U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Invisible Woman and Other Stories
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
-
Original language: Croatian
-
Pages: 192
-
Date of Publication: May 2018.
-
ISBN: 978-953266975-6
-
Original Title: Nevidljiva žena i druge priče
-
Type of Binding: hardback
-
Format: 204 mm
-
Weight: 290 g
-
Lowest price in the last 30 days: 0,00 € / 0,00 kn
There are some things in life we just don’t talk about. One of those things is aging, perfectly natural but often marginalized process humans experience in their life. Invisible Woman and Other Stories takes us on an intimate journey of facing unspoken things about aging, whether the stories speak about a woman dealing with family emotional baggage that sneaks up on us when we face a certain age, the death of one’s mother, illness of a woman’s husband, or human dignity and humiliation. By getting old, we lose enthusiasm, flexibility, dignity, perspective, hope, we become invisible. The stories, always written from a strong female perspective, enriched with the feminist point of view, depict intimate moments in one’s life and reach something deeply buried in us, making us rethink our own relationships with our close ones, parents and grandparents that are becoming helpless. Honestly and delicately written, Slavenka Drakulić’s stories depict everything that is silenced, emotionally hard and constrained, gradual and painful disappearance of a person.
What is Michael Haneke’s movie Amour in cinematography, Invisible Woman is in literature. Stories tend to illuminate blind spots of our society by capturing the invisibility of elderly, boldly portraying universal intimate thoughts that we always postpone. Shifting perspectives (first and third person, male and female views, different generations) and autobiographical and fictional elements beautifully intertwine in the narration and make the reader feel immersed in the text and dissociated from it simultaneously. Invisible Woman is an articulation of intimate experience that is usually unspoken of, and is read as a manifest of irreversible life loss or internalized rebellion against injustice of aging.
Rights sold to:
Macedonia, Antolog publishing house
Serbia, Laguna
Italy, Bottega Errante Edizioni
Poland, Biblioteka Analiz
'Ne bojim se starosti. Danas živim bolje nego prije 15 godina'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 8. 6. 2018.
U zbirci priča koju je upravo objavila Fraktura autorica se bavi temom starenja, a inspiraciju je, kaže, crpila iz iskustva ljudi koji je okružuju
U “Nevidljivoj ženi”, u Frakturi upravo objavljenoj zbirci priča o starosti, Slavenka Drakulić pripovijeda o starosti i popudbini koju ona sa sobom donosi, susretu s nepoznatom, novom, nevidljivom osobom, ostarjelim, svojim “ja” kojeg se uplaši njezina junakinja.
Starica majka žena je koja je u godinu dana, prošlo je puno od tada, izgubila odrasla sina i supruga, ostala joj je kći s kojom se (ne)razumije i koja, gledajući kako mati stari, prolazi svoj proces prihvaćanja nezaustavljivog.
Kult mladosti
Kći se boji majčine starosti; boji se pogleda na njezino nago tijelo, njezine slabosti: “Uplašila sam se jer sam tog trenutka u njoj vidjela sebe, skrvrčenu i smežuranu kopiju nje. Shvatila sam da je starost zarazna.”
Zatomljene ljutnje, minula razilaženja… o tome razmišlja dok nakon majčine smrti prolazi kroz njezinu ostavštinu u garsonijeri doma umirovljenika. Zaključuje da je majka, koja se šminkala i njegovala do posljednjeg časa, ne vjerujući ni sama da joj je 86-ta, “zaista bila mnogo mlađa od mene, jer ja sam se osjećala starom i prije nego me tijelo počelo izdavati”.
U jednoj od priča, dok govori o majci, pita se: “Zašto nam majke ne govore o tome kako se tijela s godinama mijenjaju, kako se ljepota srozava, o osjećaju gubitka i srama? Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koje prati sve veća ravnodušnost?” Autorica o tome kaže: “Ljudi ne vole govoriti o starosti zato što je to teško. Uz to, živimo u kulturi koja favorizira mladost, izgled, brzinu, snagu, poduzetnost pa se starci u nju ni na koji način ne uklapaju. Za razliku od tradicionalnih seljačkih kultura u kojima su živjeli u velikom domaćinstvu i imali svoje mjesto u obitelji i društvu cijeli život. Danas su stari ljudi teret obitelji i društvu. Naravno, postoje stručne knjige, studije i slično o starosti, postoje i priručnici za samopomoć uglavnom u anglosaksonskom svijetu, ali sad već i kod nas. Nevolja s tim stranim priručnicima je da pretpostavljaju dobro zdravlje, fizičko kao i financijsko. Oni su nama, bojim se, neupotrebljivi jer većina naših starijih ljudi, odnosno penzionera, živi gotovo na rubu siromaštva. A u književnosti ćete naći uglavnom biografije, poput one Joan Didion ili duhovite, autoironične priče Nore Ephron. Sve su to načini artikulacije jedne životne dobi.
Muškarci i žene
Meni je zanimljivo i da muški pisci koji pišu romane o starosti, poput ‘Slow Man’ J.M. Coetzeea ili ‘Everyman’ Philipa Rotha, čini se imaju manje zadrške prema toj temi. Nije čudo, jer za žene je s jedne strane u fizičkom smislu to dramatično gubljenje izgleda, dakle onog što kultura još uvijek najviše cijeni kod žena. No ipak se one, iako to manje tematiziraju u literaturi - u stvarnom životu, čini mi se, bolje prilagođavaju novoj situaciji. I dalje rade i brinu se oko obitelji, muža, djece, dok se muškarci osjećaju suvišnima nakon što odu u penziju i često pate od depresije. Naravno, sada zapravo govorimo o društvenom položaju starijih ljudi. Međutim, moja knjiga priča usmjerena je prema unutra, to su individualna ženska iskustva, moglo bi se reći intimne ispovijedi kojima je u središtu osjećaj usamljenosti i fragilnosti. Ipak vjerujem da će se mnoge čitateljice moći poistovjetiti s tim iskustvima.”
Što starost može poručiti zrelosti, što žena od 70 može poručiti onoj od 45?
“Bojim se da je ta vrsta međugeneracijske ženske komunikacije vrlo slaba. Ove mlađe nemaju ni vremena ni volje slušati priče a još manje savjete. To je doba kad mislite da sve znate bolje od starijih, zapravo najbolje. Starenje vam se čini daleko i strano, a cijela okolina, naročito mediji, idu vam na ruku jer vas uvjeravaju kako nikada nećete ostarjeti, samo ako se pravilno hranite, vježbate, uzimate vitamine, mažete lice ovom ili onom kremom protiv bora, strija, celulita... itd. Danas, uz sve te bezbrojne mogućnosti koje nudi industrija ljepote, skoro je sramota biti star!” govori Slavenka Drakulić.
Dobre i loše strane
Ne piše o njima, ali - koje su ljepote starosti? Ima li ih i od čega su satkane? “Nije mi bila namjera opisati sve aspekte starenja i starosti. Knjiga je nastala tako da sam malo bolje oslušnula priče ljudi oko sebe, mojih starijih prijateljica i poznanica i uvjerila se da ipak postoji potreba za potvrdom, u smislu da niste sami sa svojim osjećajima nevidljivosti i gubitka. Kad bismo mogli izmjeriti dobre i loše strane starosti - a to nije moguće - bojim se da bi prevagnuo osjećaj gubitka i suvišnosti a ne ispunjenja. Da, stariji ljudi vjerojatno posjeduju zrelost, pa čak i mudrost, ali kome to treba?”
U bilješci o piscu stoji da je Drakulić 1949. godište. Osjeća li se i sama - nevidljivom ženom, starom? Zašto je odlučila pisati o starosti? “Zato što me zanima fenomen, zato što sam i sama već u toj kategoriji. Nevidljivost? Mislim da je cijela moja generacija već postala nevidljiva i ima sve manje funkcija u društvu, ali ipak ima tu mjesta i za individualne osjećaje.
No možda postoji još i dodatni motiv za knjigu, jer ja sam sretna da sam dočekala ove godine. Možda mi je moja osobna situacija nekoga tko se vrlo rano suočio s opasnom kroničnom bolešću, dijalizom i dvije transplantacije bubrega omogućila da na starost gledam drugačije. Da se, na primjer, ne bojim starenja, da uživam u onome što mi je danas dano, a to je relativno stabilna zdravstvena situacija. Jer moj život je ustvari bolji nego prije petnaest godina, dapače. Pišem i putujem. Možda se malo više umaram, ali ustvari sam dobro i sasvim sigurno nisam nevidljiva ljudima do kojih mi je stalo.”
Predstavljena zbirka "Nevidljiva žena i druge priče" Slavenke Drakulić
Hina, tportal.hr, 11. 6. 2018.
"Sve su te priče jako emotivne i svaka je emotivna na drugačiji način. One pripovijedaju o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati", istaknuo je Serdarević.
Starost i starenje kao proces postupne dezintegracije i reprogramiranja postojećih spona sa sobom i drugima teme su nove knjige Slavenke Drakulić "Nevidljiva žena i druge priče", predstavljene u ponedjeljak u Zagrebu kao hrabro literarno suočavanje s iskustvom raspada života u kojemu stari ljudi na neki način za svoju okolinu postaju gotovo nevidljivi.
Zašto su danas, u suvremenom društvu koje ruši sve tabue, samo starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti, što se sa starošću događa s našim tijelima i našim odnosom prema drugima, i kako sa svime time izaći na kraj, neka su od pitanja koje Drakulić otvara u knjizi, objavljenoj u izdanju nakladnika Frakture.
"Riječ je o knjizi šesnaest priča o starosti, nevidljivosti, smrti mnogočemu što nas sve na ovaj ili onaj način pogađa", rekao je na predstavljanju u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) glavni urednik Frakture Seid Serdarević. U njoj Drakulić, kao što je to činila od svoje prve knjige, ponovno otvara teme i diskusije u društvu, dodao je.
Ona postavlja brojna provokativna pitanja: postajemo li sa starošću nevidljivi, kako se suočiti s boli, zaboravljanjem i sramom zbog starenja i, posebno, što – u vrijeme kojim vlada imperativ mladosti i ljepote – starenje znači za žene.
"Sve su te priče jako emotivne i svaka je emotivna na drugačiji način. One pripovijedaju o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati", istaknuo je Serdarević.
Anera Ryznar, docentica pri Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kazala je kako je riječ o sjajnoj, snažno potresnoj knjizi iz pera ikone hrvatskog feminizma, koja se čita kao "udarac u pleksus, ulazak pod kožu", a u kojoj Drakulić daje idealan literarni oblik tzv. "muškoga pogleda" – "pogleda koji ženskom tijelu upućuje dominanto patrijarhalna zapadna kultura koja ga u pravilu želi vidjeti kao mlado zategnuto jedro, plodno".
"Figura nevidljivosti žene u naslovu jedna je vrlo jasna i precizno odabrana metafora kojom se želi dijagnosticirati i prihvatiti društveni odnos prema ženskom starenju. Riječ je o temi koja je u prvome redu identitetska, intimna, subjektivna, ali kojoj Drakulić pristupa na jednoj široj društvenoj, sociološkoj, pa i filozofskoj razini, što joj omogućuje da joj pristupi fenomenološki, pa čak i kritički", rekla je Ryznar.
Postoji li uopće stara žena?
Ocijenila je kako je bila "odlična odluka ispisati tu knjigu kao zbirku, jer je to autorici omogućilo razmjenu različitih glasova i perspektiva, koja jest dominanto ženska, ali preko koje dobivamo uvid i u, na primjer, problematiku muškoga starenja".
"S druge strane, svima je poznato da je Slavenkin opus obilježilo probijanje tabua različitih vrsta, često vezanih upravo uz sferu ženske tjelesnosti, ali i činjenice da žensko tijelo nikada nije u potpunosti samo njezino, odnosno da se njegova ljepota, svrha, funkcija, pa i samo postojanje ustanovljuje negdje drugdje, u oku nekoga drugoga", rekla je Ryzner.
Pitanje koje se postavlja u većini priča je, ako je ženski identitet toliko čvrsto vezan uz kulturnu sliku njezina tijela – što se onda s tim ženskim identitetom zbiva u onome času kad to tijelo neminovno počinje starjeti, mijenjati se, odnosno, odbijati poslušnost, istaknula je.
"Drugim riječima, postoji li uopće stara žena; dakle, je li stara žena uopće žena? O svemu tome te priče govore, o gađenju pri pogledu na tuđe ali i na vlastito tijelo koje propada, ali koje i dalje osjeća žudnju za ljudskim dodirom. Junaci tih priča nastoje sačuvati svoje tijelo od zaborava, od propadanja", napomenula je.
Pretvaramo se u staklo
Drakulić je istaknula kako je željela pisati o onome o čemu svi tek nagađamo, o tome kako drugi osjećaju i proživljavaju svoju starost, što je nešto o čemu ne znamo ništa – samo se pitamo da li i drugi osjećaju kao i mi, ali o tome ne razgovaramo, i željela je o tome pisati s fokusom na iskustvo starosti žena.
To je zrapravo jedan mali izlet, jer nas kultura u tome smislu uvjetuje, "kultura u kojoj se cijeni mladost i u kojoj nastojimo biti vječno mladi, što je druga riječ za besmrtnost".
Trebalo joj je dugo da napiše tu knjigu, rekla je autorica, jer se nije imala na što osloniti u postojećoj literaturi, a ono što joj se činilo važnim je ući u tu temu duboko i iznijeti intimni doživljaj, "artikulirati iznutra i postići kod čitatelja osjećaj identifikacije s prozom, s tekstom, s osobama i doživljajima u knjizi".
"Bilo mi je najvažnije pokazati te neke vrlo dobro skrivene strahove, osjećaje. Ono što je osnovni osjećaj koji veže sve te priče je fragilnost – mentalna, psihološka, ali i fizički osjećaj fragilnosti; to kako se pretvaraš na neki način u staklo; ne samo da si proziran, nego si stvarno krhak", rekla je Drakulić.
Slavenka Drakulić (1949.) istaknuta je književnica i publicistkinja čije su knjige i eseji prevedeni na više od dvadeset jezika svijeta. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U svojim se publicističkim djelima uglavnom bavi postkomunizmom i ratom, a njezina knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Uslijedili su publicistički naslovi "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Oni ne bi ni mrava zgazili", "Tijelo njenog tijela" i "Basne o komunizmu".
U književnim je dijelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Kao da me nema", "Božanska glad", "Frida ili o boli", "Optužena", "Dora i Minotaur" te "Mileva Einstein, teorija tuge". Izdavačka kuća Profil objavila je njezine "Sabrane eseje" i "Sabrane romane".
Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima, među kojima su The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guardian, Neue Zürcher Zeitung i Eurozine.
Hrvati šute, a 'obiteljaši' su sve bliži cilju
Branimira Lazarin, Express, 8. 6. 2018.
Slavenka Drakulić uvijek govori, piše o onim temama društva u kojima žene nisu privilegirana strana. Ili o kompliciranim, delikatnim, ali i onim najtežim, međuženskim odnosima majke i kćeri, što je izrazila u romanu "Optužena" (V.B.Z,. 2012.), u kojemu je riječ o dubokoj, emocionalnoj traumi zlostavljane kćeri. U novoobjavljenoj zbirci priča u izdanju Frakture, Drakulić na svjetlo naše pažnje izvlači arome s kojima se nije ugodno sresti - činjenice starenja.
