Gledajući odgovore

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 144

  • Datum izdanja: prosinac 2018.

  • ISBN: 978-953358064-7

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 265 g

“Plodna nesigurnost određenih tekstova u ovoj novoj pjesničkoj zbirci Sonje Manojlović tretira mogućnost inače evidentne dvojbe o kondicijama suvremenog svijeta. Logocentrizam a svojim upornim tvrdnjama o najboljem mogućem svijetu dolazi vlastitom dvojbenošću na opravdanu naplatu u senzibilnijeg, modernijeg i naposljetku zahtjevnijeg čitatelja. Pozicioniranjem (ženskog) Subjekta u gomili nastavlja se i dalje trajna i precizna istraga o aktualnom stanju vlastite persone u svijetu neselektivne informacije i klišeiziranih afektivnih učinaka. Istraga o humanim, sociološkim i političkim kondicijama slabo kotirajućeg Subjekta i njegova ugroženog humanuma, kao odavno izabrana poetska strategija kvalitetne hrvatske pjesnikinje, a Gledajući odgovore nova je reakcija poznate autorice na ponudu svijeta bez orijentira i respektabilnoga moralnog kapitala.” - Branko Maleš

Sonja Manojlović: "Gledajući odgovore" 

Irena Matijašević, HRT - HR 3 - Poezija naglas, 19. 7. 2018.

Nepomirljivo intelektualna, autorica donekle hermetične poezije ili "poezije s ključevima za tumačenje" koje - kako kaže u svojoj pjesmi "ostavlja na tajnim mjestima" - Sonja Manojlović, rođena 1948., već je nekoliko desetljeća izuzetna pojava na hrvatskoj pjesničkoj sceni. To je pjesnikinja koja računa na visoko koncentriranog čitatelja jer ona ga - kao u nekoj igri - svako malo zaskoči te se s njim donekle i poigrava, računajući i na količinu nerazumijevanja, kao strateške prednosti autora nad potencijalnim slušateljem ili čitateljem. Osnovna strategija čitanja je gonetanje stihova i dešifriranje smisla, koji - kako priznaje sama - često možda izmiče i samoj pjesnikinji jer i ona igra ili pleše na rubu smisla i besmisla. 

Ipak, pažljivije će oko ili uho zamijetiti stalnu prisutnost metafora i slika djeteta, dječjeg jezika, spominjanje plodne vode, u sklopu šireg razmišljanja ili poimanja života kao stalnog ponovnog rađanja u novim tijelima, pod pretpostavkom da nam duša seli u njih nakon smrti. Taj je, uvjetno rečeno, svjetonazorski spektar, možda i okosnica propitivanja i dovođenja u pitanje samog ljudskog jezika, u ovoj formi u kojem se on u zreloj dobi života razvio kod pjesnikinje. 

Potvrde za duboka promišljanja odnosa smrtnosti, rađanja i jezika kao nečega bitno ostarjelog - jezika što ga pjesnikinja pokušava pomladiti - daju i stihovi poput ovih: "Izranjam iz plodne vode/ i hraneći se sobom, stižem do nejestivog/ gotovo ničeg, brzog jedra". Kontrafaktualno je i kontaintuitivno ustvrditi da to nejestivo, to nespoznatljivo u sebi, što prvo imenuje "ničim", na kraju postaje neko "brzo jedro". 

Na drugom mjestu Manojlović kaže "A kakve su tu bile riječi! Prebacim ih i sada preko ramena, i nosam naokolo, a ni za što više nisu." Pjesnikinja nije ostarjela, ali jezik jest - to je paradoks što ga dosljedno ispituje Sonja Manojlović koja je, budući da je pjesnikinja dužna na neki način biti mladog i znatiželjnog duha, boriti se s jezičnim okaminama, razbijajući u tom naporu i klasični smisao i sintaksu te ubacujući svakojake začudne sklopove, sve u svrhu "pomlađivanja jezika". Primjer takvih sintagmi su : "duboko brujeća mahovina" ili "oči oštrulje"; zatim kad kaže: "Jaglaci jaglacuju, a ti". 

