U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
The Carpenter’s Daughter
dnevnički zapisi
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
-
Original language: Croatian
-
Pages: 208
-
Date of Publication: September 2021.
-
ISBN: 978-953358393-8
-
Type of Binding: hardback
-
Format: 204 mm
-
Weight: 310 g
-
Lowest price in the last 30 days: 0,00 € / 0,00 kn
In a frenetic hustle we live in, we often don’t have time to stop to think about ourselves, about the past, to contemplate and take time to relax. In diary entries gathered in the book The Carpenter’s Daughter, Marina Vujčić’s world unfolds before our eyes – intimate, full of thoughts, memories seeking time for herself and others. As the author herself says: “This are my pressed flowers. I pick a fresh thought, I glue it onto a page, I date it and close the notebook. The next time I open it, the thought is no longer alive, but it is preserved, like a dried herb I used to make tea of before.” The book consists of three units – Pressed Flowers, On Palagruža and Village – and it took almost a decade to make. The author’s life changed drastically; she remained the same and yet completely different. Through ideas about the books she is reading, the nature she enjoys, sunrises, young peas in her garden or isolation on a distant island, The Carpenter’s Daughter features fragments from a life which could also be hours. For, “only in thoughts little things can grow in scope and only in thoughts allegedly big things can diminish to the verge of nonexistence,” writes the author. We will believe her reality as we have so far believed her fiction.
World rights available
Literarna destilacija misli
Dalibor Plečić, Booksa, 9. studenog 2021.
Budući da je ovo treći put da pišem o nekom delu Marine Vujčić, osećam se kao da sam se pretplatio na komentarisanje njenih ostvarenja. Sva tri puta sam knjigu u ruke dobio nasumičnim izboru te ću ovu učestalost pripisati literaturnoj sudbini predodređenosti. Ipak, premda mi je autorka dobro poznata, delo je ovoga puta nešto drugačije. Stolareva kći predstavlja posve atipični literarni okušaj u odnosu na prethodna ostvarenja, romane i dramske tekstove iz opusa spisateljice rođene u Trogiru, a nastanjene (makar do skoro) u Zagrebu. Naime, radi se o dnevničkim zapisima, što predstavlja inovaciju u njenom stvaralaštvu, što jeste odvažan postupak samo po sebi.
Dnevnik, ili po starolatinskom diarium, u književnoj teoriji predstavlja zapise o događajima koji su se zbili u toku dana ili u određenom periodu, organizovane u manje celine prema datumima zapisivanja koji su dati u hronološkom redu (Rečnik književnih termina). Dnevnik dakako predstavlja opis zbivanja u kojima je autor (dakle autorka) neposredno učestvovao, što podrazumeva veću subjektivnost u pristupu građi, ali i njenom iznošenju. S druge strane, dnevnik kao forma obavezuje autora da događaje prikazuje tačno i verodostojno. Tako makar kaže književna teorija. Uzmemo li u obzir činjenicu da je svoju poslednju knjigu Marina Vujčić nazvala u podnaslovu „dnevničkim zapisima“, ne preostaje nam ništa drugo do toga da konstatujemo da je autorka ovoga puta jednaka naratorki, te da možemo posvedočiti mnogo neposrednijom iznošenju autorkine duhovne intime u odnosu na bilo koje njeno prethodno delo.
Stolareva kći je kao knjiga podeljena na tri dela: Herbarij, Na Palagruži i Selo, u kojima Vujčić beleži svoje misli i dešavanja u Zagrebu, Trogiru, Palagruži odnosno Segetu Gornjem. Prvi zabeleženi datum je 2. septembra 2012., a svoj boravak u selu Seget Gornji, koji se očito odigrava od početka pandemije, Vujčić beleži bez datuma. U prvom delu beleške markiraju boravak naratorke-autorke u Zagrebu te njena sporadična putovanja, među kojima su najčešća u Trogir. Ovde možemo pročitati o potrebi za osamom, o šetnjama, kao i naslutiti inspiracije za neka ranija ostvarenja spisateljice. U drugom delu, kao što ime kaže, u središtu svega je njeno putovanje na fascinantno ostrvo Palagruža. Na tom „otoku belutaka“ okruženom vodom i odakle „se može videti da je zemlja zbilja okrugla“, dakle ostrvu na kom se niko nije rodio i niko nije umro prirodnom smrću, autorka je provela dvanaest dana u 2016. godini. Tišina, osama, porodica Žuvela koja je zadužena za svetionik i jedina tu stalno boravi, miris otočkog povrća, najbitniji su segmenti beležaka ovog dela. Treći je deo onaj u kom se Vujčić konačno, usled straha od zagrebačkog zemljotresa i usred svih „kovid okolnosti“ odlučuje preseliti na selo i promeniti habitus, navike, možda i stanje svoga duha. Autorka se u ovom delu vraća u zaselku Ivice u selu Seget Gornji u kuću koja je nekad bila vikendica njene porodice. U ovom delu, to „duhovno stanište“ kako ga naziva nema mesta datumima, te su beleške oslobođenje bukagija temporalnosti. Vujčić punim plućima ovde živi između očeve stolarske radionice i majčinih biljaka, čita dela Nootebooma, Lydije Davis, Dubravke Ugrešić i sl.
