Glava velike ribe

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266590-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 230 g

Jednoga zovu Traktor, bio je branitelj, sad više ne zna što je. Drugi mu je brat, njegovo je božanstvo Novac. Treća, između njih, bratova je žena; ona čeka, a između točaka toga trokuta, na jednoj od zagrebačkih periferija, nešto će se sigurno i dogoditi.

Svojim prvim romanom Glava velike ribe Ognjen Sviličić izvrsno radi isto ono zbog čega smo zavoljeli njegove filmove: pronalazi likove, pretvara ih u ljude i pred njima ne zatvara oči. Mjesto je radnje Hrvatska, vrijeme sasvim sigurno danas, a ono što Sviličić u njima vidi, ono što naposljetku prepoznajemo i sami dok nad njegovim junacima strepimo, smijemo se i očajavamo – netko je vrlo nalik na nas.

Jer Glava velike ribe jedan je od onih romana koji se ne događaju nekome drugome. Upečatljivim prizorima i uvjerljivim portretima, diskretnim humorom te jezikom koji je i književni i filmski Sviličić nam pokazuje svijet omeđen krhotinama rata i ratama kredita, osvijetljen sjajem tržnih centara i TV-ekrana na kojima se pjeva i pleše, plače i psuje... život previše poznat da bi bio tuđi.

Dok piše o tome koliko smo se promijenili i tko smo postali, dok premjerava koliko je daleko čovjek od čovjeka, a Domovina od Tržnoga Centra, autor je samo naizgled neprisutan, samo naizgled bez suda. Taj ćemo sud zacijelo tumačiti kojekako, ali za što god da se odlučimo, u vezi s onim što ga podcrtava neće biti zabune: a to je Sviličićev autorski potpis – ljudskost i želja da razumije.

Priča o potrazi za srećom malih ljudi

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 26.11.2014.

Dva brata, jedan uništen avetima rata i brojem tableta koje svakodnevno treba popiti, drugi dugovima, kreditima i pokušajem da konačno dođe do novca, i jedna žena koja je za jednoga udana, a u drugome pronalazi upravo ono što joj u braku nedostaje - to je vrlo komorna i vrlo minimalistička situacija iz koje se razvija prvi roman poznatog i nagrađivanog filmskog redatelja Ognjena Sviličića.

Transfer u drugi, književni medij za njega je doista bio samo pitanje vremena jer Sviličić je i u mediju filma poznat između ostaloga svojom “pismenošću”, odnosno autorstvom nad scenarijima vlastitih filmova i suradnjom na scenarijima tuđih. Opasnost je toga transfera, dakako, prije svega prijetila od mogućnosti da se ta dva žanra pomiješaju, pa roman zadobije scenarističke obrise, no i ta je strepnja otklonjena jer “Glava velike ribe” odlično funkcionira kao roman i da nije tog poznatog podatka o autorovoj primarnoj profesiji, tako nešto ne bismo ni spominjali.

On, naravno i posve legitimno, barata i filmskim jezikom, osobito na samom početku gdje je ocrtana mizanscena i atmosfera priče koja slijedi, kao što se roman i može iščitavati u kontekstu Sviličićeve filmske sklonosti interesu za male, obične ljude, gubitnike kojima sreća možda i nije bila naklonjena, ali itekako imaju razlog i pravo na svoju, ljudsku priču. Ona je možda mala, ali istovremeno i dovoljno velika da može držati temelje relevantnom književnom ili filmskom djelu.

Glava velike ribe bavi se upravo takvim likovima i takvim životima i započinje u dramatičnom trenutku kad Traktor, bivši branitelj s ozbiljnom psihičkom dijagnozom i velikom količinom besmisla, razmišlja kako bi najpametnije bilo izvaditi kalašnjikov i konačno završiti sa svime; noćnim morama, sjećanjima na ratne zločine, osjećajem krivnje i besperspektivnosti. No, u toj ga nakani prekida dolazak brata Andrije i njegove supruge Vesne koji u roditeljsku kuću na selu stižu ne samo zbog brige za njegovo stanje, nego i s puno prozaičnijom skrivenom namjerom.

Nakon što su, dakle, postavljeni temelji fabule i odnosa među likovima, pred nama se otvara stotinjak stranica iznimno izbrušenog proznog teksta, naizgled pomalo komornog, ali zapravo prepunog praznih mjesta u kojima sve moguće konotacije nisu eksplicitne, ali su baš zbog toga više nego rječite. Dvojica braće i njihov odnos, međusobna mjerkanja i optuživanja, kao i različiti razlozi zbog kojih se odlučuju na prodaju obiteljske kuće i privremeni zajednički život u Zagrebu, možda i ne bi bio toliko dramatičan da nije nje, Vesne, koja svojim neostvarenim snovima, nezadovoljstvom i pokušajem promjene njihove pojedinačne portrete i međusobni odnos čini nevjerojatno punim.

