Glavom kroz zid
-
Jezik izvornika: slovenski
-
Prijevod: Jagna Pogačnik
-
Broj stranica: 192
-
Datum izdanja: siječanj 2019.
-
ISBN: 978-953358081-4
-
Naslov izvornika: Dno nima dna
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 285 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nepopravljivi romantik, vječni šaljivdžija, neizliječeni nostalgičar, oštar kritičar, neostvareni košarkaš – sve je to i mnogo više jedan od najvažnijih kantautora, pjesnika i pjevača s ovih prostora Zoran Predin. U svojoj drugoj proznoj knjizi Glavom kroz zid Predin se u tridesetak proznih minijatura suvereno kreće od tmurne političke sadašnjosti do buntovnih mladenačkih dana, od intimnih obiteljskih zgoda do žestoke kritike nacionalizma. Svejedno prepričava li stare zgode iz karijere Lačnog Franza kada je bio pod sumnjom da podriva sistem i kada je brisao pljuvačku o crvenu zvijezdu ili kada opisuje strah od zubara, u baš svakoj životnoj situaciji on bira teži put, bez zadrške se svrstava na stranu slabih i uvijek pliva protiv struje, ne da bi bio drugačiji, već da bi ostao čovjekom.
Glavom kroz zid knjiga je o hrabrosti da se svatko stalno suočava sa sobom i da bude onaj tko jest, a ne onaj kakvoga ga želi vidjeti okolina. Opčinjen malim užicima, ljepotom, hranom, glazbom, morem, prijateljstvima, Zoran Predin u ovim pričama daje cijeloga sebe do posljednjeg poljupca, on hoda po stopama nježnoga sjećanja pozivajući na to putovanje i svoga čitatelja i čitateljicu.
"Nisam stari prdonja koji jauče za boljom prošlosti"
Gea Vlahović, Express, 30. 1. 2019.
Neostvareni košarkaš. Domar. Poštar. Noćni čuvar. Agent osiguravajućeg društva. Prodavač ploča. Učitelj na selu. Vuk samotnjak. Voli tripice, dunju i crni humor. Zaljubljen u statičnu i pokretnu ljepotu. Gastarbajter u Ljubljani. Sastojke pomiješati, dodati po žličicu crnog humora, provokativnosti i nekonvencionalnosti te obilnu količinu glazbenog i poetskog talenta. Kad smjesa odstoji, neće biti teško prepoznati jednog od najznačajnijih slovenskih novovalnih kantautora Zorana Predina, frontmena Lačnog Franza, autora filmske i kazališne glazbe, "Blizanca po horoskopu i Balkanca po duši", pjesnika i "povremenog pisca", ponosnog autora 39 glazbenih albuma, četiri zbirke uglazbljenih tekstova i dviju knjiga kratkih priča.
Nakon zbirke anegdota, dnevnika i putopisa "Druga žena u Haremu" (2012.), na hrvatskome mu upravo izlazi i druga prozna knjiga, "Glavom kroz zid" (2017.), kombinacija autobiografske fakcije i književne fikcije, koju u prijevodu Jagne Pogačnik objavljuje nakladnik Fraktura. Pisana u alanfordovskoj maniri ozbiljne crne komedije, Predinova je nova zbirka duhovito promišljanje ozbiljnih i složenih tema suvremene stvarnosti upakirana u mješavinu kratkih bilješki, crtica i komentara iz pera nepopravljivog romantika, nostalgičnog pjesnika urbane proze prepune sočnog humora, čija iskričava ironija otkriva tužnu kritiku nefunkcionalnosti sustava. Nakon što je prošle godine proslavio 60. rođendan, čini se da će ipak ova biti "Predinova godina".
Osim nove knjige, koju će promovirati u Zagrebu početkom veljače, u ožujku će velikim nastupom u Koncertnoj dvorani "Vatroslava Lisinskog" obilježiti 40 godina glazbene karijere. Sasvim dovoljno razloga za razgovor s čovjekom koji i dalje tvrdi kako za njega - najbolje tek dolazi.
Kao što je kod vas uobičajeno, vaša nova knjiga 'Glavom kroz zid' ispod anegdotalne ocakline i autobiografsko-fikcijske kreme u podlozi ima priličan udjel kritičnosti prema suvremenim društvima, uz popriličnu dozu snažne autoironije koja otkriva čovjeka koji sve vidi i sve mu je jasno, i koji želi da se to zna, ali koji je - iako je to što vidi i zna često za društvo poražavajuće - kao pojedinac zadovoljan i ispunjen. Jesam li u pravu?
