History of Goli otok

  • Original language: Croatian

  • Pages: 640

  • Date of Publication: February 2019.

  • ISBN: 978-953266988-6

  • Type of Binding: hardback

  • Format: 234 mm

  • Weight: 1 000 g

Goli otok (Barren Island) was the only gulag-type prison that existed on the territory of Josip Broz Tito's Yugoslavia. It was formed in 1948, on a small, isolated island in the northern Adriatic, just after the Cominform Resolution and the famous breakup between Stalin and Tito. Its aim was to imprison and reeducate political opponents, mainly those who continued to support Stalin but also many of other “internal enemies” who opposed the regime. Its character of a political and labor camp changed in the middle of the 50’s when it was transformed into penitentiary intended for serving simple criminal sentences.

Martin Previšić’s History of Goli otok gives us, for the first time, a comprehensive and impartial account of Yugoslavian gulag, one of the most controversial parts of Yugoslavian history. 

Author’s study, with its in-depth exploration and presentation of archival material, various documents from federal secret police UDBA that were just recently made public, numerous testimonies from ex-convicts and former prison guards, is an invaluable contribution and obligatory literature about the darkest secrets of the Yugoslavian regime. By providing the detailed analysis of a complex prison system, Previšić skillfully combines the scientific precision of a historian with talent of accomplished narrator. With the great sense for people, their stories and dilemmas, Previšić makes authentic and accurate representation of the times, giving us the wider background for better understanding of the events and the way ideologies make terrible tragedies out of human’s lives.The book delivers many shocking testimonies that lead the reader through the stirring story of a prison camp, full of cruelty and violence, but those testimonies are never glorified or exploited. They are taken as necessary means in giving context and shedding new light on one of the turning points in history of socialist Yugoslavia, when it was on the path of becoming the leading country of Non-Aligned Movement at the peak of the Cold War.

“Martin Previšić is the first author who used the abundance of archival material just recently made public in Zagreb and Belgrade, which, in addition to numerous interviews he conducted with former convicts, gives us a precise and accurate account of the prison system that was installed on the Goli otok. This is the book that offers one of the first archive-based insight into the political and social history of post WWII Yugoslavia and sets a high standard for any future explorations of the theme.” Ivo Banac, prof. dr, author of The National Question in Yugoslavia

World rights available

 

Predstavljena knjiga 'Povijest Golog otoka' Martina Previšića

Hina, tportal.hr, 7. 2. 2019.

Knjiga 'Povijest Golog otoka' povjesničara Martina Previšića, koja opisuje povijest tog jugoslavenskog gulaga, prva je, kako je istaknuto na predstavljanju u četvrtak navečer, cjelovita studija toga traumatočnoga dijela naše povijesti i nezaobilazno djelo suvremene povijesne publicistike.

Na predstavljanju u dupkom punoj Velikoj dvorani Novinarskog doma, u kojoj se tražila stolica više a mnogi su ostali stajati, knjigu i autora uvodno je predstavio Seid Serdarević, glavni urednik Frakture u čijoj je nakladi knjiga objavljena.
Istaknuo je kako je riječ o tek prvoj knjizi toga autora, koja je po svemu monumentalno djelo i bitna knjiga iz pera 'povjesničara nove generacije koji se zna služiti arhivima i dokumentacijom, i istodobno zna pisati na način da se ta knjiga čita poput najuzbudljivijeg trilera'.

'U njoj Previšić kroz niz poglavlja opisuje kompletnu povijest Golog otoka, od toga kako je nastao, kako se razvijao, koje su bile sve posljedice, nudeći povijest tog 'jugoslavenskog gulaga' na vrlo objektivan način koji baca drugačije svjetlo na prijelomne događaje koji su se zbili nakon Rezolucije Informbiroa 1948., pa do kraja golootočke priče', rekao je Serdarević.

Kada govorimo o Golom otoku, govorimo o jednoj jugoslavenskoj traumi, traumi o kojoj se dugo nije govorilo – počelo se tek 1980-ih ali i tada, bez obzira na relativno velik broj kako svjedočanstava tako i umjetničkih djela nastalih o Golom otoku, de facto o toj temi još nije postojala ovako ozbiljna i sveobuhvatna povijesna monografija, napomenuo je.

'Knjiga Martina Previšića nepristrano, a s druge stane beskompromisno rješava pitanje Golog otoka. Pisana je u maniri ponajboljih anglosaksonskih povjesničara, kombinacijom dubokog i dalekosežnog arhivskog istraživanja u hrvatskim i srpskim arhivima, i metodama ispitivanja živih svjedoka', rekao je Serdarević.

Time Previšić također postavlja i neke standarde 'kako govoriti o Golom otoku, kako pisati dalje o toj temi i koje se teme dalje mogu otvoriti vezane uz to traumatično nasljeđe'.

Važan i dobrodošao doprinos hrvatskoj historiografiji 

Knjiga se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Dio tih dokumenata kao i brojne nikad do sad viđene fotografije čuvane u arhivima, također su u knjizi.

Povjesničar Ivo Banac, Previšićev mentor na knjizi, istaknuo je kako je riječ o prvoj sveobuhvatnoj i arhivski potkrijepljenoj monografiji o Golom otoku, 'mitskoj činjenici jednog mračnog razdoblja o kojoj postoji golema, uglavnom apokrifna literatura'.
'Monografija Martina Previšića primjer je velike povijesti koja je sve rjeđa u našoj historiografiji. U trenutku kad se naša historiografija drobi i usitnjava, kad se iz bogatstva arhiva bježi u mutne prostore simboličnih domišljanja i prazne teorije, kad je reciklaža lošeg poprimila razmjere unosne industrije, pred nama je velika tema risana minucioznim kistom i bez ideoloških predrasuda', rekao je Banac.

O knjizi je govorio i povjesničar Aleksandar Jakir, koji je rekao kako je riječ o važnoj i dobrodošloj knjizi koja temeljito, analitički jasno, uvjerljivo i sustavno obrađuje jednu od ostavština jugoslavenskog socijalizma.

Hrvatska se još uvijek nije primjereno pozabavila tim nasljeđem 

'Pred nama je knjiga koja čitatelju predočava povijest fenomena Golog otoka i nudi njegovu interpretaciju. Na znanstveno utemeljen način, o čemu govori impozantan broj od preko tisuću bilježaka uz tekst, podastire rezultate svojeg dugogodišnjeg znanstvenog bavljenja tim logorskim sustavom za internaciju', rekao je Jakir.
U tekstu se analitički raščlanjuje logor, i što se njime željelo postići, detaljno je prikazano na koji je način logor funkcionirao, kao i smisao i kontekst u kojemu je oformljen i zatvoren, a opisuje također i kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja.

