Cloud the Color of Skin
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
-
Original language: Croatian
-
Pages: 352
-
Date of Publication: June 2015.
-
ISBN: 978-953266641-0
-
Type of Binding: hardback
-
Format: 204 mm
-
Weight: 490 g
-
Lowest price in the last 30 days: 0,00 € / 0,00 kn
Cloud the Color of Skin is a novel about guilt and justice, about victims and the “others”, but most of all about the Roma people and their culture, about those on the margin whom we do not see, but who are always in the middle of a tragedy.
After the owner’s son was killed in a fire at the “Three Palms” cafe, everyone is looking for the culprit, and there can be only one - Enis, the young Roma who worked there as a waiter. No one doubts his guilt, his face is all over the newspapers, so he is forced to run. The only place he can hide is his father’s village in Bosnia. Like his sister, he only dreams of living like everybody else, not to be constantly marked by the colour of his skin.
The Roma are to blame, they are the ones who are different and hence dangerous, at least that is the usual narrative. This is a novel of boundaries and marginalisation, of violent history and the marks it leaves on communities.
RIGHTS SOLD TO
Slovenia (Cankarjeva založba)
TRANSLATION
Full English translation available!
Balada o Romima, najzanimljivija domaća proza
Tomislav Čadež, Jutarnji list, 8.8.2015.
Roman “Oblak boje koze” Nebojše Lujanovića, upravo objavljen u nakladi Frakture, najzanimljivija je domaća proza koju sam ove godine pročitao. Posrijedi je, koliko znam, prvi hrvatski roman u kojem je glavni lik Rom.
Lujanović je već dokazan prozaik, prije ovoga objavio je tri romana i jednu zbirku pripovijedaka. Rodio se 1961. u Travniku, živi u Splitu i zaposlen je kao viši predavač na Filozofskom fakultetu.
Za potrebe ovoga romana, Lujanović je uronio u sebi nov svijet, nov jezik, pokušavši romski univerzum prikazati, što se kaže, iznutra.
Njegov je stil donekle trom, istodobno lirski efikasan. Pripovijeda kroz likove, koristeći romske izraze, nenametljivo, postupno iznoseći sudbine odabranih protagonista.
Radnja teče od 1992. i ratnog Zagreba, romskog geta Plinarsko naselje, do ratne Bosne, jedan rukav završava u Auschwitzu, a cijela je pripovijest pesimistična, mračna, nesretna, nimalo ohrabrujuća.
Lujanović je izbjegao klišej da piše politički korektnu jadikovku, pri čemu bi tema postala važnija od priče. Glavni lik jest Enis, tinejdžer dvostruko opterećen identitetom: otac mu je neromske nacionalnosti. Romima je sumnjiv kao “njihov”, a “njihovima” kao Rom. Kako bilo, nepravedno je optužen za palež zagrebačkog kafića, u kojem je poginuo vlasnik, pa bježi autobusom u Bosnu u kojoj se upravo sprema pokolj...
Ovaj relativno opsežan roman (350 stranica) svakako je zaslužio detaljan prikaz.
Lujanovićev roman zaslužuje mjesto u lektiri
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 12.8.2015.
Pišući o sudbini Roma, o predrasudama i njihovim posljedicama, pisac piše o svima nama.
Književna staza Nebojše Lujanovića vica ide samo uzlaznim smjerom! Nakon kvalitetnih, ali ipak mladalačkih početaka, ozbiljan pripovjedački gard zauzeo je već romanom “Orgulje iz Waldsassena” pri je četiri godine u kojem je spojio tri priče i tri vremenska razdoblja te pokazao što je ono što ga zanima u zrelijoj pripovjedačkoj fazi koja je tim romanom započela. Ono što je bilo jasno već u “Orguljama”, pokazalo se i u novom romanu “Oblak boje kože”, koliko mi je poznato jedinom romanu suvremene hrvatske književnosti koji se u cijelosti bavi romskom tematikom, i to ozbiljno i bez imalo lažne “egzotike” koja od sudbine Roma čini umjetnički poligon za dokazivanje vlastitih stavova, političke korektnosti ili jednostavno šarenu kulisu na kojoj se želi ispričati nečija tuđa priča. Lujanović je, što se vidi u romanu, uložio mnogo truda u predfazi pisanja. Jer, ovako napisanom romanu morala je prethoditi iscrpna faza istraživanja (na terenu i po dokumentima...) jezika, povijesti, kulture, običaja, mentaliteta i svega onoga što jednu zajednicu, jednog čovjeka, pa tako i jedan književni lik, čini punokrvnom i cjelovitom individuom.
Lujanovića je i prije zanimalo pitanje identiteta pojedinca, kao i pozicija žrtve koja može biti stvar izbora (kao u “Orguljama”), ali i potpune nemogućnosti iz- bora, kako je slučaj s likovima “Oblaka”. Enis, kojem nedostaje samo to jedno prokleto slovo “D” na početku imena koje bi posve promijenilo percepciju drugih i njegov vlastiti identitet, mladi je Rom kojeg nepravedno optužuju za požar kafića u kojem je stradao vlasničin sin, jer se jednostavno podrazumijeva da se uz njegovu etničku pripadnost i nijansu boje kože veže krivnja za apsolutno sve što još nema krivca.
Enisu nema druge do napustiti Zagrebi u samo predvečerje rata i uputiti se prema Bosni, naselju u kojem živi njegov otac (opet je to blizu autorova rodnog Novog Travnika), kako bi pronašao spas, ali i riješio mnoga pitanja na relaciji otac-sin, što će kulminirati pri kraju romana. Lujanović, ipak, roman ne postavka kao roman lika, Enisa, već ga vješto čini kompleksnijim, i to na više razina. Prije svega, s Enisovom pričom prepliće onu njegove sestre Sande, djevojke koja ne samo što san ja o drukčijem i boljem životu, nego prema takvom izlazu čini i konkretne korake, sve dok je šake sudbine ne vrate na početak, u geto čiju čvrstu ogradu podjednako zdušno grade i oni s jedne i oni s druge strane. Tu je i priča o “drugoj strani”, vlasnici kafića i njezinom bolesnom sinu koji umire od posljedica požara, s kojima je Enis pokušavao uspostaviti kakav-takav suživot , sve do tragičnog događaja.
Lujanović je upravo briljantan u karaktcrizaciji brata i sestre, mladih ljudi zarobljenih u procjepu između tradicije “tete Senihe”, majčine smrti, predrasuda, uvreda, obilježenosti i vlastitih htijenja da se od svega toga makne i prijeđe granica koja je nametnuta. Fabularna dionica koja se tiče Enisova oca, gadže (Ne-Roma) koji u starom Mercedesu vozi časnike JNA, skuplja podatke o Romima stradalim u holokaustu i nada se da će mu to donijeti za- radu, uz to što otvara prostor za pokušaj obračuna oca i sina, otvara i problematiku romskih stradanja u Auschwitzu, što je jedna od neistraženih crnih mrlja povijesti u koju je Lujanović vrlo hrabro zakoračio. Treba li uopće napomenuti kako su Enisova navodna krivnja i bijeg rezultirali posvemašnjim ludilom u Zagrebu, u romskom Plinarskom naselju, prema kojem su usmjerene oštrice poziva na osvetu, linč, konačni obračun s drugima i drukčijima. Lujanović, a u tome je veličina i inovativnost njegova romana, ulazi u taj svijet iznutra, iz pozicije svojih junaka, ulazi u taj geto ne da bi nam ispričao “bajku” i poslao poruku o suživotu i pravu na različitost, premda je ona dakako sadržana u romanu. On čini veliki korak naprijed i progovara autentičnim glasom, lokalnim simbolima, ali univerzalno o nepravdama kojih ima unutar i izvan svijeta kojem pripadaju Enis i Sanda, o tragedijama i žrtvama imanentnim čovjeku kao takvom, ali naglašenijim i učestalijim unutar romske zajednice. O ljudskoj potrebi da prekorači granice i raskine s prokletstvima predaka. O predrasudama i njihovim tragičnim posljedicama. O manjinskoj i većinskoj zajednici, nacionalizmu, ksenofobičnost i šovinizmu. O krutim pravilima tradicije i ratovima u kojima uvijek najviše stradaju oni ionako slabi. Ukratko, Lujanović ovim velikim romanom, jednim od važnijih koji su objavljeni ne samo ove godine, pišući o sudbini Roma piše o svima nama, bukvalno i metaforički. Zato je ovo roman koji se jednostavno mora pročitati, čak i kao obavezni naslov školske lektire.