Samo do neke mjere. Kao pojedinac sam zadovoljan stanjem svojih unutrašnjih organa i ispunjen neispunjenim izazovima koje jednostavno moram ostvariti. Imao sam sreću biti mlad u drugoj polovini sedamdesetih i u osamdesetima. Te su mi godine izgradile karakter i pogled na svijet te me realizirale u osobu koja traži izazove i originalnost izraza. Pomirisao sam hipi pokret, oslobodio se predrasuda punkom i kroz novi val počeo ispunjavati vlastite želje. Sve skupa me izgradilo u osobu u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću. Sadašnjošću koja se jednim licem vraća u nacionalizme 19. stoljeća, a drugim, istodobno, u internetski način konzumacije duhovnih dobara.
U jednoj od priča na početku iščitavam tezu o Sloveniji kao maloj zemlji, biseru kojemu prijeti propast, od čega bi je eventualno mogla spasiti strana sila iz svemira, ili ni ona, jer bi je Slovenci prognali kao neželjenog izbjeglicu. Ipak, Slovenija je po mnogim mjerilima uspješno društvo, usporedivo s najbogatijim zemljama Zapada. Niste li ipak previše kritični prema svojoj zemlji?
Kritičan sam jer je volim. No kroz vaše pitanje vidim da je nekadašnji imidž Dežele na sunčanoj strani Alpa još jak i prisutan. Ljut sam jer se moj Praslovan već dvaput obistinio. Ponovno smo upropastili sve što nas je krasilo. Ostao je samo imidž i optimizam srodnih duša, koji stoji na postulatima Francuske revolucije i partizanstva bez ideologije. No nije sve tako crno. Još smo aktualni europski prvaci u košarci.
Ne mogu ne primijetiti koliko često u knjizi spominjete načela Francuske revolucije, koja su izdana. Vaša je dijagnoza: bili smo naivni, prožvakala su nas vlastita djeca, vjera u stvarnu samostalnost i u blagoslov demokracije. Otišli smo spavati kao tigrovi, a probudili se kao štakori, kao ništavne izdajice svete domovine. Što je krenulo krivo? Tko nas je začarao? I sami sebi postavljate ista pitanja.
Idealizam osamostaljivanja previdio je dječje bolesti svakog novog poretka. Znači, kao uvijek do sada, pobjednici pišu svoju povijest i pobjednici moraju pobrati zasluge za narod. I sve se u nekim drugim bojama, ispod nekih drugih zastava, ponovilo. No, ovoga puta, umjesto zloupotrijebljene ideje barjak je, skriven ispod maske demokracije, nosio biznis. Pa se onda u ime borbe protiv starog zla krenulo s novim, koji će nas na kraju koštati ekonomske slobode, vlastitog jezika, kulture i identiteta. Multinacionalke vladaju svijetom. Velike sisteme razbijaju na manje, pa ih zavade dok se međusobno sami ne upropaste. Onda ih za male pare daju zaslužnim pojedincima, uzimaju pod svoje. Ništa novo.
Kritični ste prema neoliberalnim vrijednostima današnjice - orgazam osamostaljenja začeo je neočekivano dijete pa je Slovenija umjesto anđela čuvara koji bi je znao voditi opasnim stazama tržišne ekonomije dobila sebičnog i proždrljivog egoista. Dijagnozu precizno postavljate kad kažete da bi 'generacija zlatnih ribica koje prate prst primarnih primitivnih nagona populista, rasista i nacionalista' mogla uskoro početi tjerati sve neistomišljenike da na rukav zakače crvenu zvijezdu. Koliko je situacija doista ozbiljna? Je li moguća još jedna revolucija i je li nam ona uopće potrebna?
Najveći je problem što multinacionalne kompanije svojim utjecajem i kapitalom namjerno uzgajaju potrošače, ljude bez kičme. Polupismene i nepismene. To su birači koji vjeruju marketingu. Oni u našim zemljama postaju većina. Osjetljivi su na populizam i nacionalizam, u kojima prepoznaju rješenje svojih egzistencijalnih problema. Demokracija je vlast većine. Kako dalje?