'Na kraju svoje knjige, Martin Previšić konstatira da su dvije godine na Golom otoku, koliko je trajala prosječna kazna, bile dovoljno vremena da su gotovo svi logoraši podlegli pritisku UDBA-e. 'Bili su prevaspitani', kako je UDBA nazivala konačnu posljedicu i pobjedu svog nasljeđa", rekao je Jakir. "Nemoguće je generalizirati pojedinačne sudbine, konstatira Previšić, ali ističe da je logor u čitavoj svojoj praksi prizvod jugoslavenske i staljinističke povijesti i iskustva koje je snažno oblikovalo Partiju i sustav od 1937., kada je Broz došao na čelo', dodao je.

'Također je nedvojbeno točno da današnja RH, na čijem se teritoriju nalaze ostaci logora i kasnijeg zatvora na Golom otoku, u više od četvrt stoljeća svojeg postojanja i gotovo 70 godina od otvaranja logora nije napravila previše da se mjesto na kojemu je oko 300 ljudi izgubilo život i kroz koji je prošlo oko 13 tisuća logoraša, na primjeren način obilježi. Ta činjenica nešto govori i o odnosu prema prošlosti i nasljeđu komunizma', zaključio je Jakir. 'Knjiga će biti izuzetno zanimljiva svima koji su zainteresirani za tematiku, te ona nedvojbeno predstavlja veliki doprinos našem poznavanju cijelog niza pitanja koja su povezana s internacijom na Golom otoku,' rekao je.

Traume nikada nisu u potpunosti zacijeljene

Zahvalivši predstavljačima na lijepim riječima, Previšić je rekao kako se Golim otokom zapravo počeo baviti slučajno, shvativši da u arhivima postoji golema količina dokumenata o tome logoru, a da se nitko ranije tom temom nije odlučio sveobuhvatno pozabaviti iako se o njoj uvijek puno govorilo.

Razgovori s bivšim logorašima otkrili su mu 'da su traume i nakon 60 ili 70 godina ostale jednake', rekao je: 'S tim se traumama svatko nosi na svoj način. Mene su se razgovori posebno dojmili jer sam dobivao informacije o emocijama onoga doba', rekao je. Dokumenti UDBA-e, pisani hladnim, birokratskim rječnikom, puno toga otkrivaju ali i puno skrivaju, napomeno je autor: 'Ta su svjedočanstva na neki način korektiv dokumentima i obratno'.

Martin Previšić (1984.) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje interesa njegovih istraživanja je povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijest komunizma. Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu. Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama. Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu. Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin. Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Universityju.

'Nikada nećemo saznati čija je konkretno ideja o osnivanju logora na Golom otoku'

Vanja Majetić, tportal.hr, 10. 2. 2019.

Mladi povjesničar Martin Previšić ovih dana u izdanju zagrebačke Frakture objavio je knjigu 'Povijest Golog otoka', objektivan prikaz jedne od najkontroverznijih i prešućivanih epizoda naše povijesti 20. stoljeća.

Knjiga je objavljena na 70. godišnjicu osnivanja zloglasnog logora na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države u sklopu čistke u redovima KPJ-a nakon Rezolucije Informbiroa, a riječ je prvoj cjelovitoj studiji logora koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz UDB-inih arhiva, kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Objavljivanje knjige bila je odlična prilika za razgovor s autorom koji je za tportal razotkrio i pojasnio logiku, ciljeve, smisao, funkcije i posljedice logora za tzv. politički preodgoj kroz koji je prošlo više od 16.000 ljudi.

Previšić, inače nositelj kolegija Hrvatska povijest nakon 1945. godine na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta te Vojna povijest na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman, autor je brojnih znanstvenih radova na temu Informbiroa te sudionik mnogih znanstvenih skupova koji su se bavili tim dijelom povijesti bivše države.

Usto, bio je gostujući predavač na prestižnim svjetskim sveučilištima poput Berkeleyja u Kaliforniji te Humboldtovog sveučilišta u Berlinu, ali i stručni konzultant i autor tekstova u dokumentarnom filmu 'Goli otok', snimljenog 2012. u koprodukciji Hrvatskog državnog arhiva i zagrebačke produkcijske kuće Art Defacto.

U svojem znanstvenom radu Previšić se specijalizirao za analizu kompleksnog sustava logora za internaciju ibeovaca, a u opsežnoj knjizi spaja znanstvenu preciznost historičara s neupitnim talentom pripovjedača kojem ne manjka osjećaja za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i golootočku ideološku tragediju. Kroz zabilježena potresna svjedočanstva uznika, autor ih nepristrano smješta u kontekst vremena i događaja te pritom baca novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa, godinu dana prije otvaranja logora.

Odakle zanimanje za logor na Golom otoku? Je li jedan od razloga bio nedostatak djela o tom traumatičnom mjestu naše povijesti?

Tema se nametnula sasvim slučajno jer sam za doktorat kao temu odabrao povijest Informbiroa i sukoba Tito-Staljin, odnosno na koji način se sovjetska osuda Komunističke partije Jugoslavije zbog odbijanja naputaka iz Moskve odvijala na unutarnjem i međunarodnom planu. Analizirajući tu problematiku, ustanovio sam kako u arhivima postoje mnogobrojni dokumenti vezani za Informbiro (IB), a koji nisu znanstveno obrađeni. Moje zanimanje za IB poklopilo se s otvaranjem arhivskih materijala te sam shvatio da postoji mnogo prostora za cjelokupnu studiju o Golom otoku koja dosad nije postojala.

Govoreći o Informbirou, najprije valja razjasniti kako Tito nije Staljinu rekao 'povijesno ne', već je bilo suprotno...

Točno. Zapravo je Staljin rekao Titu 'ne', iako je službena jugoslavenska historiografija, a samim time i politička propaganda, tvrdila obratno. U svakom slučaju, Tito je bio vrlo hrabar što se odupro Staljinu i diktatu Moskve, ali je isto tako znao da bi u slučaju priklanjanja bio gotov. Tito je, naime, prošao školu u Sovjetskom Savezu 30-ih godina te je vrlo dobro znao što slijedi ako se pokuša oduprijeti Staljinu. Teza da je Tito rekao Staljinu 'ne' temelji se na naglašavanju jugoslavenske historiografije jer je suprotstavljanje Moskvi 1948. godine bila temeljna legitimacija Titove Jugoslavije, uz Narodnooslobodilačku borbu i Pokret nesvrstanih.

