Glavni grad

Special cijena 119,20 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 360

  • Datum izdanja: srpanj 2019.

  • ISBN: 978-953358147-7

  • Naslov izvornika: Die Hauptstadt

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 555 g

Ovo je priča o jednom kontinentu, jednom gradu i njegovim stanovnicima, koji traže svoj put kroz zbrku 21. stoljeća. Ovo je briljantna i silno zabavna satira, kriminalistička priča i komedija običaja… I nipošto na kraju: ovo je lov na jednu misterioznu svinju.
Sada je sigurno: prvi veliki roman o Europskoj Uniji napisao je Robert Menasse!
Pet junaka i pet priča što se u nagrađivanom bestseleru Glavni grad maestralno isprepleću na ulicama Bruxelessa vode nas u samo srce europske političke jave i europskog političkog sna. Čemu (podsjetimo se) Unija? Kako se događa svojim građanima? Što su njezine slabosti, a što njezina snaga, i kako se u njima ogledaju povijest, sadašnjost i budućnost svake od zajednica kojima pripadamo? Pristigli sa svih strana Staroga kontinenta, noseći svako svoje nasljeđe jezika, vjere, nacije, klase, svjetonazora i iskustva – Menasseovi junaci unose ih u grad u kojemu se kali neka nova Europa. Kakvi će (a i svi mi skupa s njima) izići iz toga kotla? Prodorni pogled jednog od najznačajnijih suvremenih pisaca njemačkog jezika ni na trenutak ne skreće, niti oprašta: Menasseov talent, znanje i razorni humor u Glavnom gradu podarili su nam satiru najviše kvalitete, izvanredan roman koji nam nije mogao stići u bolji trenutak.

"Da je Europa dosadna? Kako da ne! Robert Menasse pokazuje da je istina posve drugačija."
- Der Freitag

"Izniman roman."
- Kirkus Reviews

"Prvorazredna satira."
- Guardian

Knjiga je objavljena u sklopu projekta Coping with Insecurities of Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.

Satira o birokratima, svinjama i atentatorima

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 31. 8. 2019.

Kultura nije zadnja rupa samo na splitskoj ili zagrebačkoj svirali, nego i na onoj bruxelleskoj. „Kad bi za vrijeme zasjedanja Komisije povjerenik za trgovinu ili za energiju, pa čak i povjerenica za ribarstvo morali na zahod, rasprava bi se prekidala te se čekalo dok se on ili ona ne vrate.

No kad bi povjerenica za kulturu morala izići, bez pardona bi se nastavilo s pregovorima, ma nitko nije ni primjećivao sjedi li ona za pregovaračkim stolom ili na školjci“, piše Austrijanac Robert Menasse u romanu „Glavni grad“ (hrvatski prijevod potpisuje Latica Bilopavlović Vuković).

Da nevolja bude još i veća, dotična povjerenica za kulturu, inače ciparska Grkinja, vrlo je ambiciozno čeljade. Umjesto da uživa u zlatnome kavezu resora za koji nikoga nije briga, ona se trsi uteći odatle i uspeti stepenicu, dvije, tri... više po birokratskoj vertikali moći. Šansu za promaknuće servirat će joj suradnik zanimljivom idejom. On je pošao od pretpostavke da Europska komisija iz dana u dan ima sve lošiji rejting u očima najšire javnosti. Istodobno, ideja političkog zajedništva sve se snažnije potkopava bujanjem nacionalističkih pokreta diljem kontinenta.

Ugled Komisije može se vratiti i osnažiti samo pokretanjem moćne, simbolički bremenite inicijative koju je on prepoznao u povratku na staru, nekoć obvezujuću, a danas posve zaboravljenu krilaticu "Nikad više Auschwitza". Taj slogan on će ponuditi kao recept za prevladavanje prije svega nacionalizma, a potom i samih nacija, te ga pokušati nametnuti kao neku vrstu moralnog imperativa i primarnog političkog zadatka Europske unije.

