Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku
17,12 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 128
-
Datum izdanja: rujan 2017.
-
ISBN: 978-953266864-3
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 465 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 8,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Prva zbirka priča Luke Bekavca, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, okuplja višestruko isprepletene epizode kulturne povijesti jednoga grada. U svakoj od njih, autobiografski maskiran pripovjedač istražuje neki napola zaboravljen “slučaj”, upuštajući se u hod linijom koja povezuje dokumente, falsifikate i fikciju. Na tom se vijugavom putu između 1958. i 2045. otvaraju najrazličitija, ponekad doista opskurna područja (elektroakustička glazba, suvremeno kazalište, konceptualna umjetnost, pseudoznanost, distopijska ekologija, digitalna kultura), oslikana spektrom tonova koji varira od lirskog i elegičnog do reporterskog ili crnohumornog.
Koliko god se ovaj ciklus priča doimao samostalnom cjelinom (makar već sugerirao mogućnost nastavljanja u nekoj drugoj sezoni), studije i ruševine iz njegova podnaslova mogu se istraživati kao nacrti još neobjavljenih knjiga, ali i kao periferija hvaljenih i nagrađivanih romana Drenje, Viljevo i Policijski sat: slutnje, uspomene. Svi oni dijele neke likove, teme i ambijente, no prije svega širi okvir jednog drugačijeg, pažljivo fabriciranog, sada već prepoznatljivog “Osijeka”.
Za neke će čitatelje stoga Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku biti povratak poznatim ugođajima i dvojbama, transkomunikacijama i katastrofama, a za neke idealna polazna točka u lekcijama iz druge strane: “uvod u Novi Bezdan”.
Spektakl neizrečenog
Dinko Kreho, Novosti, 11. 11. 2017.
Ne znam ni za jednoga domaćeg pisca s tako opsežnim, a u toj mjeri tematsko-motivski kompaktnim opusom kao što je to slučaj s Lukom Bekavcem. Imam na umu ne samo hvaljene romane ‘Drenje’, ‘Viljevo’ i ‘Policijski sat’, koji suoblikuju jedinstven fiktivni svijet, nego i književnoteorijsku studiju o Jacquesu Derridi ‘Prema singularnosti’: problemi nerazumijevanja, šuma u komunikaciji, nepotpunosti informacije, pa i konačnog neuspjeha svake komunikacije, podjednako su vitalni za Bekavčeve prozne svjetove kao i za njegova teorijska istraživanja. Kad je u pitanju ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku’, problem (potencijalnog) nerazumijevanja javlja se i u vrlo banalnom obliku. Naime, kakvo je djelo uopće posrijedi?
‘Galerija’ se u internetskim bespućima već neko vrijeme spominje u kontekstu Bekavčevog opusa. Prozni ciklus pod ovim naslovom svojedobno je i tiskan u periodici, dok Mrežom kruži i istoimeni tekstualni dokument nejasnog porijekla. ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine’ odnedavno je naslov i knjige koja formatom emulira likovnu monografiju, a u trenutku nastanka ovog osvrta dostupna je tek u pretprodaji. Bilješka koja je prati obavještava nas da je u pitanju ‘prvi svezak otvorenog ciklusa pripovijesti, sjećanja i anticipacija generiranih sintagmom ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku’; posrijedi bi dakle bio kontinuirani multimedijalni projekt, kojeg bi ovo uknjiženje bilo tek jedna od ispostava. Primijetimo i da je podnaslov na koricama otisnut bez zareza (‘studije ruševine’), dok se u unutrašnjosti knjige pojavljuje sa zarezom (‘studije, ruševine’) – znajući za Bekavčevu pedantnost, teško da je u pitanju greška.