Čija je ideja o osnivanju logora na Golom otoku? 

Dokumenti o tome ne postoje niti ćemo ih ikada imati. Postoje tek svjedočanstva ljudi iz vrha UDB-e i države iz kojih proizlazi da je ideja o internaciji IB-ovaca na neki pusti otok sazrela u samom vrhu KPJ-a i UDB-e. Tko je konkretno upro prst na mapu i označio Goli otok kao budući logor, nećemo nikada saznati. Ono što se pouzdano zna jest da je tu zadaću operativno izvršila UDB-a po nalogu vrha partije.

Postoje priče koje je prije svoje smrti iznio Jovo Kapičić, general UDB-e zadužen za organizaciju logora, prema kojima je za odabir Golog otoka zaslužan Titov intimus Miroslav Krleža te kipar Antun Augustinčić.

S tim tračevima prvi je počeo službeni Titov biograf Vladimir Dedijer, otac historiografskog žutila 80-ih godina prošlog stoljeća. Ono što je sigurno jest da je Kapičić bio zadužen za pronalazak prikladnog mjesta za podizanje logora, ali to je više bilo pitanje logistike nego same ideje o osnivanju logora.

Kako i zašto je odabran baš Goli otok?

Otoci su sami po sebi logična mjesta za internaciju i izoliranje ljudi, pa tako i jugoslavenske vlasti odabiru nenaseljeni Goli otok koji se istovremeno nalazi blizu pruge kod Bakra i lučkih pristaništa u blizini Rijeke. Goli otok se kao odabir prije svega nametnuo svojom geografijom.

Tko su zapravo bili IB-ovci?

Jugoslavenska historiografija ih je neprecizno i tendenciozno prikazivala kao staljiniste i izdajice, no uvidom u njihove dosjee vidimo kako je riječ o poprilično šarenom društvu, počevši od pristaša Staljina, ljudi koji su vjerovali samo u neke točke Rezolucije IB-a, ljudi koji su bili zbunjeni, protivnika kolektivizacije, podržavatelja Sjeverne Koreje u Korejskom ratu, bivših ustaša i četnika koji su smatrali da će Staljin likvidirati Tita i promijeniti garnituru vlasti, što je bila naivna ideja. Bilo je i onih koji jednostavno nisu htjeli prihvatiti raskid s Rusijom, dakle rusofila, pa sve do onih koji su poželjeli nečiju ženu. Uglavnom, vrlo raznolika skupina ljudi koja nije isključivo vezana za Staljina jer su u to vrijeme i sam Tito i njegovi najbliži suradnici bili čvrsti staljinisti.

Koga je bilo najviše među IB-ovcima, gledajući prema nacionalnostima?

Ako gledamo u postocima u odnosu na broj stanovništva, bili su to Crnogorci, no samim brojem kroz Goli otok najviše je prošlo Srba, pa onda Hrvata i ostalih naroda.

Samim time je i tema Golog otoka zastupljenija u Srbiji nego kod nas. Ima li to veze s brojem logoraša ili se tamo jednostavno više vodi računa o tom dijelu zajedničke povijesti?

Donekle ima veze s brojem logoraša, ali valja znati kako su početkom 90-ih priču o Golom otoku mnogi pokušavali iskoristiti i ugraditi u svoje nacionalističke politike, pa se samim time tumačilo da je logor bio Titov udar na srpstvo, rusko-srpske odnose, rusko-crnogorske odnose te se ta priča pokušavala uklopiti u neku novu nacionalističku matricu, što je logika 90-ih, a ne kasnih 40-ih. Priča o traumama Golog otoka u suštini je jugoslavenski problem.

Tko su bili čuvari, kako su se oni novačili?

Čuvari su bili milicionari ili udbaši koji su fizički čuvali logor, ali oni u pravilu nikad nisu ulazili u njega. Unutar žice logorom su rukovodili sami logoraši u ime uprave, čime je UDB-a imala osigurane čiste ruke. Riječ je o modelu kopiranom iz nacističkih logora i sovjetskih gulaga, u kojima su podobni zatvorenici rukovodili logorom. Razlika, kada je u pitanju ovaj operativni aspekt, između nacističkih logora i Golog otoka bila je u tome da se zbog brojnih logora oslobodi ljudski potencijal SS-a, čiji su pripadnici kako se približavao kraj Trećeg Reicha bili potrebniji na samoj bojišnici, dok je UDB-a jednostavno htjela osigurati sebe od prljavog posla. Metode su jednostavno preslikane jer su osnivači Golog otoka i sami imali iskustva iz nacističkih, sovjetskih i ustaških logora.

Pojedini logoraši su, poput našeg poznatog slikara i grafičara Alfreda Pala, dvaput bili na Golom otoku. Kako su prolazili 'povratnici'?

Bilo je i slučajeva da su ljudi poput Pala, koji je prošao talijanske fašističke logore, robijali i u komunističkim logorima. U svojoj knjizi spominjem slučaj Ace Singera, Židova iz Srbije koji je umro prije nekoliko dana i koji je čudom preživio logor mađarskih fašista te Auschwitz. Uvjeti života i tretman povratnika, tzv. dvomotoraca, na Goli otok bio je po svemu lošiji jer su bili više psihički i fizički maltretirani od ostalih. Njih se koristilo kao ogledni primjer onoga što se događa ako niste naučili lekciju iz prve. Ti su logoraši iz straha više surađivali s vlastima, a njihova sudbina bila je ujedno poruka ostalima.

Najgore su prolazili tzv. bojkotirani?

Logor je imao internu hijerarhiju, a oni na samom dnu tog 'hranidbenog lanca' bili su tzv. bojkotirani, koji su manje jeli i spavali od ostalih, a bili su i više prebijani, osobito tijekom prolaska kroz špalir zatvorenika koji su nazivali 'stroj'. Bila je to poruka onima koji ne žele surađivati i koja je ukazivala na to da će u tom užasnom položaju i ostati. Cilj je bio jasan - ili surađujte ili ćete svakodnevno prolaziti kroz pakao.

Postojala je i tzv. Petrova rupa, nazvana po Petru Komneniću, nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je među prvima iskusio golootočke užase i preminuo od posljedica torture poslije izlaska iz logora. O čemu je riječ?