A kad na kraju, u zadnjoj pjesmi, pjesnikinja ironično i samoironično kaže - "A što, ne razumijete me?" - mi se potpuno slažemo s njezinim pitanjem, na koje ne znamo odgovor jer jednim smo je, podsvjesnim dijelom, razumjeli. Iako je razumno i pretpostaviti da svrha uopće nije bila razumijevanje nego potenciranje nesporazuma, za što se zalažu neke novije poetičke i estetičke teorije, koje se temelje na "nerazumijevanju" ili "nepovjerenju u komunikaciju", a nekad se imenuju i estetikom "glitcha". U tom možda lošem razumijevanju ove "poezije s ključem koji je pjesnikinja ostavila na tajnim mjestima", ipak mislimo da smo pronašli neka tajna mjesta: reference na povezanost stalnog rađanja ljudske duše u novim tijelima i stalnog rađanja jezika u novim sklopovima i riječima. 

Sonja Manojlović je, u svakom slučaju, intrigantna pjesnikinja, i sigurno će neki njezini stihovi, a i cijele pojedine pjesme, probuditi i potaknuti na razmišljanje. Čak i kad pjesnikinja kaže "Ljuljaju se kipuće jezgre, klijaju nova čula" mi ne znamo misli li pritom na jezgre atoma, ili neku drugu referencu iz fizike, ili na jezgre sebstva, ali razumijemo je kad kaže da "klijaju nova čula" i čini se da je njezina poezija vrlo ambiciozan pokušaj da ih sama dočara. Među brojnim pjesničkim zbirkama Sonje Manojlović izdvajamo sljedeće: Daj naslov, A sa šest labradora na more putovat, Čovječica, Vješturkov tanac, Babuška, Jedan espresso za Mariju, Sarabanda, Davnog stranca ljubeći i Tako prolazi tijelo.

Nova zbirka pjesama nagrađivane autorice

Karmela Devčić, Jutarnji list - Like!, 1. 2. 2019.

Gledajući odgovore“ zanimljiv je naziv pjesničke zbirke Sonje Manojlović, koju je ovih dana izdala Fraktura, nove u nizu knjiga poezije koje autorica objavljuje od sredine 1960-ih. Uvrštavana u antologije, prevođena na više od dvadeset jezika, Manojlović od početaka prate afirmativne kritike i brojne nagrade, među ostalima, 2016. Je dobila Goranov vijenac, a laureatkinja je i međunarodnih nagrada za izvrsnost u poeziji u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj. 

„Rano sam se počela zanimati za ljude  i odmah shvatila da mi knjige u tome mogu pomoći. Iz toga proizlazi sve u mojem životu – upoznavanje ljudi, prijateljstva, čitanje, putovanja, i, konačno, neprekidno pisanje. Iako sam objavila i jednu knjigu kratkih proznih formi „Mama, ja sam Don Juan“, odlučila sam da ću svu svoju energiju usmjeriti na poeziju. Sigurna sam da to znam i mogu raditi bolje od ičega drugog u svom životu. Odabravši poeziju, nisam se prisiljavala ni na kakve kompromise – radim ono što volim i hoću puno radno vrijeme, a ono je 24 sata na dan“, kazuje autorica.

Govoreći o procesu pisanja , o tome kako je gradila novoobjavljenu zbirku glasno razmišlja: „Neki ponosno izjavljuju da pišu zbirke, a drugi se zadovolje time da pješice idu od pjesme do pjesme. Ja sam trenutačno u fazi kad nepovezano bilježim – nepovezano, i bacam to k drugim bilješkama. A kad prikupim snage, volje i raspoloženja, pregledavam ih. Recimo, jednom godišnje. Odvajam ono „jestivo“, pa ponovo pregledavam, i tako se, stalno pregledavajući, jasno vidi gdje što treba pojasniti ili dodati, ali, uglavnom, treba odbaciti sve suvišno. Na kraju se pojavi neka cjelina od par desetaka pjesama koje opet treba uravnoteživati, i u toj kombinatorici mi prolazi vrijeme pisanja, ili građenja, kako ste to vi rekli“.

Sonja Manojlović piše o unutarnjim događajima jer su joj „najvažniji, ali bez pretjeranog razumijevanja. Ovaj paradoks objasnila bih jedino pretpostavkom da autor može zapisati nešto što mu se događa, ali to će možda tek kasnije potpuno razumjeti. Ustvari, to se često događa. A i čitatelj, recimo, ujutro razumije nešto što mu poslijepodne neće baš puno govoriti, i obratno – zato i napuštamo i vraćamo se istim knjigama i idejama u skladu s pregrupiravanjima naših prioriteta ili afiniteta, kako vam drago. Mijenjamo se na taj način otprilike svakih desetak godina. Intelektualna radoznalost, ljubav, zdravlje, seks, novac, imovina i putovanja zamjenjuju svoj redoslijed na našoj listi prioriteta, i to se može iščitati u životu svakoga. I još jedan paradoks: svi se mijenjamo ostajući isti“.