Svaki od šest tekstova koji čine ‘prvi svezak’ ‘Galerije’ vezan je uz određenu godinu (u rasponu od 1958. do 2043.), ličnost (među ostalim i stalnog junaka Bekavčeve proze, profesora Stjepana Markovića) te umjetničko djelo (uključujući i ‘Drenje’!). Simulirajući monografski opis multimedijalnog galerijskog postava – ne samo onoga romansirane inačice osječke Galerije, nego i neke evazivne, znatno obuhvatnije, vjerojatno virtualne galerije – tekstovi u različitom opsegu i različitim registrima evociraju niz tematsko-motivskih čvorišta koja je Bekavčeva proza dosad razvijala: 1991. godina (ne ona o kojoj svakodnevno čitamo i čujemo, nego neka ‘druga’ ‘91.), ‘transkomunikacijske’ interakcije s drugim svjetovima i ravnima postojanja, bizarna katastrofa koja ima snaći čovječanstvo u bližoj budućnosti, dodiri znanosti i ezoterije itd. Postoje i indicije da je unutardijegetički (in-universe) autor ‘Galerije’ zapravo Luka Bekavac, autorov imenjak iz ‘Policijskog sata’ – što bi značilo da ovo djelo-projekt postoji (i) unutar svijeta Bekavčeva proznog ciklusa.
Kao i primjerice Roberto Bolaño, Bekavac je majstor baratanja neizrečenim u književnome tekstu. Prolazak kroz ‘Galeriju’ tako ostavlja dojam da sve vrijeme postoji značajan podtekst u koji ne uspijevamo proniknuti, da nam autor uskraćuje neku krucijalnu informaciju ili pogrešno podrazumijeva da smo s njome upoznati. Tekst ispostavlja zagonetku koja nije kriminalističke ili uopće unutarfabularne naravi – premda kod Bekavca ni takvih ne manjka – nego je usidrena znatno dublje. Moram napomenuti da nisam imao pristup ploči koja se prodavala uz ograničeni broj primjeraka ‘Galerije’, a koja tekst i fotografiju nadograđuje zvučnim zapisima. I bez vinilne pratnje knjiga izgleda, s obzirom na to gdje i kad je objavljena, gotovo perverzno spektakularno. Međutim, i književni sadržaj koji isporučuje poprilično je spektakularan, a brižljivo složen fensi aranžman iz njega vjerojatno izvlači značenjski maksimum.
Luka Bekavac predstavio 'lažnu' likovnu monografiju Osijeka
Hina, tportal.hr, 14. 11. 2017.
Nagrađivani književnik Luka Bekavac predstavio je 13. studenoga u Zagrebu svoju prvu zbirku priča koja pod naslovom 'Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku' okuplja višestruko isprepletene epizode kulturne povijesti toga grada, najavljenu kao jedan od najzanimljivijih i najintrigantnijih književnih projekata suvremene hrvatske književne scene.
Knjigu je objavio nakladnik Fraktura, a riječ je o, kako je rekao glavni urednik Seid Serdarević, po mnogočemu iznimnome djelu autora 'koji posebno pazi na svaki detalj'.
'Luka Bekavac i u svojoj trećoj knjizi koju objavljuje kod nas pokazuje svu umješnost gradnje jednoga svijeta koji je vrlo specifičan na hrvatskoj književnoj mapi', rekao je Serdarević.
'Ta je knjiga iznimna po mnogo čemu: s jedne strane, čita se kao zbirka priča, s druge kao početak njegove trilogije 'Drenje', 'Viljevo', 'Policijski sat', a s treće se strane može gledati kao jedna 'lažna' likovna monografija', pojasnio je.
'Kao i s prethodna tri romana, i ovdje se autor izmislio'
O knjizi je na tribini Razotkrivanje u Zagrebačkom kazalištu mladih govorio urednik Roman Simić.
'S 'Galerijom likovnih umjetnosti u Osijeku' Luka Bekavac napravio je ono što je napravio i sa svoja tri prethodna romana: izmislio se. Izmislio je nešto novo, napravio je korak naprijed u smjeru u kojem to nismo očekivali', rekao je Simić.
'To je knjiga priča, ali ne priča na kakve smo navikli. S podnaslovom 'Studije ruševine', to je neka vrsta dopune svijetu koji Bekavac stvara još počev od svojega prvog romana 'Drenje'. Sve ono što smo u njegovim nagrađenim romanima dobivali tu može naći neku svoju moguću novu interpretaciju', dodao je.
Bekavac se tu s jedne strane vraća likovima i temama s kojima nas je upoznao u romanima, ali opet postavlja polazišne točke li odskočne daske za nešto novo, ocijenio je Simić.