Bio je to najgori dio unutar logora, u kojem je bila internirana specifična skupina koju su sačinjavali stari komunisti i boljševici, sudionici Oktobarske revolucije i Španjolskog građanskog rata, generali i ministri, visoki funkcionari za koje je Tito strahovao da bi uslijed njegova pada mogli zasjesti na čelo partije. Među njima je bilo i osnivača partije te gubitnika u frakcijskim borbama s Titom od kojih je on strahovao, a bili su izolirani kako ne bi podizali moral i davali snagu mlađim komunistima. Među njima su bili veterani pokreta i krema stare partije poput Vlade Dapčevića, Vicka Jelaske, Adolfa Štumfa, Mirka Markovića i brojnih drugih.

Kako je tekao preodgoj, počevši od 'dobrodošlice' koja je značila prolazak kroz špalir, pa sve do izlaska iz logora?

Cilj je bio jednostavan - prolaskom kroz špalir odmah pokazati zatvorenicima kamo su došli i kakvi uvjeti vladaju. Čuvari bi zatim tražili od svakog logoraša da denuncira ostale jer je UDB-a gajila strah od pete kolone i IB-ovaca koje se dodatno tražilo među logorašima. Onaj koji je surađivao i govorio imena mogao je računati na nešto bolji tretman. Oni pak koji nisu ništa znali bili bi 'bojkotirani', a njih je mogao tući tko je stigao. Sukladno suradnji, logoraši su se uspinjali ili spuštali na hijerarhiji.

Logoraši nisu smjeli nazivati logor pravim imenom, već su koristili termin 'žica'...

'Žica' ili 'radilište', jer je prema zamisli uprave logor bilo radilište ustrojeno po principu mjesta izgradnje petogodišnjeg plana. Riječ logor bila je najstrože zabranjena jer je ukazivala na sličnost s nacistima i boljševicima.

Zapad je znao za postojanje logora?

Apsolutno, i to iz više smjerova. Najviše informacija stizalo je od onih koji su nakon 'preodgoja' pobjegli u Austriju ili Italiju, gdje bi ih dočekivala CIA i prikupljala informacije. U trenutku kada Tito postaje važan međunarodni faktor koji podriva Sovjetski Savez, Zapadu svakako nije bilo u interesu da se piše o strahotama Golog otoka.

Je li bilo uspješnih bjegova iz logora?

Postoje priče o njima i to su uglavnom mitovi koji se mogu preslikati iz svih zatvora. Prema dostupnim dokumentima, uspješnih bjegova nije bilo, a sve ostalo je rekla-kazala.

Zanimljivo, UDB-a je u logoru osnovala i unosnu tvrtku.

Uprava logora osnovala je čitav niz radionica i industrijskih pogona u kojima su se proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slična galanterija. Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla koja su žičarom prevozili do obale, a potom brodovima do pilane na otoku, u kojoj se drvo obrađivalo i slalo u Italiju, u koju se izvozio i šljunak obrađen drobilicom kamena, kao i nadgrobni spomenici. Popravljali su se i brodovi, izrađivale željezne konstrukcije te proizvodile keramičke pločice. Štoviše, UDB-a je osnovala poduzeće naziva Mermer koje je unatoč Tršćanskoj krizi zarađivalo ozbiljan novac, čime je srušen mit o Golom otoku kao o mjestu na kojem se isključivo tuca kamen za potrebe preodgoja.

Što se događalo s logorašima poslije izlaska? 

Bili su pušteni na uvjetnu slobodu jer o samom logoru i uvjetima koji su tamo vladali nisu smjeli nikome govoriti. Uz to, bivši logoraši su s UDB-om morali potpisati ugovor prema kojem su bili dužni pratiti i denuncirati ljude na slobodi. Time su pretvoreni u agente koji su jedni druge pratili i cinkali.

Je li državni vrh dolazio u posjet logoru?

Logor je u kolovozu 1951. posjetio Aleksandar Ranković, a prema sjećanjima logoraša, bila je riječ o pripremljenom posjetu prvog čovjeka tajne policije kojeg su logoraši dočekali skandiranjem. Navodno, nakon njegova posjeta uvjeti u logoru su nešto poboljšani.

Je li Tito u svojim govorima ili u društvu najodanijih spominjao Goli otok?

O njemu je govorio implicitno, nikad ne spominjući njegovo ime. Na 6. Kongresu KPJ-a 1952. je spominjao Goli otok u smislu da postoje područja od društveno-korisnog rada, a zahvatio ga je u kritici romana Dragoslava Mihailovića 'Kada su cvetale tikve', za koji je autor govorio da ga je osobno zabranio Tito.

Što se događa s Golim otokom nakon popuštanja napetosti s Moskvom?

Logor postaje zatvor za obične kriminalce, među kojima su bili i maloljetnici. Pronašao sam dokument sastanka svih republičkih šefova UDB-e na kojem su raspravljali o daljnjoj sudbini logora. Delegat UDB-e Hrvatske na tom sastanku bio je uvijek prisutan Josip Manolić.

Kako ocjenjujete prijedlog da se Goli otok prepusti turizmu?

Sramotno je to da po pitanju Golog otoka niti jedno hrvatsko rukovodstvo, neovisno o političkoj provenijenciji, dosad nije ništa napravilo. Vladama HDZ-a to nije bilo u interesu vjerojatno jer je logor mjesto komunističkog obračuna s komunistima, a SDP pak to mjesto vjerojatno previše podsjeća na vlastitu prošlost. Mjesto svakako zaslužuje memorijalni kompleks za koji sam uvjeren da bi ga Europska unija snažno financirala. Takav kompleks pomogao bi procesu prevladavanja prošlosti. Graditi hotel na mjestu na kojem su ljudi umirali u najgorim uvjetima, njih oko 300, te na kojem su nekoć bila njihova groblja nedopustivo je. Takve su ideje skandalozne. 


Povijest Golog otoka je i povijest zajednice u kojoj je Goli otok bio moguć

Miljenko Jergović, Jutarnji list, 16. 2. 2019.

Na samim počecima nove Jugoslavije, u godinama 1948. i 1949, pripadnici narodne i društvene elite zatekli su se pred iskušenjem Sfingine zagonetke. Trebali su se slobodno i bez prethodnih naputaka i sugestija izjasniti o rezoluciji Informbiroa, kojom je Staljin, vođa svjetskog proletarijata, osuđivao Tita, vođu njihove male zemlje i njezine revolucije. Onaj tko bi u tom trenutku razumom prosuđivao, te prema oportunitetima vlastite egzistencije, morao bi biti za Staljina, jer je Staljin bio toliko veći i moćniji. Onaj tko bi srcem prosuđivao, bilo kao idealist, bilo kao vjernik, također bi morao biti za Staljina, jer je tih godina za komunizam Staljin bio upravo ono što je Isus Krist za kršćanstvo. Može li se biti kršćanin bez Isusa?