Prolaznosti, suptilnosti mijena kojima se borimo prihvaćati vlastitu fizičku dekadansu, blizinu kraja. Ponovno u mreži krhkih međuženskih, roditeljskih, međuljudskih linija, u zbirci "Nevidljiva žena" razmišljamo o perspektivi života koju društveni "hipe" ne doživljava "potentno". Nego posve suprotno, na putu "prema dolje". Slavenka Drakulić opet otvara svakodnevnu, naizgled "običnu" stvar - iako veliku i osjetljivu temu.
U vašoj novoj knjizi 'Nevidljiva žena i druge priče' iz različitih kuteva, ali istog, unutarnjeg 'ženskog' ishodišta, bavite se temom prihvaćanja starosti u retorici 'pitanja godina ili unutarnjeg osjećaja'. Naslovna priča odmah otvara srce tame tog životnog razdoblja, citiramo: 'Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže da se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a onda u sasvim prozirno'. Kad se, dakle, postaje 'starijom ženom'? Je li to relativna i duboko intimna stvar ili objektivnost koju je teško prihvatiti? U oba je slučaja o tome teško i čitati, a kamoli pisati, čini nam se...
Definicija starosti jest stvar kulture, a isto tako i osobnog doživljaja, težeg ili lakšeg prihvaćanje starenja. Ta dva aspekta jedan drugog ne isključuju, nego se dopunjuju. Je li lakše prihvatiti starenje u kulturi koja slavi mladost, snagu, brzinu, tijelo, izgled... - kao što je, na primjer, američka? Na prvi pogled, nije. Ali oni su razvili način da se nose sa starošću tako da vas uvjere da nikad niste stari, nego, dapače, slobodni ste da činite sve što se nekad željeli - popeti se na Himalaje, preplivati i slično. Problem je jedino ako nemate novca ni snage za takve poduhvate - ali zato postoje brojni priručnici koji će vas uputiti kako si pomoći. A u književnosti ćete naći zgodna djela, uglavnom humoristična, poput knjige Nore Ephron, koja će vam olakšati prihvaćanje vlastitih poteškoća. Meni je sve to simpatično, ali sam sklona promatrati starost s jedne druge pozicije, manje popularne, možda više primjerene istočnoeuropskoj tradiciji.
U društvu postoji običaj da se o starosti govori gotovo infantilno: kao o dobi 'zrelih godina', medicinskim rječnikom, ili praktičnim savjetima za slobodno vrijeme zajednice penzionera. Za muškarce reklama za Viagru, za žene hranjiva krema '60 plus'. Bez suptilnosti prema životu koji ističe vaša pripovjedačica kad kaže da joj se čini da 'otkriva novu dimenziju postojanja'. A ta dimenzija je, zapravo, duboka samoća? Je li neminovna?
Rekla bih da je kod nas situacija drugačija, nego, recimo, na zapadu. U duboko patrijarhalnoj i seljačkoj tradiciji stariji su živjeli u domaćinstvima zajedno s mladima i to se, zbog velike migracije u grad u doba industrijalizacije održalo i u socijalizmu. Staračkih domova je bilo malo i ljudi su imali grižnju savjesti smjestiti roditelje u dom, još nedavno je to bila sramota. Međutim, oni su imali važnu ulogu u brizi za djecu, sjetite se samo luksuza zvanog baka-servis. U suvremenom društvu stari ljudi nemaju funkciju, suvišni su i potrošeni. Kod nas su u goroj situaciji jer su im penzije premale za dom, a domova, onih koji se financiraju iz državne kase, naprosto nema dovoljno. Gore od samoće je siromaštvo, a najgora je samoća u siromaštvu. No sad govorim iz pozicije staraca u društvu. U knjizi uopće nisam ulazila u taj društveni aspekt. Bavila sam se individualnim doživljajima starenja i starosti, onim iščezavanjem osobnosti i blijeđenjem o kojem piše francuska spisateljica Annie Ernaux 'Je ne suis pas sortie de ma nuit', iz koje sam uzela moto knjige: 'Moja je majka postala bezbojna. Starjeti, to znači izblijedjeti, postati proziran'.
Koja je razlika između ženskog i muškog starenja? Sociologija starosti i starenja postoji kao teorijska disciplina, pokazatelj da mislimo razliku između roda i starenja. A životna praksa? I je li feminizam (kao najšire shvaćeni pojam, ako ga moguće tako uzeti) starosno diskriminatoran?
Društvo je još diskriminatorno prema ženama općenito - pogledajte samo razlike u plaćama za isti posao - a pogotovo prema starijim ženama u društvu u kojemu se ženu dopušta javno nazvati "drugotnom". Starije se žene osjećaju kao da postaju sve više nevidljive - čula sam to puno puta. S druge strane, muškarci se ipak teže nose sa starošću. Oni pate puno više već kad odu u penziju, osjećaju se nepotrebnima, nevažnima. Ipak je posao važan dio muškog identiteta. Žene statistički ne samo da žive dulje, nego se, čini mi se, bolje nose sa starenjem. I dok su zaposlene rade barem još tri posla uz rad, od održavanja kuće i kuhanja do brige za djecu. Ne vjerujem da im je ikad dosadno i da se osjećaju nevažnima zato što su u penziji. No intimni osjećaj gubitka, prije svega fizički osjećaj nemoći, nedostatka snage i volje, to je nešto drugo. Još ako se na to nadoveže bolest, onda je to i teret za obitelj. Nitko ne voli biti na teret, ali žene znaju imati osjećaj loše savjesti jer su naučile brinuti se za druge - a ne da se drugi brinu za njih.
U 'Nevidljivoj' se bavite neiscrpnom temom odnosa majke i kćeri: nedovršivim odnosom dviju žena. Kći tek u majčinoj starosti shvaća kauzalitet svojega odgoja i obiteljske povijesti: i to je neminovno? I kako to da se, generacijama po ženskoj liniji, ponavljaju gotovo jednake peripetije odnosa među ženama? Dok se figuru oca manje propituje, pliće se kopa za tragove očeve naravi? Ili ne možemo generalizirati?
Odnos majke i kćeri je, po mojemu mišljenju, jedan od najkompleksnijih odnosa i zato je za mene neiscrpna tema. Kao i obitelj, uostalom. U tom se odnosu malo što mijenja u emocionalnom smislu. Da, žene se obrazuju, rade, emancipirane su, ali većina njih emocionalno je ovisna o majkama. Postoje mnogi nerazriješeni osjećaji, situacije, neizgovorena pitanja, frustracije i neispunjena očekivanja. Odrastanje je za kćer i razumijevanje da majka nije samo funkcija, nego i osoba. Razumjeti i prihvatiti majku (ili kćer) kao osobu nije nimalo lako.
Kroz priče se proteže i zanimljiv, nježan odnos žene i muškarca - supruga. Ona je svjesnija svojeg staračkog 'statusa' i gleda njega, pomaže mu - više implicitno nego eksplicitno - u svakodnevici. A oboje se srame starosti. Žena pomaže muškarcu da prebrodi socijalne situacije srama. To vidimo svaki dan, ali ne primjećujemo?
Literatura uvijek, naravno, nameće individualni pristup. Priče u knjizi su u tom smislu takve o pojedincima i njihovim iskustvima. Međutim, muškarci kad ostare znaju biti zahtjevni poput djece, a žene pak imaju više iskustva s takvim situacijama. Naravno da će pomoći. No ne znam je li sram baš dobra riječ za taj osjećaj izloženosti. Možda je to u dubini prvenstveno najprije nemoć koju bismo svi rado sakrili. A u starijoj dobi, čini mi se, najvažnija je uzajamna podrška. Pomoć i solidarnost. Osjećaj da je nekome stalo do nas, ma kako nevidljivi bili za druge.