'Ta igra naprijed-nazad obilježava cijeli njegov književni 'projekt' koji smatram svakako jednim od najzanimljivijih i najintrigantnijih koje danas imamo na našoj književnoj sceni', rekao je.
U svojoj se novoj knjizi Luka Bekavac opet bavi prostrom i vremenom, ali u središtu njegova interesa, zahvaćen tom galerijom, ili s više verzija tih galerija, je Osijek. 'Taj Osijek i jest i nije Osijek koji mi koji poznajemo; valja ga uzet pod navodnike jer se mijenja – on s jedne strane po mnogočemu odgovara gradu Osijeku, a s druge je strane izmišljen i to ne na način kako to radi konvencionalna književnost: on se nadograđuje, spreman iznevjeriti ono što očekujemo od njega', dodao je Simić.
'Mijenja se kao što se mijenja i ta galerija, gotovo kao neki fluidni objekt koji sa svakim novim tekstom postaje nešto drugo. Luka Bekavac opet je napisao izuzetnu knjigu, i to knjigu koja pomiče granice, ne samo unutar njegova opusa nego granice onoga što smo navikli čitati kao suvremenu hrvatsku književnost', poručio je.
Zaboravljeni slučajevi od 1958. do 2045.
Luka Bekavac (1976.) smatran jednim od najistaknutijih predstavnika suvremene hrvatske književnosti. Napisao je dosad tri vrlo zapažena romana, 'Drenje' (Profil, 2011.), koji je bio nominiran za niz književnih nagrada u susjednim državama, 'Viljevo' (Fraktura, 2013.), za koji je 2015. dobio nagradu Europske unije za književnost i koji je autoru 2014. donio i Nagradu Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca (HDP) te Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) za književnost.
Treći roman, 'Policijski sat: slutnje, uspomene', objavljen 2015. također u izdanju Frakture, dobio je Nagradu Josip i Ivan Kozarac 2016. za knjigu godine u području književnosti.
Njegova prva zbirka priča 'Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku', obuhvaćajući vremenski raspon od 1958. do 2045., donosi niz epizoda u kojima autobiografski zamaskiran pripovjedač istražuje neki napola zaboravljen 'slučaj'. Čini to upuštajući se u hod linijom koja povezuje dokumente, falsifikate i fikciju.
'Stilski je superioran, u tekstovima koji se daju čitati kao neka vrsta autobiografskih zapisa, on se bavi onim što je realno i onim što je izmišljeno', kazao je Simić.
'U razdoblju od 1958., kada datira prvi tekst, do 2045. kada kronološki datira najdudaljeniji tekst, on stvara jednu kulturnu povijest Osijeka, govoreći nam o njegovoj umjetničkoj sceni, kazališnoj, glazbenoj i književnoj, šireći moguće signale na sve ono uznemirujuće i opasno što smo mogli čitati u tri njegova prethodna romana', kazao je.
'Osijek kao apsolutno najveća inspiracija'
Autor je kazao kako je od njega u toj knjizi 'tek jedan lik koji se zove Luka Bekavac, ali to nisam ja', a glavna motivacija za pisanje i razvijanje cijelog ciklusa jednim je dijelom proizašla iz ostalih knjiga.
'Ovo nije, da tako kažem, potpuno samostalna zbirka priča nego nešto što je s jedne strane proizašlo iz romana, a s druge su romani proizašli iz priča u toj zbirci, s obzirom da su neke od njih stare i po gotovo 15-ak godina', pojasnio je Bekavac.
Ideja je da se u prostor Osijeka kroz tu galeriju, koja je također nekakav fikcionalni objekt, ulazi potpuno izigravajući vrijeme u smislu kako ono funkcionira u življenom iskustvu.
Osijek doživljavam kao apsolutno najveću inspiraciju, rekao je autor, i to 'primarno zbog toga kako on funkcionira na toj jednoj razini koja je također jedan tip čistog prostora, nešto što je tu skoro kao likovna kompozicija otvorena za razne tipove učitavanja, prenamjenjivanja'.
'Dakle, ne toliko i ne primarno kao grad iz kojeg ja dolazim i u kojemu sam živio u svojim formativnim godinama, mada to isto sigurno ima neku ulogu, nego kao apsolutno savršen i najbolji prostor za fikcionalnu obradu, za fikcionalno udomljivanje, prostor koji mi izgleda praktički dovoljnim za bio što, što bih recimo perspektivno mogao još napisati', pojasnio je autor koji već više od 20 godina ne živi u Osijeku – trenutno živi u Varaždinu, a radi u Zagrebu.
