozbiljili. Iz čega bi se moglo zaključiti da zadovoljavajući odgovor ne daje neko drugo »ti«, kao ni svijet iz kojega on izniče, nego samo apsolutni Bitak.
Predstavljanje knjige pjesama Sonje Manojlović Gledajući odgovore
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Zagreb, 21. 1. 2019.
-
Predstavljanje knjige pjesama Sonje Manojlović
U ponedjeljak 21. siječnja 2019. u 19 sati
u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (Preradovićeva 5)
predstavit ćemo novu zbirku pjesama
Sonje Manojlović
Gledajući odgovore.
Uz autoricu o njezinim pjesmama govorit će Tonko Maroević i Darija Žilić, a razgovor će moderirati Seid Serdarević.
Slične knjige
-
Gotovo ništa / Next to nothingSpecial cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn -
Kako postati čovjekSpecial cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn -
Dva puta za jugSpecial cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn -
Usnena predajaSpecial cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn -
Žena žutih očijuSpecial cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn -
Zvijezde, davna lica spašenihSpecial cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn -
Hauzmajstor ŠulcSpecial cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn -
Netko podvikne, djeca odrastuSpecial cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn