U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Superman is Dead
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
-
Original language: Croatian
-
Pages: 216
-
Date of Publication: October 2018.
-
ISBN: 978-953358007-4
-
Type of Binding: hardback
-
Format: 204 mm
-
Weight: 310 g
-
Lowest price in the last 30 days: 0,00 € / 0,00 kn
After he caused quite a stirr in domestic literary scene with his short story collection Groblje manjih careva (Josip and Ivan Kozarac Prize, 2010) and novel Roki Raketa (T-portal Literary Prize, 2014), Zoran Malkoč has established himself as one of the most powerful and unique voices of contemporary Croatian prose with his most recent book of short stories Superman is Dead.
Superman is Dead is not just a title - it's also a news line and sort of awakening, a turning point and a revelation of Malkoč's credo as an author. And if the superheroes are only unmasked when dead (as we're told by these stories), the only thing left for the mortals after such death is - to grow up.
Indeed, after the first in a series of superhero deaths, that of Josip Broz Tito, Malkoč's characters in this book undergo an accelerated course of growing up. They rebel and dream, believe and get disappointed, they betray and are betrayed - before, during and after the war - until finally, in their adulthood, they run out of superheroes.
Trying to answer the eternal question - What is man? - the author ruthlessly questions what is lesser and what would be greater than "man" - superhuman and subhuman. And that is a quest that does not look into something extraordinary, but rather in human destinies that are intimate and recognizable to all of us. Poetry intertwined with cruelty, a tenderness that balances on the edge of the blade, the humor that freezes blood in the veins ... in Malkoč's writing they are perfectly balanced, finding their ideal form in ideal proportions.
"Zoran Malkoč is not a madman, as would average reader think after reading these stories for the first time. On the contrary, Zoran Malkoč is a genius." - Davor Šišović, Glas Istre
"Cruel, devastating, insane, beyond the dark and good taste, soulless and headless, such is the inhuman world offered by Malkoč, who in turn belongs to the category of genius writers." - Culturamas
"Warning: Zoran Malkoč's stories are tingling and biting, and sometimes boil over the icy sea we all carry within. The secret to his survival in times after the war in Croatia is the desperate humor and natural compassion he feels for his characters." - Jordi Puntí
"Before you buy this book, think twice, be sure to have a medical exam and, just in case, check your blood pressure. But if you are sure you can handle the laughing dead, don't stop reading it, as this is one of the best books recently translated into Spanish . " - M'Sur
Malkoč će vam dati nešto s čim je jako teško živjeti, i dat će vam to bez uljepšavanja
Hina, 31. 10. 2018.
Nagrađivani književnik Zoran Malkoč predstavio je u utorak u Zagrebu svoju novu knjigu "Umro Supermen", zbirku priča kojom se taj novogradiški pisac i prozaik, kako je rečeno na predstavljanju u Kinu Europi, potvrdio kao jedan od najosebujnijih glasova novije hrvatske proze. Knjigu je objavio nakladnik Fraktura, a riječ je o, kako je rekao njezin urednik Roman Simić, novoj proznoj zbirci autora koji "sa svakom svojom knjigom pomiče i lomi stvari, a sa svakom svojom novom pričom izaziva nekakav manji potres".
"Njegova je proza puna vatre koja ga goni u pisanju, likova koji gore, u njoj postoji određena doza okrutnosti, spremnosti da ide do kraja. Malkoč na neki način prinosi svima nama jedno ogledalo koje na neki način distorzira sliku društva u kojemu živimo, ne prikazuje čist odraz, a opet, paradoksalno, ono što pokazuje je čista istina", napomenuo je Simić.
Ono što se kod Malkoča primjećuje je to da je on "uvijek na strani slabijeg, a jedina slabost koju nije sklon tolerirati je slabost pripovjedača". "Glavna klackalica u njegovoj prozi je to da će vam dati nešto s čim je jako teško živjeti, i dat će vam to bez uljepšavanja, a s druge strane kao protutežu dat će vam jedno zrno, zrno milosti, ljepote, poezije, razumijevanja, sućuti, taman toliko da bude zrno ali radi harmoniju, ravnotežu unutar tog svijeta", dodao je Simić.
Priče u Malkočevoj novoj knjizi dolaze u tematskim, motivskim grozdovima, gdje su likovi povezani glavnim protagonistom, napomenuo je, a svaka od njih izbija nam zrak iz pluća.
Malkoč je rekao da su njegovi junaci ljudi koji su u određenom trenutku života, kad se od njih nešto tražilo, učinili pravu stvar, "odigrali do maksimuma, a sve ostalo nije bitno".
"Svi mi živimo nekakve svoje besmislene i jadne živote, trajemo iz dana u dan", rekao je. Da bi se prihvatio pisanja uvijek "mora postojati neki razlog", a iako "knjiga može biti i dosadna, pisac kod kojega se unutar rečenice ne zbiva neka vatra, gdje rečenica ne puca iznutra, za mene nije pisac", kazao je. "Naravno da bih ja mogao pisati i drugačije, pisati hrabro ne znači da pisac nije kukavica. Sa svakom svojom rečenicom, ja se obračunavam s nekakvim svojim kukavičlukom kojega nisam sposoban iznijeti u ovom životu. Naprosto se moraš obračunavati sam sa sobom, to je nekakav moral pisanja, razlog zašto uopće ulaziš u to. Inače pisanje nema smisla", dodao je.