Jedan od jačih domaćih tabua je različit tretman muškog i ženskog djeteta u odgoju, o čemu također govori jedna vaša priča. Na razini domaće realnosti, nikakva novost u patrijarhatu. Relativna novost u domaćem patrijarhatu bila bi, primjećujemo, militarizacija omladine, ali bez razlike po spolu? Tu cvjeta nacionalistički patrijarhat?
Ah. Bojim se da ništa od toga nije naša specijalnost. Ni različiti odgoj djece ni porast agresije u društvu. A ni okretanje unazad, aktualizacija prošlosti. Ima toga još u našem okruženju, ali slaba je utjeha da ni susjedi nisu bolji.
Teško nam je postaviti aktualno pitanje, a da ga već niste nekako otvorili u svojim novinskim kolumnama. Ali uz rizik da se autoplagirate: koji su post festum učinci klerodesničarkse hajke na dokument Istanbulske konvencije? I tisuća potpisa koji zahtijevaju referendum o broju manjinskih zastupnika u Saboru? Što nas tu čeka?
Bolja budućnost, vjera u progres, u EU, svi su ti koncepti već neko vrijeme na kušnji. U Hrvatskoj vladaju neizvjesnost i strah od Drugoga, zbijanje redova, nacionalizam. Istanbulska konvencija poslužila je samo kao povod za pokušaj dobivanja političkih poena jedne konzervativne političke i društvene grupacije, a urodila je još većim podjelama. U općoj sumornoj slici, kojom ipak dominiraju ekonomski problemi, afera Agrokor i iseljavanje u potrazi za poslom, najgori mi se čini osjećaj da nema nade i da se išta može promijeniti nabolje. Ukratko, rezignacija.
Nedavne sunčane subote je u tri grada u Hrvatskoj održana parada 'Hod za život' gdje se, uz mnogo dječice i šarenih balona, društvu poručivalo: što točno? Što je 'još" poruka zagrebačke 'Povorke za život' u organizaciji katoličkih obiteljaša - uz najavljenu redukciju ženskih prava? Jer je slučajni prolaznik morao biti zbunjen kad ni riječi negativne konotacije nije bilo: 'samo ljubav'?
Ali redukcija ženskih prava je normalna posljedica nacionalizma i klerikalizma. Međutim, kod nas valjda još vlada iluzija da se situacija sa ženskim pravima neće promijeniti, unatoč evidentnim nastojanima raznoraznih konzervativnih udruga koje su prilično utjecajne. Trebali smo izvući pouku iz referenduma za promjenu definicije braka, ali izgleda da nismo. Jer takvih je inicijativa sve više, od 'Hoda za život', koji je protiv prava žene da odluči što će učiniti sa svojim tijelom, do pokušaja ukidanja prava manjina. Ono što se u ovim okolnostima pokazuje nenormalnim je vjerovati da se to neće dogoditi. Makar je paradoksalno glasati protiv prava na pobačaj baš sad, u času kad je jedna od najkatoličkijih zemalja u EU izglasala protiv za pravo izbora, čak i vjernici. Ostaje ultrakatolička Poljska, ali tamo su žene dobro organizirane - i Hrvatska, gdje to nije slučaj. Još gore, nema dovoljno svijesti o potrebi da se to pravo zaštiti, a ni organizacijskih sposobnosti da se ujedine sve snage. Nije problem da, kako vi kažete, obiteljaši hodaju i zalažu se za ovo ili ono. Naš je problem da oni koji misle drugačije, oni koji se zalažu za to da žene trebaju dobiti pravo na odlučivanje o svome tijelu i na druge odluke, ne čine ništa.
A kako da postavimo pitanje o statusu novinarstva... Poput tekstilne industrije, novinarstvo je srozalo cijenu rada i uništilo egzistencije svojim radnicima. Ne postoji feministički intoniran problem novinarke u društvu? Umorni od pojmova prekarnog rada i tržišne ekonomije, autotematiziramo: ima li smisla postavljati pitanje o suvremenom novinarstvu kao intelektualnom poslu?
Nema smisla, govoriti o tome značilo bi plakati nad samima sobom. Samosažaljenje nikome ne koristi, a usput rečeno, nemate se kome drugome žaliti. Naši problemi nikome nisu zanimljivi. Intelektualni poslovi su deklasirani i očito nepotrebni. Srozavanje kulture, znanja i obrazovanja je evidentno na svakom koraku. Imate osjećaj stihijskih promjena vezanih uz politiku, a ne ozbiljnih i promišljenih reformi u bilo kojem području, a to nije dobro. O dugoročnim posljedicama se ne razmišlja. No zaboravljamo da je rat bio relativno nedavno, a svaki rat iz korijena mijenja društvo i njegove vrijednosti. Uz to, proživljavamo i političku promjenu, odnosno demokratizaciju, ali i kapitalizam u najgorem obliku. Ako sve te elemente uzmete u obzir, nije čudo da se teško iščupati iz rupe.
Čime se, u proznom smislu, sad bavite? Postoji li ona 'velika tema' kojom se još niste stigli baviti?
Ne postoji. Uvijek pišem samo o malim temama. Štoviše - o malim ženskim temama. I ponekad, također iz 'žablje perspektive', o društvenim temama. Volim kratke forme, priče, eseje, komentare, reportaže... A sad je na redu nešto s temom promjena u Europi u posljednjih nekoliko godina.
Slavenka Drakulić : Nevidljiva žena i druge priče
Lora Tomaš, Moderna vremena Info, 13. 7. 2018.
Popis stvari koje treba ponijeti na put beskrajno je dugačak i proteže se na deset stranica istoimene i posljednje priče u novoj knjizi Slavenke Drakulić, koja tematizira starenje. Putovnica i europska zdravstvena kartica, arsenal lijekova, pismo liječnika, tri para naočala, vodootporna šminka i tekućina za skidanje iste, dugotrajan ruž, vate, turpijice i četkice, bilježnica i Kindle, najlonke od 50 dena itd. Mnogo je to stvari za kratki vikend izbivanja, osobito za neku koja iščezava, hlapi u čisti duh, kako se pak, suočena s vlastitim odrazom u ogledalu, osjeća nevidljiva žena u prvoj priči zbirke. U ovim, po mome mišljenju najupečatljivijim pričama u knjizi, dvije su žene na različite načine suočene s vlastitim starenjem. Slijede šok, nevjerica, ljutnja...
U uvodu knjizi Discourses of Ageing in Fiction and Feminism: The Invisible Woman (Diskursi starenja u fikciji i feminizmu: Nevidljiva žena, 2013.), feministička znanstvenica Jeannette King kaže da starije, društveno nevidljive žene mogu sebe učiniti vidljivima jedino prerušavanjem u mlađe – odjećom, frizurom, šminkom i kozmetičkim operacijama. Izuzete iz ove kategorije nevidljivih mogu biti jedino žene koje se bave nekom vrstom kreativnoga rada, zapazila je već i Simone de Beauvoir, jer se ženska vrijednost prečesto mjeri njihovom reproduktivnom sposobnošću.
