Glasovi Pamana

Special cijena 170,01 kn Redovna cijena 188,90 kn
  • Jezik izvornika: katalonski

  • Prijevod: Boris Dumančić

  • Broj stranica: 640

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266402-7

  • Naslov izvornika: Les veus del Pamano

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 890 g

Kad mladi učitelj Oriol Fontelles dobije službu u Toreni, idiličnom selu u katalonskim planinama gdje se čuje žubor rijeke Pamano, čini mu se da je pronašao idealan dom za svoju buduću obitelj. No, Torenom vedri i oblači njezin okrutni načelnik, falangist Valentí Targa, koji nije samo vjerni sluga Francu, već je i produžena ruka najmoćnije žene u selu i pokrajini, Elisende Vilabru. Pedeset godina poslije, pripremajući knjigu o selima i grobljima okruga Pallars, plaha učiteljica Tina Bros otkriva tajne koje su povijesti ostale sakrivene, a duhovi prošlosti oživljavaju u neočekivanim ulogama. Ipak, Elisenda Vilabru i dalje je fatalna žena, koja iz sjene povlači konce kako bi sačuvala svoje tajne, a na tom putu ne preza ni od zločina. Katalonski pisac Jaume Cabré svojim je Glasovima Pamana osvojio čitatelje u cijeloj Europi. Ovaj izvrsni roman upečatljiv je spoj povijesnih zbivanja i suvremenosti, koji su povezani napetom pričom o nesretnom učitelju izgubljenom u vrtlogu ratnih zbivanja i pokušaju da se usprkos svim preprekama razotkrije istina iz mračne prošlosti.

Sa zapanjujućom spretnošću Cabré iznosi tuge i strasti koje su začete još 1944., a potom nas vodi u današnje vrijeme u kojem se povijest nastavlja. Djelo koje plijeni.
Andrea Camilleri

Živopisna epska panorama od koje se ne možete odvojiti.
Literarische Welt

Ovo izvanredno djelo uspijeva u onom što piscima rijetko polazi za rukom: čitatelja zarobljava u svoj moralni i emocionalni svijet.
Frankfurter Allgemeine Zeitung

Virtuozi poput Cabréa uspješno sučeljavaju san s realnošću, a ono što je povijest prešutila vraćaju u sjećanje.
Der Tagesspiegel

Ovo djelo zbilja oduševljava. Povijest jednog vremena, zločini, duhovitost, ironija, seks, blagost, britkost – sve je unutra, kao u nekom uzbudljivom filmu.
Christine Westermann, WDR

1.11.2012.

Jaume Cabré : Glasovi Pamana

Moderna vremena Info, Marijo Glavaš, 14.10.2012.

Jedanaestog rujna već desetak godina svijet obilježava i sjeća se terorističkog napada i rušenja njujorških blizanaca. U Kataloniji ovaj datum obilježava se kao Nacionalni dan (Día Nacional de Cataluña ili Diada). Datum je to koji Katalonci obilježavaju u spomen na 1714. godinu, kad je nakon četrnaestomjesečne opsade Barcelone Katalonija kapitulirala i pala pod burbonsku vlast i Madrid kao prijestolnicu.

Ovogodišnji je Nacionalni dan Katalonije (2012.) ostao upamćen po velikom prosvjedu u kojem je ulicama Barcelone prodefiliralo milijun i pol ljudi pridošlih zbog te prigode iz svih dijelova pokrajine, u rukama noseći katalonske zastave i transparente na kojima je pisalo točno ono što su i vičući zahtijevali: samostalnost. Nezadovoljni načinom na koji španjolska vlada tretira Kataloniju (pokrajinu u golemom dugu, ali koja s druge strane od ukupno 17 španjolskih pokrajina drži petinu nacionalne industrijske proizvodnje) katalonski su se političari priklonili prosvjednicima, izjasnili glasom naroda i javno obznanili da će nakon izbora u studenome katalonski parlament i vlada raspisati referendum na kojem će se građani moći izjasniti žele li odcjepljenje.

Španjolski je parlament katalonski zahtjev, naravno, odbio. Usput je jedan vojni general Katalonce, ali i čitav svijet podsjetio na neka ne tako davna vremena diktature, zaprijetivši silom sunarodnjacima koji su se usudili promisliti drugačije od onoga kako kruna razmišlja.