Zoran Malkoč (1967.) nagrađivani je novogradiški pisac i prozaik. Objavio je još roman "Kao kad progutaš brdo balona" (V.B.Z., 2004.), te zbirku priča "Groblje manjih careva" (Profil, 2010.), za koju je dobio nagradu Josip i Ivan Kozarac. Priče su mu uvrštene u više antologija hrvatske kratke priče, izlazile su u Vijencu i Večernjem listu, te u zborniku Ekran priče 02. Za priču "Kad sam bio bako Pila..." dobio je prvu nagradu na natječaju "Ranko Marinković" 2009. godine. Njegov roman "Roki Raketa" (2014., Profil) dobio je 2015. godine nagradu tportala za najbolji hrvatski roman.
Knjiga "Umro Supermen" najavljena je kao zbirka priča koje štipaju i grizu, punih poezije koja se isprepliće s okrutnošću, nježnosti što balansira na rubu sječiva i humora od kojega se ledi krv u žilama, u bespoštednoj književnoj potrazi za odgovorom na vječno pitanje – Što je čovjek?
"Kaže se da je teško reći o čemu je dobra književnost, jer ona je naprosto o svemu, i takva je i Zoranova književnost. Ali kad bih trebao naći neku nit, u središtu te knjige je pitanje što je to čovjek, što je to ljudskost, što smo to mi", rekao je Simić.
Malkoč odgovor koji pronalazi ne pokazuje prstom, dodao je, "već cijedi i tišti dva ekstrema – jedan je Supermen, nadčovjek, a s druge strane je njegova stara tema, čovjek kao najgora životinja. Unutar toga variraju njegovi odgovor, unutar toga se događa čovjek".
Autor je napomenuo kako "u toj knjizi ima nekoliko smrti Supermena, a najbitnija je ona u kojoj Supermen umire za dječaka iz priče". "Ništa drugo nije bitno", zaključio je.
Supermen bi u našem svijetu ostao bez svih svojih supermoći
Bojana Radović, Večernji list, 11. 11. 2018.
Kod Zorana Malkoča psi ne samo da govore nego su i najveći mogući zaštitnici i mecene književnika. Riječ je, naravno, o glavnom junaku sada već legendarnog romana Roki Raketa, koji je 2014. godine ovjenčan nagradom za njabolji domaći roman. No, lak i nakon takvog uspjeha romana treba reći da je Zoran Malkoč u prvom redu i prije svega – kratkopričaš, nagrađivan i na Večernjakovu Natječaju za kratku priču “Ranko Marinković”. Taj je status potvrdio i novom zbirkom “Umro Supermen“.
U čemu je tajna njegovih kratkih priča? U sposobnosti vrhunskog autora koji na samo pet ili šest stranica smjesti jedan cijeli svemir, nastanjen likovima koji po svemu odskaču od prosjeka, a opet su jako bliski svakom čitatelju. Tu su ljudi koji pivo naručuju i za svoj bicikl (sjajnu naslovnu stranicu knjige nacrtao je Tomislav Torjanac), oni koji su iz Domovinskog rata izašli kao neki sasvim drugi i novi ljudi, ljudi koji su kao klinci plakali nad junacima vesterna, strahovali nad Supermenom i kojima je životni biljeg to što nisu dugoočekivani film uspjeli pogledati do kraja jer projekcija je prekinuta zbog Titova smrti, lopovi koji su se rodili sa sretnim rukama…
Dakle, Malkočevi junaci smo svi mi, samo što u njegovim pričama “živimo” nekim pomaknutim životom, ponekad iskrenijim od našeg, ponekad okrutnijim, nikad veselijim ili sretnijim, ali uvijek zanimljivijim životom od onih o kojima pišu neki drugi autori. To je ujedno i glavni dojam koncentriranog čitatelja: Malkoč kroz svaku svoju priči zapravo objašnjava kako je lijepo biti dijete koje vjeruje u superjunake i kako je usud odraslosti spoznaja da ne samo da oni ne postoje, već da bi ih život u našem svijetu sveo na naše – tako obične – mjere. Od njihovih supermoći ne bi ostalo baš ništa i zato je vjera u njih zapravo vjera u mogućnost drugačijeg i plemenitijeg života.
Nema zajebancije kad Titova smrt zajebe projekciju filma o Supermenu
Jagna Pogačnik, 24Express, 7. 12. 2018.