‘U Hrvatskoj je glavni kriterij porijeklo pa su drugačiji obilježeni’
Tamara Borić, Nacional, 14.8.2015.
U svom romanu “Oblak boje kože” Nebojša Lujanović piše o tematici koja je često marginalizirana, o kojoj se u Hrvatskoj rijetko priča i piše – o Romima, romskoj zajednici i običajima, svjetonazoru, vjeri te nedaćama i brojnim predrasudama koje tu etničku manjinu svakodnevno prate u hrvatskom društvu, kao i o problemu manjina uopće.
Nakon što je u požaru kafića izgorio vlasničin sin, svi traže krivca, a krivac može biti samo jedan: mladi Rom koji je u tu radio kao konobar. On je prisiljen bježati jer njegova krivnja svima je neupitna, njegovo lice vrišti sa svih naslovnica te se mora sakriti, a to može samo u Bosni, u naselju u kojem živi njegov otac. Poput svoje sestre, samo je sanjao da živi kao i svaki drugi čovjek, da ne bude neprestano obilježen bojom svoje kože. Spomenuti događaj, u osvit rata, naizgled mirnoj zajednici bio je okidač te ona u potrazi za pravdom okružuje romsko naselje u Zagrebu, stvarajući od njega geto, jer krivi su Romi, oni su ti koji su drugačiji i zato opasni.
Nebojša Lujanović u romanu Oblak boje kože, koji je prije nekoliko dana objavljen u izdanju Frakture, pripovijeda o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima, koji su često u središtu tragedije, i njihovoj kulturi. Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku u Bosni i Hercegovini. Živi u Splitu i radi kao viši predavač na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. U intervjuu za Nacional priča o razlozima koji su ga naveli da piše upravo o toj tematici koju je istraživao pet godina te o hrvatskom društvu koje je obilježeno fašizmom.
Nacional: Zašto ste odlučili napisati roman “Oblak boje kože”, zašto baš ta tematika?
Knjigu je moguće, barem se nadam, čitati na više razina, a konstatacija da je to knjiga o Romima, predstavlja samo jednu od njih. Na najapstraktnijoj razini to bi izgledalo ovako: ako vam je kao pripadniku manjine prema bilo kojem kriteriju – naciji, vjeri, seksualnoj orijentaciji, svjetonazoru – ograničen pristup određenim položajima i poslovima, pa prema tome materijalnoj i nematerijalnoj dobiti koja vam skučava život, onda živite u modernoj verziji konclogora, samo što je njegove žičane ograde sada zamijenio prešutni niz pravila. I to je mantra koju ću vjerojatno ponavljati do kraja životnog puta ove knjige. To je njen cilj, a koliko je tu ugrađeno mog životnog iskustva, to nije previše bitno za književno djelo.
Tko je Enis Selmanić, Rom optužen i zapravo od društva već osuđen da je zapalio kafić u kojem je živio i radio i u njemu svog prijatelja, sina vlasnice? Je li on metafora ili je zaista postojao netko poput njega?
Kako bi bio uvjerljiv u svim narativnim rukavcima, a optuženi Enis je dio prvog od četiri, roman balansira između fikcije i fakcije, usisavajući elemente teorijskog i terenskog istraživanja na koje sam potrošio nekoliko godina, u nešto što je ipak na kraju – autorska imaginacija. On je metafora čovjeka razapetog između romske i neromske komponente svog identiteta, kao i između tradicionalnih i modernih njihovih inačica, kao čvrsto zadanih kategorija koje su nametnute i predstavljene kao imperativ. Osim toga, u svojoj arhaičnoj inačici inzistiraju na homogenosti zbog koje je spomenuti junak strano tijelo na obje strane. On je, dakle, teorijski utemeljen kao model problema koji se može razriješiti tek novim promišljanjem kategorija nacije i identiteta.
Mislite li da je, kao u knjizi, Rom unaprijed od društva osuđen za nedjelo, iako ne postoji sud?
U konkretnoj medijskoj praksi, javnost formira sud i kaznu prije vremena jer spektakl ne poznaje odgodu, a sami rezultati istrage pojave se u trenutku kada to više nikome nije bitno. Spektakl se hrani, između ostaloga, i iracionalnim strahom, a u nedostatku meta, najlakše je posegnuti za pripadnikom romske manjine koji prijeđe granicu zakona. U tim slučajevima on je predstavljen baš tako, kao Rom. Zamislite da u Crnoj kronici za svaki pripadajući zločin izbrišete ime i prezime te stavite – Hrvat? Kako bi to utjecalo na projekciju nečijeg identiteta?
U hrvatskom društvu postoji mnogo Enisa, ne samo Roma već pripadnika najrazličitijih manjina, ljudi koji su marginalizirani. Što to govori o nama?
U samosvjesnim nacijama dovoljno je plaćati porez i prihvatiti pravila ponašanja da biste postali integrirani. U tradicionalnim zajednicama sa zakašnjelim procesima modernizacije, glavni kriterij je porijeklo ili krv. To znaju i studenti prve godine društveno-humanističkih studija, što ne znači da to znanje prenose u praksu. U takvoj zajednici i treća generacija Roma, ili nekih drugih skupina, ostaje obilježena kao doseljenička. Što to govori o nama? Da smo odlučili ignorirati sve oko sebe i uljuljati se u devetnaesto stoljeće, gdje nam je očito najkomotnije.
Što se može napraviti da se to promijeni?
Sve i ništa. ‘Paket mjera’ obuhvaćao bi djelovanje na nekoliko područja: obrazovanje, zakonski paketi, lokalna razina djelovanja, politika zapošljavanja... S obzirom na moje područje djelovanja kao profesora, dopustite tu subjektivnost da konstatiram kako je u obrazovanju najveći problem i najveći potencijal. Poslušajte poneko predavanje profesora filozofije, povijesti ili čak književnosti, bilo gdje u regiji, pa ćete vidjeti koja se količina mržnje generira na toliko mladih ljudi. Naspram toga, pažnja koju mediji troše na štetnost udruga s pedesetak stalnih članova koji će se razbježati čim se prekine njihov ilegalan dotok financiranja, samo je mlaćenje prazne slame, pa i kukavičluk.
Romi su u hrvatskom društvu pogođeni brojnim predrasudama zbog svog načina života. Često su izvrgnuti nasilju, ruganju, vrijeđanju. Mislite li da ih ne-Romi ne razumiju ili ne žele razumjeti jer uvijek se lakše rugati drugačijem?
Spominjali smo kriminalne primjere u službi društva spektakla; kako na temelju takvih nekoliko članaka – jer drugih i nema, kome je pobogu zanimljiv Rom koji radi dva posla da bi preživio? – zaključe da sve znaju o nekoj kulturi? Ja se i nakon ovog romana i pratećeg istraživanja ne usudim to reći. Ljudi nisu spremni uložiti ni stotninu tog truda da bi ih bolje upoznali, lakše je iskoristiti ponuđenu etiketu. Ali da ne svalimo svu krivicu na medije, ključno je pitanje zašto je zajednica koja je među nama već pet ili više stoljeća, i dalje nepoznanica? Pokušajte naći lekciju o Romima u bilo kojem školskom udžbeniku.
Kako vi doživljavate romsku zajednicu i njihov, kako sami u knjizi pišete, geto?
Budući da sam jednom stranom i znanstvenik, romski likovi raspoređeni su tako da pokriju tipove ponašanja i podskupine romske zajednice, što je bilo najteže realizirati u romanu. Koliko sam shvatio kroz istraživanje, zbog izolacije se unutar zajednice odvijaju zakašnjeli procesi modernizacije i emancipacije. U romanu imate i potleušice i kućerine, i starce s praznovjernim ritualima i moderne trgovce, i sirotinju i mafiju, i domaće Lovare i doseljene Kalderaše, i žene osuđene na kuhanje i junakinju koja se usudila htjeti više preko fakultetske diplome. Za mene je romska zajednica upravo to, jedan mali univerzum koji sam htio prikazati u tom šarenilu, satirući stereotipe koji vide samo jednu dimenziju tog kulturnog sklopa.
I sam Enis, pišete u knjizi, ne osjeća se dobro u svojoj koži; misli da su brojne činjenice iz života Roma besmislene i pokušava pobjeći od njih i pronaći svoj put. Puno je riječi o obrazovanju koje je, naravno, kronični problem u romskoj zajednici. Vaš lik Sanda završava Učiteljski fakultet, ali teško se snalazi, razmišlja o budućnosti, o samostalnosti, o životu van geta. Kako vi doživljavate takva razmišljanja Roma koji žele nešto promijeniti, koji razbijaju predrasude i stereotipe koji o njima vladaju?