Dakle, da bi se dao pravi, višestruko ispravan odgovor na Sfinginu zagonetku, a bili su primorani odgovarati gotovo svi članovi KPJ i SKOJ-a, trebalo se odgovoriti mimo razuma i protiv srca. Ustvari, trebalo se odgovoriti na onaj način na koji bi na postavljenu zagonetku redom odgovorili sistemski neprijatelji nove Jugoslavije, građanski dekadenti, antikomunisti, simpatizeri Zapada i starojugoslavenskih građanskih stranaka, samo da ih je itko išta pitao.

Pogrešno je, po razumu i srcu ili po dubokom političkom uvjerenju, odgovorilo 15.737 ljudi. Toliko ih je između 1948. i 1956. bilo internirano po jugoslavenskim logorima i zatvorima, a većina njih na Golom otoku.

Martin Previšić, rođen 1984, docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Temom Golog otoka i informbirovskim kompleksom počeo se baviti u posljednjim trenucima prije nego što će golootočki naraštaj minuti zemljom i prije nego što će se događaji neminovno historizirati, a da prethodno nisu pouzdano posvjedočeni. Istovremeno, vrijeme je to kada su otvarani arhivi i dostupnim su postajali dokumenti o Golom otoku, koji su, uz popriličan broj knjiga, što se objavljuju od početka osamdesetih, historiografske, publicističke i memoarske proze, mogli poslužiti kao materijal za pisanje prve cjelovitije povijesti logora na Golom otoku.

Previšić je taj posao obavio na uzoran način napisavši knjigu od šestotinjak stranica velikog formata, podijeljenu u sedamnaest poglavlja. U njoj je predstavljen historijski kontekst rezolucije Informbiroa, kao i onoga što je potom uslijedilo. Opisane su, koliko je to bilo moguće, forme izjašnjavanja o rezoluciji, a zatim i razlozi te pravno-administrativni oblici kažnjavanja, izoliranja i zatvaranja onih koji su se aktivno pobunili protiv odluka Tita i KPJ ili su, u većini slučajeva, samo krivo odgovorili na Sfinginu zagonetku. Slijedi rekonstrukcija načina na koji je funkcionirao logor, njegove formalne i neformalne procedure, kao i cjelovita povijest, od njegova otvaranja do zatvaranja koje nastupa u vrijeme međudržavnog izmirenja s SSSR-om i zaglađivanja odnosa među partijama.

Povijest svakoga koncentracijskog logora, od Dachaua, Jasenovca i Auschwitza sve do Manjače, Dretelja i Guantanama, skup je velikog broja karakterističnih i nekarakterističnih individualnih povijesti. Tako bi i cjelovita povijest Golog otoka, kada bi ona bila moguća, morala sadržavati i svih 15.737 (ili nešto manje) osobnih povijesti svakog logoraša. Ili, pošto to nije moguće, dijelove osobnih povijesti predstavnika svake od logoraških skupina koje se u logoru mogu diferencirati. Previšić je te male individualizacije velike povijesti izvanredno kroz svoju knjigu proveo, čime ne samo da je svojom knjigom postavio svojevrsni spomenik ljudskoj patnji, nego je stvarno uspio napisati priču iz prve ruke. On je s većinom tih ljudi razgovarao, a posrednim se svjedočenjima služio samo kada nije imao drugog izbora. To je veoma važna stvar, i u metodološkom, ali i u intelektualnom i emocionalnom smislu. Martin Previšić doživio je svoj Goli otok.

Njegova knjiga je hrabra, bilo ju je teško napisati. Hrabra je najprije zato što autoru nije na um palo da pokuša parcijalizirati svoju temu, pa pisati nekakvu hrvatsku povijest Golog otoka. O koncentracijskom logoru iz vremena Jugoslavije moguće je, i ima smisla, napisati samo jugoslavensku povijest. Pogotovu što je većina logoraša potekla iz Srbije i Crne Gore, ali i što je legenda o Golom otoku, sve ono što se o ovom mjestu znalo, mislilo, fabuliralo i pretpostavljalo tokom posljednjih sedamdeset godina, a pogotovu u četrdesetak godina koliko je proteklo od njegova ustanovljenja pa do raspada SFRJ, dio zajedničkog i suštinski nedjeljivog jugoslavenskog naslijeđa, s kojim valja živjeti kao s vlastitim neželjenim povijesnim teretom. Ovakvu je knjigu bilo teško napisati zato što ona ne tematizira samo povijest mjesta ni zajedničku sudbinu 15.737 muškaraca i žena, nego i svojevrsnu povijest pojma Golog otoka, kao i sve ono što će jedan koncentracijski logor značiti za društvenu zajednicu, desetljećima nakon što ga više ne bude. Previšić je svjestan da ne piše samo historiografski tekst i povijesnu sintezu o Golom otoku, nego da bi njegova knjiga trebala paralelno funkcionirati i kao antropološka studija, mala povijest svakodnevice, te kulturno-historijski, a pomalo i književni tekst.

Povijest logora je nužno i povijest onih koji u logorsko vrijeme žive izvan logora. Tako je i povijest Golog otoka jedna društvena povijest Jugoslavije. I tu počinje nevolja, koje se Previšić tek rubno dotiče, ali taman toliko da stvar postane neugodna: kao što na Golom otoku logoraše nisu mučili njihovi čuvari, nego su primoravani da muče jedni druge, te je na taj način u njih ucijepljena loša savjest, doživotni osjećaj da su krivi i da su činili zlo, tako ni osuda informbirovaca nije završavala s policijom, sudom i Partijom, nego je raspoređivana na cijelu zajednicu. Nakon što bi bili oslobođeni, ti ljudi su živjeli prezreni od zastrašujuće većine društva, čime je logor prestao bivati samo ono mjesto na Golom otoku te se širio na cijelu zemlju i sve (ili skoro sve) njene građane. Svi su, u određenoj mjeri, bili mučitelji logoraša, koji su, također, bili sami svoji mučitelji ili mučitelji svojih drugova. Savršeno zlo. Goli otok nije usporediv s Jasenovcem ili nacističkim i staljinističkim logorima, jer se na Golom otoku nije ubijalo. (Premda je bilo pojedinačnih ubojstava.) I postojala je velika vjerojatnost da će logoraš živ otići s otoka. Ali nijedan logor nije kao Goli otok bio na takav način sveobuhvatan, tako da je svaki logoraš bio stvarni ili potencijalni krvnik, i da je čovjek pred drugim ljudima bio tako savršeno sam. Martin Previšić taj je aspekt Golog otoka sjajno opisao i dokumentirao.