Pogledajte odgovore pomoću poezije

Andrea Divić, Cro-kultura.com, 11. 3. 2019.

Sonja Manojlović završila je filozofiju i komparativnu književnost i može se reći da je od svojih struka uzela najbolje i utkala u svoju poeziju, koja je prepoznata kod nas (što dokazuju brojne nagrade, među kojima i Goranov vijenac 2016. godine), ali i u svijetu (međunarodne nagrade u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj…). Iza nje su brojne knjige poezije koje svjedoče o pjesničkoj plodnosti, a ovaj ponedjeljak predstavljam vam Gledajući odgovore, najnoviju zbirku proizašlu iz autoričina pera, u izdanju Frakture i urednika Seida Serdarevića. Autoričinu zbirku još je jednom (nakon nekoliko uspješnih suradnji) svojim ilustracijama upotpunio Saša Šekoranja, dajući joj tako još jednu dimenziju posebnosti i odlično upotpunjavajući stihove jednostavnim, ali snažnim ilustracijama.

Osim malih slikarskih umjetničkih djela i jednostavnosti zbirke, osvojit će vas pjesnički jezik Sonje Manojlović kojim su ispunjene stranice. Autorica progovara o svijetu oko sebe i poziciji „ja“ u njemu. Iako se pjesme mogu na prvi pogled činiti hermetičnima, one zapravo vrlo snažno uspostavljaju komunikaciju s čitateljem i ostavljaju dubok dojam jer je autorici često dovoljan i samo jedan stih da pogodi u srž emocije ili pitanja temeljnog u pjesmi, gradeći dalje oko njega pjesničke slike snažnih metafora i poruka. Jezik je alat kojim se Sonja Manojlović koristi da dočara sva pitanja, sva promišljanja i sliku svijeta u kojem se nalazi. U pet cjelina brojni se motivi isprepliću u stihovima oblikujući poseban pjesnički svijet u koji se uranja postavljajući pitanja i gledajući odgovore.

Sonja Manojlović u ovoj zbirci kombinira pjesništvo i slikarstvo; jezik je hermetičan, ali se i otvara, a čitanje stihova potaknut će vas da spoznate vlastita pitanja i pogledate odgovore.

Život od donesenog

Tonko Maroević, Poezija, lipanj 2019.

Objavljivanjem knjige izabranih pjesama „Upoznaj Lilit“ (2002.), Sonja Manojlović je odlučno zaključila jednu fazu svojeg pisanja i u novi milenij ušla s uvećanom slobodom i pravom na razigravanje i relativiziranje već postojećih modela i dopunjavanje postignutih dometa.Nećemo reći da je još jednom krenula ispočetka, s pozicije tabulae rasae, jer je krajem prošlog stoljeća (i milenija) bila također znatno intenzivirala svoje izražajne napone i aktivirala svoju javnu prisutnost, objavljujući jednu za drugom dvije također znakovite zbirke: „Njen izlog darova“ (1999.) i „Vješturkov tanac“ (2001.).

Ali u tisućljeću koje upravo trošimo njezina je agilnost još uvećana i njezino je mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu postalo svakako jedno od najvidljivijih i najznačajnijih, prepoznatljivo po iznimnoj gipkosti motivike, razvedenosti sintakse, rasponima leksika, opuštenosti tona, račvanju značenja, izmicanju od svake doslovnosti. Unatoč stanovitim humornim učincima i neospornim (auto)ironičnim obratima, njezino pjesništvo ne možemo svrstati u light verse, nego u disciplinu koja propitkuje vlastite izvore i koordinate, u liriku samosvjesno nametnutih ograničenja ali učinkovitu u traženju specifičnog prostora i odgovarajućega zračenja.

Poeziju Sonje Manojlović nije lako tipološki i „stilski“ karakterizirati, pogotova otkad se udaljila od intimističko-egzistencijalnih premisa, što su karakterizirale njezine početke, te od bajkovito-nadrealne slikovitosti, kojom se služila u potonjemu razdoblju. Usuđujem se međutim kazati kako se ni jedne ni druge komponente nije sasvim lišila ni u najnovijim zbirkama, koje se redovito i učestalo javljaju u gotovo dvogodišnjem ritmu objave. Naime, i danas ćemo prepoznati elemente zaokupljenosti tijelom (transponirane i filtrirane velom neizravnosti), a isto tako i oniričko-fabulozne protege (samo prikrivene maskom, personom infantilnosti).