Dok ovo pišem, iskreno strepim od reakcija čitatelja i kritike, sklon sam pretrpati tekst do granica hermetičnosti. Recimo, Enis je junak iz miješanog braka; otac ne-Rom, majka Romkinja. On je porijeklom iz Bosne, doseljen u Zagreb; obilježen je tamnom bojom kože, a želio bi biti dio većine. Također, tradicionalnu koncepciju identiteta s tim paketom ostataka starih vremena, osjeća kao teret pa je u potrazi za novim identitetskim obrascima... U tom oslobađanju koje otežavaju stereotipi okoline, već sam pojasnio zašto obrazovanje postavljam kao središnje pitanje. Dvoje glavnih junaka pokušavaju pomaknuti granice, kao mnogi slični njima u realnosti, ali to su osobe iznimne mentalne snage koje često idu glavom kroz zid i kojima ovom prilikom, kad već neće drugi, podižem literarni spomenik.
Zašto ste izabrali Zagreb za mjesto radnje, odnosno Plinarsko naselje? Kakva je situacija u Splitu?
Na početku romana skicirana je situacija u Zagrebu, koji je početkom devedesetih bio daleko od gostoljubive sredine, bilo da je riječ o Srbima, ili čak Hrvatima iz Bosne i Bošnjacima, a kamoli Romima. Međutim, ovo nije obračun sa Zagrebom jer se slična stvar događala kasnije i manjim mjestima kao što je Škabrnja, kao i srednjim i većim europskim metropolama poput Budimpešte ili Pariza. Dakle, radi se očito o duhu vremena. Split ovdje ne spominjem ne zato što je tolerantniji, nego zato što se tamo može naći jedva dvadesetak pripadnika te manjine.
Prije nekoliko dana obilježen je Dan sjećanja na romske žrtve holokausta u Drugom svjetskom ratu, tijekom kojeg je u NDH i Njemačkoj te ostalim državama nacističkog užasa, gotovo istrijebljeno romsko stanovništvo. Kako komentirate činjenicu da se status ratnih žrtava Romima dao tek 40 godina nakon rata?
Da, drago mi je što ste izdvojili taj dio romana jer smo neki dan obilježili svečani događaj koji odbijamo „očistiti” upravo priznavanjem žrtava. Nešto prije toga Srbi su pokazali sličan kompleks u vezi Srebrenice, a i Bošnjaci imaju slične probleme s Bugojnom... Zato ova knjiga nije samo knjiga o Romima, već i knjiga za one koji će znati čitati znakove pored puta.
U knjizi jedan od likova – Rom koji je radio u logoru Auschwitz – govori o užasima nacističkog režima iz perspektive Roma, ali i o tome kako on sam nije želio postati žrtva plinskih komora. Zašto ste odlučili pisati i o tom segmentu romske povijesti i koliko je ona zapravo poznata hrvatskoj javnosti?
Jedan od četiri narativna toka, onaj koji funkcionira kao roman u romanu, vraća se u povijest i tematizira romski holokaust kao prešućenu temu o kojoj nema ni crtica, a kamoli znanstvenih radova, lekcija u udžbeniku ili knjiga. Tek jedna mog novog prijatelja Ivana Rumbaka, suradnika na ovom romanu, koji je pokušao kroz nekoliko poglavlja razgrnuti prašinu da bi došao do nekih podataka. Zbog načina života, kod Roma je slabije razvijena svijest o dijakroniji, a tu je izostanak potpore domicilne zajednice, zbog čega nemaju mrežu instituta, muzeja i sličnih institucija, kao ostali. Kad tomu dodate manjak prostora koji ostavlja mitomanija suvremene povijesti, a u posljednje vrijeme i one prije ‘91., jasnije je kako je ta tema ostala prešućena. Jedan od puteva prema emancipaciji marginalne i ugnjetavane kulture jest i pokušaj da se izbori za vlastiti glas o svojoj prošlosti.
Kako vidite hrvatsku stvarnost danas i rastući trend netolerancije prema svemu različitom?
Kada sam bliskim kolegama prije pet godina iznosio ideju o ovom romanu, s getom i konclogorom, smatrali su da je sve to anakrono i nezanimljivo. U međuvremenu se dogodio takav procvat fašizama svih vrsta i na svim razinama – od ulice, preko udruga i civilnog društva, do uređivačkih pozicija – da mi se čini kako ponavljam ono svima očito.
Ali možda govor o tome i jest jedna od strategija borbe koja bi trebala dovesti do spomenute promjene. Srećom imamo ljude kao što su Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Kazaz, koji u novinama „skaču za vrat” i na najmanji ispad naših domaćih fašizama. Dovoljno je da se dvije pijanice ispred dućana potuku s težim posljedicama, a poslije istakne nevažna činjenica da su različite nacionalnosti i imate opsadno stanje u gradu, s neredima. Najveći izazov je izgraditi kritičku svijest javnosti. Tada bi im trećerazredni političari bez ikakve političke ideje i ekonomskog programa, teže prodavali priče o našima i njihovima, u svim svojim varijacijama, pa time i teže skrivali svoje nekompetencije. Bez tog kritičkog odmaka, ostaje nam vrtjeti se u krug.
Kakav je život u Splitu danas? Turizam cvate, puno toga se dobro napravilo, ali koji su najveći problemi u životu običnog čovjeka?
Od tog turističkog procvata, koji je lijep za oko i prisiljava domaće da ona tri mjeseca i nama i njima ponude dodatni sadržaj, obični građani nemaju ništa. Osim ako se bave ugostiteljstvom. Ne vidim namjeru da se od tog silnog novca koji se slijeva u gradsku blagajnu grade škole, vrtići ili domovi za mlade. Jedina novost su dva nova shopping centra. Ovo je grad idealan za djecu, ali jednako koban za njih kada požele obrazovati se ili zaposliti, a da ne pohađaju nastavu na pet lokacija ili konobare do kraja života. Svjetonazorski, svoj imaginarni Split oblikovao sam oko Ferala, Pričigina, Udruge Kurs i Bookvice. Znam da Split ima i druga lica, manje tolerantna, koja podržavaju ili odražavaju i određene institucije, ali njih pokušavam ignorirati. Radi psihičke ravnoteže.
Oblak boje kože
Denis Vukosav, ČitajMe.com, 1.10.2015.
Roman Nebojše Lujanovića ‘Oblak boje kože’ jedno je od onih literarnih iskustava koje čitatelja isprva ostavlja bez riječi. Nakon toga slijedi faza u kojoj želite teme, o kojima autor govori, komentirati sa svakim i svugdje, a roman preporučiti svima za čitanje – iako, shvaćajući brzo kako ga je nemoguće prepričati jer je neizvedivo prenijeti točno emocije i razmišljanja koje budi, a to je ono najvažnije kod knjige koja nas nadahnjuje.
(Najmanje)šest životnih priča u jednom romanu, svaka tragična na svoj način, isprepletene tragičnom igrom sudbine i pogrešnih, ali jedinih mogućih, izbora kojima se ne možemo oduprijeti, silama života koje nas vuku u pogrešnom smjeru. Priča o bijegu, od drugih i od nas samih, priča o izolaciji nametnutoj od okoline i onoj u koju sami sebe smještamo, priča o drugim i drugačijima koje deklarativno prihvaćamo, a zapravo od nje u dubini duše zaziremo, o prošlosti od koje ne možemo pobjeći, o budućnosti koja je unaprijed određena.
Romi kao glavni junaci bez egoztike koja ih uvijek prati
Lujanović je za glavne junake svoje knjige uzeoRome, riskirajući da mu roman odmah bude svrstan u egzotiku kako se na ovim prostorima Rome oduvijek prikazivalo u filmovima i pričama, no on uspijeva postići potpuno suprotno. Priča koju donosi na stranicama romana, osim što ne pati od hipokrizije, nije samo priča o Romima i njihovu stradanju, već priča i o svima nama koji živimo u svojim malim logorima, koje nam je sagradilo društvo ili mi sami, zato što smo u manjini barem po nekoj osnovi.