To, neko drugo, ne tako davno vrijeme totalitarizma, je period (građanski rat: 1936.-1939., Francova vladavina: 1939.-1975.) o kojem u svojem romanu “Glasovi Pamana” piše katalonski pisac i promotor katalonske kulture u svijetu Jaume Cabré (Barcelona, 1947.). Cabré nas podsjeća da zatiranje nacionalnog (katalonskog) identiteta kakvo su doživjeti tijekom vladavine kralja Filipa V. od 1714. godine, a kojeg se sjećaju svake godine u rujnu, nije bilo iznimka, već je Katalonce zadesilo ponovno (po mnogima u gorem izdanju), kad su nakon dva stoljeća, jednog svjetskog rata u retrovizoru i drugog na pomolu, na vlast u Španjolskoj došli fašisti, s Caudillom kao vrhovnim vođom i vjernom mu falangom uz bok.

Kad bi se referendum za samostalnost proveo samo u Barceloni, po mnogima bi odcjepljenje bilo jako upitno, jer riječ je o multikulturalnoj, multinacionalnoj metropoli u kojoj su identitet i snažna nacionalna pripadnost razvodnjeni. No unutrašnjost Katalonije krije one prave separatiste. Radnju romana “Glasovi Pamana” autor je smjestio upravo tamo, u zaleđe, u Lleidu, jednu od četiri katalonske pokrajine, u selo Torena u kojem stari mještani pričaju da šumove (glasove) udaljene rijeke Pamano nije moguće čuti u selu, ali da ih neki ipak čuju - oni koji će uskoro umrijeti.

Roman je i koncipiran tako, kao skok među glasove, u rijeku, s početnim poglavljima u kojima se čitatelj koprca iznenađen vrtlogom likova i snažnom hladnom vodom u koju je upao, ali čim se snađe i pohvata konce autorove narativne tehnike, uviđa da se u poglavljima miješaju glasovi bliže i dalje prošlosti, kao i novog doba, riječi svih onih koji imaju nešto ispričati, dok dijelovi radnje kao naplavine postupno stižu nizvodno da ih se uhvati i posloži u, što je ušće/kraj knjige bliži, u sve potpuniju sliku.

„Oduvijek su me groblja u malim selima podsjećala na obiteljske fotografije: svi se znaju, a svi šute, jedan pored drugoga za vijeke vjekova, a svatko gleda na svoju stranu.” - napisat će tako Cabré pred kraj romana po kojem je, kao da čitatelja prešetava grobljem, posijao velike crteže nadgrobnih spomenika i u toj jednoj rečenici sažeti svu težinu povijesti nataložene u selu u kojem je zlo nešto gore od javne tajne, nešto o čemu ne da se ne govori nego se ne smije govoriti, jer bi već samo spominjanje, a kamo li odupiranje, moglo koštati glave.

Početak vladavine generala Franka postavit će u Torenu okrutnog namjesnika Valentíja Targu i falangističke pomoćnike, a seljani će se podijeliti na one koji se vesele što će se u mjesto, nakon predfrankovskih anarhističkih nemira, napokon uvesti red i one druge, koji se protive diktaturi i pokušajima nametanja jednoumlja, te koji će šutnjom morati podupirati i kriti svoje članove obitelji koji noću kriomice lutaju po brdima prema Francuskoj, ili na zapad, prema Portugalu, krijumčareći robu, oružje, ljude i ideje (sve svedeno pod nazivnik: pošiljke), u cilju uspostavljanja otpora i organiziranog rušenja fašističkog zla.

Vođen tada još nečujnim glasovima Panama kojih će naposljetku čuti zov, u Torenu će, ne sluteći što ga čeka, na službu, misleći da je pronašao seoski raj, s trudnom ženom pod rukom stići učitelj Oriol Fontelles i vrlo brzo, iz straha i nemogućnosti da se odupre, biti uvučen u načelnikovu igru zbog čega će ga žena napustiti, a mještani zamrziti. No prava istina o učiteljevoj dvostrukoj igri, lokalnoj bogatašici, udovici kojoj je imetak priskrbio moć i veze toliko snažne da će doći i do pape, o sprezi novca i moći, svemu što se može platiti i načinima na koji se povijest može izvrnuti, sakriti, urediti i iskasapiti, o seksu, strasti, ljubavi i tuzi prošlosti, počinje se otkrivati tek pedeset godina poslije. Tada, u tajnom skrovištu iza školske ploče, netom prije nego staru zgradu sruše, radnici pronađu kutiju s nekoliko ispunjenih bilježnica koje je učitelj Oriol napisao kao pismo kćerki koju nikad nije upoznao, te kad ti zapisi dođu u ruke učiteljice Tine Bros koja piše knjigu o lokalnim grobljima.