U jednoj od svojih priča osvrćete se na površnost mladih generacija opterećenih statusnim simbolima, stasalih na žutom tisku i reality showovima. Humanost i solidarnost postali su pojmovi bez sadržaja, a klasična literatura ne znači više nikome ništa. Nešto slično pisao je i Ciceron o mladima svojega doba, u 1. stoljeću prije Krista. Današnja mladež sasvim sigurno ima drugačije poglede na svijet, ali nisu li oduvijek stari kritizirali mlade? Možda mlade generacije imaju vrijednosti koje starije generacije ne prepoznaju?
Istina je da se i na taj način povijest ponavlja te se iskreno nadam da postoje vrijednosti koje ne prepoznajem. Ne želim biti i mislim da ipak nisam stari prdonja koji jauče kako ništa nije kao što je bilo dok sam bio mlad. Baš obrnuto. Dvije trećine današnje mladeži je po radoznalosti i životnoj energiji starije od mene. Mladost je ipak stanje duha, a ne boja kose. Moderna su vremena klasične gerontološke razlike ozbiljno promijenila. Današnja mladež je zbog objektivnog nedostatka kvalitetne budućnosti u vrlo nezavidnom položaju. Žao mi je što neće imati vlastite osamdesete. Zarobljeni su u odrastanje bez mladosti.
Sebe nazivate sućutnim pjesnikom, vukom samotnjakom koji u tako maloj šumi kao što je Slovenija može lako crknuti od gladi. No društveni život premrežen je raznim interesima i često su potrebni kompromisi kako bi se preživjelo u zajednici. Jeste li se vi ikad 'prodali' u ime kompromisa?
Ne. Nisam se prodao, ali sam radio kompromise. Uvijek, kad bi životna situacija ugrozila moju obitelj. Tad sam nemilosrdno pragmatičan. To mogu najbolje opisati činjenicom da sam ateist. Ali ipak, za svaki slučaj, ponekad i agnostik. U slučaju da mi se razbole djeca i najbliži ili kad avion uhvati turbulencija, bez problema se obratim višoj sili za pomoć. Plašim se ljudi koji se ne mijenjaju. Ja promijenim mišljenje ako mi se dokaže da nisam u pravu. Stare istine u ime ideologije ili ekonomskog interesa mogu s nevjerojatnom lakoćom promijeniti predznak. Sjetite se kako se špinat poslije Černobila pokazao vrlo štetnim povrćem. Popaj je postao tragični luzer na smetlištu povijesti.
U vašim je tekstovima prisutna sentimentalna nota prema prošlosti. Starije generacije diljem bivšeg jugoslavenskog prostora više su ili manje nostalgične prema životu prije raspada zajedničke države - u nekim zemljama, poput Makedonije ili BiH, ta je nostalgija izraženija, u nekima poput Slovenije ili Hrvatske manje. Je li riječ o tipičnoj nostalgiji prema mladosti ili ti osjećaju imaju uporište u realnosti? Jeste li vi imalo 'jugonostalgični'?
Ne. Poštujem pravo svakog naroda na vlastitu državu. Samo mi je strahovito žao što se zemlja raspala na najgori mogući način. Osim trule partije i pomahnitale JNA, imala je i dobrih stvari. Sindikalni odmor na moru. Posao i stan. Žao mi je da moji unuci neće imati mogućnost biti nekoliko godina neodgovorno mladi, pauzirati na faksu i putovati svijetom. A što se tiče košarke, glazbe i gastronomije, tu sam glavom i bradom nostalgičan. Ima puno pozitivnog Balkana u meni.
Današnje postmodernističko doba obilježeno je fragmentacijom društva i općim osjećajem cinizma prema društvenim vrijednostima koje su nekad bile neupitne. Čini se da je sve teže pronaći ideale za koje se treba boriti i heroje koje treba slijediti. Je li zaista tako? Koji su današnji ideali i koji su današnji heroji koje bi mladi Zoran Predin slijedio?
Mladost bez idealizma je bacanje života u smeće. Nekad je mladost imala rock glazbu punu kritičnih poruka koje su uspjele problematizirati konflikte društva i promijeniti svijet nabolje. Danas to pokušava internet sa svojim portalima i blogovima. Assange je Johnny Rotten sadašnjice, a WikiLeaks medijski punk koji se bori protiv svjetskog kapitala, koji ima previše para pa kupuje sve što se još može kupiti. Javno školstvo i zdravstvo na primjer. Moj uzor i kolega Boris Bele iz Buldožera u svojoj novoj pjesmi pjeva: 'Ja imam sve, al' hoću još!' To bi mogla biti himna globalnih korporacija. Danas se divim velikim 'malim' herojstvima. Recimo onom Zadraninu koji je popravio grafit sa slovom Lj.