Ma koliko zavodljivo zvučala, ova će inicijativa od početka biti osuđena na neuspjeh naprosto zato što je svakom ozbiljnijem EU-birokratu kristalno jasno kako moral ne može biti u temelju bilo kojeg političkog programa. No, dok se ambiciozna koliko i očajna povjerenica za kulturu trsi zapakirati inicijativu u kojoj osobno ne razabire ništa više od izlazne karte iz karijernoga škripca, upoznajemo cijeli niz zanimljivih likova. Njezin pomoćnik, onaj koji se dosjetio ideje komemoriranja holokausta, cijeloga života pokušava iskoračiti iz sjene dominantnoga brata, uzgajivača svinja i, vjerojatno slutite, euroskeptika kojeg strašno nervira zahtjev Europske pučke stranke upućen njegovoj cehovskoj udruzi da promijeni akronim, jer decentni demokršćani ne žele da ih brkaju sa svinjogojcima.

Tu je i drugi asistent, Čeh s austrijskom putovnicom, čija se sestra upravo udala za tvrdog desničara, naravno filofašista. Činovnici koji s više ili manje uspjeha bordižaju europskim hodnicima moći samo su dio prebogatog ansambla karaktera koje je Menasse posijao po stranicama ovoga libra. „Glavni grad“ ima zagonetno truplo, osebujnog detektiva čiji je šef karijerist, poslušnik i diletant, bez obzira na slavno prezime (Maigret), misterioznog asasina koji radi za još misteriozniju organizaciju okađenu teškim vonjem tamjana, zatim svinju koja slobodno šeće bulevarima i trgovima, toliko slobodno da se čini kako stiže posvuda, što je neke ponukalo da zaključe da se ne radi o jednome prascu, nego o cijelome krdu...

Robert Menasse (rođen 1954. u Beču) pisac je opće prakse - prozaik, esejist, teoretičar kulture i prevoditelj – dobitnik dvadesetak uglednih europskih nagrada. Kod nas mu je donedavno bila objavljena samo esejistička knjiga „Europski vjesnik: Bijes građana i mir Europe ili Zašto poklonjena demokracija mora ustupiti mjesto izborenoj demokraciji“ (Edicije Božičević, 2014.). „Glavni grad“ izvorno je objavljen 2017. i zakićen najvažnijom književnom nagradom na njemačkom govornom području, Deutscher Buchpreis.

Osim naklonosti kritike, roman je zadobio i simpatije čitatelja. Ništa neobično, jer se radi o vrlo zavodljivoj političkoj satiri, paprenoj, mjestimično i razornoj demontaži birokratskog moloha koji je sam sebi postao svrhom. Menasse nije euroskeptik ili, nedajbože, što gore. Iz svakog njegovog retka izbija odbojnost prema nacionalistima, jednako „mekima“ kao i „tvrdima“, kojima je Bruxelles crvena krpa, a kojima se on rado ruga. No, privrženost ideji zajedničke europske kuće različitih kultura i naroda nije dovoljan razlog da zatvara oči pred slabostima, dapače, fatalnim promašajima koji su dio EU-svakodnevice.

Ako volite Davida Lodgea i njegove šašave junake koji žive u sveučilišnim enklavama, žaleći se što njihov nekoć idilični svijet sada proždire neumoljiva birokracija, voljet ćete i Roberta Menassea. Englez i Austrijanac dijele mnogošto: šarm, erudiciju, duhovitost, neodoljivi stil, dubinu, širinu...  

S Robertom Menasseom, autorom prvog velikog romana o EU

Iva Biondić, Journal.hr, 3. 9. 2019.

Roman „Glavni grad“ austrijskog romanopisca, prevoditelja i esejista Roberta Menassea pročitala sam zapravo zato što mi taj glavni grad o kojem je riječ – Bruxelles, jako nije drag. Kaotičan je to grad pun ljudi u zagasitim odjelima koji izgledaju kao da su izašli iz jeftine suvremene verzije nekog Kafkinog romana, izbjeglica, vojnika pod teškim naoružanjem, hordi turista i u nekim mirnim kvartovima nekih ljudi koji djeluju kao da bi mogli biti i neki lokalni starosjedioci. Doduše u cijelom tom kaosu, za razliku od protagonista Menasseovog romana, nikada nisam srela svinju.