Tina će, ponesena željom za istinom koja ju je iznevjerila u privatnom životu, uroniti u istraživanje (njen i život njenog muža tako će, u nekoj modernoj inačici, povući paralele s događajima prethodnih desetljeća), upustit će se u izvlačenje duhova prošlosti, sve kako bi uloženom snagom bacila pravo svjetlo na imena i davne događaje koji su ostali krivo protumačeni, ali i skupila hrabrosti za vlastito izdizanje iz šutnje i prešućivanja, da bi se suočila i sukobila sa životom.

Roman “Glasovi Pamana” pokazuje da nije samo političko opredjeljenje motiv za rat i krvoproliće, podjele na lijeve i desne, nacionaliste, republikance, fašiste, komuniste, već do sukoba (i dobre teme za roman) dolazi zbog ljubavi, prevare, mržnje, osvete, pohlepe, novca i još mnogo čega što autor obuhvaća dajući širu sliku prošlih vremena i odmičući se od pojednostavljenog prikaza konfrontiranih ovih i onih ideologija. Prava je šteta što, ako je istina ono što u svom osvrtu piše Katalonka Maria Roser Trilla, nismo u mogućnosti čuti zvuk katalonskog dijalekta kojim se služe likovi u romanu i osjetiti liniju po kojoj njihov jezik evoluira kako tijekom poglavlja vrijeme protječe, no glasove Pamana se čuje.

Snažnim pripovijedanjem, kvalitetno obrađenom zanimljivom temom, tek uz nekoliko neuspješnih biblijskih aluzija koje su valjda trebale biti smiješne, te kojom ponovljenom rodoslovnom nabrajalicom koja se mogla izostaviti, ali uz originalan narativni štih (prebacivanje iz prošlosti u sadašnjost - i obrnuto - u idućem, ponekad i u istom retku, pripovijedanje u trećem, pa prijelaz na prvo lice u istoj rečenici, ...) Cabré će istresti staru prašinu kroz nove prozore, a ako se i nasloni na one stare, pokazat će kako se s njih mogu pronaći neki novi pogledi.

 

Zašto i katalonski ne bi bio službeni jezik EU?

tportal.hr, Gordan Duhaček, 7.9.2013.

Jaume Cabre (rođen 1947. u Barceloni) jedan je od najpoznatijih suvremenih pisaca iz Španjolske, odnosno Katalonije, specifičan, između ostaloga, po tome što piše isključivo na katalonskom jeziku. Cabre je međunarodnu slavu stekao svojim epskim romanom 'Glasovi Pamana', u kojem tematizira Španjolski građanski rat i Francovu diktaturu te posljedice takve povijesti koja se i danas osjeća.
U Zagreb je Cabre došao na Festival svjetske književnosti, na kojemu je bio gost otvorenja, a dan nakon toga smo se našli u foajeu hotela Esplanade za intervju o, ispostavilo se, većinom književnim temama.

Hoćete li prvo pitanja o književnosti ili o politici?

Ja volim najviše pričati o književosti, ali vi Hrvati samo želite pričati o politici!

U redu onda, pričat ćemo o književnosti. 'Glasovi Pamana' je roman epskog zamaha. Jeste li odmah krenuli s tom ambicijom u pisanje, jeste li od početka znali da ćete obuhvatiti desetljeća?

Uopće ne. Prva mi je ideja bila napisati roman o učiteljima. Moj način rada je taklav da na početku pisanja ne znam što će taj roman biti. Krenem na put dok pišem te se pitam, primjerice, kako će pojedini likovi reagirati na događaje, a posvećujem i vrijeme slikama i idejama koje me obuzimaju; nekad je to pejzaž, nekad neki događaj. Pišem polako, ako treba i godinama, te za mene kraj rada nije važan. Za mene je pisanje put, pa dok nešto pišem saživim se s pričom i likovima, rastem zajedno s njima. Jasno mi je da sve ovo zvuči pretjerano poetski.