Kao čovjek naklonjen suptilnoj erotici, slovensku seksualnost proglašavate provincijskom, na pragu budućnosti koju vidite kao eru primitivizma, indolentnosti i neukusa. Banalizacija sadržaja posljedica je opće dostupnosti, što je pak povezano sa sve većim društvenim slobodama i tehnološkim mogućnostima. U Europi je upravo u tijeku rasprava koja kani uvesti red u korištenje sadržaja na digitalnim medijima - kako vi, kao autor kreativnog materijala, ali i kao krajnji korisnik, doživljavate tzv. 'porez na linkove'?
Iluzorno je očekivati da će internet ostati besplatan. Predviđam da će za deset godina, kad nas totalno navuku na upotrebu pametnih telefona, poćeti naplačivati bazičnu upotrebu interneta. Porez na linkove je tek početak bezuvjetne naplate interneta. Kao autor i vlasnik vlastitih autorskih prava, jedino se pitam na kakav će me način novi poredak zarobiti. U ime prividne piratske slobode korisnika ili 'demokratskim' dekretom EU. Debelo će nam naplatiti sve na što smo se danas navikli, zapravo navukli.
Krajem prošlog stoljeća izrugivali ste se okoštalim kanonima i dogmama kasnoga socijalizma, a danas su vam na tapeti 'brđanske' obiteljske vrijednosti suvremenog slovenskog društva kojemu zamjerate korištenje ksenofobije i rasizma kao instrumenata za društvenu diskreditaciju sa sveprisutnom dnevnopolitičkom pozadinom. Rasizam se uvijek poziva na navodna povijesna iskustva. Kad govorimo o povijesnom sjećanju, jesu li naša društva u tom kontekstu napravila korak unazad?
Nažalost, jesu. Trendu fabriciranja vlastite povijesti za nacionalističke potrebe novih režima ide na ruku poplava lažnih vijesti i anonimnih internetskih komentara s kojima se, kroz neprekidno objavljivanje vlastitih istina, one pretvaraju u 'objektivne' činjenice našeg vremena. Mladi ljudi nisu zaslužili da ih trujemo novim istinama o našoj prošlosti. Neka žive u svojem svijetu, a ne u našem.
Vaš je život premrežen susretima sa svjetski poznatim ljudima. U jednoj od priča u knjizi opisujete i anegdotu s princem Karađorđevićem u Beogradu. Tko je na vas ostavio najsnažniji dojam?
Ha, vjerojatno susret s genijalnim američkim kantautorom Randyem Newmanom i trenerom San Antonio Spursa Greggom Popovichem. Od ljudi na razini svjetske kvalitete mogu se pohvaliti da se družim i radim s pijanistom Matijom Dedićem te gypsy swing gitaristom Damirom Kukuruzovićem.
'Glavom kroz zid' je vaše drugo prozno djelo. Koga imate na umu dok radite na svojim pričama? Tko su vam književni uzori?
Iz vlastitih anegdota sve više bježim u fikciju. Tamo još nema nadzornih kamera. Osim mojih stranih literarnih božanstava, Dostojevskog, Marqueza, Pamuka, Vonneguta, Millera, Austera, Franzena, čitam i domaće, Jančara, Kovačiča, Selimovića, Jergovića, Dežulovića, Tomića...
Vaša zbirka namjerno u središte ne stavlja Predinovu glazbu, nego Predina - glazbenika, muškarca, supruga, oca, prijatelja, čovjeka današnjice s određenim povijesnim iskustvom koje ga je formiralo i još usmjerava njegov životni put. Posljednjih godina ponovno nastupate s oživljenim Lačnim Franzom. Iz sadašnje pozicije, je li to bila dobra odluka?