Susret s novom knjigom Zorana Malkoča, dakako, počinje pogledom na naslovnu ilustraciju Tomislava Torjanca na kojoj mršavi čovjek pije pivo iz boce, a nasuprot njemu, za stolom koji krasi tko tipičan stolnjak svih naših birtija, s kockastim uzorkom, s bocom istog pića ispred sebe, smjestio se – bicikl! Začudno, duhovito, groteskno, pomaknuto, nespojivo, zajebantski, realistično, snovito? Ili sve istodobno? Nekako sličnim bismo epitetima ionako okarakterizirali i prozu Zorana Malkoča u cjelini, otkad smo je upoznali. A bilo je to daleke 2004., kad je debitirao romanom Kao kad progutaš brdo balona, pa nastavio zbirkom Groblje manjih careva i romanom Roki Raketa. U početku se činilo kako se radi o živopisnom novogradiškom piscu, također antikvaru, koji je svojom prozom nastojao izgraditi svojevrsno mjesto razlike unutar tad vrlo popularne i već pomalo otrcane “stvarnosne proze”, odnosno stanovitu off poziciju, koji će neki objeručke prihvatiti, a drugi odbaciti, kao i ideju da piješ pivo u društvu bicikla. No, Malkoč je vrlo brzo steako naklonsot stručne i manje sručne javnosti, što ej kulminiralo i nagradom T-portala za njabolji roman godine, Roki Raketa, u kojem su jedan pas i dva pisca čvrsto spojeni u oksimoronsku vezu bajke i stvarnosne priče.
Malkočeva nova knjiga, koja nosi doista paničan naslov, zbirka je priča koje su međusobno lagano povezane, recimo u nekakve tematske krugove, likovima i određenim događajima koji se ponavljaju i stavljaju u drugi kontekst. Naslovni “problem” Supermena, kao jednog od superjunaka, koji po svojoj definiciji ne bi trebao umrijeti, premda ti u Malkočevim pričama čini nekoliko puta, pitanje je otrežnjenja, sukoba s realnošću, gubitka ideala, rekli bismo svega onoga što se zbiva paralelno s odrastanjem.
Zbirka tako i počinje naslovnom pričom, u kojoj je Titova smrt uzrok prekida projekcije filma o Supermenu, koji je pripovjedač kao dječak dugo čekao, da bi se bez kronološkog reda nastavila i drugim pričama o ranim danima i specifičnim junacima, koji možda nemaju druge “moći” nego glas za pjevanje, ali kako ono davno reče Bowie – We can be Heroes just for one day. I tako preko “posljednjeg velikog ljeta” koje će pripovjedač provesti u lokalnoj bolnici nakon teške nesreće u kojoj je skoro ostao bez noge – bolnici koje će također biti susretište živopisnih likova, pa i superjunaka koji u ključnom trenutku učine pothvate vrijedne tog naziva – sve do onog najsurovijeg otrežnjenja ratom, smrću prijatelja i postratnim sindromima različitih predznaka. Jer kad nastupi otrežnjenje i kad mašta prepusti mjesto realnosti, ima li većeg heroja od onoga koji plače nad mrtvim čovjekom kojeg je još do maloprije smatrao uzrokom svih svojih problema ili liječnika koji od amputacije spašava nogu dječaka?
Premda Malkočevim pričama defiliraju za njega tako tipični likovi marginalaca i luzera, natopljeni specifičnom atmosferom slavonske sredine i premda su mnoge priče natopljene grubošću (postupaka, humora) ili pak groteskne poput one o gradnji zahoda za punicu koji joj na kraju dođe glave, vrlo je prepoznatljivo kako se iza te ljuske prividne grubosti kroje crvena nit cijele zbirke. A ona vi se mogla nazvati ljudskošću, koja barem u tragovima, kao malo zrno počiva u svim tim pričama u kojima se mrzi i ljubi, krade i vara, pije i tuče, bori i gine, plače i smije. Nema, naime, tog novca za koji bi se prodalo ono što se smatra vrijednim, kao u priči “Ne zajebavaj se s umjetnošću”.
Stilski je Malkoč od svojih početaka vrlo sličan – žestok energičan i eruptivan, nesklon bilo kakvom jezičnom ili strukturalnom poliranju, no s vremenom je stekao suverenost i profesionalizam upravo u tom svome privatnom kaosu koji je prerastao u dojmljivo, specifično i originalno pripovijedanje. Premda svoje junake i situacije smješta u prepoznatljivo stvaran okoliš i vrijeme, koje sa sovom nosi sve svoje depresije i destrukcije, naglasak je manje na parolaškoj kritičnosti, a više na melankoliji koja nastaje kao nuspojava razočaranja, izdaja i slabosti, ali i doživotnoj vjeri kako Supermen ne može biti mrtav.
Humorno o umiranju
Vladimir Arsenić, Booksa.hr, 19. 3. 2019.
U jednom trenutku u njegovoj spisateljskoj karijeri Zoranu Malkoču su prognozirane velike nagrade i sjajni uspesi. Kad je objavio Groblje manjih careva u kojem se našla i nagrađena priča Kad sam bio bako Pila..., budućnost je delovala sjajno, ali stvari nisu ispale kako je želeo. Najpre se predugo čekalo na njegov roman Roki Raketa koji odista nije pružio onoliko čitalačko uživanje kao pomenuta zbirka, ali nije to bio jedini problem. Naime, Malkočeva situacija podseća na onu Artura Konana Dojla koji je najviše mrzeo lik Šerloka Holmsa kojeg je stvorio, a čitaoci, ali bogami i urednici te izdavači samo su od njega tražili da piše o detektivu iz ulice Bejker i njegovom prijatelju lekaru i avanturisti Votsonu.