Istaknuo je kako knjiga nije složena linearno, već mozaično, što ima veze s time kako je vrijeme tretirano u njegovim ranijim knjigama, 'kao nešto što po svojoj biti rezonira više kao neka vrsta simultanosti, odnosno, prostora'.
'Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku' izašla je u dva izdanja – jednom 'običnom' i jednom 'posebnom' izdanju u ograničenoj nakladi od sto numeriranih primjeraka s potpisom autora i vinil-pločom.
Kustos u muzeju zvuka
Marjan Čakarević, Booksa.hr, 12. 12. 2017.
Sa svoje tri do sada objavljene prozne knjige (Drenje, 2011., Viljevo, 2013.; Policijski sat: slutnje, uspomene, 2015.), Luka Bekavac je za kratko vreme dosegao status jedne od najvećih zvezda novije hrvatske proze. Na stranu sada što je, u ovdašnjim uslovima književne proizvodnje, miljama daleko od glamuroznog života, važno je napomenuti da taj status ako i jeste došao pomalo neočekivano, nikako nije stečen nezasluženo.
Sasvim konkretno, to podrazumeva barem tri ravni koje ga konstituišu: visoku autopoetičku i uopšte teorijsku samosvest (u dosluhu, ako ne i 'isprovociranu' magistralnim uticajem poststrukturalizma u čitavoj humanistici); potom Projekat, ili koncept, kao jedan od temeljnih poetičkih principa, što sve ciklusu pripadajuće romane/tekstove umrežava u kompleksan prozni univerzum; konačno, ali zapravo na prvom mestu – izvanrednu stilsku preciznost i suverenost, koja ide od nižih jezičkih slojeva, bekavčevski karakterističnih, (para)scijentistički mističkih epiteta, metafora i drugih figura, preko specifičnog, sa ovim povezanog tematsko-motivskog spektra, pa sve do širih tekstualnih planova na kojima se oblikuje nesumnjivo autentična, tajanstveno-jezovita atmosfera i sugeriše prisustvo nepoznatih sila i stvarnosnih ravni koje na neki nedokučiv način, ali ipak nedvosmisleno utiču na ovozemaljski poredak.
Svega toga dakako ima i u najnovijoj Bekavčevoj knjizi Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, koja nosi podnaslov studije, ruševine. Termin 'knjiga' u ovoj rečenici nije naveden slučajno. Štaviše, stiče se utisak da bi takvo određenje – jednako kao i, recimo, 'epizoda' – bilo primerenije i svim prethodnim Bekavčevim delima, nasuprot 'klasičnom' pojmu romana. Reč je naime o tome da roman podrazumeva određeni stepen fabulativno-strukturne zaokruženosti, koja ovde u sva četiri slučaja (izuzimajući donekle, ali samo donekle Drenje) upadljivo izostaje, pa čak i više od toga: nezavršenost, te u izvesnom smislu i nezavršivost ovog proznog ciklusa jeste jedan od njegovih najvažnijih semantičkih horizonata.
Konkretnije: sve Bekavčeve knjige, mada formalno završene, obiluju hotimično tamnim mestima ne samo na planu fabule već i strukturno: artificijelnost proznih konstrukcija naglašena je mehaničkim spajanjem raznolikih formi (pripovedanje u trećem licu, hiperrealistički opis neimenovanog prostora, monološko pripovedanje, transkripti audio snimaka, naučni rad) ne samo u okvir pojedinačnog dela već i ciklusa u celini, čime se sugeriše i otvorenost Projekta, ali i aleatoričan princip komponovanja. A s obzirom na to da su sve te pojedinačne prozne celine u knjigama stilski zaokružene u dovoljnoj meri da mogu funkcionisati i samostalno, ili preciznije – u jednakoj meri su nesamostalne, čini se da bi njihov raspored mogao biti i drugačiji, i da to ne bi suštinski uticalo na značenjski opseg Projekta. Iz rečenog sledi da termin 'roman' i u smislu forme i još i više u smislu sadržaja u slučaju Bekavčeve proze treba koristiti sasvim uslovno.