Kako onda znate kad je kraj, osjetite li da je priča gotova i da više ne trebate pisati?

Odlično pitanje, vi se baš trudite tjerati me da dobro odgovorim! (smijeh) Kada je riječ o osjećaju kraja, najbolje to mogu ilustrirati svršetkom mojeg zadnjeg romana 'Io Confeso' (odnosno 'Ispovijedam se'), koji glasi: Ovaj roman ostavljam definitivno nedovršenim tog i tog datuma. To je iskrena poruka čitateljima, jer prestajem pisati kada počnem osjećati da za roman više ne mogu učiniti ništa dobro, kada dođem do točke na kojoj mi se čini da bi svaka nova promjena ili nadopisivanje naštetili tekstu. Tada sebi kažem da sam došao do jednog mjesta na kojem ću roman ostaviti na miru, ali znam da je nedovršen. Zato se uvijek nadam da ću se u dubokoj starosti moći vratiti svakom svojem romanu i dovršiti ga.

Zanima me imate li više verzija romana, kako onda uopće ide taj cijeli proces pisanja? Dopuštate li uredniku da intervenira u tekst?

Svi tekstovi koje pišem su na početku provizorni, dok ne postanu drugačiji. Postupno gradim stvari u tekstu, pa neke stvari tako i odbacujem, dok se ponekad vraćam likovima za koje smatram da treba nadograditi ili opravdati. U jednom trenutku mislim da je dosta ili uzviknem frustrirano 'Dosta mi je!' i tada je tekst definitivno nezavršen. Imam i dogovor s nekoliko čitatelja, koji su mi prijatelji i koji su privilegirani u tome da prvi vide tekst. Oni imaju zadatak brzo pročitati tekst i nakon toga mi reći baš sve što im se ne sviđa i što misle da je pogrešno. Neke primjedbe ću uvažiti, a neke ne, što znači još nekoliko mjeseci rada. Tek tada odnosim tekst svojem uredniku, koji baš i nije u situaciji previše mijenjati, jer je to već obavljeno. Također, u ugovoru mi stoji da se od mene ne smije tražiti da predam tekst u određenom roku iz bilo kakvih neliterarnih razloga.

Dobar ugovor!

Da. (smijeh)

Kada je knjiga konačno gotova, odnosno kako vi kažete 'definitivno nedovršena', ona ide čitateljima. Razmišljate li o njima, kakve reakcije želite od čitatelja? Želite li ih potaknuti na katarzu, probuditi emocije ili tjerati na razmišljanje?

Ja sam također čitatelj i imam svoj čitateljski ukus. Znam da su čitatelji inteligentni i da mnogo toga mogu shvatiti. Primjerice, početak 'Glasova Pamana' je dosta težak za čitanje, nije baš prohodan, ali to je i odraz onoga što volim kao čitatelj, a to je svladati prepreke. Stvari ne smiju biti previše jednostavne i očigledne, nego se treba poticati konstantno otkrivanje, da čitatelj 'radi'. Želim da čitatelji mojih knjiga uživaju, da se trude i da na kraju osjete jednu moralnu i ljudsku satisfakciju. Čitatelja uvijek želim zainteresirati i postaviti neka moralna pitanja, a najstrašnije mi je ostaviti čitatelja ravnodušnim.

Kad već spominjete moral, smatrate li se moralistom? Čini se da svoje likove ne osuđujete, ali da ipak zauzmete jasan moralan stav, ako po ničemu drugom onda po tome koja i kakva pitanja postavite...

Ne znam koji je točan odgovor, odnosno nemam želju ikome govoriti kakve odluke treba donositi, jer se i sam previše mučim s time. Svatko mora imati svoj vlastiti izbor. S druge strane, imam i likove u romanu koji su zlobni te ih takvima i ostavljam, jer bez njih ne bi bilo priče. A opet, likovi se kroz pripovijedanje mijenjaju, pa netko od zlog postaje dobar. Nikada ne bih bio jeftini moralist koji poručuje 'Djeco, trebate to tako i tako'. Zapravo, nema ništa strašnije nego napisati nešto površno, a površnosti se najviše grozim i u životu. Zato izbjegavam u pisanju sve što vodi putem površnosti.

Dosta se pisali i za televiziju, scenarije za serije i filmove. Je li to bio način plaćanja računa?