Odista se sva tri dela u knjizi razlikuju. Ne toliko u kontemplativnom pristupu prema svetu koji je okružuje, što je po svemu sudeći inherentna osobina autorke, već u samim realnim događajima te samim tim i autorkinom odnosu prema okolnostima. Buduće da je u pitanju dnevnik, nije zgoreg pomenuti društvenu-istorijsku vrednost istog, prevashodno zbog svojevrsne dokumentarnosti prikazujući nam Zagreb, Palagružu, selo u određenom povesnom periodu. Ipak, čini mi se da su refleksivnost i sklonost ispovesti bitnija komponenta ovog dela. Zagrebački zapisi su karakteristični po tome što su stilski uređeniji u smislu brušenja reči i rečenica, kao da svaka misao želi da postane nekakav traktat o životu. Urbanost Zagreba, zatvorenost među četiri zida (u toku pisanja), okruženost ambijentom oko radnog stola očito uzorkuju literarnu destilaciju misli koja odiše koncentracijom na filozofiju života en général. Stoga su njeni redovi u ovom delu usredsređeni na problematiku života koja je uslovno rečeno „gradska“ iliti „intelektualna“, a koja se sa stanovišta i tačke gledište života na selu ili boravka na Palagruži, čini u gotovo pa pretencioznom. „Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam da li je to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni“. (str. 37.)
S druge strane, dnevnik sa Palagruže pisan je znatno naivnije i jednostavnije, što se lako može uočiti u naratorkinom „glasu“ koji je više znatiželjan nego zaronjen u svoje ja. Koliko god Palagruža jeste zanimljivo i unikatno ostrvo, ipak će Vujčić svojim specifičnim književnim postupkom, ostaviti ga u zaleđini fokusa na ono što je još interesantnije, još uzbudljivije: njena vizura toga, njen pristup tome, njen doživljaj istog. Treba istaći tu detinjastost u opisima naratorke u beleškama sa Palagruže i sela, što je nedvojbeno prouzrokovano ambijentom prirode i smirenosti. „Na Palagruži sam! Otok je ljepši od svih mojih očekivanja. Potpuno sam bez riječi, a opet, moram o tome pisati“. (str. 123.) Na selu nema beleženja vremena jer to vreme tamo se ne može meriti više istim zagrebačkim (ili bilo kojeg drugog grada) merilima. U tom smislu se odista dnevnik Vujčić može posmatrati kao svedoštvo sve većeg jaza između ruralne i urbane sredine, duboke diskrepance između gužve ispred kase u marketu, i „bacanja sjemena u zemlju“. To više nisu svetovi koji dele istu temporalnost i „duhovni univerzum“, stoga je postupak autorke i književno (ne samo faktički) opravdan.