Početak romana odmah uvodi čitatelja u središte zbivanja – nakon što je u požaru izgorio zagrebački kafić i u njemu sin vlasnice lokala, iako nema pouzdanog dokaza o krivcu za požar, osuda je već donesena – optužen je mladi Rom Enis koji je u kafiću radio kao konobar. Svjestan kako neće imati niti priliku dokazati svoju nevinost od rulje koja traži linč, Enis bježi daleko od progonitelja, prema Bosni, i malom mjestu gdje još uvijek živi njegov otac, gadžo (Ne-Rom). Enis za sobom u Zagrebu ostavlja sestru Sandu koja, za razliku od brata obilježenog crnom bojom kože, svojim „normalnim“ izgledom ni po čemu ne odaje kako je i sama drugačija. Uz to, Sanda, ne samo da mašta o drugačijem životu, ona radi sve što može da do njega i dođe, ne želi da ju itko povezuje s Romima, studira i čini se da je tek nekoliko koraka dijeli od toga da se uklopi u „većinu“.
No, tragični događaj u koji je upleten njen brat, učinit će Sandu zarobljenicom romskog geta, Plinarskog naselja u Zagrebu, kojeg okružuju nezadovoljni građani tražeći Enisovo izručenje, iako njega više odavno nema. Kako jepredvečerje ratnih sukoba na Balkanu, ionako teška situacija uz pomoć medija koji potiču histeriju brzo izmiče kontroli, a Sanda uskoro postaje zatočenica i sebe same, a ne samo ograde geta koja ju okružuje.
Dok Enis traži oca Fabu koji cijelog života kao taksist vozi visoke oficire JNA u svome, već prastarom, Mercedesu, a potajno opsjednuto skuplja dokumente o stradanju Romu u Holokaustu, nadajući se velikoj odšteti, scena za međunacionalne sukobe na ovim prostorima već je postavljena i čini se kako sudbina, što god da se učini, vuče sve likove prema tragičnom kraju.
Iako je roman nezahvalno prepričati jer postoji uvijek bojazan kako ćemo dio sadržaja preskočiti ne smatrajući ga dovoljno važnim (a u ovom romanu svaki dio mozaika je važan), posebno dojmljiv je roman u romanu, umetnutaepizoda iz Auschwitza u kojoj kroz sudbinu i ispovijed jednog zatočenog Roma se iznosi nevjerojatno dojmljiva, bez imalo patetike ispričana, priča o romskom stradanju tijekom Drugog svjetskog rata. Upravo zahvaljujući ostavštini tog zatočenog Roma koji ne želi da se stradanja zaborave, Enisov otac Fabo doći će do ideje o odšteti, kao načinu kako svoj život i život svoje obitelji učiniti manje bijednim, iako će ga baš ta potraga za izlazom koštati toga da izgubi sve do čega mu je stalo u životu – žene i dvoje djece – i ostane sam...
Istovremeno povijesni i suvremen roman
Čitajući roman, evidentno je koliko je truda autor uložio u njegovo pisanje, a oni koji se dobro sjećaju 90-tih, roman će prisjetiti na neke epizode koje se danas čine dalekim i teško shvatljivim.
No, ako želimo biti iskreni, teško je ne primijetiti kakomnogo toga o čemu Lujanović piše je i danas oko nas, kako je nesnošljivost i neprihvaćanje drugačijeg dio naše svakodnevnice, a u romanu opisani obrasci ponašanja događaju se i danas – bilo da je u pitanju izbjeglička kriza, nogometne utakmice ili boravci turista u našoj zemlji čija nam se boja kože ne sviđa.
Ne zaboravimomedije koji s naslovnica vrište senzacionalističkim natpisima raspirujući strasti i potičući sukobe, lokalne ili međudržavne svejedno, licemjerje političara koji će u predizborno vrijeme posjećivati naselja manjina i obećavati poticaje za novorođenu djecu, a kasnije u užim krugovima i daleko od mikrofona se ispričavati zato što su, tek eto, Romi te poticaje iskoristili, a njih ionako ima previše.
No, vratimo se na Lujanoviću koji je s ‘Oblakom boje kože’ napisao, kako sami Romi kažu, prvi roman isključivo posvećen romskom stradanju, kako suvremenom, tako i onom u Drugom svjetskom ratu kojeg su Nijemci priznali tek sredinom 80-tih godina. Njegovi likovi su Romi, oni pričaju romski i dok na početku njihove riječi razumijemo teško i uz fusnote, kako roman odmiče, za fusnotama više nema potrebe, a mi shvaćamo kako su i Romi ljudi s sličnim dilemama, strahovima, snovima i nadanjima, razočaranjima i porazima, baš kao i mi – većina.
Nećemo se zavaravati, bit će i onih koji će ovih dana kad se to čini zgodno za skupljanje bodova i malo popularnosti, govoriti i pisati panegirike romanu i autoru, no u sigurnosti doma, primjerice na internetskim portalima ili desničarskim druženjima zazivati zatvaranje granica i čistu ovu ili onu državu (to nam je kao društvima, nažalost, svima zajedničko na ovim prostorima). Ipak, pojava ovog romana budi uvijek tinjajuću nadu da dolaze mladi autori koji će svojim djelima, snažnim knjigama poput Lujanovićeve, početi mijenjati okolinu i društva u kojima živimo.
Novi Andrić?
Može li ova regija kroz Lujanovića dobiti svog novog, suvremenog, Andrića prepoznatog i diljem svijeta zahvaljujući ovom romanu o bolnoj temi stradanja Roma, suvremenog i povijesnog, ali ne samo njih, već i svih onih koji su drugačiji ili manjina?
Iskreno, bilo bi lijepo, ali je teško za vjerovati – no, kako god, roman ‘Oblak boje kože’ treba čitati zbog nas samih, zbog naše djece, zbog toga kako bismo, svatko od nas, pokušali postati bolji ljudi i izašli iz logora u koji su nas drugi, ali i mi sami, smjestili.
Nebojša Lujanović - intervju
Denis Vukosav, ČitajMe.com, 2.10.2015.
Denis Vukosav: Po osobnom, ali i mišljenju drugih koji su čitali, ‘Oblak boje kože’ je domaći roman godine. Što očekujete da će se dalje s romanom događati, može li Hrvatska u vama dobiti svog Andrića, a ovaj roman postići uspjeh u inozemstvu?
Nebojša Lujanović: Onog trenutka kada je roman krenuo iz Frakturinog skladišta prema knjižarama, ja kao autor nemam ništa s njime. Stojim po strani i čudim se kao i moji poznanici, otkud tolika medijska pažnja već tjedan dana nakon objavljivanja. I evo traje, već treći mjesec. On je već sada nadmašio sva moja očekivanja i doista ne znam što dalje očekivati. Usporedbe i pohvale gode, lagao bih kada bih tvrdio suprotno, ali su isto tako i opasne. Navode autora da pomisli kako ima neki kredit kod čitatelja za idući roman.
Na proljeće, kada uronim u bilješke za novi roman, bit će najbolje zaboraviti na sve ovo i krenuti od nule. To je jedini ispravni put. O prijevodima ne razmišljam (urednik Frakture je jedan od rijetkih domaćih urednika koji tu ulogu preuzima na sebe) jer na njih utječe toliko faktora da su mogućnosti jednake dobitku na lotu.
Piše se i o zalaganju da ‘Oblak boje kože’ uđe u školsku lektiru. Čitaju li djeca u školama knjige adekvatne svom uzrastu i interesima?
U nesigurnim kulturama koje se nalaze na ključnim prekretnicama, bez ideje o svojoj specifičnosti zbog čega se vraćaju na prethodne faze kako bi barem tim retrogradnim postupkom uspostavili neke temelje, sve sfere su upregnute u bildanje nacionalnog identiteta. Pa tako i školska lektira. Lijepa ideja, ali roman ‘Oblak boje kože’, sa svojim izvrtanjem tradicionalne koncepcije identiteta, bio bi u tom kontekstu samo eksces. Nažalost, rijetko ćete naći pisca koji ima dobro mišljenje o ustroju i ulozi ovakve lektire u obrazovanju.
Ona je, da sažmem stvar, koncipirana tako da zgadi mladoj osobi čitanje do kraja života. Doista ne znam kakve to dodirne točke ima današnji srednjoškolac s, na primjer, epom ‘Smrt Smail-age Čengića’. Osim da svojim nekritičkim prikazom jedne civilizacije podgrije ionako sveprisutnu islamofobiju.
Roman je bio iznimno zahtjevan za pisanje?