„Sve to još uvijek stoji. Naime patrijarhat je, ispostavilo se, u posljednjih stotinjak godina samo potisnut, ali je živ i zdrav“, rekla mi je Slavenka Drakulić u razgovoru koji smo vodile putem emaila. „Samo se izražava na drugačije načine osim direktnom dominacijom muškarca u društvu i obitelji. Uzmite samo primjer #metoo fenomena, koji pokazuje da takvo ponašanje nije iščezlo jer muškarci, pogotovo oni koji su šefovi ili o kojima ovisi radno mjesto ili pak uloga u filmu, još uvijek uzimaju sebi razne seksualne slobode. Ljepota i mladost žena kao vrijednost po sebi nije nestala a industrija ljepote, od hrane do kozmetike, vježbanja, priručnika, mode i oglašivača živi od toga da ih uvjeri kako je njihova dužnost što duže ostati mladima. I muškarci bi se rado pomladili, ali su naravno svjesni da se njihova vrijednost mjeri drugim mjerilom, novcem.“
Ali i granica se ženske „starosti“ neprestano pomiče. Pedesetih je godina na ovim prostorima, primjerice, djevojka od dvadeset i nešto već bila ili riskirala ostati „stara cura“, a klimakterij je bio definitivna potvrda te „starosti“, otpisanosti. Medicinski je establišment također pridonio negativnom pogledu na postmenstrualno životno doba, pristupivši mu simptomatološki. Pionirka studija starenja Margaret Cruikshank pojam starosti (tj. naš odnos prema njoj) smatra društvenim konstruktom, svjesna da se ulaskom u starost kroči u sferu Drugoga. Cruikshank dodaje i da su obično žene te koje se označava starima, što ih stavlja u ranjiviji položaj, ali i da je žensko starenje „kao kineski ideogram koji znači i opasnost i priliku“.
„U našoj kulturi mladost je imperativ a starost neka vrsta sramote“, odgovorila mi je Drakulić kada sam je pitala što misli o tome. „Pogotovo uz sve mogućnosti koje stavlja na raspolaganje industrija ljepote. Ipak, starost je samo jedno životno doba kao i sva ostala a kultura mu pridaje ovo ili ono značenje, ovu ili onu vrijednost. U tom smislu jest društveni konstrukt. U nekim društvima, pogotovo na selu, starije žene imaju svoje mjesto u obitelji, pa čuvaju djecu i kuhaju i tako olakšavaju život mlađim zaposlenim članovima. Dakle, i dalje su korisne. I ne samo to, nego su ih ranije držali i mudrim članicama zajednice koje su mogli pitati za životne savjete. Ali proširena obitelj nije više urbani fenomen i time neproduktivni starci gube ulogu. Naravno da osjećaju da su na teret obitelji, koja ih, zbog toga jer su zapostavljeni od društva, mora pomagati.“
U viktorijanskoj književnosti gotovo da nije bilo heroina starijih od četrdeset, piše King. Zrelije protagonistice romana učestalija su pojava tek od sedamdesetih naovamo, i u Europi i u Americi a u bajkama Zapada zrelijim se ženama i staricama redovito dodjeljuju uloge vještica i zlih kraljica.
S obzirom da je starenje rijetka i teška literarna tema, za pisanje zbirke Nevidljiva žena Drakulić, kaže, i nije našla uzore u književnosti, osim u ponekim autobiografijama, kao onima Katharine Hepburn i May Sarton. „Možda roman The Diaries of Jane Somers koji je 1984. – zanimljivo – Doris Lessing objavila najprije pod pseudonimom.“
„Takozvane ‘teške’ teme smatram svojom specijalnošću“, kaže Drakulić. „Za nekoga su te teme i mučne, od silovanja do ubojstva majke, od bolesti do teških života historijskih ličnosti, od ratnih zločinaca do, evo, starosti“. Dodaje i da se poteškoće oko pisanja manje odnose na temu, a više na samu formu, što je bio slučaj s knjigom Nevidljiva žena. „Naime dugo sam se kolebala hoće li to biti roman ili priče. Zaključila sam na kraju da je to previše emocionalan materijal i da se u obliku priče ova tema nekako lakše svlada.“
„Klasične se feminističke autorice koje pišu o starosti, od Simone de Beauvoire do Germaine Greer i Naomi Wolf, zadržavaju na socijalnoj i historijskoj uvjetovanosti ženskog položaja“, nastavlja Drakulić. „Čini mi se da suvremene spisateljice o starosti pišu posredno, okolišno, opisujući bolest najbližih. Više sam se oslanjala na priče koje sam čula. Takvih je priča mnoštvo samo ih nema tko slušati. Jeste primjetili kako u apoteci ili ponekad u dućanu u susjedstvu starije žene vole popričati s blagajnicom? Osjećaju potrebu komunicirati jer su usamljene. Ili u čekaonici kod doktora. Tamo svašta čujete, ako znate slušati.“
U priči „Kolač od jabuka“ udana se žena upušta u aferu s mlađim muškarcem, svjesna da je njezino tijelo kojim upravlja žudnja istovremeno izdajica, razlog zbog kojeg će žudnja među njima nestati kao što se i pojavila. U svome dnevniku pjesnikinja Divna Zečević piše da je nezamislivo da starija žena ima mlađega ljubavnika, dok će si muškarci na takvim ljubavnicama međusobno čestitati, pohvalivši usput njihov besprijekoran ten ili tako nešto.
Márquezova novela Sjećanje na moje tužne kurve (2004.) prati novinara u devedesetoj zaljubljena po prvi put u životu i to u mladu prostitutku, a roman Amosa Oza, The Same Sea (Isto more, 1999.), udovca Alberta koji se zaljubi u djevojku svoga sina koji je otputovao na Istok. Zanimljiva je i perspektiva Marguerite Duras koja u svojoj sedamdesetoj objavljuje autobiografski roman Ljubavnik (1984.), u kojemu detaljnije i intimnije piše o svojoj tinejdžerskoj vezi s dvanaest godina starijim Kinezom.
“Teško je pisati o žudnji a da ne ispadne ironično ili pak patetično. To je tabu, kao uostalom i sama starija žena. O žudnji nitko nije pisao tako dobro kao Duras”, kaže Drakulić.
Durasin je Ljubavnik isprva bio zamišljen kao album obiteljskih fotografija s komentarima. Priča „Album bez fotografija“ iz zbirke Nevidljiva žena ujedno je i propitivanje značenja fotografije. Vrijeme bez fotografija je tamno mjesto, zaključuje naratorica koja ne prepoznaje većinu ljudi s obiteljskih fotografija koje posjeduje. U knjizi Svijetla komora – bilješka o fotografiji (1980.), nastaloj u procesu tugovanja za majkom, promatranjem njezinih starih fotografija, Roland Barthes piše da nema ničeg prustovskog u fotografijama, da one ne prizivaju prošlost, već samo potvrđuju da je ona doista postojala. Na različite načine, i Drakulić i Barthes se pokušavaju uhvatiti u koštac s nelagodom i neodređenošću koju fotografije sa sobom donose.
“Činjenica je da jedino na fotografijama vidite otjelovljenu svoju i tuđu prošlost”, smatra Drakulić. “Doslovno, kako je vaše ili neko drugo lice, tijelo, ranije izgledalo. I to viđeno izvana. To naravno mora utjecati na doživljaj sebe, na razmišljenje o prolasku vremena, o tome kako vidite sebe i kako vas vide drugi, što ne mora biti ugodno. Ponekad čak podsjećaju na neku neugodnu uspomenu. Fotografije jesu način povratka u prošlost a to iskustvo vjerujem da ponekad može biti traumatično.”
U uvodnoj priči zbirke nevidljiva žena prepričava traumatičan susret s vlastitim odrazom u zrcalu. Feministička teoretičarka Kathleen M. Woodward tvrdi da se ovdje radi o težnji za odbacivanjem vlastita odraza, o negaciji tjelesnih promjena uzrokovanih protokom vremena te da su u kulturi Zapada, u tom slučaju, sva ogledala potencijalna prijetnja. U starosti dolazi do neusklađenosti svih tih slika, dodaje Woodward, do triangularnoga fenomena koji uključuje poglede drugih te dvije slike koje imamo o sebi, unutarnju i onu u ogledalu.