A svinja i različite birokratske, političke, medijske, ljudske, povijesne… svinjarije pojavljuju se kroz cijeli ovaj roman koji je 2017. dobio jednu od najvažnijih njemačkih književnih nagrada. Autor je vidno zabrinut za projekt ujedinjene Europe u kojem nas živi nekih 500 milijuna i prati cirkus eurokrata i nacionalnih političara oko toga koja će koncepcija prevagnuti – ona postnacionalne demokracije ili nacionalnih država. „Glavni grad“ je inteligentan i duhovit i jako tužan i nekad nevjerojatan poput neke jako dobre epizode „Black Mirrora“. S njegovim autorom razgovarala sam ususret njegovom gostovanju na Festivalu svjetske književnosti 12. rujna.

Zar su Europska unija i politika stvarno takve svinjarije?

Što mislite pod „takvom svinjarijom”? Svinja je univerzalna metafora, može predstavljati sve i svašta, može biti gadna i odbojna, prljavi krmak, može biti draga i slatka i zabavna, kao što su Šunkić, Miss Piggy ili praščić Babe, može označavati budalu, glupa svinja, no može biti i mudra i lukava, kao Praktično prase Walta Disneya, može donijeti nesreću ako je se dodirne, ali postoje i amuleti praščića za sreću.

Jednima je svinjetina zabranjena, drugima je to omiljena hrana. I u političkoj sferi pokriva širok dijapazon, od nacističke do židovske svinje. I tako dalje. Ne postoji ni jedna druga metafora koja može opisivati sve moguće, a istovremeno i suprotnost istoga. Zato svinja u mom romanu povezuje različite figure u romanu. Osim toga, u romanu je riječ i o sukobima u vezi s izvozom svinja iz EU-a u Kinu. Ali Vašoj mašti stoji na volju da u interpretaciju uplete i nešto više. Kad je riječ o svinji, i to je moguće.

Čini mi se kao da Brisel i Europsku komisiju i Vijeće portretirate kao lobističko igralište. Svi rade nešto iz interesa – svojih osobnih ili nacionalnih ili nekih interesnih udruženja. Zar stvarno niste tijekom četiri godine koliko ste radili istraživanje za ovaj roman u Bruxellesu upoznali baš nikoga kome je u interesu samo da Europa i svijet budu bolje mjesto za sve i svakog?

Upoznao sam brojne iskreno angažirane, visokokvalificirane dužnosnike u Komisiji, ali i europarlamentarce koji se zalažu za mirnu, demokratsku, ujedinjenu Europu. Daljnji razvoj europskog projekta ujedinjenja, ostvarenje ideje doista jedinstvene Europe učinila bi naš kontinent, a u budućnosti i svijet, boljim mjestom. U to mnogi vjeruju i rade na tome. A to što pojedinci pritom slijede i vlastiti dnevni red, da primjerice žele izgraditi karijeru kako bi zadobili više moći, utjecaja i organizacijskih ovlasti, potpuno je normalno.

Naravno da postoje i „čisti karijeristi”, druge pak obuzme cinizam ili depresija jer su imali neke ideale, no onda su spoznali da nemaju šanse protiv Vijeća, dakle, protiv zastupnika nacionalnih država. Naime, neke države smatraju da je EU klub u kojemu kao članice mogu pokupiti subvencije, ali moraju što više moguće sprječavati pravo Zajednice ili stavljati svoje interese iznad svih drugih. Zamislite teniski klub u kojemu svaki član prima premije za tečajeve tenisa itd.

Međutim, jedan član kaže da na jednome mjestu smije igrati samo on i nitko drugi, drugi član pak želi igrati golf pa buši rupe po teniskim terenima, treći počinje iskapati jamu na jednome terenu jer želi ondje napraviti bazen. I Vi biste tu pali u depresiju ako ste onaj koji treba sastaviti zajednička pravila, ali ga nadglasaju na svakoj skupštini članova.