Da, dosta vremena mi je uzeo, nekoliko godina, a vrijeme postaje najveći neprijatelj i najveća dragocjenost kada imate malu obitelj. Priznanja koja spominjete pomalo ublaže taj osjećaj dugovanja svojim najbližima zbog svih predvečerja koja sam im sebično ukrao. Ali to je roman, i on, za razliku od poezije ili kratke priče, uvlači autora, proždire ga. I to, mi nekako, po strukturi vlastitog karaktera, jedino i odgovara. Ima nešto privlačno u tom isposničkom trpljenju od četiri pet godina i onda velikom izranjanju na kraju kada je zatvorena posljednja rečenica.
Koliko ste znali o Romima prije pisanja romana?
Ništa. Osim osjećaja da zbog svog seljakanja još od izbjegličke 1992. godine, vječno ispruženog dlana prema gore na koje me okolnosti (nezaposlenost) i dalje prisiljavaju, te pozicije vječnog uljeza pred kojim će uvijek imati prednost neki ‘naši’ – i nismo toliko različiti.
To je ona metaforička razina romana na kojoj bi dodirne točke s tekstom moglo pronaći puno više čitatelja od onih posebno senzibiliziranih baš za romsku tematiku.
Koliko je današnja Hrvatska drugačija od one opisane u romanu? Čini se kako tolerancija u Hrvatskoj (uzmimo najsvježiji primjer krize s izbjeglicama) nikad nije bila na nižoj razini?
U pravu ste, reći ću, na niskoj razini, po cijenu da mi ispod testa prilijepe uobičajeni komentar „neka onda ide od kuda je došao“.
Postoje kratki trenuci iluzije kada pomislimo da se krećemo naprijed i onda isplivaju određene društvene situacije u kojima se razotkrije onaj pritajeni fašizam koji vrije ispod poklopca svim kultura regije. I zato sam sretan kada se takve stvari dogode. Svastika, desnica, izbjeglice... Da napokon vidimo točno gdje smo. Jer, prožeti smo najgorom verzijom fašizma, onom uglađenom koju grade Crkva, obitelj i fakulteti. U redu je biti različit, samo dalje od mene.
Za vrijeme mog studija, rađena je jedna anketa u kojoj, dobro se sjećam, tek trećina njih bi pristalo da im se netko iz obitelji uda ili oženi za pripadnika druge vjere. Bojim se i pitati za druge slojeve stanovništva. Lako ćemo s takvim isfrustriranim pojedincima, ali što kada cijele gradove ili države počnu doživljavati kao intimni prostor u koji im netko zadire?
Zašto Plinarsko naselje u Zagrebu kao mjesto radnje, čini se kao da se, nažalost, mnoge sredine širom zemlje natječu tko će preuzeti vodstvo po nesnošljivosti?
U nekom od mogućih svjetova, koji su i zadaća književnosti, ništa manje mogućnih od toga da bi do kraja tjedna mogla pasti kiša, sasvim je izgledno da bi i u Zagrebu (kao što je to bilo moguće i u drugim velegradovima poput Pariza ili u blizini Budimpešte) masovna histerija mogla dovesti do nekog oblika geta. U tom smislu bi romsko Plinarsko naselje bilo ‘najpogodnije’ jer je s tri strane opkoljeno zidovima susjednih oronulih skladišta i nekadašnjih tvorničkih postrojenja.
Malo prenaglašeno, ali opet ne i nemoguće, roman upozorava kako je u današnjim društvima pritajenog fašizma, koje ide pod ruku s nestabilnim sredinama prepunima socijale, dovoljna najmanja iskra da dovede do kolektivnog proganjanja.
Sigurno vam gode pohvale za roman, no da li vam se sve to čini iskreno? Ili je pomalo pomodno u javnosti pokazivati kako smo svi uviđavni prema manjinama, posebno Romima, barem dok se ne zatvore kućna vrata. Glumimo li kao društvo u cjelini?
Već sam spominjao onaj pozitivan učinak koji možemo izvući iz nedavnih ispada fašizama, a to je konačno razotkrivanje. Valjda je to prvi korak prema rješavanju problema.
Što se tiče mode, u pravu ste: moderno je u teoriji baviti se identitetom, u praksi razglabati o toleranciji, a istovremeno fašističke ispade sportaša ili članova sabora registrirati kao dio uobičajenog folklora.
Roman je posebno dojmljiv u dijelu koji se tiče iskustva iz logora Auschwitz. Puno ste istraživali, na kraju romana zahvaljujete se mnogim ljudima, za potrebe romana putovali ste i u Srbiju. O stradanjima Roma u logorima, nažalost, jako se malo zna?
Točno, tu se moj odgovor uglavnom ponavlja u intervjuima – ti ljudi su toliko degradirani da ih se niti ne doživljava kao žrtve. I upravo to priznavanje žrtava, svih, civilizacijski iskorak je za kojim su nekim zajednicama bila potrebna desetljeća (Njemačka je priznala Holokaust nad Romima tek sredinom osamdesetih).
Čini se kako će i zajednice ove regije, uključene u sukobe devedesetih, također uzeti zadršku od toliko desetljeća da prizna tuđe žrtve. I tu pokazujemo kako ništa nismo naučili.
Na predstavljanju knjige pričali ste kako ste svoj znanstveni rad u nekim aspektima pretočili u pisanje ove knjige?
Da, možda sam malo ishitreno tako okvalificirao roman jer me sada strah da će to mnoge potencijalne čitatelje odbiti od čitanja. On je, naravno, prvenstveno fikcija u koju su jednostavno ukomponirane povijesne činjenice. Dok je po samoj strukturi koncipiran tako da pokrije osnovne verzije rješavanja proturječna hibridnog identiteta, problematizira ionako problematičnu tradicionalnu koncepciju identiteta koja se temelji na retorici krvi i tla preko generacijskog sukoba, a onda i pokrije sve segmente romske kulture preko palete likova.
U romanu možete naći romske likove koji su i kriminalci i dobročinitelji, i žrtve i inicijatori, i obrazovani i oni koji gataju iz rastopljenog olova. Da ne nabrajam dalje... Tu nisam mogao zatomiti činjenicu da, osim kreativnog poriva, u meni je jednako snažan i onaj znanstveno-istraživački. Pa sada, tko smatra da je time narušena ‘magija teksta’...
Odnos oca i sin kulminira u jednoj maloj epizodi na kraju romana. Čini se kako je taj odnos u mnogim obiteljima prepun trauma?
U tekstu je podmetnuto dosta „znakova pored puta“ koji nude različita čitanja pomnom čitatelju; iz jednostavnog razloga što i meni mora biti zabavno dok svaku noć sjedam za tipkovnicu ispuniti prijeteću bjelinu papira/ekrana.
Jedan od ključeva je i onaj preko oca i hvala što ste prvi ponudili i to rješenje. Stvar je u tome da obračun s tim naslijeđenim identitetom koji pojedinac ne bira, nego je prisiljen preuzeti ga kao identitetski paket, ne ide bez obračuna s ocem. S druge strane, otac nije plošno demoniziran lik, nego i sam žrtva tragičnih okolnosti. Naime, on je nositelj one vječne roditeljske dvojbe: zašto donositi dijete na svijet u kojem mu ne možete osigurati uvjete za život? A kako kojim slučajem to i uspijete osigurati, kada prestaje vaš dug prema njemu?
Jasno kritizirate ponašanje medija u stvaranju histerije u društvu?
Tu se moram vratiti na temu istraživanja. Slučajno mi je dopala ruku knjiga Dragoljuba Ackovića, romskog intelektualca koji živi u Beogradu, naslova ‘Oni su ubili njegove oči.’ Tu je sabrao novinske izvještaje o kolektivnoj histeriji i sukobu romske zajednice i policije/građana zbog skinheadsa koji je pretukao i ubio romskog dječaka što se upravo uputio po sladoled u lokalnu trgovinu.
Obrazac histerije koji sam iz te opširne zbirke članak sociološki izdvojio, presađen je i literariziran u ovom romanu. U slučaju da netko pomisli kako autor ‘Oblaka’ u svojoj pesimističnoj viziji društva pomalo pretjeruje...
Živimo li i sami u svojim malim konclogorima jer, kako ste rekli, svi smo mi barem po nekoj osnovi manjina, a ova sredina nije pretjerano naklonjena manjinama?