Od toga se nije odstupilo ni u prozama iz ciklusa objedinjenim toposom Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku. 'Proza/e' je takođe iznuđen termin, u nedostatku preciznijeg kojim bi se naglasila protejska priroda ovih tekstova, njihovih međusobnih odnosa i celine koju sačinjavaju. Ovim se želi reći da je Galerija u žanrovskom smislu negde između novelističkog ciklusa (pri čemu i pojam 'novela' treba shvatiti krajnje uslovno) i romana u (večnom) nastajanju, a čini se ipak bliže ovom drugom.
Ciklus se sastoji od šest relativno kratkih proza (Šum, Zastor, Potpis, Post scriptum, Prah i Mreža), koje sve imaju identičnu strukturu: na početku se nalaze tekstovi koji tumače naslovni pojam i mogli bi se definisati kao odrednice u ličnom lirsko-esejističkom pojmovniku, a istovremeno su centralni motiv priča koje potom slede. Same priče pak je moguće odrediti kao fikcionalizovane memoarističke celine o traganju i neobičnim susretima sa različitim, nestalim i nestajućim umetničkim delima: audio i vizuelnim instalacijama, pozorišnim predstavama, publikacijama, razglednicama (mail art), tajanstvenim multi ili intermedijalnim entitetima. Tekst je dopunjen brojnim fotografijama i fotomontažama, čija funkcija ide od jednostavnog, neposrednog ilustrovanja priče (npr. naslovna strana knjige koja se pominje u tekstu), do vizuelizacije slobodnih asocijacija na različite detalje i mesta u ovim pričama.
Ceo ovaj pomalo zamoran opis 'spoljašnjih' karakteristika Galerije ima za cilj da istakne njenu formalnu neuhvatljivost: sam format knjige i njen vizuelni identitet nedvosmisleno upućuje na formu likovne monografije, na kataloge za izložbu (nepostojećih umetničkih dela), ali i na, recimo, postmoderne pojmovnike ili rečnike (jedan takav, donekle sličan projekat bio je i Rečnik Branke Arsić i Mrđana Bajića iz 1995.) Istovremeno, proze karakteriše koliko memoaristički, toliko i kritičko-hermeneutički ton, kao i, možda i u najvećoj meri, ton umetničko-naučne detektivske priče.
Sve navedene formalno-strukturne i poetičke linije moraju se neprestano držati u igri da bi se obuhvatio puni značenjski opseg Galerije, iako zapravo nijedna od njih nije ona glavna, to jest sve su u manjoj ili većoj meri sporedne. I upravo tim tragom dolazi se do središta poetičkih, te i metafizičkih preokupacija Luke Bekavca, tj. do teme odsustva. U svakoj od ovih proza, kao uostalom i u prethodnim romanima – ono ključno nedostaje: bilo da je reč, kao u Šumu, o ploči eksperimentalne muzike, koju je pripovedač jednom preslušao, ali koja je u međuvremenu nestala, ili o avangardnoj predstavi čije je prikazivanje naglo prekinuto, a reditelj hospitalizovan, ili čitavim delovima evropskih gradova koje gutaju novi ekosistemi u postapokaliptičnoj budućnosti 2043., ili o tajanstvenim porukama koje se na volšeban način pojavljuju na forumu službene stranice Galerije, a potom na jednako volšeban način nestanu– u proznom svetu Galerije ostaju samo slutnje, tragovi, uspomene i ruševine ovih (i brojnih drugih) entiteta.