„Pitam se, kako bi izgledala svijest o sebi da nije izmišljeno ogledalo tj. oličenje pogleda drugoga“, komentira Drakulić. „Da ne gledamo sebe kako nas gledaju drugi? Naš vlastiti pogled čini nas ponekad, na čas, neprepoznatljivima ali pogled drugih je taj koji nas čini nevidljivima. A ogledalo se više ne može okrenuti prema zidu, prekasno je za to.“
Priče u zbirci Nevidljiva žena, bez obzira na feministički predznak, bave se i ženama i muškarcima, a čitaju se i kao zapisi, fragmenti ispovijedi, ulomci eseja ili dnevnički tekstovi likova koji ih nastanjuju. Polazna i završna točka svake od njih je gubitak. Moguće su stoga tempo i ton naracije u prvom ili trećem licu prilagođeni: nema tu dramatičnosti, nizanja preokreta ili sasvim nepredviđenih događaja. Naprotiv, sve je utišano i umjereno, a jezik ogoljen i nepretenciozan. Osluškujemo unutarnji svijet likova koji gubi koheziju i uporište u vanjskome; upoznajemo žene i muškarace koji haluciniraju na lijekovima, podjetinjile ili deseksualizirane, koji se (ne) snalaze na prošupljenom terenu sjećanja. Tijela su inkontinentni izdajnici kojima je dodir nasušan; naslijeđene bunde od nerca, servisi i zidni satovi simboli istrošene taštine i osjećaja za lijepo, života predanih na inventuru. Suvereno baratajući materijalom, Drakulić tako opaža i popisuje, pametno i pitko uvodeći temu starenja u naše književne razgovore.
Priče o različitim aspektima starosti
Marinko Krmpotić, Novi list, 22. 7. 2018.
Nakon što je pred dvije godine objavila sjajan biografski roman »Mileva Einstein, teorija tuge«, ugledna hrvatska književnica Slavenka Drakulić u svom je novom književnom iskoraku promijenila i temu i književni rod pa nakon romana o iznimno teškom i nepravednom položaju žene, sada čitatelju kroz formu klasične kraće pripovijetke nudi obradu teme starosti.
Autorica to čini kroz šesnaest pripovijedaka od kojih je baš svaka vezana uz muke i tugu starosti, a nekolicinu njih u još čvršću cjelinu veže činjenica da obrađuju život obitelji koju uz pripovjedačicu čine njena majka, otac i brat o kojima piše u različitim razdobljima obiteljskog života - od rane mladosti kad zbog sukoba s ocem napušta dom, pa do trenutaka kad joj, nekoliko desetljeća kasnije, umire majka koja je poprilično nadživjela i supruga i teško bolesnog sina. Iznimno bitan dio tog konceptualnog pristupa temi svakako je i to što ni u jednom trenutku Slavenka Drakulić svojim likovima ne daje imena, nastojeći time ne obezvrijediti svoje likove, već ih dići na jednu opću razinu čime se naglašava univerzalnost njihovih sudbina, bolje reći problema starosti koji čovjeka ostavlja samog, krhkog, nezaštićenog te – kako i glasi dio naziva ove zbirke pripovijedaka – nevidljivog.
Treća životna dob
Uz pripovijetke (»Nedjelja je tiha i siva«, »Pospremanje«, »Otac sjedi na dnu stepenica« i »Prodaje se kuća«), u kojima kroz opis života spomenute neimenovane obitelji govori o starosti i prolaznosti, autorica i kroz opise brojnih drugih životnih situacija ilustrira teško doba starosti. Tako u uvodnoj, ujedno i naslovnoj pripovijetci, svjedočimo šoku spoznaje starosti nakon pogleda u ogledalu i shvaćanja da nas takvima vide drugi, a sami se smatramo bitno drugačijima. »Nije to ništa« i »Kratka zimska šetnja« donose gorčinu i tugu spoznaje zbog nemogućnosti kontrole sjećanja, odnosno mokrenja. »Hlače na rasprodaju« i »Neželjeni svjedok« priče su o podsmijehu kojem su zbog starosti izloženi ljudi treće životne dobi u svakodnevnim situacijama kad kontaktiraju s drugima, a »Kava više nema isti okus« sjajna je mini studija osamljenosti nakon desetljeća bračnog života.
Još i bolja »Kolač od jabuka« donosi nam priču o djelomično uspješnom pokušaju ostvarivanja ljubavne veze starije žene i (znatno) mlađeg muškarca, a sjajna »Plave tablete« raznolikost tema vezanih uz starost obogaćuje i motivima bračne nevjere, pri čemu žena svoju opravdanu sumnju u suprugovo »šaranje« odlučuje zanemariti i ne reagirati jer – ionako nije važno. Naravno, svaku priču uz opisana zbivanja prate i razmišljanja o starosti i životu, pa tako čitamo kako je starost obojena tugom i sivilom ne samo zbog sve brojnijih problema fizičke naravi, već i stoga što, kaže Slavenka Drakulić, prestaješ biti važan, blijediš: »Muškarci te gledaju, ali te ne vide – gledaju kroz tebe. Što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svog postojanja?«, pita se autorica i dodaje konstataciju – »Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više – blijedim.«.
Slavenka Drakulić piše o vremenu u kojem je starost sramotna, gotovo poput kuge: »Starost je, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost« pri čemu – ne uvijek, ali najčešće – ni najbliži nisu od velike pomoći i najradije se žele maknuti od svega vezanog uz starost koja je opterećujuća, naporna i teška. »Što naš sin zna o samoći, o praznini u meni nakon smrti...«, s blagom se gorčinom pita junakinja priče »Kava više nema isti okus« ne zamjerajući sinu ništa, ponajprije stoga jer će najvjerojatnije i on doživjeti ono što ona sada doživljava.
Kronike nestajanja
Svoje »kronike nestajanja« Slavenka Drakulić piše najčešće u prvom licu, a uz pripovijedanje znatan je dio teksta blizak esejističkom načinu izražavanja jer donosi razmišljanja i promišljanja o starosti. Iako su u prvom planu subjektivni stavovi o prolaznosti i starosti, autorica se u odličnoj »Prodaje se kuća« dotiče i suvremenih društvenih zbivanja vezanih uz ratno i poratno doba te odnos prema onima koji su bili na »krivoj« strani. Također, iako u većini pripovijedaka prevladava ozbiljan ton i realističan pristup, u nekoliko navrata svjedočimo i uspješnom blagom crnom humoru i ironiji (»Neobična nezgoda u hotelskoj sobi«, »Kolač od jabuka«, »Plave tablete«), koji vrhunac doživljava u odličnoj završnoj »Popis stvari koje treba ponijeti na put« u kojoj nakon gotovo dvosatnog pripremanja za vikend putovanje neizostavnih stvari i njihovog postavljanja na stol, junakinja sve to rukom »pomete« sa stola svijesna činjenica da bi možda najbolje bilo – ne putovati. Jer, opterećenje i problemi sve su veći zbog godina.
Naravno, u svojim pričama o različitim aspektima starosti Slavenka Drakulić je, kao i inače u svojim knjigama, veliku pažnju posvetila tijelu – posebice ženskom tijelu pri čemu je vrhunac priča »Nedjelja je tiha i siva« u kojoj junakinja gledajući golo tijelo svoje 86-ogodišnje majke doživljava šok shvaćajući kako je i ona na putu prema takvom izgledu – »Ona se ne bi smjela pokazivati. Ja ne bih smjela gledati.«, kaže pripovjedačica u jednoj od niza vrlo dojmljivih scena ove zbirke koja će za znatan krug čitatelja biti mučna, šokantna, čak i incidentna. Nije. Kao i obično, Slavenka Drakulić napisala je »samo« iskrenu, direktnu i istinitu knjigu.
Kako se suočiti s licem u zrcalu, a ne izgubiti razum i tlo pod nogama
Davor Špišić, Jutarnji list, 6. 8. 2018.
Glamurozni francuski cinik Frédéric Beigbeder otprilike je napisao da današnji teror opsesivne mladosti s društvene ljestvice odbacuje i šesnaestogodišnjakinje kao “starice”, jer im “gravitacija već djeluje na cicke”.