Koristite satiru kako bi radikalno kritizirali EU projekt no teško mi je odgonetnuti za koju se političku, socijalnu opciju vi zalažete – naginjete li ujedinjenoj Europi ili ste više nacionalističkih sklonosti ili imate neke radikalne ideje poput profesora Erharta u vašem romanu?

Moj roman nije satiričan nego tragikomičan. To je katkad jako smiješno, ali u biti deprimirajuće: pokušao sam ispripovijedati tko su ljudi koji rade u europskim institucijama, kakvi su, što žele, kao i ono u čemu ne uspijevaju. Htio sam toj velikoj apstrakciji zvanoj EU dati lice, odnosno lica. No zadatak romanopisca nije objavljivanje političke teze ili političkog programa. Komisija pokušava provoditi zajedničku politiku, razvijati projekte, a Vijeće to redovito bojkotira i sprječava.

Vijeće, dakle, skup šefova nacionalnih država i vlada i nacionalnih resornih ministara, brani nacionalne interese i dok je god Vijeće najmoćnija institucija EU-a te stoga može sve blokirati, neće biti smislene zajedničke europske politike. Ono što je u tom sustavu nepodnošljivo cinično i perfidno jest sljedeće: nakon što nacionalni šefovi vlada po ne znam koji put osujete neki nužan politički korak EU-a, otputuju kući i obznane: vidite, EU ne funkcionira, dakle, moramo iznaći rješenja na nacionalnoj razini! Međutim, pri velikim problemima i izazovima pred kojima stojimo u doba globalizacije, ne može biše biti nacionalnih rješenja. Ti su političari prevaranti. Oni su krivci za mnogobrojne krize sadašnjice. Stoga možda imate pravo kad u liku prof. Erharta vidite moj alter ego. Možda.

Svi likovi vašeg „Glavnog grada“ snažno su oblikovani svojim osobnim i nacionalnim nasljeđem. U knjizi citirate fikcionalnog profesora Moensa koji kaže da povijest ne smije biti samo prepričavanje onoga što se desilo već i promišljanje o razlozima zašto to nije moglo biti bolje/pametnije. Da li smo zaglavljeni u svojoj prošlosti?

Imate pravo. Pokušao sam svakom liku romana dodijeliti nekako tipičan europski životopis. Naime, Europa se sastoji od tog mnoštva različitih i djelomično proturječnih iskustava koji se potom prenose s koljena na koljeno te katkad dovode do spoznaja, katkad ponovno do daljnjeg tinjanja sukoba koji su potpuno iracionalni. Fascinantno je to osvijestiti. Sjedimo u klopci, ali u toj klopci sjedimo na škrinji s blagom. A u toj škrinji s blagom nažalost zgrćemo i novčiće koji više nisu važeći.

Postoji li neka agenda iza ove knjige da se ljude iz „pasivnih sudionika“ pretvori u aktivne promišljatelje o tome kako stvari možemo učiniti boljima, ponašati se kao da su nam svake riječi posljednje?

Pišući roman, jedina točka dnevnog reda bila je sljedeća: ispripovijedaj relevantne stvari iz svoga života na način da se suvremenici prepoznaju, a da nas buduće generacije shvate.

Da li je vaša knjiga „Glavni grad“ u nekoj zemlji u kojoj je prevedena izazvala skandal? Naime, uvijek negdje ima neki pametnjaković koji ne shvati satiru i stvari shvati previše doslovno…

Toga je bilo malo. Nekoliko je muslimana protestiralo protiv svinje u mom romanu, a nekoliko nacionalista ili “desnih populista”, kako se danas nazivaju, pokušali su pokrenuti lavinu pljuvanja jer kritiziram nacionalizam.

Čini mi se da ste nostalgični prema prošlim vremenima – prema kvalitetnim odijelima, gradovima koji nisu oboljeli od epidemije turista…? Smatrate li da je ideja napretka paradoksalna? 

Uopće nisam nostalgičan. Jedan ili dva lika u mojem romanu možda su nostalgični ili djelomice nostalgični. No u biti je stvar u sljedećemu: svijet ,koji nije sve više stran samo starijima nego je i mladima sve apstraktniji, ispripovijedati na način da imamo konkretan temelj na kojemu se možemo sporazumjeti i organizirati svoj život mirno i pravedno.