To je bila klasična akcija 'Glavom kroz zid'. Kad sam ostvario većinu svojih želja i oprobao se u raznim žanrovima, u etnu, u gypsy swingu, u šansoni i pomirisao jazz, shvatio sam da sam u autorskom smislu u žanrovima uhvaćen u stilska i sadržajna pravila. Najveću, potpunu autorsku slobodu sebi sam stvorio jedino kao autor u brandu i bandu Lačni Franz. Tu mogu slobodno raditi sve što mi pada na pamet. I pošto od stare ekipe nitko nije ostao u glazbi, našao sam četvoricu mladih genijalaca koji su se pokazali izvanrednim glazbenicima i srodnim dušama. Skupio sam hrabrost i probudio usnulog princa novog vala te s mladom ekipom skočio natrag u centar pažnje. To se pokazalo dobrom odlukom. Snimili smo novi električni album 'Svako dobro' i prvi akustični album 'Akustična pusa', a sad pripremamo još jedan neočekivan projekt, koji će nedvojbeno izazvati polemiku starih, pa čak i najnovijih fanova. Jedva čekam.
Ne možemo ne spomenuti veliki koncert kojim ćete uskoro u Zagrebu obilježiti 40 godina glazbenog djelovanja. Najavljen je presjek karijere u novim aranžmanima, uz zanimljivu pratnju i neka iznenađenja. Što nas čeka 7. ožujka u Lisinskom?
Vrlo sam pažljivo odabrao svoje pjesme i neke pjesme autora koje volim pjevati za vrhunski koncertni program u kojemu će biti šansone - uz Matiju Dedića i vokalni trio Globoke grlice, gypsy swinga - uz Damira Kukuruzovića i njegov Django Group, te indie akustičnog rocka Lačnog Franza - uz iznenađenje iz osamdesetih, Anju Rupel u pjesmama legendarnog Videosexa.
Jeste li još - 'što stariji, to luđi'?
Radim na tome.
Pjesnik Lačnog Franza ispisao je pravu malu autobiografiju svih nas
Davor Špišić, Jutarnji list, 2. 2. 2019.
Kako to već biva u životu, kad misliš da si na dnu, neočekivano te nešto blagoslovi i podari ti snage. Elem, dogodilo mi se to dok sam onomad u Leskovcu, Srbija, kulučio pod šinjelima Jugoslavenske narodne armije, u sezoni 1980./81. Jedan vojnički supatnik se vratio s vikenda u Mariboru i, srećom, nije došao praznih ruku.
Nosio je neku sirovu piratsku kazetu koju su dilali po mariborskim tulumima. Na komadu papira, nalijepljenom s unutrašnje strane izgrebane plastične kutijice, pisalo je: IKEBANA - Lačni Franz. Radilo se o prvom albumu mariborskog novovalnog banda Lačni Franz. Frend je pričao o kultnom statusu koji momci već imaju po tamošnjim garažama i špelunkama, ono što je strujalo sa sirovo presnimljenog materijala imalo je magičan učinak zarazne slobode. U moj život tada je, između ostalog, doplivao i tmasti “Praslovan”, šamanski otpjevan iz duše frontmana Zorana Predina. Jedini rock otisak Dostojevskog načinjen ikad.
Alternativna povjesnica
I eto nas, živi smo i zdravi, a Lačni Franz je među onima koji su tome pridonijeli. Nakon prvih dječačkih iskustava (u bizarnom kasarnskom ambijentu) s poezijom i brechtijanskim gardom Zorana Predina, gotovo četrdeset godina možemo pratiti taj zanos koji nikako ne tamni. Predin se u tom prohujalom, olovnom vremenu, doslovce iskalio u trubadura slobode. Dosljednog u stavovima, kako etičkim, tako i estetskim. Te su njegove čestice ljudskosti i neprilagođenosti svemu onome što ljudskost gazi natopile zbirku priča “Glavom kroz zid”, upravo izašlu u produkciji Frakture. Kad dođete do kraja ove knjige koja s lakoćom postaje vaša mala biblija smisla, shvatite da vas je Predin nahranio brutalno dobrom prozom.
U tridesetak priča, u kojima gipko prelama fiction i faction, stvorio je pravu malu autobiografiju svih nas. Jednu alternativnu povjesnicu, koja se događala mimo proklamiranih povijesnih udara. I govori o čitavoj galeriji lica, što su, vjerujući u neke “sirove” ideje jednakosti, bratstva i slobode, ostali skrajnuti. Postali čudaci, neželjena smetala u novim, histeričnim podjelama plijena, početkom devedesetih. Originalan naslov Predinove knjige je “Dno nima dna”. Jagna Pogačnik, koja potpisuje izvrstan prijevod sa slovenskog, i urednik Seid Serdarević, odlučili su se knjigu nasloviti “Glavom kroz zid”, po jednoj od priča.