Slavenka Drakulić u svojim izvedbenim alatima ne bira brutalni cinizam, ali je često suptilno (auto)ironična u komponiranju moćne zbirke priča o rečenom društvenom teroru nad životom. Današnji svijet grca u nametnutoj histeričnoj kompetitivnosti jednokratnog, fastfood uspjeha ili sintetički generirane ljepote.
U takvom društvenom ozračju (za što jednaku odgovornost imaju upravljačke elite i medijski lažirana virtualna stvarnost) egoistično i neodgovorno se briše bilo kakav međugeneracijski kontinuitet. Iskustvo, uložen rad ili nataloženi izazovi i vizije, postaju posve nepoželjni. Tipke za resetiranje i recikliranje ljudi kao otpada, pritišću se olako, bez imalo odgovornosti i empatije.
Tabu starenja
O toj velikoj, globalnoj tabu temi odlučila je pisati Slavenka Drakulić. I učinila je to maestralno. Proizvela je šesnaest priča, ovijenih oko egzistencijalne jezgre životnog zenita, ni trenutka ne gubeći spisateljske koncentracije. Drakulićeva, u ritmu svoje gladne ljudske i spisateljske znatiželje, nimalo ne robuje high conceptu. Nego izazovno i riskantno stvara osjetljivi autorski mikroskop. Beskompromisno njime ulazi pod svoju i naše kože, u vrhunskoj izražanoj formi, pronalazeći evolucijski smisao životnog maratona. Osviješteno istražujući sve njegove misterije, žudnje, obmane i nade.
“Pitate me što me toliko uznemirilo. Kako bih vam to opisala...? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha”, briljantan je početak “Nevidljive žene”, uvodne i trasirajuće priče iz istoimene knjige. Atmosferom nekog melankoličnog svakodnevnog horora autorica sugestivno, na samom startu, uzbudljivom spisateljskom vještinom otvara taj izdajnički osjećaj. Svrdlajući čovjekov crv nagrizajuće sumnje, crv gubitka identiteta s kojim ćemo se bez olakotnih najava svi jednoga dana suočiti. I svakome će pojedinačno ostati onoliko praha koliko još uspije zagrabiti da se izbori s odrazom u ogledalu i ostane na nogama.
“Postoji li uopće određeni trenutak kad čovjek može reći - evo, sada sam ostario? Je li starost pitanje godina ili nekog unutarnjeg osjećaja?” piše Drakulićeva u priči “Neželjeni svjedok”, senzibilno podsjećajući (ako smo u međuvremenu zaboravili tu jednostavnu formulu) da fenomen starosti/predaje/odustajanja nije uvijek nužno vezan za anatomiju i biološki vijek.
Strukturno je riječ o samostalnim, zaokruženim pričama čija kvalitativna temperatura i unutrašnja dramaturgija ne opadaju ni jednim pasusom. No, zahvat autoričine imaginacije, posebice u izboru i dubinskom suosjećanju s licima koja izmaštava, itekako je moguće tumačiti kao romanesknu cjelinu. Prebogate su rane, tjeskobe, ožiljci, lomovi... kojima Drakulićeva orkestrira u labirintima svojih udarnika. Pritom nikako nije popustila zovu patetike, mitologiziranja ili žrtvoslovnog zdvajanja nad starošću. Dapače, lucidno analizira i sebičnost staračkog svođenja računa, konstantne izmjene perspektive krivnje, teške obostrane bitke i nepravde između roditelja i djece.
Namjerni zaborav
Demencija nije samo klinička slika umiranja memorije (“Bit će mi lakše kad se više ne budem mogla sjetiti da se ne sjećam”, kaže protagonistica priče “Nije to ništa”) nego se ovdje javlja i kao stanje onih namjernih zaborava, sitnih podvala ravnodušja kakve bližnji jedni drugima nerijetko čine. U svom intrigantnom opusu Slavenka Drakulić postojano je posvećena freskama tjelesnosti, vibrantnim tajnama seksualnosti. Ovdje postiže savršen učinak demaskirajući u društvu tabuizirano pravo na užitke strasti u jesenima života (priča “Kolač od jabuka” djeluje kao inverzija njezinog romana “Božanska glad”), posebice kad se ruši još jedan socijalno nametnuti tabu i posegne za mlađim eliksirom: “Gleda ga. Malo je zadihan, žurio je. I čelo mu je orošeno, unatoč hladnoći. Njegovo visoko čelo. Glatko, bez ijedne bore, čelo zgodnog, mladog muškarca. Skreće pogled, čini to ponekad kad vidi da ga predugo promatra onim pogledom. Kao da je gladna...”
Temom krajnjih etapa životnog maratona knjiga “Nevidljiva žena” bavi se razornom jednostavnošću. Tužnim i gorkim opažajima ljudskih bića ulovljenih u zamke vlastite prolaznosti. No, valja istaknuti još jednu staračku sablast (priče “Pospremanje”, “Prodaje se kuća”) a koja je specifična za naša tranzicijska iskustva. Ovdje se, naime, sve rođene tamo negdje do polovice 80-ih 20. stoljeća tretira kao neželjene svjedoke prethodnog sistema. Kao socijalističke okamine koje pamte da 90-ih vremenski tajmer nije mogao tek tako biti vraćen na nulu, a prošlost deratizirana ognjem i mačem. O toj nelagodi ove zajednice koja ne zna što bi s tim svjedocima odrješito govori Slavenka Drakulić, sjajno opisujući njezine nesagledive društvene posljedice.
Starost danas, sama po sebi, nije vrijednost, jedino je teret. Vrijedna je samo ako starci mogu biti potrošači
Karmela Devčić, Globus, 10. 8. 2018.
Pet toplijih mjeseci u godini Slavenka Drakulić provede u istarskom Sovinjaku, nedaleko od Buzeta. Zimi je tamo dvadesetak ljudi, ljeti ih je duplo više. Ostatak godine Drakulić uglavnom dijeli između Zagreba i Stockholma. U Sovinjaku, makar je kolovoški petak, konoba Sancta Terra ne radi. Konobarica nas pušta na praznu terasu s koje puca pogled na Čičariju. Utješno piri povjetarac, a daju nam i dvije čaše vode. Terra Sancta odmah je preko puta crkve sv. Jurja, pod istim krovom je i mjesni odbor i lokalni pikado klub Sova.
“Volim tu poziciju da sam i u Hrvatskoj i u Švedskoj. Biti na rubu, jednom nogom ovdje, drugom tamo. Jer, tako se puno jasnije i više vidi, kad si izmaknut. Mislim da je to za pisca jako dobro”, govori Drakulić.
Ima tome skoro da je Fraktura objavila njezinu zbirku priča o starosti i onome što sa starošću stiže. Naslovljena “Nevidljiva žena” izgrađena je od emocija, misli i situacija koje starost donese onima koji ostare, ali i njihovim bližnjima. Majka je ostarjela, a kći pripovijeda što znači susret s majčinom starošću. Ili supruga priča o mužu kojem je starost izbrisala statusne simbole i mnogošto od onoga što sa statusom ide. Razne perspektive, različiti ljudi i – starost.
Dugo ju je, kaže Slavenka Drakulić, zaokupljala tema starenja, znala je da će pisati o njoj.