Kulture ove nesretne regije obilježene su plemenskim identitetom: pripadnik postajete rođenjem, stranac se nikada ne može uklopiti. Okružujete se sličnima i srodnima, stranac nikada neće zaslužiti pažnju i povjerenje. Različite izlučujete, a ako odbijaju otići – potiskujete i ograničavate. Vlastite žene su najljepše, tlo najplodnije, zrak najčišći, ljudi najbolji. Po tom ključu se biraju poznanici i zapošljavaju suradnici.
Onaj koji je prema bilo kojem kriteriju obilježen kao različit u takvoj sredini je prisiljen živjeti u svom malom konclogoru prepunom prešutnih ograničenja.
Pišete li još uvijek rukom, a tek kasnije sve prepisujete, kako sam pročitao u jednom vašem starijem intervjuu?
Kako sam do sada već dovoljno naštetio romanu (činjenicama o djelomično znanstvenom pristupu), onda mogu i svom imidžu (smijeh).
Da, i dalje prvo pišem rukom. Tih par godina rada na romanu je dotična bilježnica moj stalni pratitelj; na putovanjima, izlascima, šetnjama. Ali, to nije glavni razlog. Iako rečenice upisujem teško i sporo (zbog čega nema previše izbacivanja i prepravaka), ona faza ukucavanja teksta, iz bilježnice u računalo, vrijedi kao trostruko čitanje i sažimanje. Tu tekst dobije još više na gustoći i konzistentnosti.
Unatoč svim tehnološkim inovacijama (koje, da ne bude zabune, pratim kupujući tablete i smartphonove), ne vjerujem da ću ikada napustiti ovaj način rada.
Radite na fakultetu. Zbog male razlike u godinama, osjećate li da su vam dvojbe i razmišljanja studenata bliski?
Na splitskom fakultetu (kojem se sada pridružuju i još neki) već sedam godina sam na poziciji vanjskog suradnika, tek na dva kolegija. Bez stalnog zaposlenja.
Dužan sam to napomenuti jer bi moj život, da ta nespretna formulacija „radi na fakultetu“ doista znači ono što ljudi misle da znači, izgledao puuuno drugačije, bezbrižnije, lagodnije. No to je duga priča. Što se tiče dvojbi studenta, bez obzira na malo razliku, tempo promjena je takav da već sada mogu govoriti ‘u moje vrijeme’.
Današnjim studentima autoritet profesora (ne mene) ne znači ništa, jako malom broju je stalo do stjecanja znanja, nema govora o dodatnom angažmanu. Vlada mučna atmosfera prešutnog sporazuma da sve što oni i mi radimo nema previše smisla. U ovom društvu će oni svoj put tražiti na sasvim drugačiji način, ne znanjem i diplomom.
Što čitate za opuštanje?
Opuštanje, pored nekoliko honorarnih poslova, predavanja i dvomjesečnog sina? Mora da se šalite...
Sva čitanja su usmjerena prema konkretnim predavanjima koje držim, recenzije koje pišem i materijalu koji prikupljam za novu knjigu. Luksuz besciljnog čitanja iz čiste znatiželje je daleka prošlost, nadam se da će se vratiti.
Drugi nikada neće postati “naš”
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 28.10.2015.
Vaš roman Oblak boje kože jednim svojim dijelom priča je o Romima, zapravo, priča o užasnom rasizmu koji se spram ovog naroda provodio i još provodi kao nešto posve prihvatljivo. Šta je za Vas bilo inicijalno da krenete u realizaciju ovog romana?
Mogao bih govoriti o tome kako se radi o interesu za jednu kulturu u nestajanju, o strašnom primjeru degradacije, o diskriminaciji i povijesti koja oduzima glas marginalcima... Sve to ne bi prekrilo grubu i jednostavnu činjenicu da pisac uvijek piše o sebi. Sada bi tu trebalo doći nešto kao ispovijed ili jadikovka, ali takav izričaj mi je stran. Zato sam i napisao roman. Recimo samo da znam kako je biti drugačiji i živjeti u ograđenom prostoru u kojem su jasno postavljene zapreke što vam je dopušteno i gdje vam je mjesto. I kako mi nije strana ispružena ruka s prstima koji oblikuju praznu posudu.
Pored toga što se naizgled bavite samo sudbinom jednog lika - Enisa, kroz Oblak boje kože provučena je zapravo mnogo šira povijest stradanja Roma, ali i položaj manjinskih naroda i onih označenih kao drugih uopšte. Kako, u kontekstu svijeta u kojem živimo, kao pisac gledate na tu poziciju i odnos spram onoga što nam se čini drugačijim?
Unutar plemenski organiziranih zajednica južnoslavenskog prostora, postavljenih na retorici krvi i tla, drugi i drugačiji nikada neće zaslužiti status “domaćega”, nikada neće postati “naš”. Takav je uvijek tuđi. I taj grijeh je u nekoj mjeri prihvatljiv. Postoji jedan još gori grijeh. Kada takav izlučeni pojedinac, kao reakciju, odbije pripadanje “tuđem ili drugom” i odluči biti ničiji. Mnogima se piscima starije ili suvremene književnosti takav grijeh nikada nije oprostio. Takav je i za jednu i za drugu stranu - Cigan (sa svim negativnim konotacijama tog pojma). Dakle, ne radi se o drugima kao tuđima nego o onima ničijima.
Zastrašujući osjećaj degradacije
Dok smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi da Vaš roman ima nešto od “zlog predviđenja”. Mislite li da Evropa, ovakva kakva je danas, ozbiljno gazi u veliku katastrofu?
Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom... To su tendencije koje dominiraju današnjim kulturama zapadnocivilizacijskog kruga, a prva dva navedena oblika posebno kulturama balkanskog prostora. Je li tome tako već duže vrijeme, ili tek odnedavno, ne znam, budući da tek u zadnje vrijeme imamo događaje koji razotkrivaju stvari u pravom svjetlu. I te događaje zbog tog razotkrivanja, koliko god neugodni bili, treba pozdraviti. Tako se demontiraju mitovi koji cirkuliraju javim prostorom: mitovi o takozvanim sportskim velikanima ili klubovima, mitovi o takozvanim progresivnim političkim programima/projektima/nadinstitucijama, ili, evo nešto bliže i konkretnije, mitovi o takozvanim multikulturalnim gradovima.
U ovom Vašem romanu susrećemo se, već na samom početku, sa logorologijom. Iako se zna da su Romi mnogo stradali u logorima, ta se činjenica veoma često zaboravlja. Do kakvih ste saznanja tokom istraživanja za roman došli kada su u pitanju logori i stradanja Roma u njima?
Do zastrašujućih osjećaja degradacije: ti ljudi su toliko degradirani da ih se i ne smatra žrtvama. Kao da je u nekom požaru stradao čopor pasa lutalica, otprilike. I s druge strane, strašan osjećaj srama koji smo im usadili i koji ih priječi da istražuju i govore o svojoj povijesti. To me najviše iznenadilo. Htio sam razgovarati o Romima koji su “jednom nogom u većinskoj zajednici”, oni uspješni, i shvatio da nema nade da će oni donijeti neku promjenu. Jer, oni niti ne žele da ih podsjećate da su Romi. Takav sram se usađuje desetljećima, stoljećima; na tome smo ipak ustrajno, priznajmo sebi, radili.
Važno mjesto romana jesu i oni pasaži o Jasenovcu. Kakav je odnos spram masovnih stratišta, gledano iz Vaše perspektive, danas na našim prostorima uzme li se u obzir sveprisutna revizija istorijskih činjenica?
Priča o Romima može se, između ostalog, čitati i kao priča o nepriznatim žrtvama. A mi živimo u kulturama poricanja drugih žrtava, gdje god da zabodete prst na karti ovog trusnog područja. Romska univerzalna žrtva je primjer kod kojeg niste u opasnosti da vas se zatvori u neki partikularni ideološki ključ čitanja. Kao što se koristi činjenica da je i povijest tekst ili narativ, pa ga se usklađuje s određenim ideološkim postavkama. A onda sve to zaboravi i nove konstrukcije prikaže kao prirodno stanje stvari. Oni koji nemaju infrastrukturu za tu ideološku produkciju (institute, sveučilišta itd.) završavaju kao slijepa točka povijesti u kojoj nema niti njih niti njihovih žrtava. Tako da pitanje Jasenovca u romanu ustvari fikcionalno tretira mehanizam povijesti i njegov odnos prema pitanju moći.
Oblak boje kože u svojoj strukturi je slojevit roman. Pored ranije navedenih segmenata, postoji u njemu niz mikropriča koje nam otkrivaju mnogo toga iz svakodnevnog, obično nevidljivog, života Roma. S obzirom na to da ste koristili dokumentarističku građu prilikom postavljanja strukture ovog romana, koliko Vam je to olakšalo gradnju fikcije, te ulazak u taj mikrosvijet?