Tako smo dobili i metaforičnu jezičnu leguru Predinova creda: nikada ne pristati na dno, makar se kroz život probijao glavom kroz zid. Rečena priča predivno predinovski govori i o slobodi materinjskog jezika, kao spisateljskog alata, i istoj toj slobodi kad drčno istražuješ tuđi jezik. Naime, s Matijom Dedićem je na koncertu u Nišu izvodio Runjić/Dragojevićevog besmrtnog “Galeba”. O toj večeri, Predin nadahnuto piše: “Kraj pjesme, koju je sa mnom uglas pjevala cijela dvorana, zaokružio je gromoglasan aplauz, koji je prizvao suze i u moje oči. To je bio takav trenutak kad si jednostavno sretan što si živ. To je bio trenutak kad smo plakali zajedno, samo zato što nas je život postavio u vrijeme u kojem se događaju i takve, lijepe stvari koje su svejedno posljedica epidemije nacionalističkih ludosti...”
Posveta ljubavi
Stilski virtuozno, a opet reducirano i jezgrovito, Predin nas vodi kroz čitav niz duhovitih, erotskih, melankociničnih putešestvija. Jedna od provodnih trasa svakako su “on the road” sjećanja Lačnog Franza. Ali i samotnjačka Zoranova lutalaštva po svijetu, ili obiteljske avanture. Na tim memorijskim putovanjima kroz “međumrežje”, kako Predin naziva današnji svijet, proizvodi u pričama čitav niz složenih osjećaja ljudskog bića. Od baladične završne posvete ljubavi (“Konačno nešto lijepo”) do satiričkog šibanja rasizma i ksenofobije (“U nesreći upoznaš prijatelja”), čistog hedonizma (“Što od momka načini muškarca?”) i nostalgije za izgubljenim vremenom (“Dva srednja prsta i mačja pišalina”)...
Majstorskim udarcem (“Danas su moderne makovice”) umije spojiti sladostrasne asocijacije i konvertitske histerije: “Bujna intimna frizura, a la obrasla titovka, već dvadeset godina više nije moderna. Obje metafore morat će pričekati na vremena neke nove retromode, kako bi opet imale publiku. Skupa s Jugoslavijom pokopali smo naime i crnu macu.”
Bez šampanjca
Nema ničega na ovome svijetu čemu Predin ne svjedoči svakom česticom vlastite kože i o tome ispisuje fenomenalne prozne sekvence. Katkad oštre, katkad farsične, onda opet nježne i romantične. Predin ne gaji iluzije da će se gazitelji slobode ikada primiriti.
Svjestan je da oni samo mimikrijski preoblače uniforme, mijenjaju grbove i tehnologiju djelovanja, kao što piše u amblematskoj priči “Kako sam postao izdajnik”: “Puno je izvjesnije da doista dolazi duga, tamna zima kakvu najavljuju u ‘Igri prijestolja’. Zima u kojoj će na svjetlost dana izaći sav besmisao i glatko pobijediti zdravu pamet. Simptomi koji najavljuju eru prevladavanja primitivizma, indolentnosti i neukusa već nas dvadeset pet godina upozoravaju da naša bajka neće završiti uz šampanjac i pršut, nego na zapaljenim barikadama.”
Ali, svim svojim umjetničkim i ljudskim kreditima, vidljivo je to i u knjizi “Glavom kroz zid”, Zoran Predin jamči da se neće predati, do posljednjeg daha.
„Falsificiranjem povijesti se vraćamo u 19. stoljeće“
Vid Jeraj, Lupiga.com, 4. 2. 2019.
„Najveće razočaranje dolazi iz saznanja da demokracija može biti sama po sebi, u polupismenom društvu, otrovna za društvo samo“, reći će Zoran Predin u razgovoru za Lupigu uoči večerašnje promocije svoje druge prozne knjige u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Vrckasti slovenski pjevač, pjesnik i rocker itekako osjeća bilo domaće publike. S nacionalnim bardom Arsenom Dedićem, izgradio je umjetnički odnos koji nadograđuje i pjesmom "Zagreb i ja se volimo tajno" snimljenoj na tek završenom albumu "Zoran pjeva Arsena". Otac je petero djece, među kojima je i Andrej, pisac priča za djecu. Predin zbirkom "Glavom kroz zid", u nakladi zagrebačke Frakture, na svoj predinovski način zalazi u naše susjedstvo i smionim će zapletima, koji ne zaziru od očuđenja, do kosti ogoliti današnje društvo.