Mada se u Galeriji pojavljuju likovi iz prethodnih Bekavčevih romana, uključujući tu i samog pripovedača, ili Markovića koji je na neki način neformalni glavni junak celog ciklusa, i mada se pominju u romanima već opisani ili nagovešteni događaji, širi fabularni tok, kao ni slika sveta nisu ni posle ove knjige mnogo jasniji. Bekavac vešto i dozirano uskraćuje informacije koje bi u ciklusu rasute likove i događaje nedvosmisleno, logično i uzročno-posledično uvezale u jedinstvenu celinu: nikada se ne sazna šta se zbivalo tokom nekoliko (važnih?) godina u životu pojedinih likova (pr. Marković između događaja opisanih u Drenju i proze Post scriptum, ili 'praznine' u biografiji pripovedača Galerije Luke Bekavca i njegov odnos sa istoimenim likom iz Policijskog sata), ili nije moguće utvrditi pouzdanu vezu između naizgled istovrsnih događaja i pojava, poput, recimo, transkripta iz drugog odeljka Viljeva i pomenutih tajanstvenih poruka iz završne proze Mreža. Ovome doprinosi i delimična semantičko-tematska disperzija: u Galeriji se motivski fokus pomera u polje avangardnih umetničkih i srodnih praksi, čime se primarni tematski kompleks (para)naučne mistike, međustvarnosne komunikacije i neidentifikovanih zvučnih objekata izmešta na rubove proze (najneposrednija veza između Galerije i prethodnih knjiga čuva se samo u prozi Mreža).
Postoje još dve bitne novine koje sa Galerijom ulaze u Bekavčev prozni ciklus: prva se tiče narativne dinamike, koja je sada u dobroj meri osvežena i ozabavljena humornim tonom i ironičnim opaskama, dok se druga, na neki način u vezi sa prvom, odnosi na povišenu metanarativnu svest, neretko predstavljenu neposrednim odeljcima i komentarima u tekstu: "Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, roman iz kojega su ovi tekstovi najprije adaptirani za predstavljanje pod krinkom 'Pojmova za Rječnik Trećeg programa', a zatim vraćeni u ovaj limb, predstavlja moj grob u izgradnji, jednako kao što sve 'Galerije' koje su opisane u tim tekstovima – fluidni objekti čija materijalnost, lokacija i funkcija osciliraju – oslobađaju zbiljsku Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku u njezinu kapacitetu bestjelesnog generatora događaja, 'institucije', ali ne u smislu muzeja ili knjižnice, nego u smislu roditeljstva, bratstva, braka, možda pogreba."
Neretko, takođe, metanarativna svest pojavljuje se i u detaljima, komentarima i pričama koji mogu, pa i moraju biti čitani metaforično i alegorijski (poput priče o predstavi u Zastoru), što sve zajedno na kraju ostavlja utisak da je Galerija u celini zapravo neka vrsta narativnog poligona za uvežbavanje i razradu različitih metanarativnih koncepata.
I koliko god Bekavac na tom polju demonstrirao suverenu stilsku i poetičku nadmoć, čini se da celina proznog ciklusa sve više opterećuje pojedinačne knjige u njemu. Kao da interne ciklusne tematske mreže pomalo sputavaju ovu prozu: ona nije do kraja samostalna, zaokružena knjiga (i u završnoj belešci se kaže da je u pitanju "prvi svezak otvorenog ciklusa"), ali nije ni tek jedna epizoda serijala. Takođe, referencijalna mreža Galerije je skoro pa nerazmrsiva: kombinovanje stvarnih sa neznatno modifikovanim i potpuno izmišljenim referentima proizvodi značenjsku pometnju i, ne samo zbog toga, ostavlja utisak tipično postmodernog, te otuda anahronog intelektualnog snobizma, jer čitaoca češće drži u potčinjenom, nego ravnopravnom položaju u njegovom odnosu sa tekstom. Drugim rečima, preobilje značenjskih mogućnosti, previše autosubverzivnih gestova se na drugoj ravni mogu čitati i kao autorovo nepoverenje i nesigurnost u sebe.
Zbog svega toga Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, ne samo kao pojedinačna knjiga već još i više kao deo slavonske hronike neobičnih događaja, nameće poređenje sa, treba li reći kultnim, Lynchovim višedecenijskim projektom Twin Peaks. Baš kao i Lynch na filmu, Bekavac pokazuje veliku spisateljsku umešnost, autopoetičku samosvest, sposobnost da iskušava granice žanrova i da ih prelazi u raznim pravcima, poseduje majstorstvo da stvori ubedljivu, autentičnu i prepoznatljivu atmosferu, ali mu je, čini se baš kao i Lynchu, važnija sama igra od cilja. A ne može biti da je zaista nevažno ko je u stvari ubio Lauru.
Iz zrna šume i pepela
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 27.1.2017.