Možemo li zaustaviti ili vratiti vrijeme i ponovo neke stvari učiniti jednostavnima, mirnima i kvalitetnijima?

U tome ćemo uspjeti zajedno ili nikako. Svi ti problemi ne zaustavljaju se na nacionalnim granicama te se ni riješiti ne mogu unutar nacionalnih granica. Ne moramo spasiti planet, planetu je svejedno žive li ljudi na njemu ili ne. Moramo spasiti sebe, ljude.

Dakle, mora nastati svijest zajednice koja je veća i racionalnija od nacionalne svijesti. Svi mogu imati nacionalnu kulturu, vlastiti jezik, regionalni mentalitet, to nitko ne želi ukinuti ili “izjednačiti”, upravo suprotno: ta raznolikost je bogatstvo Europe, ali s obzirom na velike objektivne probleme, nacionalna je svojeglavost kriminalna.

Odgovore s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković  

Što čitati? - Robert Menasse: Glavni grad

Jagna Pogačnik, HRT – Dobro jutro, Hrvatska, 10. 9. 2019.

Robert Menasse jedan je od gostiju aktualnog Festivala svjetske književnosti na kojem će se predstaviti u četvrtak u 19,30 sati. On je austrijski prozaik, esejist, teoretičar kulture i prevoditelj. Dobitnik je dvadesetak uglednih europskih nagrada,a kod nas mu je donedavno bila objavljena samo esejistička knjiga 'Europski vjesnik'.

Glavni grad izvorno je objavljen 2017. i dobitnik je najvažnije književne nagrade na njemačkom govornom području, Deutscher Buchpreis. Priča je to o jednom kontinentu, jednom gradu i njegovim stanovnicima, koji traže svoj put kroz zbrku 21. stoljeća - prvi je to veliki roman o Europskoj uniji. 

U knjizi se prepliću satira, kriminalistička priča i komedija običaja. Pet junaka i pet priča maestralno se isprepleću na ulicama Bruxelessa i vode nas u samo srce europske političke jave i europskog političkog sna. 

Roman postavlja pitanja - čemu Unija, što su njezine slabosti, a što njezina snaga i kako se u njima ogledaju povijest, sadašnjost i budućnost svake od zajednica kojima pripadamo?

Pristigli sa svih strana Staroga kontinenta, noseći svako svoje nasljeđe jezika, vjere, nacije, klase, svjetonazora i iskustva - Menasseovi junaci unose ih u grad u kojemu se kali neka nova Europa. Na duhovit i intrigantan način pretočio je svoju zabrinutost za budućnost Europe. 

Ugled Komisije može se vratiti pokretanjem moćne inicijative, povratku na staru, nekoć obvezujuću, a danas posve zaboravljenu krilaticu 'Nikad više Auschwitz'. Taj slogan će ponuditi kao neku vrstu primarnog političkog zadatka Europske unije.

Dok ambiciozna povjerenica za kulturu pokušava provesti inicijativu, upoznajemo cijeli niz zanimljivih likova. Njezin pomoćnik cijeloga života pokušava iskoračiti iz sjene dominantnoga brata, uzgajivača svinja i euroskeptika.

Drugi pomoćnik je Čeh s austrijskom putovnicom, čija se sestra upravo udala za tvrdog desničara. Činovnici su to koji predstavljaju razne karaktere, a svi likovi rade nešto iz interesa.

U romanu se nazire i kriminalistički zaplet - misteriozno truplo, osebujni detektiv čiji je šef karijerist i tajna organizacija. Svinja koja slobodno šeće bulevarima i trgovima povezuje likove i predstavlja višeznačnu metaforu.

Zavodljiva je to politička satira birokratskog sustava, a svi likovi oblikovani su svojim osobnim i nacionalnim nasljeđem i svaki ima neki tipičan europski životopis - različita i proturječna iskustva koja se prenose s koljena na koljeno.