Pisac pogovora najnovijoj Sonjinoj zbirci, kompetentni Branko Maleš, koristio se pojmom hermetizma, upućujući na pjesnikinjinu namjernu zakučastost, enigmatičnost, ambigvitet (da ne kažemo trobar clus). S obzirom na njegovo inzistiranje na izlasku ( ili ispadanju ) iz logocentričnoga sustava, ne bi bilo nemoguće njezinu fakturu približiti iskustvima takozvanoga semantičkog konkretizma, dakle: oslobađanja od diktata konvencionalnog smisla i naglašavanja tvarnosti samoga teksta, uspostavljanja autonomne tekstualnosti. Naravno, da korzet krute terminologije slabo pristaje bilo kojoj kreativnoj i individualnoj opciji, pa tako i u slučaju pjesništva Sonje Manojlović.

Prije bilo kakvog pokušaja klasifikacije, obratit ću se stoga samoj  pjesnikinji, samoj zbirci i odabrati pjemu koja bi mi mogla pomoći u pokušaju da se približim njezinim poetičkim intencijama. Pjesma koja mi se učinila naročito indikativnom i po mnogo čemu važnom naziva se „Život od donesenog“ i navodim je u cijelosti:

U zadnji tren pogledao me očima znalca,
a ništa razumjeti ne mogu
osim pamćenja vrste
kad ga dobace dječje ruke,
prvo onima kroz ušicu igle, 
koji proždiru, za prste polizati,
na ista pitanja iste odgovore
Ali, još si imamo nešto reći,
domislivši očima po svodu
delicije
Pa, dobro, izmislim tu i tamo
po koju riječ,
moglo bi biti, liči,
i  nadam se najboljem, kao dijete,
da će se sam od sebe sastaviti
ljudski lik, nikakva dovršena misao,
sa svojom odostraga zaležanom glavicom
i kosim pogledom kao u snu,
jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš,
ali, prevariš se, svaki put

Sam naslov „Život od donesenog“, po mojem mišljenju je program, svjedoči kako se autorica služi tuđim materijalima, toposima, općim mjestima, riječima iz druge ruke  ili načinjenima d'après. To je dovoljno egzemplificirati gotovim , konvencionalnim sintagmama kao što su: kroz ušicu igle, za prste polizati, nadam se najboljem. Taj bi postupak po nečem bio sličan popartističkoj strategiji, služenju već priređenim ikoničkim materijalom i potom mijenjanju predznaka. Naravno, Sonja Manojlović od donesenog kroji vlastitu kompoziciju, koju onda obogaćuje vlastitim umetcima: izmislim tu i tamo pokoju riječ.

Doista, ne pledirajući za novokovanice, ali ludički raspoložena i semantički elastična pjesnikinja u najnovijoj je zbirci pustila u opticaj nekoliko sasvim osobnih izmislica: mljecka, šljiska, šljašteći,jaglacuju, pijukavo, jesenina, uglazurno, svezureće, podizvođači. Opravdano je u jednom trenutku dodala: Sve riječi ovoga svijeta dišu mi za vratom, pa se bez pardona poslužila i vokabularom s onu stranu standarda. Mogli smo, međutim, također primijetiti kako se izmišljanje riječi zbiva tu i tamo ( što je, ništa manje, topos ili puka konvencija), a repertoar takvih i sličnih izraza širok je u čitavoj zbirci: negdje-nigdje, navrat-nanos, od-do,  rekla-kazala, taknuto-maknuto, kasica-prasica, bez zašto i zato.

Vraćajući se pjesmi „Život od donesenog“ nismo mogli ne vidjeti učestalo pozivanje na infantilnu vizuru: kad ga dobace dječje rukeI nadam se najboljem, kao dijete, a tom uzrastu odgovara i citat: sa svojom odostraga zaležanom glavicom. U cijeloj knjizi naići ćemo na još mnoga mjesta posvećenih  „djetinjarijama“, počam od : on proteže svoju dječju debljinu, ili: djevojčice zamahuju kosom, ili: kupine koje su me kao dijete... ulovile, ili sirotom svojom dječjom matematikom... doskočim, pa sve do: Uđi u tijelo djeteta... Pogledaj svoje ruke, one su dokaz, / moraju biti dječje. Ali pravu paralelu i dopunu naći ćemo kad povežemo drugi stih pjesme kojom se bavimo ( a ništa razumjeti ne mogu) s početnim stihom uvodne pjesme nazvane „Jer ne razumijem“, a u kojoj stoji: Jer ne razumijem štorazumije i dijete. Dakle, dekodiranje, dešifriranje ili tumačenje svakako zavise , ili su u bitnom odnosu, s prvotnošću, neopterećenošću, izvornošću, čistoćom ili smjelošću djetinjeg pogleda.