Teško je živjeti samo od pisanja. Sada to mogu, ali evo imam 65 godina, dok ranije to nije funkcioniralo. Dugi niz godina sam bio gimnazijski profesor, kao i moja supruga, te su se od toga plaćali računi. No taj posao zahtijeva posvećenost i vrijeme, pa za pisanje nije ostajalo baš mnogo vremena, ali sam cijelo svoje slobodno vrijeme ipak tome posvećivao. Nakon što je u Španjolsku došla demokracija, pokrenuta je i televizija na katalonskom jeziku, pa su me pozvali da pišem serije za njih. Ne nekakve telenovele, nego ozbiljne dramske serije, od čega je najuspješnija bila 'Na željezničkom kolodvoru', koja je imala više sezona. Sve to sam pisao naravno na katalonskom, i katalonski je jedini jezik na kojem pišem. A scenaristički rad na televiziji je nešto čime se iznimno ponosim, jer sam i mnogo toga nauči, ponajviše kako u što kraćem roku smisliti riješenja za narativne probleme. Kasnije sam i sedam godina na fakultetu predavao audiovizualno pripovijedanje.

Dobro da ste spomenuli pisanje na katalonskom, koje ću iskoristiti kao povod za moje jedino političko pitanje. Katalonija, nezavisnost – da ili ne, i zašto?

Da. Vrlo jasno da. To je potreba za imanjem zemlje. Razloga ima više, oni su povijesni, ekonomski, lingvistički pa i, ako hoćete, moralni. Nezavisnost je važna i zbog katalonskog nacionalnog ponosa, jer katalonija nije nikad bila integrirana u Španjolsku, nego je u nju zatvorena, i to 1714. Sljedeće godine je dakle 300 godina od tog zatvaranja. Ekonomski gledano, Katalonija Španjolskoj donosi mnogo vše nego što joj centralna država vraća, a zbog toga pada i katalonska ekonomija. Također se stalno govori da su katalonci krivi za sve u Španjolskoj, stalno se govori kada imamo neki slučaj korupcije da je to jer su Katalonci korumpirani. Katalonci su uvijek krivi za sve loše. Tu je i pitanje jezika, jer ako mi Katalonci ne branimo naš jezik, nitko drugi neće. Mali jezici su danas u vrlo nezavidnoj poziciji. Država bi trebala razvijati i veličati katalonski jezik. Dobar primjer takvog odnosa prema svom jeziku su baltičke države, koje su prethodno bile pod ruskom vlašću i kojima se nametao ruski. One su sada članice EU pa su tako i njihovi jezici službeni jezici EU. Zašto to ne bi bio i katalonski jezik?

I Hrvatska i Katalonija su turistička područja. Možete li za kraj otkriti što vrijedi posjetiti u Kataloniji, a da to naravno nije Barcelona? Otkrijte hrvatskim čitateljima neku zanimljivu a ne baš razvikanu lokaciju...

Katalonija nije velika, manja je od Hrvatske, ali isto tako ima svoje primorske, nizinske i planinske dijelove. Jedna od najljepših ruta je put koji povezuja tri cistercinska samostane Poblet, Santa Creus i Vallbone de les Monges. Pogledajte na internetu o čemu je riječ, doista su prelijepi.

 

Jaume Cabré: Krivo srasli

Jutarnji list, Miljenko Jergović, 8.3.2014.

Katalonija se ovdje spomenula prije nekoliko mjeseci, kada je izostao odgovor na indipendentistički apel iz Barcelone, upućen braći Hrvatima i njihovoj hrvatskoj savjesti. Biva, Hrvati su prije dvadesetak godina ostvarili svoje tisućljetne državotvorne žudnje, pa će imati razumijevanja za iste sklonosti drevne, bogate i kulturne Catalunye. Ali oni ni mukajeta, kao da su najednom omutavjeli, sve dok ministrica vanjskih poslova Pusić nije objasnila kako Kataloncima ne treba podrška, jer je u Španjolskoj demokracija, a kada je, po Pusićki, negdje demokracija, tada se svaka inicijativa da provesti putem demokratskih institucija...