Malkoč je već u Groblju manjih careva pokazao da su njegova interesovanja mnogobrojna i ne nužno i ne uvek u realističkom modalitetu, a u Rokiju Raketi se potpuno prepustio mašti, ali publika je na to reagovala mlako. S obzirom na to da se opekao, sada u novoj knjizi, zbirci pripovedaka Umro Supermen polagano se i sigurno vraća temama koje su ga proslavile.
Zbirku čini trideset pripovedaka, mahom kraćih, koje se ulančavaju u nekoliko nizova i grade prilično čvrstu strukturu koja umnogome podseća na romanesknu. Radi se o jednom hronotopu – provincijskom slavonskom gradiću čiju noviju istoriju i rasap pratimo od osamdesetih godina dvadesetog, do sredine druge decenije dvadeset prvog veka. Međutim, i više od toga, likovi se ponavljaju, pretaču i preskaču iz priče u priču, isti događaji bivaju ispričani iz različite perspektive, sve dakle ukazuje da je Malkoč možda imao komplikovaniju strukturu u glavi, ali da je nije realizovao do kraja, a čini se da je ova odluka zapravo bila dobra, jer bi roman ipak zahtevao mnogo veću gustinu od one koju nam Umro Supermen nudi.
Sam naslov zbirke već prilično efektnom metaforom upućuje na tematski okvir. Naime, istoimena priča povezuje Supermenovu, Titovu i smrt čika Zdrave, redara u bioskopu i stapa ih u jednu. Iako je Supermen neuništiv, zbog prekida filma u 15.05h 4. maja 1980. godine, pripovedač nikad neće saznati da li se njegov heroj izvukao. Za razliku od Klarka Kenta, drug Tito i čika Zdrava su samo ljudi od krvi i mesa. Međutim, oni su i supermeni jer su uspevali nešto što je zaista vredno divljenja – Tito je čuvao Jugoslaviju i nekako uspevao da ratoborna plemena drži na okupu, a čika Zdrava je puštao filmove u bioskopu i tako stvarao čaroliju. S njihovom smrću završio se jedan period u životu pripovedača i otpočelo je nešto sasvim drugo, što je podrazumevalo gubljenje kontakta s nevinošćiu detinjstva.
Povrh toga, ne samo metaforički jedno je jasno – čim Tito umre, počinje ubijanje, ma koliko ono bilo iz nehata i u igri. Smrt je smrt. Ona je ireverzibilna, nepovratna, jednom se dogodi i nema nazad. U tom smislu je Titova ili Supermenova smrt odabrana za početak ove knjige koja govori o umiranju: fizičkom, psihičkom, društvenom, moralnom kakvom god hoćete, ona govori o smrti jednog seta vrednosti i stvaranju novog koji će pripovedaču u svim njegovim emanacijama ostati nepojmljiv jer on se, kao i mnogi od nas, našao u čudu i potonjem paklu koji su tom smrću/tim smrtima najavljeni.
Ono što ovu zbirku priča karakteriše i što od nje čini neku vrstu, ako tako smem da kažem, kombinovane malkočevske poetike jeste uspešno mešanje tragike i humora, beg iz grobljanske tame ka svetlu onoga što bi bila neka vrsta otkačenog izlaza koji stoji na strani života, ma kakav on bio. Rečju, čak i kada je život potpuno besmislen i bezizlazan, u trenucima koji su po njegove junake najteži, Malkoč uspeva da ih nekako okrene naglavačke, odnosno da se prema njima odnosi s blagom ironijom i setom koje su uvek obojene dozom okrepljujućeg humora. Na primer, ako je smrt profesora Todorovića bila gotovo pa ubistvo, onda je činjenica nestanka njegovog tela iz Kreština prtljažnika zapravo ironija kojom pokojni profesor spasava svoje ubice i mučitelje jer oni to zaslužuju, nešto kao kad u Petparačkim pričama Džuls i Vinsent ostaju netaknuti kada mladić u stanu puca u njih.
Čudo se dogodilo upravo zato što postoji neka pravednost u njihovoj pokvarenosti, neka čestitost u svemu tome, dok su oni koji predstavljaju sistem, oni koji su establišment, poput nastavnog osoblja u školi, ili medicinske sestre ili pak referenta iz regrutnog centra izvan dosega spasenja. Oni su ono u čemu se najbolje vidi grešnost sistema kao takvog, njegova crna mrlja, njegova nepopravljivost. Svako ko odstupa od pravila je zaslužio da bude spasen, da doživi čudo i da mu posvedoči. Ono ga možda neće spasti na duge staze, ali će makar nas uveseliti i održaće privid da postoji pravda.
U tom smislu postoji jedna surova etičnost u ovoj zbirci koja se bavi marginalcima, ludacima, PTSP-ovcima, alkoholičarima – postoji ono shvatanje da su izigrani i da za tu prevaru nisu krivi nikakvi drugi i drugačiji niti bilo kakvi spoljašnji faktori, već upravo mangupi u sopstevnim redovima, oni koji ne umeju da cene umetnost, koji se plaše bombi i pišaju u gaće pred nadletanjem aviona, ali zato kad dođe prilika da se prijave komšije Srbi, ne oklevaju ni časak, daju puno pravo svojoj podlosti.