A kad smo baš kod pogleda nipošto ne možemo propustiti vidjeti kako je od samog početka pjesma „Život od donesenog“ u znaku pogleda i očiju: U zadnji tren pogledao me očima znalca. Ali i u daljnjim stihovima nastavlja se hipertrofija gledanja i spominjanja očiju. U sredini teksta stoji: domislivši očima po svodu, a na samome kraju – kumulativno: i kosim pogledom kao u snu/ jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš. A propos mišljenja, osim upravo navedenih oblika domislivšimisliš, imali smo također već citiranu rečenicu: izmislim tu i tamo po koju riječ, a pri završetku ćemo naići na stih: ljudski lik, nikakva dovršena misao. Nema dvojbe da je čitava pjesma impregnirana pitanjima refleksije, problematikom misaonih paradoksa i obrata, da ne kažemo aporija. Uz tautološki binom: na ista pitanja iste odgovore nailazimo i na rezignirani zaključak:ali, prevariš se, svaki put . U cijeloj se knjizi zapravo provodi predilekcija optičkog i vizualnog nad logičkim i racionalnim. Amblematičan je u tom pogledu (da ne kažem: u tom smislu) stih: gledam očima oštruljama, bez misli, a oftalmološka perspektiva obuzima bezbrojne pasuse: za sve otvorene oči, odnosno ljudi koji olako izbeče oči, ili pak: naočigled, pa zatim: iako tek sad oči gledaju, to jest: zasjelom na uzdignute pasje oči. Možemo, i moramo, nastaviti nizati slične kombinacije: do samog dna, otvorenih očiji, ili: i onaj široko otvorenih očiju, ili: izjeda pličinu očinjega vida, ili: tek navečer, ravno u oči,ili: izvana okati strah,ili okrutnim, poliglotskim okom, ili: sitno nazubljenih očiju, ili: otvara oči, njihova dna,ili: posežući za svjetlom, mirnim očima,ili: kružeći isprepadanim očima, ili, da zaključimo: dobacujući poglede... taman širine oka.

Dalo bi se nastaviti navođenjem (ne manjim brojem) primjera korištenja pojma pogleda, ali to ćemo preskočiti i završiti konstatacijom kako je aktualna poetika Sonje Manojlović obilježena fakticitetom pojavnosti, objektivizacijom vanjskoga svijeta (a taj svijet, na svoj način, predstavljaju i same riječi i rečenice). S malo pretjerivanja mogli bismo je približiti reističko-verističkim tendencijama kakve je, primjerice, zastupala francuska „škola pogleda“ (L'école du regard), a u tu svrhu pozvat ćemo se na njezinu formulaciju: pogledom koji se prilijepi uz stvari.

Da smo se, međutim, odlučili za čitanje ništa manje uspjele i znakovite pjesme „Gledajući odgovore“, možda bi naši zaključci bili drugačiji i čak pertinentniji, a mogli smo se pozivati i na ine naslove i tekstove također antologijskih protega („Slušajući prevrtljivu melodiju“, „Biti žena“, „Gdje završe djeca“, „Jedva nijemi film“). Mogli smo se poigrati varijacijama na temu kao i ako, smjeli smo sepozabaviti aspektima uvjetnosti i pitanjima usporedivisti i metaforičnosti, ali u svakome slučaju odgovor bi bio u gledanju.

Predstavljanje knjige pjesama Sonje Manojlović Gledajući odgovore
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Zagreb, 21. 1. 2019.

  1. Predstavljanje knjige pjesama Sonje Manojlović Predstavljanje knjige pjesama Sonje Manojlović U ponedjeljak 21. siječnja 2019. u 19 sati  u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (Preradovićeva 5) predstavit ćemo novu zbirku pjesama Sonje Manojlović Gledajući odgovore. Uz autoricu o njezinim pjesmama govorit će Tonko Maroević i Darija Žilić, a razgovor će moderirati Seid Serdarević.