Gledajući odgovore

Sonja Manojlović: "Gledajući odgovore" 

Irena Matijašević, HRT - HR 3 - Poezija naglas, 19. 7. 2018.

Nepomirljivo intelektualna, autorica donekle hermetične poezije ili "poezije s ključevima za tumačenje" koje - kako kaže u svojoj pjesmi "ostavlja na tajnim mjestima" - Sonja Manojlović, rođena 1948., već je nekoliko desetljeća izuzetna pojava na hrvatskoj pjesničkoj sceni. To je pjesnikinja koja računa na visoko koncentriranog čitatelja jer ona ga - kao u nekoj igri - svako malo zaskoči te se s njim donekle i poigrava, računajući i na količinu nerazumijevanja, kao strateške prednosti autora nad potencijalnim slušateljem ili čitateljem. Osnovna strategija čitanja je gonetanje stihova i dešifriranje smisla, koji - kako priznaje sama - često možda izmiče i samoj pjesnikinji jer i ona igra ili pleše na rubu smisla i besmisla. 

Ipak, pažljivije će oko ili uho zamijetiti stalnu prisutnost metafora i slika djeteta, dječjeg jezika, spominjanje plodne vode, u sklopu šireg razmišljanja ili poimanja života kao stalnog ponovnog rađanja u novim tijelima, pod pretpostavkom da nam duša seli u njih nakon smrti. Taj je, uvjetno rečeno, svjetonazorski spektar, možda i okosnica propitivanja i dovođenja u pitanje samog ljudskog jezika, u ovoj formi u kojem se on u zreloj dobi života razvio kod pjesnikinje. 

Potvrde za duboka promišljanja odnosa smrtnosti, rađanja i jezika kao nečega bitno ostarjelog - jezika što ga pjesnikinja pokušava pomladiti - daju i stihovi poput ovih: "Izranjam iz plodne vode/ i hraneći se sobom, stižem do nejestivog/ gotovo ničeg, brzog jedra". Kontrafaktualno je i kontaintuitivno ustvrditi da to nejestivo, to nespoznatljivo u sebi, što prvo imenuje "ničim", na kraju postaje neko "brzo jedro". 

Na drugom mjestu Manojlović kaže "A kakve su tu bile riječi! Prebacim ih i sada preko ramena, i nosam naokolo, a ni za što više nisu." Pjesnikinja nije ostarjela, ali jezik jest - to je paradoks što ga dosljedno ispituje Sonja Manojlović koja je, budući da je pjesnikinja dužna na neki način biti mladog i znatiželjnog duha, boriti se s jezičnim okaminama, razbijajući u tom naporu i klasični smisao i sintaksu te ubacujući svakojake začudne sklopove, sve u svrhu "pomlađivanja jezika". Primjer takvih sintagmi su : "duboko brujeća mahovina" ili "oči oštrulje"; zatim kad kaže: "Jaglaci jaglacuju, a ti". 

A kad na kraju, u zadnjoj pjesmi, pjesnikinja ironično i samoironično kaže - "A što, ne razumijete me?" - mi se potpuno slažemo s njezinim pitanjem, na koje ne znamo odgovor jer jednim smo je, podsvjesnim dijelom, razumjeli. Iako je razumno i pretpostaviti da svrha uopće nije bila razumijevanje nego potenciranje nesporazuma, za što se zalažu neke novije poetičke i estetičke teorije, koje se temelje na "nerazumijevanju" ili "nepovjerenju u komunikaciju", a nekad se imenuju i estetikom "glitcha". U tom možda lošem razumijevanju ove "poezije s ključem koji je pjesnikinja ostavila na tajnim mjestima", ipak mislimo da smo pronašli neka tajna mjesta: reference na povezanost stalnog rađanja ljudske duše u novim tijelima i stalnog rađanja jezika u novim sklopovima i riječima. 

Sonja Manojlović je, u svakom slučaju, intrigantna pjesnikinja, i sigurno će neki njezini stihovi, a i cijele pojedine pjesme, probuditi i potaknuti na razmišljanje. Čak i kad pjesnikinja kaže "Ljuljaju se kipuće jezgre, klijaju nova čula" mi ne znamo misli li pritom na jezgre atoma, ili neku drugu referencu iz fizike, ili na jezgre sebstva, ali razumijemo je kad kaže da "klijaju nova čula" i čini se da je njezina poezija vrlo ambiciozan pokušaj da ih sama dočara. Među brojnim pjesničkim zbirkama Sonje Manojlović izdvajamo sljedeće: Daj naslov, A sa šest labradora na more putovat, Čovječica, Vješturkov tanac, Babuška, Jedan espresso za Mariju, Sarabanda, Davnog stranca ljubeći i Tako prolazi tijelo.

Nova zbirka pjesama nagrađivane autorice

Karmela Devčić, Jutarnji list - Like!, 1. 2. 2019.