Svet se u Umro Supermen ne deli na Hrvate, Srbe, Bosance i druge naše i njihove, već na hulje i bitange s jedne, i one koji pokušavaju da u najtežim okolnostima ostanu ljudi koliko je moguće, s druge strane. Čini se da je upravo u tome iskorak iz Malkočeve ranije proze, a posebno kratke priče, njegov(i) pripovedač(i) više nije/nisu neko ko samo pasivno posmatra, već je onaj koji stvar često uzima u svoje ruke, pokušava da je promeni onoliko koliko je to u njegovoj moći. To najčešće nije mnogo, ali nekad je sasvim dovoljno. Drugim rečima, iz pasivnog posmatrača i pisara, Malkoč se veštim manevrom pretvorio u učesnika i angažovanog umetnika koji brani svoj stav.
Pominjane veće strukture nastale ulančavanjem nekoliko priča koje potom čine možda čak i poglavlja romana zapravo imaju istog pripovedača, samo u različitom životnom dobu, odnosno on je klinac, pa maturant pa student pre i za vreme rata, pisac i/ili antikvar nakon rata. U svakoj od ovih situacija, on je marginalizovan, čak i kada je protagonista narativa. To samo znači da je bivanje izvan centra njegova prirodna sredina, ali i više od toga, to je prirodna sredina za sve one koji su Supermenovu smrt doživeli onako kako je on doživeo, kao kraj jednog i početak rađanja novog sveta, surovijeg, prepredenijeg, taštijeg i konačno namenjenog pokvarenjacima, beskičmenjacima i kukavicama.
Pripovedač ostaje tu gde jeste i stoga što mu je veština prilagođavanja niska, što nije okretan u zakulisnim igrama, što se uvek nalazi uhvaćen u raskoraku. Jedno od imena koje mora da vam padne na pamet kad čitate ove priče koje su nekad na narativnom nivou rudimentarne, nerazvijene, zakržljale jeste Dario Džamonja, sarajevski pisac i boem, čovek čiji je neveliki opus stekao kultni status među čitalačkom publikom u postjugoslovenskoj književnosti upravo stoga što je on postigao jedinstvo dela i biografije. Malkočeva knjiga funkcioniše u pojedinim pričama upravo kao neskriveni omaž Džamonji s kojim njegovi pripovedni junaci moraju osećati svaku vrstu bliskosti.
Daleko od toga da je Umro Supermen savršena zbirka priča. Dapače, ona je mogla da bude kraća najmanje za trećinu. Čini se da su neke priče potpuno nezasluženo našle svoje mesto u njoj. Pored već pomenute narativne skromnosti koja od pojedinih tekstova pravi tek skice ili možda razvijenije crteže, postoji i svojevrsna motivsko-tematska opsesivnost koja bi već mogla da bude prevaziđena, posebno jer se čini da Malkoč o njoj nema ništa novo da kaže. Opijanje po bircovima i priče ilustrovane odgovarajućim nadimcima, dovoljne su samo jednom u zbirci da bi se shvatilo o čemu/kome se radi. Iako su sirovost i surovost u Groblju manjih careva bile izvedene s velikom preciznoću i ako je ta provincijska i posttraumatična depresija koja se mahom leči pivom, rakijom, travom i tabletama bila veličanstvena u svom užasu, onda je u Umro Supermen već prevaziđena, odnosno reciklaža starih tema i motiva (akviziterska prodaja knjiga, na primer) neće pomoći da ovo bude bolja knjiga.
Druga je stvar čini mi se bitnija – ova knjiga deluje napisana iz srca i to je važno. Koliko god se nakon čitanja romana Roki Raketa sticao utisak da se Malkoč ubacio u ulogu pisca od kojeg publika ima neka očekivanja, toliko je Umro Supermen "back to basics”, povratak onome što ga je proslavilo. Možda to još nije najviši nivo koji možemo da očekujemo od ovog autora, ali u narednoj knjizi se nadamo zaista vrhunskoj književnosti, upravo onakvoj za kakvu znamo da Malkoč ume da stvara.
Zoran Malkoč : Umro Supermen
Vanja Kulaš, HRT - HR3, Bibliovizor, 30. 3. 2019.
"Umro Supermen" naslov je zbirke kratkih proza koja se, pomislit će čitatelj od prije familijariziran s rukopisom Zorana Malkoča, otvara ponešto pritajeno, utišano. Naslućuje se doduše odmah, već s prvim stranicama, da tih trideset pripovijesti potpisuje upravo on, ali isprva odmjereniji nego što ga pamtimo. Zato u daljnjem tekstu Malkoč nastupa baš “malkočevski”, a poznavatelji će razumjeti što pritom mislim; epizode koje slijede, prodornije su, eksplicitnije, začudnije, zazornije.