Još nekoliko mjeseci ranije, Fraktura je objavila roman Jaumea CabréaGlasovi Pamana”, koji je s katalonskog preveo Boris Dumančić. Bio je to jedan od prvih prijevoda s ovoga jezika u hrvatskoj kulturnoj povijesti, romančina od 640 strana, za koju smo, shodno prethodnim iskustvima, mogli pretpostaviti da se radi o katalonskom nacionalnom romanu, svojevrsnoj književnoj legitimaciji katalonske nezavisnosti, o kakvom Šenoi s Pirineja, koji će nam kroz usporedne pripovijesti legendarnih uskoka i hajduka, i barcelonskih gradskih fićfirića, grofova i poeta, diskretno naznačiti kakva je sve zla španjolski zavojevač kroz povijest činio malome, ali junačnom i prčevitom katalonskom narodu. I onda smo više iz kulturne solidarnosti nego iz zdrave književne znatiželje, prionuli čitati “Glasove Pamana”.

Kad tamo, ništa od velikog nacionalnog romana, nigdje zlih Kastiljanaca i dobrih Katalonaca, ništa od kolektivnog osjećaja povijesnoga vremena, pa ni od moralne nedvojbenosti žrtve, ili jasne podjele na agresore i žrtve, fašiste i antifašiste. Da, odali smo se, “Glasovi Pamana” govore o fašizmu, o španjolskome građanskom ratu i epohi frankizma, o prijeporu između potrebe Katoličke crkve da sakrificira fašiste, između ostaloga i osnivača famoznog Opusa Dei Josemariju Escrivu, i nastojanja antifašista da sačuvaju svijetlu uspomenu vlastitoga stradanja za desetljeća diktature... Radi se, dakle, o temama koje već četrdesetak godina, tačnije od 1975., godine smrti Francisca Franca, opsesivno žive u kulturi i u kulturama Kraljevine Španjolske. Ali način na koji im pristupa, i na koji svoju priču razvija Jaume Cabré šokantan je i u stilsko-književnom, i u političkom, i u moralnom smislu.

Ovaj roman je neka vrsta virtuozno izvedenog umjetničkog upozorenja da je, možda, najmanje toga jasno upravo u onim pričama za koje se vjeruje kako je u njima baš sve jasno. Recimo, tko je fašist, a tko antifašist? I tko bi se, zapravo, mogao nazvati pravednikom? Ili što je, zapravo, idealna žrtva? Na posljednje pitanje pisac odgovara pomalo zastrašujućom tezom: prava žrtva je netko tko strada kao antifašist a da se to ne zna, nego svi njemu vide fašista, falangista, hulju... Smisao žrtve je da se za nju ne zna, stvarni je mučenik zapravo prezren čovjek.

Krivo pomišljate da Jaume Cabré relativizira moralna načela, a s njima i podjelu na fašiste i antifašiste. Bit će da je suprotno: “Glasovi Pamana” su romansirani moralizam, jedna individualistička etika, koja ne sudi grupama ni grupnim osjećanjima, uvjerenjima, afektima nego se obraća pojedincu koji je došao u iskušenje da sudi drugim pojedincima. Cabré ne kaže da čovjek nema pravo suditi drugome, nego se poigrava sa svim onim što se takvome sucu događa, pa se poigrava i sa čitateljem, koji u “Glasovima Pamana” više puta presuđuje romanesknim likovima, da bi se na prvoj sljedećoj stranici, u novom odlomku, ili – najčešće – u drugom dijelu iste rečenice, suočio s gorkim posljedicama vlastitoga suda.

Mladi učitelj Oriol Fontelles pripadnik je Falange – samo zato što je to trenutno konjukturno, svi su tu falangisti, kao što su jednom svi u nas bili članovi Saveza komunista Jugoslavije – dobiva namještenje u Torani, ljupkome selu negdje u Pirinejima, blizu granice prema Francuskoj, gdje se čuje vječni žubor Pamana. To i nije baš neka velika rijeka, možda tek malo veći planinski potok, ali za ljude u Torani Pamano ima mitsko značenje. Žubor Pamana gravitacijska je činjenica jednog identiteta, ali i jedina čvrsta tačka u romanu. Sve drugo je porecivo i promjenjivo.