Prethodnim odgovorom sam načeo meni bitnu stvar koju mogu ovdje nastaviti. S obzirom na moje znanstvene aktivnosti, nije mi stran sistematičan način prikupljanja građe (koji mi je jednako zanimljiv kao i sam čin pisanja), kao niti stručna literatura o identitetu iz sociološkog i književnoteorijskog aspekta. Time sam se bavio usporedno s dovršavanjem doktorske disertacije i za mene nije bilo nikakve razlike između ta dva načina rada. Zato roman volim predstavljati, unatoč opasnosti da bi to moglo odbiti širi krug čitatelja, kao fikcionalni oblik jedne disertacije. Uz dokumentarističku građu, istraživanje na terenu i razgovore sa živim ljudima, prikupio sam materijal koji je pomno prezentiran u romanu. Svaki lik, svaka situacija prikazani su tako da pokriju jedan segment problema. U njemu imate čistokrvne Rome i miješane, bogate i siromašne, Lovare i Kalderaše, praznovjernike koji gataju i modernu mladež, radnike i kriminalce, bjelopute i tamnopute...
Što god se kasnije dogodilo s romanom, ja sam prošao najstrašniji sud. Onaj romskog naselja na rubu zagrebačkog Borongaja, odakle mi je došla zahvalnica i gdje sam stekao prijatelje.
Koliko je činjenica da ste se bavili temom položaja i stradanja Roma, bez obzira na nesumnjive kvalitete koje Vaš roman, po mom mišljenju, ima, doprinijela tome da se o ovom romanu, više od tri mjeseca otkako je izašao, intenzivno govori? Mislim, prije svega, na onu opasnost egzotičnog govorenja, koje veoma često može stvari odvesti u, za pisca, posve krivu stranu.
Nadam se da je tekst moguće čitati na više razina, to jest, nadam se da sam ostavio dovoljno znakova pored puta. To jest roman o Romima, elementima njihove kulture i mučne svakodnevnice u suvremenim zajednicama ovih prostora, te o njihovoj zanemarenoj povijesti. Ali to je i roman općenito o sukobu tradicionalne i suvremene koncepcije identiteta. Kao i roman o odnosu povijesti i moći, te o mnogo toga još. Svjestan sam da ima čitatelja koji će se “nakačiti” na potrošenu projekciju Roma kao simbola egzotike, slobode, lutanja, i oni će doći do nekih novih saznanja. Svjestan sam i onih čitatelja koji, poput kolega koji su me odgovarali od obrade ove teme, znaju za opasnosti stereotipizacije koju ona nosi pa bi rado vidjeli kako sam se na njima poskliznuo u tekstu. Za sada, tek treći mjesec od objave knjige, vidim da se publika raslojava u ta dva smjera i da su i jedni i drugi uspješno zagrizli udicu. Tekst će ih odvesti tamo gdje nisu ni slutili.
Tržišna podatnost
Identitetski problem, kako ste već nekoliko puta pomenuli, takođe je neodvojiv dio ovog romana. Čini mi se da ovaj roman govori posve suprotno u odnosu na ovdašnje okamenjene predstave o identitetu, te da kroz svojevrsnu “identitetsku nestalnost” Roma svjedoči koliko je to neuhvatljiv i često promjenjiv segment našeg života?
U toj svojevrsnoj studiji o problemu identiteta, složenost problematike u koju sam zaronio, otežavajući sebi posao na sve moguće načine, svjedoči sama identitetska mapa glavnog junaka: on je Enis koji se lažno predstavlja kao Denis; porijeklom je iz Bosne, živi u Zagrebu; majka mu je Romkinja, a otac gadžo (nerom); on je Rom islamskog zaleđa koji živi među većinskim Romima Lovarima (katoličkog zaleđa); zanemaruje tradicionalno nametnuto romsko naslijeđe na koje ga obvezuje hraniteljica tetka Seniha kako bi se izborio na pravo identitetskog izbora itd. Takav lik provocira sve moguće granice tradicionalnih identiteta, takav lik je tip osobe od koje se poštenom nacionalisti diže kosa na glavi.
Konačno, s obzirom na pažnju koju je Oblak boje kože pobudio u javnosti, mislite li da književnost ima bilo kakvu moć u pogledu pomjeranja stvarnosti? Tačnije, dotičem se ovdje onog “vječnog” pitanja - kako književnost treba da se odnosi spram života?
Književnost je imala veliku moć, nekada davno, koristeći je u smjeru propitkivanja i borbe za dodatne prostore slobode, kao i u smjeru ideoloških projekcija marginaliziranih prostora i zajednica. Danas je izgubila i pozitivnu i negativnu moć jer se poput zadnje priležnice sva podala tržišnim zakonima. Srušili smo svaki oblik hijerarhije vrijednosti kako bismo oslobodili potisnute glasove, a nismo postavili nove. Takav vakuum je pogodno tlo za marketinške kampanje: svako smeće može biti budući klasik ako je tako procijenio marketinški tim koji posjeduje financijska sredstva. To je veliki poraz koji nam se potiho i iza leđa odvio na knjižarskim policama.
Čija ruka čupa nerazmrsivu paučinu sudbine
Đorđe Krajišnik, (sic!) časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, 12.12.2015.
“Oblak boje kože” slojevito je komponirana romaneskna struktura sastavljena od više pripovjedačkih linija. Svaka od njih bi mogla biti roman za sebe, ali i ne bi. Taj narativni melanž je više amalgam, nego konglomerat.
Kako i o čemu govori Oblak
„Kamera“ ovog romana snima veoma često iz ptičje perspektive. Teorija filma mogla bi nam pomoći da približimo još jedan Lujanovićev postupak u ovom romanu: autor „Oblaka“ se, naime, koristi „montažnim efektom preklapajućih oblika“, čestim u filmskim strukturama Dušana Makavejeva. To znači da se svaka nova scena ne odnosi samo na prethodnu odnosno iduću, već i na brojne druge scene unutar romana. To rezultira stanovitom dozom polisemije, koja, je li, omogućava različita čitanja romana.
„Oblak“ je priča o povijesnom stradanju Roma. Preciznije, o viševjekovnom i opšteprihvaćenom preziru spram Roma. Bez obzira na razmjere stradanja ovog naroda i nebrojane pogrome koji su ga pratili, sve se to doživljava kao nešto posve normalno. Prosto, Romi su takvi i nikako drugačije se ne može na njih gledati.
„Oblak“ je priča o mladiću Enisu, koji usljed nespretnog spleta okolnosti biva uvučen u nesreću tokom koje strada sin gazdarice kafića „Dvije palme“ u kojem je Enis radio kao konobar. Iz Enisove priče, iz priče o Enisu, iz njegovog bježanja (u ratom još-malo-pa-zahvaćenu BiH) pred razjarenom gomilom koja ga želi linčovati, lepezasto se otvaraju brojna neodgovorljiva pitanja. Enisova priča je priča o borbi sa vlastitim identitetom, sa potrebom da se iz tog prokletstva društveno odbačenog nekako iskorači. Ta borba između svog sebe i od-svijeta-nametnutog-sebe generator je nesreće.
Taj mladić radi sve kako bi se, kao sin Romkinje i „gadže“ (tako Romi zovu neromsko življe), dokazao, kako bi stekao status u društvu pripadajućeg. Ali mu ne ide. Sve te himerične kule od karata se nepovratno, nakon nesretnog događaja, urušavaju. Enis postaje prognanik koji kao jedini izbor vidi mogućnost da bježi. I to u potragu za ocem, Fabom, na romsko naselje Ćamića Brdo nadomak Travnika. Međutim, Enisova krivica uništava život ne samo njemu, već za sobom vuče cijeli niz komplikacija po njegovu sestričinu Sandu, koja jednako kao i Enis, zahvaljujući nešto svijetlijoj boji kože pokušava da iskorači iz začaranog kruga čovjeka manje vrijednog, te po cijelo zagrebačko-romsko Plinarsko naselje.