Autor nagrađivane i u međuvremenu kultne zbirke ratnih priča "Groblje manjih careva" (Profil, 2010.) te široj publici možda slabije poznatog romanesknog prvijenca "Kao da progutaš brdo balona" (V.B.Z., 2004.), za svoj drugi roman Roki Raketa primit će 2014. godine književnu nagradu T-portala, nakon čega se ponovo povlači od svijeta, barem kulturno-scenskog. Cjeloživotni odmak od nominalnog središta zbivanja za ovog je autora istinski važan, bez njegovih upornih povrataka ishodištu, bez te usidrenosti u lokalnom, zavičajnom i poprilično rubnom, Malkočeve literarnosti ne bi ni bilo. U toj izmještenosti nezgodno je tek ovo: Zoran Malkoč, unatoč važnim priznanjima, odličnim kritikama i zavidnom statusu među knjiškim znalcima, još je uvijek, kako mi se čini, nedovoljno pročitan pisac, s recepcijom i dalje slabijom nego što njegov raskošan pripovjedački dar i osebujna poetika zaslužuju.
Nakon opsežnog romana vraća se, dakle, formi kratke priče, za pisanje koje je u jednom intervjuu rekao da je “nalik prelijepom i privremenom ludilu (...), jer kratka priča je spirala koja se okreće i drhturi u sebi - prva rečenica ima veze s onom posljednjom i sa svima drugima. I to ne samo rečenica, nego i pojedina riječ, pa je tu vrlo bliska poeziji.” A znamo da smo zašli u njegov košmarni svijet, kad već u uvodnoj priči Umro Supermen netremice promatramo kako brkati kinooperatrer trčeći za neposlušnim klincem umire od srčanog udara. Posjet kinu, kao opće mjesto nostalgičnih narativa o sretnom malomišćanskom djetinjstvu, neočekivano se ovdje prekida traumatizirajućim elementom koji u takvom okviru ne bismo voljeli naći, čak dvama smrtnim slučajevima koje se navodi kao tek usputnu, ali ipak stvarnu i nepopravljivu činjenicu. Infarkt čika Zdrave, superjunaka koji svojim projektorom stvara čaroliju, utiskuje neke očuđujuće, bjelosvjetske slike u potku odrastanja stanovnika provincijskog gradića, a prije toga vijest o Titovoj smrti kojom se na užas malih gledatelja iznenada prekida film o trećem superheroju u ovom nizu - Supermenu, ujedno je točka loma koja toj isprva nevinoj anegdoti iz nekih ljepših vremena pridaje oporost, a čitatelja poziva na oprez, jer ova priča naslovom, a onda i sadržajem daje naslutiti da će toga biti još.
I doista, kad ozbiljnije zakoračimo u zbirku uvidjet ćemo obrazac, odnosno računicu “jedna priča - jedno umiranje”, ipak ne u najdoslovnijem i predvidljivom smislu, a svaki gubitak protagonista, bez iznimke bizaran, bit će objavljen nehajno, poput štosa ili puke efemernosti. Svaka ta komično morbidna situacija čitatelju presijeca dah, negdje između šoka i smijeha, ali prostora za iščuđavanje ili tugu nema puno, ritam zbirke silovito ide naprijed, u novu rizičnu avanturu ili ako hoćete, šareno kolažiranu noćnu moru.
Ispostavit će se tako da se ova zbirka guta u komadu; iako kratka forma pretpostavlja prekide, njih najmanje onoliko koliko je u knjizi priča, ovdje nema zastajkivanja. U skladu s mizanscenom naslovne priče, čitanje ove zbirke je kao gledanje filmskog omnibusa i to ne na računalu, nego na filmskom platnu, što gledatelja lišava mogućnosti proizvoljnog pauziranja i premotavanja, predisanja i promišljanja između pojedinih kratkih filmova; u kino-dvorani izbora nema, tj. krajnje je jednostavan, pobjeći ili naprosto ostati, a u potonjem slučaju, valja se koncentrirati, jer priče će se inače, pogotovo ovako drske i lakozapaljive nekim svojim tempom odvrtjeti bez nas. U slučaju Malkočeve omnibusne zbirke bijeg nije opcija, posve zavedeni odlučujemo ostati i evo što nam slijedi.
Narativni se postupak iz pripovijesti u pripovijest pomalo mijenja, izglobljuje, jer Malkoč nastavlja ovako: jednog psića pojest će njegove pseće djevojke (u naturalistički jezivoj Slušaj, bajo), jedan Jelenko pretvorit će se u osvetoljubivu neman, pa njegov dotadašnji ljudski prijatelj kao u kakvom slasher hororu ostaje bez oka (priča Mileni je prevršio mjeru), pustopašne ovce švrljat će grobljem, dok klesar, njihov privremeni skrbnik, u kući zlostavlja svog roba, o čemu ćemo pak čitati u priči O ovcama, bravcima i malom majmunu Jovanu. Zoran Malkoč zabavlja se zbunjujući onog čitatelja koji u njegove priče zaviruju s određenim žanrovskim očekivanjima, primjerice u A zaštas čupav ovi makaronje pomislilo bi se da središnji lik halucinira, mučen posttraumatskim sindromom ili kakvom apstinencijskom krizom; već smo uvukli glavu među ramena pripremajući se za obiteljski masakr, no priča se najednom semantički razblažuje i sintaktički rastače, gotovo do poezije.