Vrijeme je Drugoga svjetskog rata, u kojem fašistička Španjolska nije sudjelovala, bila je neutralna otprilike onako i onoliko koliko je neutralnom bila i sveta katolička država Vatikan. Rat protiv Republike je uz pomoć Hitlera i Mussolinija sretno dobiven, ali i dalje se preko granice stalno ubacuju partizanske grupice, napadaju mirna i pobožna katolička sela, i bore se za neku svoju slobodu. Tako načelnik sela, primitivni, violentni i bezosjećajni Valenti Targa uzima kao taoca dječaka čiji otac, navodno, ratuje kao partizan, i prijeti mu da će ga strijeljati, ako se otac ne preda. Učitelj Oriol Fontelles zapisničar je na isljeđivanju, koji mirno i šutke podnese osudu i pogubljenje jednog dječaka. To mu donosi vječni prezir učenika u školi, njihovih roditelja, onoga tihog, većinskog dijela Torane, koji je sklon vječno pamtiti i jednoga dana suditi.

Glasovi Pamana” odvijaju se u različitim vremenskom tokovima, u sadašnjosti koja živi posljedice događaja iz 1944. i dugog pamćenja ranjenoga jučerašnjeg svijeta, i u nesvršenoj prošlosti, koja se u maestralno impostiranoj dramaturgiji Jaumea Cabréa, neprestano mijenja, transformira i traje. Prošlost je samo uvjetno prošla, sadašnjost je poput truloga poda u drvenoj kući, i svakog bi se trenutka mogla profundati... Likovi u romanu žive svoje privatne i povijesne živote, upadaju u tuđe tajne, sele se iz jednih u druge živote, a čitatelj se, opčinjen, zatekne u tekstu koji proizvodi jednako obrata kao neka latinoamerička soap opera, ali kako ne postoji trivijalna dramaturgija, nego trivijalni mogu biti samo njezini sadržaji, tako su vrtoglavi Cabreovi zapleti, ti svojevrsni dramaturški trileri, okvir velike i moćne književnosti. Književnosti koja govori o onome što je važno, frustrirajuće i neizrecivo u jednoj ozbiljnoj i zreloj kulturi.

Jaume Cabré (Barcelona 1947.), filolog je, romanopisac i – što je vrlo važno – televizijski i filmski scenarist. Njegove dramaturške ekshibicije, koliko god bile funkcionalne, nisu proizašle iz novelističkih ili kazališnih tradicija, nego ih pisac preuzima iz filmske naracije. Ono što je moguće na filmu, za Cabréa je, još više, moguće i dopušteno u romanu. Televizijsko i glazbeno iskustvo, poznavanje klasičnih i modernih formi umjetničke glazbe, naglasili su sjajan osjećaj pisca za kontrapunktiranje dramskih radnji, za trajanje pojedinih epizoda i komponiranje naracije koja će, pored svih obrata, djelovati logično i gaudijevski skladno. Cabré, sudeći po “Glasovima Pamana”, nije eksperimentator, ili to nije na način koji se u književnosti uobičajio prije stotinjak godina, kada je prvom piscu na um palo da razvali fabulu i blebeće umjesto da pripovijeda, ali je njegov dramaturški postupak, zapravo, vrlo živ pripovjedni eksperiment. Samo što Jaume Cabré njime ne opterećuje svoga čitatelja, ne otežava čitanje, ne pretresa pamet i ne testira strpljenje, nego ga, naprosto, vodi stazama kojima se, inače, rijetko ide.

Cabréov roman velika je i važna knjiga jedne zrele i kultivirane kulture, i društva čije su slomljene kosti godinama i desetljećima krivo srastale. Ovo je roman koji nanovo lomi kosti, i tako ga treba čitati. Iz nenačitane i ignorantske hrvatske perspektive, koja podrazumijeva da se za svaku stvar mora znati je li protiv Hrvata ili je za Hrvate, je li, dakle, partizanska, ili je ustaška, “Glasovi Pamana” su neprohodno i opasno mjesto. Ta knjiga protiv je onih koji olako sude, i kao najviši moralni uzor uzdiže – prezerenog pravednika. Ako i takvi postoje. Antifašista za kojeg tiha antifašistička većina smatra da je fašist. Cabré je, naravno, ateist, prezriv prema vatikanskim sakrifikacijama i zemaljskim, novčarskim i militarnim svetinjama Opusa Dei, ali je Cabréov moralni ideal biblijski. I to starozavjetni. Nikome ništa neće biti oprošteno. Krivo srasle kosti moraju se lomiti. To je smisao i razlog književnosti. Tako je u Catalunyi.