Svi zapisi ove knjige se mogu iščitavati u dve razine. Na prvoj isplivava potreba naratorke – autorke da bude „otkrivena“, „odgonetnuta“, smemo li reći „dokučena“. Od prve beleške do poslednje, u svim kontekstima i na svim mestima provejava obraćanje autorke koje implicira da ove beleške nije namenila samo sebi. Ne znam da li je Vujčić oduvek htela da objavi ove svoje zapise (sumnjam u to), ali nezavisno od toga, sasvim je izvesno da su u njenoj književnoj poruci adresant i adresat različite osobe. Može se reći da dnevnička komunikacija predstavlja komunikaciju sa nekim budućim ja, ali se kanda čini da se Vujčić obraća sadašnjem ja, sebi kao čitateljki, kao nekome ko je podjednako znatiželjan za sebe, koliko bi bio i neko sa strane. Stoga, i u obraćanju prema sebi Vujčić bira neko svoje ja koje je bliže znatiželjnom čitaocu nego nekom svom budućem ja. Pritom to nije nekakav egocentrizam, već radoznalost prema vlastitim antagonizmima i ambivalentnostima. „Ja sam cijeli dan u sadašnjosti. Ne znam što to znači. Možda sam zaglavila negdje između. Ništa od jučer i ništa od sutra nije mi na umu“ (str. 26.) U toj sadašnjosti, potreban je primalac poruke s kojim se može podeliti „šum od viška misli“, i potreba biti „rastumačen“ jer odnosi među ljudima bez iskrene znatiželje nemaju nikakvog smisla.
Na drugom nivou nalazi se eksplicitniji, očigledniji segmenat ovih beleški, pravi lajtmotiv istih, te kičma dela – odnos naratorke prema ocu i majci. Uostalom naziv knjige je dovoljan dokaz tome. Međutim, premda autorka igra semantičku igru reči po kojoj zapravo ona jeste „stolareva kći“ jer je od oca stolara (sa izrazitim umetničkim afinitetima) nasledila manuelnost, spremnost da popravi, ispravi, dokuca, zakuca, veštinu i umeće da se snađe izvan blaziranosti gradske sredine, ipak čini se da ispod žita čuči i jedna druga dimenzija tog odnosa. Naime, čini mi se da je posredi jedno ukorenjeno nedostajanje u svim reminiscencijama koja autorka beleži. To nedostajanje, kao i odsustvo oca, zapravo predstavlja nestanak detinjstva, ili onaj pravi odlazak detinjstva. Slično pozivu za očev rođendan, koji te godine nije iz Zagreba stigao: „jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo“. (str. 31.) Taj se poziv neće nikad ostvariti, dotični se rođendan nikada nije mogao ponoviti, on je zauvek ostao u toj grižnji savesti. Činjenica da se Vujčić tog neodigranog poziva setila baš kad je napunila toliko godina koliko je tada imao njen otac govori o kompleksnom odnosu koji postoji između roditelja i dece. Kada se dostigne dob svojih roditelja, onda ostaje samo pomenuto nedostajanje: roditelja, mladosti, na koncu samog sebe kao deteta.
Usudio bih se reći da je Vujčić primenila jedan veoma zanimljiv objektivni pristup prema svojoj subjektivnosti, tj. bila je objektivna u subjektivnom, te joj čitaoci, ne poistovetivši se sa njom, mogu biti valjani partner u njenoj fokalizaciji događaja koje je zabeležila. Kao kad biste podelili dvogled sa autorkom, koja vam je ostavila jedan objektiv, i svesni ste da ste smešteni jedno pored drugog, a vizurna os je uperena u identičnu tačku. Ovome svedoči da je autorka dopustila da kroz njeno beleženje realnosti dopremo do nje, što je dobar znak jer pretpostavljam da joj prija život na selu, da se generalno oseća dobro, jer u suprotnom svedočili bismo nekoj novoj fikciji, a ne dnevniku.
Marina Vujčić: Intrigira me mali čovjek i njegova muka
Lucija Butković, F-magazin, 16. studeni 2021.
U jednoj od kritika nove knjige Marine Vujčić, Stolareva kći, recenzentica Mateja Vukmir napisala je kako ona čitatelja vraća na tvorničke postavke. Proza je to, dakle, koja čovjeka resetira, ali i dopire do samih elemenata ljudskog bića. Ta opaska – nakon autoričinih nagrađivanih romana i drama – ujedno je dobar ulaz u njezine dnevničke zapise. Knjiga koja bi se mogla označiti i kao dnevnički triptih, jer iz tri dijela slaže kompleksnu sliku jedne svijesti – i svakodnevice u kojoj ta svijest prebiva, izniman je doprinos domaćoj dnevničkoj prozi, kao i književnosti uopće. O autofikciji, Heidi i književnoj kritici razgovarali smo s Marinom Vujčić!