“Počela sam o tome razmišljati prije sedam, osam godina, ali je potrajalo dok sam pronašla pravu formu. U međuvremenu sam napisala ili završila dvije, tri druge knjige, a ova je čučala u pozadini, čekala da dođe na red. Nije to samo tema starosti i ženske starosti, tu je i odnos s roditeljima kad se razbole, ostare, umru, kad se osjećaš odgovorno za njih, kad prerasteš fazu u kojoj si ti dijete, a oni roditelji ili fazu u kojoj ste nekako ravnopravni, i kad dođe vrijeme kad se čovjek osjeti odgovornim za njih, jer su ostarjeli. Moraš se brinuti o njima, pitaš se hoćeš li ih smjestiti u dom, počinju rođaci umirati… To je i kao tema u literaturi jako zanimljivo, malo je, doduše, o tome pisano. Ili se barem meni tako učinilo kad sam tražila stranu literaturu, tragala za knjigama koje bi mi pomogle, inspirirale me… Nisam se baš mogla osloniti na puno napisanog.”
U Hrvatskoj je u razmaku od samo nekoliko mjeseci dvoje pisaca bitno različita opusa, Drakulić i Pavao Pavličić, objavilo knjige o starosti. “Pavličićevu knjigu nisam pročitala, ne mogu o njoj govoriti. To nam se i generacijski nametnulo kao tema. No, to su posve sigurno dvije različite perspektive i dva različita načina pisanja. On o starosti piše iz muške, ja iz ženske perspektive.”
U zemlji koja demografski stari, ekonomski osiromašuje, duhom kopni, Drakulić kaže da nam nije nužno očekivati više knjiga o – starosti, starenju, da se društvena zbilja ne mora nužno zrcaliti u književnoj produkciji.
“Uzmimo kao primjer prozu o ratu - jako je dugo trebalo da se takva pojavi u suvremenoj Hrvatskoj. Odmah nakon rata, od 1995. do 2000., vrlo je malo pisano o tome. Tek kasnije u nas dolazi do eksplozije proze o ratu. Dakle, ne bih rekla da društvena zbilja nužno nameće književne teme. Možda je drugačije kad se radi o publicistici, ali ako govorimo o fikciji, tu zakonitosti nema. Ni ova moja knjiga ni na koji način nije motivirana demografskom i socijalnom situacijom u Hrvatskoj.”
Kako se starost kao tema nametnula u njezinu autorskom svijetu? “Nikad ne znate odakle teme dolaze. Ljudi često pitaju kako vam je nešto palo na pamet, odakle je došlo. Zanima ih kako netko piše, je li to ujutro, navečer, koliko vremena treba, žele čuti te tehničke detalje... Nešto se u životu dogodi, nešto vas razveseli, potrese, pročitate nešto, pisac je poput nekakva akumulatora, sve skladišti negdje u glavi, u emocijama, u memoriji, a kada će se nešto od toga nametnuti kao tema, ne možeš znati. Ne znam što je meni bilo okidač da se bavim starošću, nisam sigurna da su to moje godine. I za bilo koju drugu temu nisam sigurna kako mi se nametnula, to više ne pamtim. No, kad ljudi pitaju koliko često pišem, kakva mi je rutina pisanja, u tome je skriveno i jedno drugo pitanje - kako čovjek stvara, odakle dolazi kreativnost, što je talent, odakle dolazi, nasljeđuje li se ili je bogom dan, je li stvar nekakvog specijalnog treninga, školovanja… Iz moje perspektive najvažnija je - disciplina. Jer, mnogi imaju briljantnih ideja, poznajem puno talentiranih ljudi koji su malo napisali, jer nisu imali discipline da svaki dan sjede i rade.”
Piše, kaže, svaki dan. “Čovjek kojem je pisanje i profesija i vokacija, a ja sam novinarka i spisateljica, nikad ne piše samo jednu stvar. Uvijek imate ili nešto naručeno, ili ste nešto obećali isporučiti, ili nešto planirate napisati, ili morate napisati neki tekst koji treba poslati ili je neka konferencija u pitanju. Uvijek je puno posla. I nema druge nego - pisati. Svaki dan treba nešto od toga napisati, napraviti. Nemojmo zaboraviti čitanje, čitanje je ključno za pisanje, bilo da čitaš knjige koje su ti potrebne za to što radiš ili nešto drugo. No, ne čita se više iz zabave, jer se ne stigne, čita se uglavnom ono što je na neki način vezano uz ono što pišeš. Disciplina je opet ključ. Samodisciplina. Jer, pisanje traži samodisciplinu i ustrajnost.”
Penalizira li društvo više žensku nego mušku starost, je li ženama teže i starjeti? “Što se žena tiče - kakva im je pozicija u manje ili više patrijarhalnom društvu, takva im je i starost. Logika je vrlo jednostavna. U takvom društvu za žene je najvažnija mladost i ljepota. Kakva im onda može biti starost!? Tad i ne mogu postati ništa drugo nego sve više nevidljive. Nisu posebno žene penalizirane u starosti ili nisu penalizirane više nego što su inače. U sistemu u kojem dominiraju muškarci, žene nisu bile jednakopravne čak ni kad su formalno imale jednaka prava. Da i ne govorimo o tome da se sad ta neravnoteža ponovno mijenja, i opet sve više na štetu žena.”
“Ali, kad starost dođe, žene se bolje snalaze, bolje stare nego muškarci, jer uvijek imaju više uloga, rade, brinu se za kuću, djecu, za svoje roditelje. Odlazak u mirovinu za njih ne znači gubitak smisla postojanja. Kaže mi jedna gospođa: ‘Sad mi je puno lakše otkako ne moram ići na posao, jer sve ono što doma i inače obavljam sad mogu raditi mirnije, baviti se kućom i unucima, ali i ići u kino, čitati…’ Može biti da je to jedan od razloga zašto žene žive duže od muškaraca. One se naprosto i dalje osjećaju korisnima. Nađu si smisao. A muškarci često svoj životni smisao gube odlaskom u mirovinu, gubljenjem društvenog statusa koju su imali dok su bili zaposleni. To je druga strana medalje dominacije u društvu, kad se nađeš bez funkcije po kojoj si bio netko i nešto, odjednom ostaješ izgubljen. Ako ti je smisao bio zarađivati, graditi karijeru, kad padneš na 2500 kuna, ne da postaneš nevidljiv i suvišan, nego i tvoj identitet strada. Od dominirajuće pozicije postaneš teret i obitelji i društvu.”
Starost se u ovom našem dijelu svijeta ne veže uz optimizam… “Ali u Americi je, primjerice, situacija nešto drugačija. Promovira se pozitivan odnos prema starosti. Stariji ljudi su još uvijek u stanju uživati u životu i ono najvažnije – u stanju su trošiti. Komercijalizacija njihovih potreba vrlo je važna, od knjiga za samopomoć do organizacije putovanja i izleta za stare, smještaja u staračke domove. Ideja je: ostarjeli ste, ali zato sad možete raditi stvari koje nikada niste radili, otići tamo gdje nikad niste bili, uživati u stvarima u kojima prije niste mogli uživati. Jest, možete ako ste zdravi i imate novac. U kulturi u kojoj su vrhunske vrijednosti ljepota, brzina, proizvodnja, mladost ne možeš pokazati da si star, siromašan, da si klonuo duhom, da nemaš tog optimizma - to se ne nosi.”
“Poznata je knjiga Nore Ephron ‘Vrat je prava tužibaba’, u kojoj ona, na duhovit način, opisuje koliko novaca potroši mjesečno ne da bi ostala mlada i lijepa, koliko ode na frizera, pedikera, šminku, vježbanje, odjeću itd. Dakle, ako se ponašate kako treba, ako slijedite pravila ishrane, upute za vježbanje, ako koristite određenu kozmetiku i uzimate vitamine, ako sve to radite… nema razloga za paniku i depresiju. Simpatičan mi je taj optimizam i volim humorističan pristup starosti, ali on ipak nije dan svima. Pa, čak i ako imate novac i zdravlje, mislim da je sa 70 praviti se da vam je 45 - potpuno besmisleno. Zašto bih se ja pravila mlađom nego što jesam?”
Tribina Razotkrivanje sa Slavenkom Drakulić
11. 6. 2018., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