Luka Bekavac jedna je od najautentičnijih književnih pojava u postjugoslovenskim književnostima. Svojim romanima “Drenje”, “Viljevo” i “Policijski sat: slutnje, uspomene” ovaj autor je izgradio prepoznatljiv prosede koji je teško porediti sa bilo kojim ovdašnjim književnim izrazom. U svom hermetičnom i kompleksnom iskazu Bekavac stvara svijet koji je uvijek izvan standardnih oblika književnog uobličavanja, ali i poimanja književnosti kao medija. Na liniji transkomunikacijskih i multimedijalnih književnih preplitanja, svojevrsnog postapokaliptičnog tekstualnog eksperimentisanja, pisac traga za pukotinama smisla i vibracijama prostornih i vremenskih okvira pripovijedanja insistirajući na postavci svojih knjiga kao eksperimentima koji se i nakon samog čitanja izmiču, otvarajući različite pukotine podzemnosti, izgubljenosti i slutnje. U tom pogledu, Bekavčeva književnost na izvjestan način jeste tekst koji nestaje, koji se gubi poput kakve ponornice i iznova izranja stvarajući varničenja i lomove u komunikacijskom lancu. Doima se, tako posmatrano, da je posrijedi pisac koji kroz svoje knjige propituje mogućnost komunikacije uopšte i prevladavanja entropičnih ponora koji se neprestano nameću kao sveprisutna avet.
Intertekstualna komunikacija
Ono što je takođe iznimno specifično za pismo ovog autora jeste da je intertekstualna komunikacija unutar njegovih dosadašnjih knjiga u toj mjeri prožeta prepoznatljivom atmosferom uronjenosti u sfere između vremena i prostora, bez jasne odrednice preplitanja i srastanja dokumentarnog, kriptobiografskog i fikcionalnog, da se njegovi rukopisi doimaju kao susret sa kompleksnom, ali moćnim energetskim strujanjem prožetom književnom strukturom. Zapravo, dojma sam, riječ je o krhotinama, možda posljednjim ostacima riječi, u kojoj se nastoji istražiti mogućnost književnog teksta u svemirskim informacionim i komunikacijskim bespućima. Kad bih išao i korak dalje, rekao bih da knjige Luke Bekavca imaju jedan beketovski redukcijski imperativ. Da se u postupku ovog autora, u toj zaigranosti sa kosmičkim strujanjima, u tim zamršenim linijama prostorno-vremenskog iščezavanja, ogleda proces nestanka riječi. Iako je u početku, kažu svete knjige, bila riječ, Bekavac kao da hoće vratiti svijet svojom književnošću u onaj prvotni oblik, kad je komunikacija možda bila isijavanje i pulsiranje crnih rupa. Potraga za neizrazom, književnost kao konvulzija i borba sa prekidima, trganjima i zagušenjima komunikacije.
Knjiga priča “Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku” sa podnaslovom “studije ruševine” ili “studije, ruševine”, a za koji nas autor obavještava da je u pitanju “prvi svezak otvorenog ciklusa pripovijesti, sjećanja i anticipacija generiranih sintagmom ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku’” u svojoj kompleksnosti, ali i jednom somnabulnom kretanju onkraj lako uhvatljivog smisla ne razlikuje se mnogo od onog postupka koji je Bekavac trasirao kao prepoznatljivu svoju kretnju u ranijim svojim glasovitim knjigama. Time ova knjiga jeste iznova pokušaj da se iz korozije informacija, iz te skrame koja svjedoči entropijski bezdan pokuša, možda kao vrisak, spasiti još neki oblik sporazumijevanja. Vrijeme je koje živimo, čini se, postapokaliptično u svakom smislu, stoga ta slutnja, ta izgubljenost u treperenju različitih frekvencija, nekako kao soundtrack predstavlja ugodan zvuk tog osipanja svijeta u ništavilo. Posljednja Bekavčeva knjiga, dakle, postavljena u okvire virtuelnog, transvremenog i transkomunikacijskog okvira, jednog mikrosvijeta koji ishodi iz piščevog eksperimenta, u razvaljivanju i srastanju različitih teorijskih i konceptualnih modela, otkriva kretanje koje nije uspostavljeno na nekim očitim analogijama i vezama. To