U knjizi koja je objavljena kod Frakture u veljači 2019. i koja bi zacijelo trebala naći svoje čitatelje u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, jasno se kaže i to da su informbirovci, tojest dio njih, bili ozbiljna prijetnja državi, da su neki među njima sudjelovali u zavjeri rušenja Titova režima i dovođenja prosovjetskih snaga na vlast u zemlji i Partiji. Općenito, Previšić se dobro čuva antikomunističkih sentimenata, kao što je cijepljen i od onih drugih, titoističkih, ispunjenih pretjeranim iluzijama o socijalizmu s ljudskim likom, pa se ne trudi ni Andriju Hebranga – onog čija je ulica prosječena kroz srce današnjeg Zagreba – okarakterizirati drukčije nego kao staljinista. Ali to je ovom čitatelju manje važno i blisko od činjenice da Martin Previšić umije lijepo pisati, umije literarno uvjerljivo stilizirati svoje rečenice – što je još uvijek rijetkost među hrvatskim povjesničarima – i što se, pišući o povijesti, umije fascinirati sudbinama ljudi. Recimo, Dragotin Gustinčič, Alfred Pal, Aca Singer su neki od informbirovaca i Golootočana čiji su životi veći i od povijesnog konteksta u kojem su se zatekli.

Previšić je rođen u vrijeme kada je legenda o Golom otoku bila pri kraju. On se ničega ne može sjećati. I to mu otežavao posao. Također, iako on zna da je legenda o Golom otoku najprije preko književnosti i filma postajala javna, te se svako malo u dvije-tri riječi pozabavi kulturnom poviješću pojma Golog otoka, u toj je stvari nesiguran, površan, katkad i pogrešan. Što i nije do njega, koliko je do urednika knjige, kojemu je štošta pobjeglo. Tako se 24. stranici, u autorskom Predgovoru, nabrajaju pisci koji su se bavili golootočkom temom, pa je Slobodan Selenić postao Selinić, Dušan Kovačević je Dragan, a drama (ili predstava) Jovana Radulovića je – roman. Ovakve je greške lako ispraviti. Upravo za to i služe urednici, redaktori i slična čeljad. Pisac radi greške i kad zna ono što griješi, i kad ne zna ono što griješi. Ovog čitatelja ništa neće toliko razgnjeviti kao kada se u ovako dobroj i važnoj knjizi nađe takvih grešaka.

Martin Previšić je s “Poviješću Golog otoka” postavio moćne temelje jedne važne teme, koja se, kako to obično biva, ne tiče samo povijesnog vremena, nego i naše suvremenosti. Kada angažirani građani i fejsbuklije zgroženi nad pljačkom i korupcijom u državi pravednički zavape da bi ponovo trebalo otvoriti Goli otok, onda je to – bez namjere uspoređivanja dva različita mjesta – kao da kažu da bi ponovo trebalo otvoriti Jasenovac.


Čim je Koča Popović od CIA-e dobio oružje, Goli otok je postao blaži

Sergej Županić, Express, 8. 3. 2019.

Da ga čovjek ne zna, a sretne ga u pilotskoj jakni s nizom ušivenih oznaka, na kraj pameti mu ne bi bilo da je riječ o povjesničaru koji je upravo objavio knjigu o Golom otoku na osnovi do sada neobjavljenih materijala iz arhiva u Zagrebu i Beogradu. Uz to još odlično popunjena svjedočenjima desetaka preživjelih davnih logoraša koje je intervjuirao. Martina Previšića za razgovor smo uhvatili samo koji dan prije nego što će se zaputiti u SAD s Fullbrightovom stipendijom. Sjeli smo uz čaj i kavu, užicao je cigaretu, zapalio i mogli smo krenuti. 

Jeste li se iznenadili kad ste pri posjetu jednom od preživjelih u stanu ugledali Staljinov portret na zidu? 

O, da. Bio sam mlad i mnoge stvari sam gledao tek formalno i s puno naknadnog znanja. Išao sam s predodžbom da to nisu bili staljinisti, nego slučajne žrtve. Ali kad sam 2011. ili 2012. vidio Staljinov portret na zidu, iz toga sam o ideologiji naučio više nego iz sto knjiga. U takvom trenutku shvatite moć ideologije. Vidio sam koliko ljudi mogu imati vjeru u nešto i koliko je to teško promijeniti, posebno ne batinama, da je tako pogrešno to promatrati iz naše perspektive. Staljin je tad bio bog na zemlji, imao je golemi utjecaj. Rat je tek završio i tad se više nego čak i 1917. činilo da bi ta ideologija mogla pobijediti, da je to prava opcija.

Slučaj Dragice Srzentić osobno je jedna užasna, a povijesno i tragikomična situacija. Kako biste je vi opisali? 

Bila je činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova i imala je zadatak da ta tri pisma nosi tamo i natrag. Slučajno je imala povijesnu ulogu da je odnijela jedno od pisama u kojemu se Tito i dalje branio. Ali na kraju je i njoj cijela ta priča bila previše oko tako napadnog napada na Staljina. Njezin lik najbolje govori da mnogi jugoslavenski komunisti nisu mogli provariti kako je došlo do razlaza sa Staljinom. Vrh KPJ je znao te političke razloge, da je Staljin bio prilično nepravedan prema Jugoslavenima. Ali Dragica Srzentić i mnogi nisu imali te informacije. Pet godina se boriš s idejom o liku Staljina, nakon rata dolazi do radikalne staljinizacije - slike, ulice, trgovi, i to nad ljudima koji su prilično obrazovani. Odjednom, preko noći, Staljin više ne valja, on, bog komunizma. A nitko nije znao prave razloge. Tako je bilo i s njom. Čak ni sam Tito nije mogao to lako prožvakati. Bavio sam se razdobljem od 1949. do 1956., kad je to bio logor za IB-ovce. Naravno da je tamo bilo i nešto komunista s pozicija nacionalizma. Ali nacionalista je bilo u promilima, koji su pomislili, kao, sad će Staljin srušiti Tita pa ćemo mi... Takvih razmišljanja bilo je i među ustašama. Ali to su izdvojeni slučajevi. 