Ovaj Mariborčanin koji živi u Ljubljani prije nekoliko godina odlučio je novom postavom pomladiti svoj matični bend Lačni Franz s kojim je žario i palio osamdesetih. Pored inih projekata za hvatanje energije od mlade generacije, ističemo i "Tragove u sjeti", suradnju s Arsenovim sinom Matijom.
Dolazite u Zagreb na promociju svoje druge knjige, u pitanju su, prije bih rekao „Blitzgeschichten“, priče trenutka, nego li „Kurzgeschichten“, odnosno kratke priče. Od prve do zadnje na snazi je raspaljujući tempo, pojačan očuđenjem i skoro akutnom lokalnošću... Kako sam slušao čitanje vašeg sina koji piše priče za djecu, moram pitati otkud vam municija?
- Slažem se, moj sin Andrej je odličan pisac. Učim od njega. Kratka priča koja ima sve karakteristike romana, uvod, zaplet, kulminaciju, rasplet i kraj, daje ti mnogo više prostora i riječi od pisanja tekstova za pjesme, u kojima si rob žanra, ritma i melodije. Tako da sve što ne mogu ispričati u pjesmama, ispričam u kratkim pričama. A municija dolazi iz svakodnevne produkcije gluposti, koja je vrlo inspirativna.
Naslov "Glavom kroz zid" otkriva jednog angažiranog Zorana koji se dosad uglavnom furao na humor. U pričama je sad više nego jasno da ne štedite apsolutno nikoga, niti ikome želite ostati dužni.
- Fikciju i stvarnost preplićem uz pomoć crnog humora, koji mi omogućuje stvaranje naizgled apsurdnih situacija, s kojima mogu govoriti o stvarima, koje ljudima, što se ne plaše svoje mašte, daje puno pozitivne energije. Iz ovakvog načelnog opredjeljenja dolazi naslov „Glavom kroz zid“. Ostvarivanje naizgled nemogućeg.
Pjesnik i bankar T. S. Elliott kazao je da je travanj najokrutniji mjesec, međutim, evo ni siječanj se nije držao tako lose. Nedavno smo, upravo u siječnju, obilježili godišnjicu smrti vibrafonista i skladatelja Boška Petrovića, s kojim ste dijelili sarkastičan odnos spram stvarnosti. U kakvom vam je sjećanju ostao njegov BP klub i postoji li surogat za Zagreb bez njega?
- U najljepšem mogućem sjećanju ... Iz onog miljea ostali su samo Matija Dedić i Damir Kukuruzović. Upravo sam završio snimanje albuma "Zoran pjeva Arsena" na kojem surađujem s obojicom. Dvanaest Arsenovih bisera snimili smo u gypsy-swing aranžmanima i na taj način napravili zapravo nove originale staroj i novoj publici. Jedna od pjesama nosi naslov "Zagreb i ja se volimo tajno". Izborom hoću reći da se Zagreb i ja volimo javno već četrdeset godina.
Osamdesetih ste osnovali bend Lačni Franz, zajedno s akademskim slikarom Otom Rimeleom, i snimili nekolicinu albuma kao jedni od ključnih predstavnika slovenskog novog vala. Diljem Europe to je vrijeme označilo i konačnu artikulaciju revolta mladih s militarizmom, odnosno generacijom koja si je za pobjedu u Drugom svjetskom ratu uzela i možda malo previše kredita. Je li ovo što se događa danas klasno resetiranje, vraćanje na osnovne postavke?
- Vjerojatno i to. Ali najveće razočaranje ipak dolazi iz saznanja da demokracija može biti sama po sebi, u polupismenom društvu, otrovna za društvo samo. Veliki kapital ima previše para, pa kupuje sve što je još javno ili državno. Marketing uzgaja polupismene birače kojima prodaje svoju robu i političare koje sam stvara da mu realiziraju poslove i prodaju budućnost ljudi, onih istih koji su im dali vlast. Falsificiranjem povijesti se vraćamo u 19. stoljeće. Neonacizam, populizam i lažne vijesti služe aktualnom bogu sadašnjice - pohlepi.