„Gledajući odgovore“ zanimljiv je naziv pjesničke zbirke Sonje Manojlović, koju je ovih dana izdala Fraktura, nove u nizu knjiga poezije koje autorica objavljuje od sredine 1960-ih. Uvrštavana u antologije, prevođena na više od dvadeset jezika, Manojlović od početaka prate afirmativne kritike i brojne nagrade, među ostalima, 2016. Je dobila Goranov vijenac, a laureatkinja je i međunarodnih nagrada za izvrsnost u poeziji u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj. 

„Rano sam se počela zanimati za ljude  i odmah shvatila da mi knjige u tome mogu pomoći. Iz toga proizlazi sve u mojem životu – upoznavanje ljudi, prijateljstva, čitanje, putovanja, i, konačno, neprekidno pisanje. Iako sam objavila i jednu knjigu kratkih proznih formi „Mama, ja sam Don Juan“, odlučila sam da ću svu svoju energiju usmjeriti na poeziju. Sigurna sam da to znam i mogu raditi bolje od ičega drugog u svom životu. Odabravši poeziju, nisam se prisiljavala ni na kakve kompromise – radim ono što volim i hoću puno radno vrijeme, a ono je 24 sata na dan“, kazuje autorica.

Govoreći o procesu pisanja , o tome kako je gradila novoobjavljenu zbirku glasno razmišlja: „Neki ponosno izjavljuju da pišu zbirke, a drugi se zadovolje time da pješice idu od pjesme do pjesme. Ja sam trenutačno u fazi kad nepovezano bilježim – nepovezano, i bacam to k drugim bilješkama. A kad prikupim snage, volje i raspoloženja, pregledavam ih. Recimo, jednom godišnje. Odvajam ono „jestivo“, pa ponovo pregledavam, i tako se, stalno pregledavajući, jasno vidi gdje što treba pojasniti ili dodati, ali, uglavnom, treba odbaciti sve suvišno. Na kraju se pojavi neka cjelina od par desetaka pjesama koje opet treba uravnoteživati, i u toj kombinatorici mi prolazi vrijeme pisanja, ili građenja, kako ste to vi rekli“.

Sonja Manojlović piše o unutarnjim događajima jer su joj „najvažniji, ali bez pretjeranog razumijevanja. Ovaj paradoks objasnila bih jedino pretpostavkom da autor može zapisati nešto što mu se događa, ali to će možda tek kasnije potpuno razumjeti. Ustvari, to se često događa. A i čitatelj, recimo, ujutro razumije nešto što mu poslijepodne neće baš puno govoriti, i obratno – zato i napuštamo i vraćamo se istim knjigama i idejama u skladu s pregrupiravanjima naših prioriteta ili afiniteta, kako vam drago. Mijenjamo se na taj način otprilike svakih desetak godina. Intelektualna radoznalost, ljubav, zdravlje, seks, novac, imovina i putovanja zamjenjuju svoj redoslijed na našoj listi prioriteta, i to se može iščitati u životu svakoga. I još jedan paradoks: svi se mijenjamo ostajući isti“.

Pogledajte odgovore pomoću poezije

Andrea Divić, Cro-kultura.com, 11. 3. 2019.

Sonja Manojlović završila je filozofiju i komparativnu književnost i može se reći da je od svojih struka uzela najbolje i utkala u svoju poeziju, koja je prepoznata kod nas (što dokazuju brojne nagrade, među kojima i Goranov vijenac 2016. godine), ali i u svijetu (međunarodne nagrade u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj…). Iza nje su brojne knjige poezije koje svjedoče o pjesničkoj plodnosti, a ovaj ponedjeljak predstavljam vam Gledajući odgovore, najnoviju zbirku proizašlu iz autoričina pera, u izdanju Frakture i urednika Seida Serdarevića. Autoričinu zbirku još je jednom (nakon nekoliko uspješnih suradnji) svojim ilustracijama upotpunio Saša Šekoranja, dajući joj tako još jednu dimenziju posebnosti i odlično upotpunjavajući stihove jednostavnim, ali snažnim ilustracijama.

Osim malih slikarskih umjetničkih djela i jednostavnosti zbirke, osvojit će vas pjesnički jezik Sonje Manojlović kojim su ispunjene stranice. Autorica progovara o svijetu oko sebe i poziciji „ja“ u njemu. Iako se pjesme mogu na prvi pogled činiti hermetičnima, one zapravo vrlo snažno uspostavljaju komunikaciju s čitateljem i ostavljaju dubok dojam jer je autorici često dovoljan i samo jedan stih da pogodi u srž emocije ili pitanja temeljnog u pjesmi, gradeći dalje oko njega pjesničke slike snažnih metafora i poruka. Jezik je alat kojim se Sonja Manojlović koristi da dočara sva pitanja, sva promišljanja i sliku svijeta u kojem se nalazi. U pet cjelina brojni se motivi isprepliću u stihovima oblikujući poseban pjesnički svijet u koji se uranja postavljajući pitanja i gledajući odgovore.

Sonja Manojlović u ovoj zbirci kombinira pjesništvo i slikarstvo; jezik je hermetičan, ali se i otvara, a čitanje stihova potaknut će vas da spoznate vlastita pitanja i pogledate odgovore.