Je li takav logor, za preodgoj, viđen ikad prije? 

Svaki logor ima neki cilj. Nacističkom logoru cilj je ubijanje, a gulag je kolonija za eksploatiranje radne snage. To da zatvarate čovjeka kako biste ga politički preodgojili kroz nasilje, i premlaćivanjem i kroz rad, zbilja je inovativno. U Kini je bilo nekih blažih varijanti, ne ovako rafiniranih, ali na Zapadu kroz povijest zbilja je novum da se čovjeka razuvjerava od njegovih ideja kombinacijom fizičkog i psihičkog nasilja. 

Tito je govorio da ne treba te ljude, 'kolebljive i nezdrave, ali inače vjerne Partiji', izbacivati zbog jedne pogreške, da im 'treba pomoći'. U logoru je praksa bila da se pljuje po sebi samom, da se denuncira druge... Ima li smisla o tome govoriti kao o planu od osnutka?

Pitanje je da li je to od početka bila namjera ili se to razvilo u hodu. Ima nečega u onoj partijskoj samokritici. Od početka je Udba htjela pokazati, to je spominjao i Tito, da će biti drugačijia od nacista i Sovjeta, da neće ljude tući, neće ih ubijati... Govorili su da će to biti 'drugarska ruka pomoći', probleme će riješiti kroz debatu i diskusiju. Od početka Golog otoka prvih nekoliko mjeseci nije bilo nasilja, premlaćivanja, špalira... To se razvilo naknadno. 

S kojim događajem bi se mogla povezati ta brutalizacija? 

S vanjskom politikom, i to onda kad su se Jugoslaveni u veljači 1949. suočili s time da je razlaz sa SSSR-om konačan, a onda i u jesen 1949., kad su Jugoslaveni zauzeli prozapadno stajalište. Našli su se pred dilemom što napraviti. Sa Zapadom nisu imali odnose, prekidaju s blokom SSSR-a koji im je bio podrška. Istodobno, postoje znakovi da bi se mogla dogoditi invazija. Bili su strašno uplašeni, pripremali su razne stvari. Konačno, zapitajmo se zašto je Goli otok osnovan tek 1949, a ne već 1948., kad je došlo do rezolucije Informbiroa. Jugoslaveni su u osnovi bili staljinisti, što znači da su bili skloni nasilju, i u kombinaciji diplomacije, politike i ideologije počeli su udarati po IB-ovcima. U knjizi sam to prije Predgovora sažeo u rečenicu: 'Povijest je pokazala da se najsuroviji sukobi nisu vodili između različitih ideoloških grupa, nego unutar istih'.

Čak i u Crkvi, šizma, i u islamu, šijiti i suniti. 

Tako je. Kako inače objasniti da su se drugovi, suborci s Neretve i Sutjeske, odjednom počeli tući surovo kao protiv npr. ustaša. 

To je, znači, bilo vrijeme kad... 

...je ideologija još imala cijenu, kad su ljudi vjerovali u nešto. Ha, ha, ha! Pa da. Na početku je to bio najobičniji raskol. Tek kasnije su oni počeli domišljati neki novi put. Uostalom, i u gulazima su najgore prolazili trockisti i slično, puno gore nego caristi.

Kaže tako Jovo Kapičić da ga je jednog dana nazvao Aleksandar Ranković i rekao mu: 'Jovo, imaš jedan posao. Uzmi nekoliko ljudi i jednog geologa te idi u Dalmaciju. Ima jedno ostrvo koje se zove Goli otok'. Je li Ranković smislio taj suštinski orwellovski koncept ili netko drugi? 

O tome ne postoje nikakvi tragovi. Mi imamo samo svjedočenja udbaša, poput Kapičića, ili ljudi iz vrha Partije, poput Đilasa ili Koče Popovića, koji su o tome govorili općenito. Moje je mišljenje da nitko iz vrha Partije nije to smilio, kao, idite i tamo ih tucite, nego da su to u hodu smislili operativci Udbe. U knjizi u jednom poglavlju, tragajući za utjecajima, zaključio sam da su oni to stvorili naprosto iz svojeg iskustva. Jesu li jugoslavenski komunisti bili u konclogorima? Jesu. Pa su neki i preživjeli. Jesu li bili u gulazima? Jesu. Jesu li bili u ustaškim logorima? Jesu. U talijanskim? Jesu. Jesu li bili u Karađorđevićevim zatvorima? Jesu. U logorima Golog otoka vide se svi ti utjecaji gdje logoraši tuku logoraše, upravljaju logorašima... To su sve pokupili iz nacilogora i gulaga. Goli otok se razvijao. Počeo je kao nešto sasvim peto, nakon dvije godine postao je nešto šesto, potom nešto sedmo... Najgora represija je bila od kraja 1949. do kraja 1951. Ima jedan graf gdje sam napravio krivulju po broju uhićenih, dovedenih, mrtvih i puštenih.

Kraj najgoreg dijela točno se poklapa s dolaskom Koče Popovića u SAD, u stožer CIA-e po oružje? 

Točno tako. Kad si u opasnosti, u strahu, tvoj refleks je da se braniš. Nisu mogli ništa raditi, nego čekati rat i invaziju, za to vrijeme gnjaviti domaće IB-ovce. A kad su vidjeli da su Amerikanci kadri intervenirati u Koreji, kad je Staljin bio zauzet na drugom polju i kad je uspostavljen taj kontakt s Amerikancima, shvatili su da će ipak preživjeti, cijela priča se ublažava. Posebno sa smrti Staljina. Na Golom otoku se poboljšavaju higijena i liječnička skrb, stižu pisma... 

Zato je Jovo Kapičić u jednom intervjuu rekao: 'Što ste mogli očekivati? Pa, mi smo bili u ratu!'. 

Bili su u ratnoj psihozi. Sjetimo se početka 90-ih, one panike, a ovo je bilo samo tri godine nakon Drugog svjetskog rata, nakon Jasenovca, Bleiburga, raznih klaonica... Oni su bili naviknuti na nasilje, što se, promatrajući to u akademskih kategorijama puno desetljeća poslije, gubi iz vida. Hapsili su ih, prošli su pet godina rata, neprijateljske ofenzive, nagledali su se svega. A i da je Staljin upao i pobijedio, kako bi prošli titoisti? Isto ovako, ako ne i gore. Nemojte me krivo shvatiti, nije to opravdanje, nego kontekst.