Jedna od, međutim, najdojmljivijih pripovijetki nasilna je, istodobno i silno poetična Rane štakora i lasica, zapravo pjesma u prozi, koja nam donosi Malkoča u koncentratu. I tako dalje, zbirka sigurnim korakom juriša svome kraju, a sve kroz oštre zavoje i frenetične izmjene tonaliteta. Novi Malkočevi prozni kratkiši u žestok vir hvataju sasvim čudnovate likove koji često nemaju pojma što rade, dok mi, čitatelji, pritom ne znamo što bismo o svemu mislili, osim da uživamo i da nam je ovaj autor od te sad već poodavne 2014. itekako nedostajao.
Priče utkane u osiromašen ravničarski krajolik čitamo kroz tri tematska filtra: razvrstat ćemo ih tako na one iz razdoblja djetinjstva i dječaštva, locirane u osamdesete godine, dok je još svijet bio okej, i one, znatno brojnije, određene ratnom odnosno poslijeratnom i tranzicijskom tematikom, kojom je Malkoč kontinuirano zaokupljen. Literarni mikrokozmos Zorana Malkoča glasan je i kakofoničan, kadrovi široki, pejzaži razvedeni, scene masovne i pijane od švenkanja, a poneku intimniju sliku, jer ima i takvih, valja promatrati duže, pažljivije, zbog fine nijansiranosti karaktera i odnosa.
Malkočeve dijalektalno obojene i živahno razgovorne priče stilski su pomno izrezbarene, istodobno humorne i zastrašujuće, s efektom očuđenja prisutnim u dojmljivim obratima i otvorenim krajevima. Njihovi protagonisti, okupljeni oko neimenovanog pripovjedača, u svom su okruženju počesto prepoznati kao kukavice i ridikuli, koji svijet gledaju nekako iskosa, no znamo i sami, upravo takav kut nerijetko je jedini pravi. Slikanjem veselih čudaka, a ponekad i otužnih čudovišta, koji vrludaju od priče do priče i takvim ponovljenim ukazivanjima ili cameo rolicama zbirku čine kompaktnijom, Malkoč je umaknuo stereotipizaciji, predstavljajući nam vojsku opskurnih individua ofucane karizme, a vrlo živih, stvarnosnih i sasvim mogućih reprezenata vrste, koji iz svojih malih privatnih mrakova na pozornicu istupaju poput ginjola, lutaka u isti mah grotesknih i simpatičnih.
Unutar korpusa novije domaće proze ratnog i poslijeratnog određenja, Malkočevi tekstovi kratkog i dugog metra izdvajaju se originalnošću, ludizmom i specifičnim pomakom u modusu hiperrealističkog pripovijedanja. Takva autentičnost izlaganja uspijeva tek rijetkim autorima, pa urednici ne bi smjeli zadirati u ustroj njihovih kreativnih svjetova, da ondje nešto zauvijek ne poremete. Ne možemo znati što je Malkočev dugogodišnji urednik Roman Simić sugerirao i koliko je intervenirao u tekst, ali što god činio, bilo je dobronamjerno, mudro i s mjerom, jer rezultat je iznadprosječan.
"Umro Supermen" Zorana Malkoča eksplozivna je burleska u nastavcima, zaljubljenička oda provincijskoj bezdogađajnosti, sućutni naklon obespravljenima i odbačenima, no u prvoj liniji ova je knjiga krvavo proživljena i dubinski promišljena, a onda i duhovito i vješto napisana.
Junaci kozmičke pravde
Strahimir Primorac, Vijenac, 23. 5. 2019.
Zoran Malkoč, autor opsegom malena, ali zapažena proznog opusa – romanā Kao kad progutaš brdo balona (2004) i Roki Raketa (2014) te zbirke priča Groblje manjih careva (2010) – javlja se drugom knjigom kratkih priča, naslovljenom Umro Supermen. Nova je Malkočeva zbirka obujmom gotovo identična prvoj: sadrži trideset tekstova (prema 26 u prethodnoj), a srodnost s njom pokazuje i mjestom (Nova Gradiška) i vremenom zbivanja radnje (kraj 20. i početak 21. stoljeća, s analepsama u pripovjedačevo djetinjstvo). Odatle se mogu naslutiti i tematske bliskosti – ratne i tranzicijske priče, mijene i atmosfere maloga provincijskoga grada i sudbine ljudi u novim okolnostima. Naravno, Malkočeva Nova Gradiška prerasta u simbol: priče koje se zbivaju u tom gradiću čine ga Hrvatskom u malom, a u pojedinačnim ljudskim sudbinama, koliko god individualiziranim, često vidimo i detalje vlastitih života.