je pokušaj komunikacije višeg reda, sa mogućim iščezavanjem riječi kao posljednjim korakom ka energetskom pulsiranju i utapanju u bezdane svemira. U pogledu takve, distopijske atmosfere možda ne bi bilo pretjerano uporediti Bekavčev tekst kao blizak sa svijetom filmova Andreja Tarkovskog, posebno sa zaumnom logikom “Stalkera”. Možda se to preplitanje najbolje može uočiti u segmentima straha i sveprisutnosti katastrofe i katastrofičnog doživljaja svijeta. Iako virtuelna, izmještena iz linearnog toka vremena, 1991. godina, koja je u ovoj knjizi ona kojoj se pisac u svom imaginariju vraća kao izvjesnoj nultoj tačci postojanja, ovdje može biti tretirana kao momenat inicijalne katastrofe koja se u koncentričnim krugovima prostire, putem virtuelnog središta “Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku”, na vremenski raspon od 1958. do 2045. godine. Radi se o rasponu unutar kojeg Bekavac gradi prostor svoje Galerije u kojoj se susreću izlomljene linije i krakovi svih tih godina. Prelijevaju se i mediji, i prostori, i likovi, i događaji, a Galerija, njena podzemlja, arhive, šumovi, zastori, zvukovi, umjetnici i projekti, taj sveobuhvatni koloplet niza slojeva, stvarnih i fiktivnih, ostaje u međuprostoru, uvijek jednako prisutna i neuhvatljiva. I zatim, ponovo ta nulta 1991. kao nekakva sjena, kao Dikobraz, kao “Zona” koja varniči, koja je prekrivena maglom neizvjesnosti i straha, neprestano onespokojena prisustvom ruke postapokaliptične pustoši.
Mozaična struktura
Komponirana, kao i sve ranije knjige Luke Bekavca, koncepcijski veoma precizno, uronjena u mozaičnu strukturu prikazivanja, kroz nekoliko ključnih, i repetativno prisutnih pojmova u književnosti ovog pisca, “Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku” pored toga što jeste kriptomonografija, jedna izmještena postavka, koja u medijskoj pluralnosti riječ nastoji upotpuniti i šumom, i zvukom, i zastorom i prahom, i mrežom, i slikom, kao i odsustvom svega toga, složena je struktura koja pokazuje da književnost nikad nije statičan medij. Ona je jednako i redukcijska i inkluzivna, ona neprestano probija opne ustaljenosti, ruši i rije kanonske tvrđave, igra se, pada u neizrecivost, u frekvencije i strujanja glasova, u poništavanje i stvaranje smisla. Doda li se tome ono sveprisustvo korova, tog Ailanthusa koji svojim zelenilom, tom mahovinom drevnosti nadire i guta gradove u budućnosti, dobićemo cijelu jednu književnu šumu, koja na spaljenom tlu, na izrovanoj zemlji, sad iznova buja, vraćajući primordijalnosti svemu čega se dotakne. Sa jedne strane tako imamo svijet zaglušen informacijom, prenatrpan, eruptivan i do paroksizma doveden, dok sa druge strane kao nekakva neminovnost zatravljivanja svega krećućeg i živog imamo povratak prirodnosti kao jedino utočište. Šuma je, stoga, u “Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku” svetilište. Možda prvotni mir, zaklon, odbrana od nadirućih podzemnih, divljih voda. Šuma kao rastapanje i raspadanje sa mahovinom, vraćanje svake riječi u prah i pepeo.
Luka Bekavac i dalje stvara majestetične knjige. Daleko od svake ustaljenosti, prenebregavajući tipična ovdašnja prozna naklapanja, zalazeći iza pojavnosti, do ogoljavanja svake okamenjene strukture i njenog povratka ruini. Čime se i dalje nastavlja lanac jedne književne potrage za prevazilaženjem entropije koja se kao katran izlila i zapušila gotovo sve pore za jednu drugačiju perspektivu. Za slušanje drhtaja i pulsiranja života, za jedan svijet rasterećen od deskripcija i anegdotalnosti, jednu pjesničku viziju koja vidi i poima više. Iz praha i pepela, do korova koji tako plemenito osvaja razvaline svijeta.
Tribina Razotkrivanje s Lukom Bekavcem
13. 11. 2017., Zagrebačko kazalište mladih
Slične knjige