Kakav je bio stav Koče Popovića o Golom otoku? 

Imam njegov citat prije poglavlja o smislu nasilja, čekaj, ja sam kao loš pjesnik, umjesto da odgovaram, ja izvlačim citate. A evo ga: 'Naravno, danas kad razmišljam o svemu tome, sa žaljenjem shvatam da ni mi koji nismo u to bili umešani nećemo pred istorijom i potomstvom ostati sasvim nedužni samim tim što smo bili u vlasti pod kojom su i takva nasilja nad ljudima bila dopuštena'. Tad se o tome nije pričalo, to je rekao tek 1989.

Na jednome mjestu opisuje se kako su, uoči dolaska Aleksandra Rankovića, pa čak i Jove Kapičića, operativca Udbe brzo počeli sve sređivati, čistiti, popravljati... 

Nasilje uvijek pogađa žrtvu, ali i krvnika. Imamo neku sliku o krvnicima koji uživaju u ubijanju, silovanju, mučenju, čerečenju... Ali, ipak, nikome to nasilje na Golom otoku nije bilo ugodno, osim najgorim sadistima, ali to je već tehničko, a ne ideološko pitanje.

Po logici da 'ne želimo znati odakle dolazi šnicla'? 

Da! Ha, ha, ha! Baš to! Ranković je na jednom plenumu CK, gdje se spominjala samokritika djelovanja Udbe, spominjao da se pretjeruje s uhićenjima i time. Zato, ako Udba na taj način kritizira samu sebe, onda mislim da se to na nižim razinama zbilja otelo kontroli i da je atmosfera počela proizvoditi atmosferu. Ne mislim braniti Rankovića, ali... Svako nasilje počinje nekom dehumanizacijom. IB-ovci su nazivani saboterima, izdajnicima, judama... Jednom kad se atmosfera napravila, više ih nije bilo briga. Na kraju mislim da nikoga nisu razuvjerili, samo su dobili slomljene ljude. 

Starom Hebrangu nacionalističke elite ni danas ne spominju njegov staljinistički pedigre. 

Sjećam se da je 1992. godine izašla knjižica 'Hrvatski likovi kroz povijest' i tu je bio i Andrija Hebrang. Mislim da je on tad rehabilitiran prvenstveno kao Titova žrtva. Tome je pridonijela prvenstveno njegova politika prema nekomunističkim saveznicima, recimo HSS-ovcima, onima koje je htio uvući u NOB, u borbu protiv fašista. 

U HSS-u na lijevom krilu bilo je žestokih apologeta Oktobarske revolucije. 

Naravno. Danas se izostavlja, zaboravlja, da je to tad bila dominantna politika pučke fronte Staljina. Hebrang je samo dosljedno, inteligentno i dobro provodio Staljinovu liniju, a to je, uvedimo sve antifašiste u pokret, u Domovinski rat. Staljin je čak prigovarao Titu što osniva Prvu proletersku, što im stavlja petokraku na čelo. Smatrao je da će to plašiti sve koji trebaju ući u zajedničku pučku frontu i poremetiti odnose sa Zapadom. Hebrang je išao na mise, nosio odijelo i to zvuči jako zgodno u kontekstu '91., ali, zar je netko imao iluzije da bi ovaj nakon rata uveo višestranačje!? Taman posla! On je bio politički inteligentni boljševik. Netko je u 90-ima bio ili jako inteligentan i duhovit i napravio genijalan vic ili je možda bio jako ograničen kad je dao da se ulica koja ide do Trga maršala Tita nazove po Andriji Hebrangu. Mislim da je to bila više povijesna ironija da su se našli tamo gdje su se trebali naći.

OK. A Ante Josipović? 

Nisam nikad nigdje našao da je bio upravitelj Golog otoka i da je nikad tamo niti bio - niti među dokumentima niti među svjedočanstvima. Osim ovoga u medijima. 

U Srbiji nacionalisti običavaju preuveličavati broj žrtava - 50.000 zatočenih i 10.000 mrtvih. 

Kad se 1991. Jugoslavija počela raspadati, došlo je do etnifikacije žrtava. Naših je više nego vaših i slično. U tom kontekstu Goli otok su pokušali u jednom času prikazati kao Titov udar na srpski nacionalni korpus uz udar na rusofilstvo. Onaj tko je tamo bio, zna da tamo nije moglo biti 50.000 ljudi niti da ih se moglo pobiti 10.000. Isto je bilo i s Jasenovcem i s Bleiburgom, kao da nismo ubili dovoljno ljudi, pa ih moramo dodavati. To govori prije svega o vremenu. 

Kako je Jovo Kapičić do kraja života govorio o Golom otoku? 

Jovo i ja smo više puta pričali. Smatrao je da je to bila nužna metoda da se obrani Jugoslavija. IB-ovce je nazivao bacilima koji su napali društvo. Od toga nije odstupao do kraja života. Jednom prilikom iznosila su se svjedočanstva kako su ljude tukli i mučili, a on kaže: 'Kako se može vjerovati jednom robijašu!?'. Bio je zahvalan sugovornik, ne zbog podataka, nego zato što se u razgovoru s njim stjecao uvid u mentalitet onog doba. Bilo je to negdje 2011. I točno sam ga mogao zamisliti kao mladog udbaša. Kad zamisliš njegov menalni sklop i mladost, onda shvatiš nasilje toga doba. Bilo je to baš negdje u vrijeme kad ga je netko zaskočio na ulici i udario. On je tad rekao: 'Mah! Da mi je došao sprijeda, ne bi bilo problema. Nego mi je došao s leđa'. Ha, ha, ha! On je inače bio zanimljiv lik. Bio je žestoki protivnik Slobodana Miloševića u Srbiji, jedan od prvih. Ima tih članaka gdje on govori: 'Taj čovjek vodi zemlju u rasap'. U Srbiji 1987. trebalo je za to petlje. Treba njega uzimati u cjelini.

Predstavljanje knjige Povijest Golog otoka Martina Previšića
7. 2. 2019., Novinarski dom, Zagreb 

  1. Predavanje Martina Previšića na Stanfordu Predavanje Martina Previšića na Stanfordu The Shadow of 1948: Tito's Gulag – The Goli Otok (Barren Island) Labor Camp, 1949–1956 naziv je predavanja koje će Martin Previšić, autor knjige Povijest Golog otoka, održati na američkom sveučilištu Stanford  u petak 24. svibnja 2019. u 12 sati.