U pričama zbirke Umro Supermen Malkoč se uglavnom služi pripovjedačem u prvom licu jednine. Najčešće je to Student, istodobno i lik predočene literarne zbilje, koji u priči Posljednje nevino ljeto kao osamnaestogodišnjak sprema prijemni i želi „što prije završiti filozofiju i komparativnu“, a u priči bližoj sadašnjem vremenu, Doktor Šamanović gleda me s prozora, legitimira se gotovo izravno kao autorski pripovjedač. Pojedini likovi javljaju se u više priča, gdjekad tek usputno, a u nekima preuzimaju važne, ključne uloge: šef Gradskog sekretarijata za obranu Garac, najveći pokvarenjak iz „bivše ekipe“ Ćuko, nastavnik glazbe Todorović, medicinska sestra Mirjana i niz drugih. Kad se čitatelj zanese, ima kadšto osjećaj da nije zapravo u kratkoj priči, nego u romanu. Na taj dojam vjerojatno utječe i autorova odluka da u kompozicijskom ustroju zbirke grupira pojedine likove ili teme, ili priče poveže vremenom u kojem se zbivaju opisani događaji. Tako se prve četiri priče odnose na događaje iz naratorova djetinjstva, priče Regrutacija i Garac govore o „kretenu koji pati od viška ozbiljnosti“ (revni vojni referent JNA), tekstove Smrt na vratima i Plastični kazališni dalekozor združuju dva pojedinačna odnosa prema istom liku...
Prva Malkočeva zbirka priča ima u naslovu groblje, druga umro – teške riječi koje izazivaju neugodne, mučne osjećaje. Ne vjerujem da su dvije autorove priče slučajno „posudile“ svoje naslove dvjema knjigama; one doista, na simboličan način, sublimiraju temeljni piščev doživljaj vremena i zbivanja opisanih u većini njegovih priča. U isto vrijeme, bilo bi daleko od istine tvrditi da je riječ o isključivoj atmosferi destrukcije i depresije i da tu nema ničega što bi otvaralo neke bolje perspektive i ljudskiji život, makar se u prvi mah ti napori činili teško ostvarivi ili uzaludni. Uvodna priča Umro Supermen govori zapravo o trima smrtima, koje su lančano povezane, ali iz vizure dječaka/pripovjedača one se doimaju kao nešto nespojivo i kao teška nepravda. Dječak gleda film o Supermenu, ali se u jednom trenutku projekcija prekida, uz obavijest razočaranoj djeci da je „umro drug Tito“; potom se dječak/narator, koji želi nastaviti gledati film jer je „pošteno platio kartu“ i „baš ga briga za Tita“, naganja po kinu sa starim kinooperaterom, kojeg u jednom trenutku izdaje srce. A smrt „čika Zdrave“, čarobnjaka koji je stvarao filmsku čaroliju, značila je istodobno i smrt Supermena.
I u ovoj Malkočevoj knjizi ima nekoliko priča u kojima se javljaju različite inačice „izvršitelja kozmičke pravde“, omiljena, u neku ruku i dominantna piščeva motiva. Tako se u priči Njezino veličanstvo svinjska guzica, napisanoj u ironijskom tonu, glavni junak Student susreće s optužbom da je ukrao šunku. On, međutim, ima drukčiji pogled na stvari i spreman ga je dosljedno braniti. Ne sjeća se da je šunku doista ukrao (bio je pijan), ali ako i jest, to je ne samo zato što je bio gladan nego i zato što je morao biti izvršiteljem kozmičke pravde. Nije ju ukrao od sirotinje, nego od nekoga tko je nezasluženo posjeduje („šunka s mrljom i prljavim podrijetlom“). A muž gospođe koja ga optužuje „usro se kad ih je nadletio avion“, i on je „to svoje govno pretvorio u unosnu državnu rentu, iako mu je to govno jedino što je dao domovini“. Vrhunski stolar Pavlić, protagonist priče Ne zajebavaj se s umjetnošću, doživio je prosvjetljenje: prestao je proizvoditi po tuđim „taštim željama“ i, kao „umjetnik drveta“, počeo izrađivati čudesne komade pokućstva. Kad je bogati rođak zatražio da odustane od nekih završnih ukrasa koji mu se nisu svidjeli na naručenom namještaju, Pavlić je, braneći svoje shvaćanje umjetnosti, svjestan da će mu obitelj gladovati, motornom pilom izrezao sve što je napravio. Taj motiv provođenja „kozmičke pravde“ i dosljednosti varira se i u Plesaču na krovu, Smrti na vratima i nekim drugim tekstovima; suprotan je primjer priča Izbio sam mu to iz glave.
Priča Bela, ćao puna je dobra humora i fine ironije, Ćuko je priča o muljatoru i okrutnu čovjeku, u tekstu O ovcama, bravcima i malom majmunu Jovanu zrcale se naša tranzicijska vremena i brutalnost kućnog ropstva, Gej klab govori o jednom unaprijed propalu pokušaju, a u Ženama se, u malom, namiguje hrvatskoj Loliti. U zbirci ima i nekoliko priča koje sugeriraju elemente fantastike i nadrealističke detalje, kadšto s neproničnim značenjima ili mogućnostima različitih čitanja (Mileni je prevršio mjeru, Ubio si babu, Vječna igra ruku, Bebina noga).
U dobru dijelu tekstova zbirke Umro Supermen Malkoč ostvaruje visoku razinu pripovijedanja, potvrđujući ne samo spisateljski talent koji je najavio Grobljem manjih careva nego i čvrsto gradeći sebi mjesto jednog od istaknutih predstavnika naše suvremene kratke priče.