Pesimistična pobuna
Na osnovnu priču Enisovog bijega iz Zagreba, put Ćamića Brda u BiH, Lujanović precizno dodaje sloj po sloj priče, ne da bi onu centralnu tako fasadirao, već da bi u temu što preciznije uronio. Lujanoviću u tom procesu, kako mi se doima, jedino jeste važno da ništa, ni jednog trenutka, ne ispusti iz vida. Bez obzira na sve nesigurnost teksta, na sve one mračne niše pri prolasku kroz njega, sve one krive tragove na koje se pri pisanju može skrenuti. Pokazujući time da posve vlada strukturom svog romana, te da zna zašto ga piše.
Prateći Enisov bijeg, Lujanović nam daje presjek cijele istorije romskog stradanja, kako na ovim prostorima, tako i u okvirima cijele Evrope. Da bi to uradio, on uvodi nekoliko uporednih narativnih tokova. Prvi od njih jeste onaj Enisove sestričine Sande, koja nakon njegovog bijega ostaje u Plinarskom naselju. I biva u ovom romanu svjedok.
Najprije svjedoči o tome kako se, već u neposredno predratno vrijeme devedesetih, medijskom manipulacijom veoma lako stvara haos koji dovodi do toga da Plinarsko naselje veoma brzo poslije Enisovog bijega postaje romski geto. Taj geto okružuju bijesni građani, dušebrižnici koji žele pravdu, jer je prisustvo jednog takvog naselja za njih, nakon počinjenog nedjela, potpuno neprihvatljivo. Sanda svjedoči o prijetećem društvenom mehanizmu koji potpuno zaslijepljen mržnjom hoće sprovesti linč nad cijelim naseljem.
Kombinujući Enisov bijeg i razmišljanja, sa Sandinim strijepnjama i razmišljanjima, Lujanović daje dojmljiv prikaz unutrašnje strukture romske zajednice, ali i sveprisutnost romske samomržnje. Njihove potpune raspolućenosti između društvenih ograničenja, i vlastitih nemoći. Sandina i Enisova priča kao takve jesu pesimistična pobuna, pobuna protiv ukorijenjenih predrasuda, protiv cijelog sistema življenja te zajednice. Rastrgane između nedopuštanja i nemogućnosti uklapanja, prevazilaženja vlastitih i društveno uslovljenih ograničenja.
Hodom rijeka
Ono što posebno daje puninu ovom romanu jeste način na koji Lujanović gradi Enisovu priču. Bježeći prema Bosni glavni junak neprestano ide uz rijeke, nailazeći na brojna stratišta, iz čega pripovjedač stvara narativne rukavce ovog romana. Bježeći prema Savi Enis stiže do Jasenovca. Veoma simbolično, zvukovno dočaravajući prisustvo velikog broja lutajućih duhova umorenih, Lujanović nam priča o strahotama ovog logora. Ali mu ta epizoda služi kako bi nas uveo u brojna druga stradalništva i stratišta. Na tom mjestu otvara pisac ovog romana pitanja odnosa spram mjesta masovnih egzekucija, ali ne u smislu da nad njima, kako su naši pisci skloni, jauče i nariče.
Naprotiv, Lujanović uvijek nastoji, kroz Enisovo dugo putovanje do Ćamića Brda, u mizanscenu suptilno, ali ni najmanje neubjedljivo i naivno, dati zlokobnu atmosferu trenutka. Najkarakterističnije u tom procesu jeste slikanje nadirućeg rata. Jer, treba podsjetiti, nimalo slučajno, Enisov bijeg prema Bosni dešava se u trenutku kad počinje masovna ratna histerija devedesetih. Enis je tu dvostruko zarobljen lik. On od nasilja bježi u nasilje. Lujanović nam, međutim, nikada direktno ne govori o tome. Već se Enis kao neka utvara vuče bespućima između Hrvatske i BiH, a iza njega čitalac vidi kolone izbjeglica, vidi naoružane ljude, vidi odvođenja u logore, vidi ubistva. Lujanović ne dopušta da ga kolosalnost jednog događaja, kakav je rat, odvuče od njegove priče. Nigdje direktno ne poseže za predočavanjem onoga što dolazi, ali se to u romanu jednostavno osjeća. Prisutno je, visi iz oblaka.
Leš Jugoslavije u gepeku Mercedesa
Dio romana “Oblak boje kože” koji se odnosi na Enisovog oca Fabu, taksistu koji vozi generale Jugoslovenske narodne armije na posao u fabriku oružja „Bratstvo“, ovu priču dodatno usložnjava. I vraća nas na onaj filmski (Makavejevljev) postupak: da je gotovo sve (u ovom romanu) povezano sa svim. Bez uprošćavanja, bez jednodimenzionalnih veza.
Fabo je pijanica, gadžo koji živi među romima na Ćamića brdu. Ostavio je Enisovu majku pri porođaju i sve što ima u životu su njegov Mercedes 240 i dokumenti o stradanju Roma u Holokaustu. Fabo vjeruje, vozeći generale, da će na osnovu dokumenata koje posjeduje izdejstvovati ogromnu odštetu, jer samo Romi nisu obeštećeni zbog stradanja tokom Drugog svjetskog rata. I Fabo je, jednako kao što su to Sanda i Enis, čovjek koji želi da se iščupa iz vlastite nemoći. Sanjar i opsjenar koji u blatu Ćamića brda čeka ugodniji život. Sve mu je to uzalud, jer, sa starom varalicom – životom, ne ide ništa tako lako.
Na Fabin put se ispriječio mrtvi general Rastoković, koji umire u njegovom taksiju. Fabo sluđeno danima kruži pokušavajući naći najpogodniji način kako se riješiti leša. Leš trune, i raspada se u njegovoj „mečki“. Sve više ga onespokojava, te dovodi njegov veliki posao u pitanje. Ta Lujanovićeva groteskna scena, u kojoj taksista danima vozi mrtvog generala u svom automobilu još jedna je maestralna metafora opšteg raspadanja.
Taj mrtvi general JNA metonimija je raspadajuće Jugoslavije. To ponovo pokazuje piščevu sklonost da nekim, naizgled marginalnim i pomalo bizarnim detaljem, ispriča jednu veliku priču. U slikarstvu bi rekli: mise en abyme. Fabin očaj postaje potpun nakon što se na Ćamića brdu pojavljuje Enis. Bijesan, odlučan da sa ocem raspravi beznađe vlastitog usuda, Enis nakon kafanske svađe sa ocem pronalazi njegov Mercedes, dolazi do Fabinih brižljivo čuvanih dokumenata i gotovo ritualno ih pali. Ponovo srastanje! Sin spaljuje očeve nade, jednako kao što ih je otac začećem ruinirao sinu. Ponovo nerazmrsiva paučina sudbine, koju čupa nečija nevidljiva ruka.
Zlatne su ti kose, Margareto, pepelne su tvoje, Sulamit
Fabina groteskna priča o generalu i dokumentima koji će ga obogatiti dolazi nam kao spojnica sa ključnim dijelom ovog romana. Sa još jednim romanom u romanu “Oblak boje kože”. Sa pričom Roma Ramadana, logoraša u Auschwitz-Birkenau.
Lujanović u ovom dijelu romana još jednom proširuje prostor svog pripovijednog djelovanja. Radikalno mijenjajući pripovijedačku perspektivu. Naime, cijela Ramadanova priča o logoru, i pređašnjem životu, odvija se dok on pluta, bježeći iz nacističkog koncentracionog logora, niz rijeku Vislu. Slika je dojmljiva, stilski ispisana u svojevrsnom toku svijesti. To Ramadanovo putovanje Vislom, i taj prolazak kroz Holokaust, pored brda pepela, uz slike gasnih komora, razbijanja kostiju betonskim napravama, uz pretrpane vagone u kojima i mrtvi stoje na nogama i rijeku koja je toliko “zasićena” leševima i pepelom da jedva može da se valja od količine probavljene smrti, dovodi nas do pomisli da je, uistinu, moguće pisati poeziju nakon Auschwitza; štaviše i o samom Aušvicu.
O logorima je pisano mnogo. Ipak Lujanović uspijeva dati autentičnu priču, jezivo sugestivnu i onespokojavajuću. Koliko god da strahobalnost logora bila poznata, hladnoća sa kojom je Ramadan pripovijeda, jer je kao povlašteni logoraš kamiondžija imao mogućnost putovati logorom, još jednom podsjeća na razornost mašinerije logora. Gdje je veza Ramadana sa Enisom i Fabom? Lujanović je morao naći ubjedljivu analogiju, da bi struktura ovog romana, u svoj njegovoj slojevitosti bila održana. I pronalazi je. Ona je dvostruka. I iznova imamo neprestano i nužno usmjeravanje jedne priče na drugu i treću…