Koncept razgolićavanja rockera pred publikom bez lažnog morala bilo je obilježje benda Buldožer, dok kritika primjećuje da je taj gard kod Lačnog Franza doživio svojevrsni obrat za 180 stupnjeva, skalpel ironije je okrenut prema samom sebi. Koliku ulogu u Vašem pisanju igra podsvijest i je li vam ona tampon zona ili adrenalin?
- Definitivno se volim šaliti na svoj račun i definitivno nemam cenzora u sebi. Crni humor mi daje slobodu i krila. Ne ovisim o nužnom razumijevanju publike. Više volim stvoriti dobro raspoloženje i probuditi radoznalost. Smatram, da nije potrebno sve racionalno shvatiti, valja se jednostavno prepustiti emocijama.
Kad bih Vas morao zamisliti da preuzimate mikrofon u pjesmi nekog popularnog regionalnog izvođača, čini mi se da bi to bili Jinx. Žao li vam je što stihove "Tko je kralj tko pleše sam/ Sve tajne ovog karnevala znam/ Muči me samo da li tu sam gost/ Možda i moje lice krije lica još..." - niste potpisali bas vi?
- Autor sam mnogih lijepih stihova, tako da, ne, nije mi žao, nego, baš obrnuto, veseli me, da me mnogi kolege inspiriraju svojim pjesmama. Novi album starog Buldožera, Borisa Belea s mladim bandom Dobri duhovi prošlosti, dobar je primjer da se i u kasnim šezdesetima mogu napisati udarne, duhovite i angažirane pjesme. Poslušajte "Ja imam sve i hoću još!" ili "Tvoja mama to radi puno bolje".
Zašto jedan Mariborčanin poput vas, svojevrsni simbol toga grada, danas živi u Ljubljani? Upućuje li ta činjenica možda na to da je Maribor nešto izgubio? Pitam vas i radi slovenske pjesnikinje Ane Svetel, autorice pjesme pod naslovom "Ljubljana je Maribor i Maribor je Ljubljana" koja govori kako je globalizacija Deželi ukrala dušu. Možda stoga i jeste stanovnik Ljubljane?
- U Ljubljani živim zbog praktičnih i privatnih razloga. Maribor je vrlo osebujan grad, sa svojskim smislom za humor - grad vina i nogometa. Maribor je nekadašnji jugoslavenski Liverpool, grad u kojem se ranih šezdesetih svirao rock. Maribor je dio mog karaktera.
Svoj hrvatski bend pronašli ste u intimi Siska, grada koji je ujedno i socijalno-demografska katastrofa za sebe. S Damirom Kukuruzovićem svirate i obrade Djanga Reinhardta, belgijskog Roma koji je ujedno otvorio put identitetu europskog jazza.
- S Damirom i njegovom Django Group sviramo, prije svega, moje autorske pjesme i nekoliko Djangovih standarda, a za koji mjesec ćemo svirati i koncertni program „Zoran pjeva Arsena“. Meni Sisak izgleda otvoren, dobroćudan i ljubazan grad, koji se isto kao Maribor iz propalog industrijskog groba, diže u novi život.
Kao slobodni strijelac djelujete na sceni već preko 20 godina, a upravo ste otvorili sedmu dekadu života. Projekt u kojem se stoga možda osjećate kao doma su i "Tragovi u sjeti", suradnja s Arsenovim sinom Matijom. Kako podnosite saudade (port. samoća) nakon Arsenovog odlaska i zašto ste odabrali upravo pjesme Bregovića, ali i Metikoša i Runjića te Balasevića?
- Slobodni strijelac sam već 40 godina, znači već od samog početka. Prije tri godine sam oživio brand Lačni Franz s mladim bandom, jer sam postao svjestan da je taj band jedini u kojem mogu pisat što god mi padne na pamet. Ja sam u Lačnom Franzu - najslobodniji. Projekt "Tragovi u sjeti 1+2" bio je opet tipičan "Glavom kroz zid" projekt. Nitko nije vjerovao, da ima smisla na minimalistički način snimiti najpopularnije pjesme ovih prostora. No, vrijeme je pokazalo, da sam bio u pravu. Prošle godine je prepuna dvorana Lisinski pjevala s nama. Ponekad baš volim pjevati pjesme svojih kolega, pogotovo pjesme u kojima kažu sve isto što sam i sam htio reći, ali su oni to rekli bolje. Onda nema smisla, da ja pišem svoje. Bolje je otpjevati njihove.
Tribina Razotkrivanje sa Zoranom Predinom
4. 2. 2019., Zagrebačko kazalište mladih