Dakako, ovo jest priča u kojoj se preko pojedinačnih i za povijest možda posve beznačajnih ljudskih sudbina progovara o recentnoj stvarnosti, pokušajima preživljavanja u cijeloj toj kloaki građenoj od posljedica ratnih traumi i tranzicijskih nepremostivih prepreka, ali taj je segment ovoga romana utišan i oko kamere (ako već moramo koristiti filmsku terminologiju) od njega je distancirano i usmjereno isključivo na sjajno portretiranje likova - njihove sličnosti i razlike, izrečena i neizrečena optuživanja, pa i vrlo konkretne sukobe.

No, u središtu je ove priče koja svoje korijene svakako vuče iz konkretne hrvatske društveno-socijalne pozadine, koja je, posve je jasno, likove učinila upravo ovakvim ljudima kakvi su sada, prije svega potraga za onim malim komadićima sreće koji bi i tako urušene živote mogli barem nakratko učiniti ispunjenjima. Za Traktora su to trenuci u kojima je ponovo svjestan vlastitih emocija, za Vesnu pronalazak bliskosti i razumijevanja, a za Andriju novac potreban za normalan život. Njihovi su snovi različiti, pukotine među njima možda i nepremostive, no svima je zajednička ta nada da negdje za njih još uvijek postoji normalan život u kojem postoje barem mali trenuci ispunjenosti i zadovoljstva.

Na samom kraju romana motiv široke ceste koja se otvara pred jednim od likova naglašava daljnju potragu, neodustajanje i tihu, malu borbu za vlastite živote. U tome je neka ugodna toplina ovog kratkog romana koji vibrira između velikog besmisla i velike nade njegovih likova, prošlosti i sadašnjosti, prigušenog tona i distanciranosti pripovjedača i konačne eksplozije emocija, ako ni u kome drugome, onda u čitatelju.

 

Promišljen nedorečni kraj - tko zna što će biti sutra

Večernji list, Bojana Radović, 11.1.2015.

Hrvatska javnost Ognjena Sviličića ponajprije “čita” kroz filmove koje je režirao (“Armin”, “Oprosti za kung fu”, “Takva su pravila”, “Da mi je biti morski pas”), ali i njegove scenarije što za filmove što za popularne TV serije (“Glas naroda”, “Stipe u gostima”). Odnedavno je pred čitateljima i prvi roman ovog svestranog autora – “Glava velike ribe” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić), priča koja na 140 stranica neobično točno ogoljuje današnju stvarnost u Hrvatskoj.

U središtu je priče bivši branitelj. Zovu ga Traktor. On u roditeljskoj kući provodi usamljene dane, smlavljen PTSP-om i omamljen svim mogućim vrstama lijekova koje guta doslovno “na šake”. Kada u njegovu svakodnevicu banu brat i njegova supruga, sve krene neočekivanim tijekom jer brat je simbol druge strane hrvatske stvarnosti – pun je ideja za poslove kojima će se obogatiti preko noći, uz dugove koji mu prijete bankrotom, gubitkom doma, raspadom života...

Čak i da se s imenom autora susrećete prvi put, na stranicama ovog romana prepoznat ćete njegovo filmsko “podrijetlo”, iako za sebe tvrdi da je pisac, a ne redatelj i kako mu je najvažnije “ispričati dobru priču”. Tako i u “Glavi velike ribe”, baš kao u dobrom scenariju, Sviličić stvara zanimljive likove, nastanjuje ih u prostorima koji “govore” o njima – jedan je brat iz provincije, drugi je kupio stan u novom naselju u neposrednoj blizini velikog trgovačkog centra te ih uvodi u međusobne odnose u kojima se isprepleću prošlost i sadašnjost, a budućnost se tek naslućuje.

Braću je tako prvi put rastavio rat. Jedan je sjeo u kamion koji ga je odvezao na bojište, drugi se mirno vratio u veliki grad, na fakultet. Onaj, naoko slabiji, pristat će na prodaju roditeljskog doma i selidbu u Zagreb, ali tu počinje novi rasplet, opet filmske vrste. Nakon što se glavni junaci nađu i u ljubavnom trokutu, autor konačni obračun smješta na ulice Dubrave. Tamo će baš poput pucnja u vesternu odjeknuti pljuska, a tučnjava koja će uslijediti odvest će jednog brata nazad u njegov mali i običan život, a drugog ostaviti na ulici.