Salman Rushdie izjavio je da uživa u pisanju, ali se užasava trenutka objave knjige. Kako vi gledate na to?
Zbilja uživam u pisanju, ali trenutka objave se ne užasavam. Tek kad knjiga ode u tisak, ja se odvojim od nje i napravim mjesta za neku buduću pa mi to bude olakšanje. Otpustim je od sebe i pustim da mimo mene živi neki svoj vanjski život. Ne užasava me mogućnost da se nekome neće svidjeti ono što sam napisala jer naravno da se ne može svidjeti svima, samo osjećam neku vrstu stida zbog ogoljavanja pred čitateljima – ne zbog sadržaja, nego zbog toga što drugi onda imaju uvid kako sam provodila svoje slobodno vrijeme. Neobičan osjećaj, ali meni jako stvaran. Sa Stolarevom kćeri taj stid bio je daleko manji jer sam im dnevničkim zapisima vrata svog slobodnog vremena sama otvorila i na neki način samu sebe objasnila – što s romanima nije slučaj jer ostavljaju mogućnost da se fikcija tumači kao autobiografija pa onda čitatelji donose zaključke o vama na temelju ponašanja vaših junaka.
Uvriježilo se mišljenje da autori/autorice, što dulje pišu, imaju veću sklonost napisati neku vrstu autofikcije. Uzevši u obzir vašu posljednju knjigu, označenu i kao dnevnički zapisi, kako gledate na to?
Ima pisaca koji od svojih početaka pišu autofikciju i onih koji je nikad ne napišu. Od mojih sedam romana, samo je jedan autofikcijski: Mogla sam to biti ja. Tada kad sam ga pisala, služio mi je kao terapija, kao jedini mogući način da prebolim svoje gubitke. U Stolarevoj kćeri nema fikcije, to sam ja. Nastajala je sporadično godinama, i nije pisana s namjerom da se objavi. Vjerojatno ću s vremenom opet napisati neku autofikcijsku knjigu zato što postoje trenuci, osobe i događaji u našim životima koje mi pisci jedino tako možemo ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Zahvalna sam na toj mogućnosti da pišući prebolim teške stvari i sigurno ću je upotrijebiti kad god budem osjećala da je potrebno.
Postoji li konstelacija tema koja se formirala kroz vaš rad? Što vas kao autoricu najviše intrigira?
Intrigira me mali, običan čovjek, njegov svijet i njegova muka. Kad kažem "mali čovjek", mislim "jedan od nas" jer i sebe svrstavam u tu kategoriju. Zanimaju me svjetovi koji u nečija četiri zida narastu do teme i zasluže priču. Pritom me stanje zanima daleko više od događaja. Da sad napravim neku rekapitulaciju, sigurno bi se pokazalo da se sve moje teme vrte oko stanja u kojem se nalaze moji junaci. Pokušavam im ući u glavu i izvući iz njih ono što ih je do tog stanja dovelo ili ih u njemu zadržava. Što se priče tiče, volim balansirati na granici između bajke i realizma pa u fikciji stvaram svjetove koji su na rubu mogućega, ali ipak u njih možemo povjerovati.
Sjećate li se prve pročitane knjige? Imate li najdraži naslov iz tzv. dječje književnosti?
Ne sjećam se koju sam knjigu prvu pročitala, ali čitateljsko djetinjstvo obilježile su mi dvije knjige o dvjema posve kontradiktornim djevojčicama: Heidi Johanne Spyri i Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren. Bila sam poput prve, a silno sam željela biti kao druga. Ponekad mi se čini da i dan-danas tražim ravnotežu između smjerne i tihe Heidi i otkačene i svojeglave Pipi.
Čitate li književnu kritiku? Ima li utjecaj na vaš rad?
Povremeno čitam književnu kritiku. Ona nema utjecaj na moj rad, ali ima na moje čitanje. Nekoliko je kritičara kojima doista vjerujem i sigurno ću posegnuti za knjigom koju su preporučili.
Tko je, po vašem mišljenju, najznačajniji/a autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?
Najznačajniji autor 20. stoljeća u hrvatskoj je književnosti Miroslav Krleža. Drugi autori iz tog razdoblja koji su obilježili moje formativne čitateljske godine su Danilo Kiš, Gabriel García Márquez, Virginia Woolf i Miloš Crnjanski.