Iako je kraj romana nedorečen, Sviličić se u prvijencu pokazuje kao zanimljiv autor od kojeg u budućnosti treba očekivati mnogo, kako sam kaže, “zanimljivih priča”. Lako je pretpostaviti da će i dalje u njima najvažniji biti zanimljivi likovi čije sudbine govore o životima svih nas. Stoga je možda nedorečeni kraj romana izuzetno promišljen autorski potez jer tko od nas u današnjoj Hrvatskoj s nekom većom sigurnošću može reći što ga čeka već sutra.

 

Glava velike ribe

Nikolina Goričan, ČitajMe.com, 9.4.2016.

„Ne može promijeniti to što slijedi i već je odustao. Samo legne, utone u lagani san u kojem sanja uvijek jednu te istu stvar, zatim se probudi, ode dolje gledati televiziju i ne može više zaspati. Sad opet čeka taj svoj san. Taj koji sanja već deset godina.“

Ivica, ili od milja zvani Traktor, muškarac je srednjih godina koji već deset godina pati od psihičkih posljedica rata. Svaki dan popije desetak tableta za smirenje i promjenu raspoloženja, ima problema sa spavanjem, te često priča sam sa sobom. A sada, točno u trenutku kad si je odlučio oduzeti život svojim starim kalašnjikovim kojeg godinama čuva, u posjet mu dolaze brat Andrija i njegova supruga Vesna.

Uglađeni i lijepo odjeveni ostaju u šoku vidjevši u kakvom su stanju Traktor i kuća u kojoj živi. To je kuća koju je izgradio njihov otac, s velikim stolom od punog drveta za kojim može jesti cijela obitelj te velikim i zaraslim dvorištem. Kuća je stara, no u dobrom stanju, iako iznimno prljava i neodržavana. Hrane gotovo uopće nema, perilica rublja ne radi, boja se izlizala sa zidova, a Traktor ih dočeka prljav, neobrijan i smušen. Iako Andrija tvrdi da je došao provjeriti kako je njegov brat, postoji i skriveni motiv njegovog ponovnog dolaska u to malo i nerazvijeno mjesto nedaleko od Zagreba.

Nakon propalog poslovnog projekta i činjenice da su ga svi bivše kolege ostavile na cjedilu, Andrija mora naći način kako doći do novca i ponovno stati na noge, a kao idealno rješenje vidi prodaju obiteljske kuće. Zato uvjerava Traktora kako je vrijeme da krene među ljude i dođe živjeti kod njega u Zagreb, no Traktor je isprva zaprepašten tim prijedlogom. Pomisao na to da zauvijek ode iz mjesta gdje je proveo tolike godine i prepusti ga nekom strancu mu je odbojna, no ubrzo shvaća da mora nešto poduzeti kako bi se maknuo s mrtve točke i doveo svoj život u red. U isto vrijeme, osjeća neobičnu privlačnost prema bratovoj ženi, a čini se da ni ona nije ravnodušna.

Glava velike ribe prvi je roman poznatog i nagrađivanog hrvatskog redatelja Ognjena Sviličića. Roman je kratak, svega 140 stranica, te se jako brzo i lako čita. Vrijeme radnje je kratko; tek nekoliko dana, a likovi malobrojni i jasno definirani. Ipak, karakterizacija likova je vrlo zanimljiva. Traktor je vrlo neobičan i slojevit lik – on je postao rob prošlosti i rata te djela koje je u ratu počinio, a jedino što je spreman učiniti da se s time suoči su velike količine tableta koje mu umrtve osjetila. Njegov brat, u prošlosti perspektivan i obrazovan mladić svijetle budućnosti, danas je propali biznismen s dugovima i novcem kao glavnom niti vodiljom za sve što radi u životu. Njegov brak s Vesnom je već odavno izgubio smisao, a Traktor u njihov odnos unosi još veći nemir.

Iako je radnja jednostavna, jasno izložena te detaljno prepričana, priča i poruka su mnogo dublje i kompleksnije. Naglasak je na psihološkoj karakterizaciji likova, posebno Traktora, a na kraju knjige je prikazana njegova želja za nečim boljim i nada kako nije sve izgubljeno.

Uz to, autor osim likova daje i karakterizaciju društva, opisujući konstantno rastući grad te hrvatsko selo koje malo po malo nestaje. Takav prikaz čovjeka i društva mi se jako svidio, a i činjenica kako autor šalje puno poruka čitatelju na suptilan i diskretan način, koji će vas nagnati na dešifriranje teksta. Stoga će vas Glava velike ribe, jednostavan i kratak roman iznenaditi svojom slojevitošću.