U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
When Giants Walked the Earth
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
-
Original language: Croatian
-
Pages: 176
-
Date of Publication: January 2018.
-
ISBN: 978-953266922-0
-
Original Title: Kad su Divovi hodali zemljom
-
Type of Binding: hardback
-
Format: 204 mm
-
Weight: 270 g
-
Lowest price in the last 30 days: 0,00 € / 0,00 kn
For the middle-aged Giants life already happened. All of the big things and all the drama has already passed. All of the characters – bold writers, editors, lovers in their forties – lost any illusions about life long ago. They were damaged by downfallen life projects, relationships, marriages, plans and countries. But although life goes on, it still might bring some surprises. Pilić’s antiheroes will find themselves in very wondrous situations, from falling in love with a rubber doll, playing Star Wars with Toshiro Mifune or becoming a passionate baseball fan in forties. However, while taking life as it is, main characters accept all the things without any astonishment. The odd episodes in their lives are just like waves, they come and go. As the volume turns down, their life stays the same. Somewhere between humor and nostalgia, When Giants Walked the Earth is a ripe short story collection full of masterfully written dialogues, bizarre situations, read as a unique literary work of coming to terms with life.
World rights available
BiH pripovijedanje, mediteranski sentiment i purgerski pečat
Sergej Županić, 24express, 9.2.2018.
Ako je zbirka Zorana PiIića “Kad su divovi hodali zemljom” usporediva i sa čim onda je to radijska emisija 'Izgubljena generacija, 58.000 Split'
Oni u svijetu 21. stoljeća beskonačni izgnanici iz svojega mjesta i vremena u dimenziju u kojoj dovršavaju neriješene lekcije, odnosno u kojima Zoran Pilić to čini za njih. Jednom je to Bosanac koji je od uspomena na razoreni grad pobjegao na sjever Kalifornije, gdje mu je mjera za uklapanje u svijet i doba iz kojeg mu više nema bijega postalo razumijevanje tog zaguljenog sporta, bejzbola. Drugom je prilikom to Reja, mladić koji je s aureolom aureolom sveca izišao iz tinejdžerskog obračuna protiv huligana s ulica Splita i koje je puno godina poslije svoj san o Kawasakiju zamijenio onim o izdavanju knjige svojeg prijatelja, potrošivši na to životnu ušteđevinu iz višegodišnjeg rada u inozemstvu. Trećom prilikom to je Petar, domorodac iz Donjeg grada u Zagrebu, tvrdoglavo riješen opstati na svojoj zemlji i o njegovoj romansi s lutkom za napuhavanje.
Pilić u svojoj spisateljskoj misiji objedinjuje najbolje tradicije vlastitog života – bosansko pripovijedanje, mediteranski sentiment i purgerski egzistencijalni pečat.
Sve će završiti u ruševinama
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 24. 3. 2018.
Nakon dojmljive knjige priča “Nema slonova u Meksiku” Zoran Pilić svojom posljednjom knjigom jednako zanimljivog naslova “Kad su Divovi hodali zemljom” donosi priče koje iznova zadiru u suštinske nesporazume međuljudskih odnosa. Tragajući za pukotinama koje pokazuju svu krhkost ljudskih veza, ovaj pisac ispisuje pripovijesti koje prikazuju ljude svakodnevice, samozatajne osobenjake koji poput somnabulanata provode svoje živote. Međutim, ono što Pilićeve priče čini autentičnim i umjetnički dosljednim jeste to da ovaj pisac nastoji izgraditi karaktere koji uvijek imaju u svojoj atmosferi dozu pomjerenosti. Ona nam, ta pomjerenost, svjedoči kako je prostor priča ovog pisca ona ovdašnja, kako je neko primijetio, diskretna postapokalipsa. Iz koje se zrcali sav poraz naše stvarnosti i zarobljeništva u limbu vremena.
Heroji svakodnevice
Pustinja i distopija tako postaju dva osnovna pojma unutar pripovjedačkog svijeta Zorana Pilića. Dakako, to nije odlika samo čovjeka ovog podneblja, Pilićeve priče koliko god bile prostorno vezane za lokalni kolorit postjugoslavije, govore i o jednoj univerzalnoj ljudskoj izgubljenosti. Stoga junaci njegovih priča gotovo neizostavno, i u kojem god registru da autor pripovijeda, jesu na izvjestan način onkraj stvarnosti. To je, nesumnjivo, osnovni zadatak uspješnog pripovjedačkog postupka. Dati svijet iz jedne drugačije perspektive, vidjeti više i hvatati samo one kadrove koji mogu polučiti jednu istinitiju konvulziju u nemilosrdnom koštacu sa životom.
Posmatrani tako, protagonisti Pilićevih priča ipak jesu svojevrsni heroji. U vremenu kada je herojsko na maloj cijeni, oni vođeni svako svojom hamartijom pipaju u mraku i maglinama, nastojeći sanjati i ma koliko se to doimalo beznadežno učiniti nešto, bar iz očaja, kako bi se bar malo bliže bilo tim snovima. Ono što je karakteristično za stilski postupak ovog autora, kako u prethodnoj, tako i u aktuelnoj knjizi, jeste da se radi o pripovjedaču koji u sažetom i kadriranom pripovijedanju kolažno slaže karaktere svojih likova. Pa oni pomalo podsjećaju na luckaste klovnove, koji pred životom izvode tupave akrobacije. Efektnim smjenjivanjem događaja i situacija, vremenskom linijom koja je rasterećena od puke hronologije, Pilić gradi tragikomičnu atmosferu i dramu svojih junaka pred čitaoca donosi sa simpatičnim ironičnim otklonom. To se najbolje vidi u završnicama priča. Koliko god početna situacija bila ozbiljna, i gradacijski se tokom priče dozirala njena napetost, razrješenja Pilićevih priča ostavljaju uvijek prostor za izvjesnu ravnodušnost prema onome što se ruši oko nas. Tako će neobični junaci priče „Bubamara“, Sajko i Čipsa, između besmislenih bračnih prepirki, u kojima iskaču sve one bodljice privremeno pometene pod tepih, sa svog balkona kao u bioskopu posmatrati rušenje nekakvog starog kompleksa preko puta njih. U tim ruševinama junaci vide i dio sebe, ali u konačnom obratu oni u neobičnoj igri odlaze kroz optiku snajpera posmatrati noćni grad. Takvim finišima Pilić kao da razara osnovnu liniju svoje priče, a zapravo želi, možda borhesovski nepredvidljivo, pokazati kako priča ipak ni u čemu ne ovisi o piscu. On je samo iznosi na papir, a kuda će se ona uputiti i kako će se oteti, pitanje je slučaja, tog neumornog saputnika književnosti.
Ono što je također posebno zanimljivo u pogledu knjige “Kad su Divovi hodali zemljom” jeste da većinu priča kao njihova zajednička osa objedinjuje Amerika. Pilićevi junaci obično pronalaze neku vezu sa ovom zemljom, ona ih opsjeda, privlači ili je izvor njihovih sanjarenja o drugačijem. U tom pogledu ova bi knjiga mogla nositi i podnaslov američke priče. Junak priče “Iowa” Anton, na primjer, od djetinjstva mašta o Iowi. Ni sam ne zna zašto ga privlači ova američka država, ali nekako osjeća kao da je u nekom prethodnom životu bio vezan za taj prostor. Umećući zanimljivu digresiju o reinkarnaciji i Johnu Lennonu, Pilić nas vodi na uzbudljivo putovanje Amerikom tragom beatnika i rock n rolla. Uopšte uzev, reference koje se tiču popularne muzike i filma čest su slučaj u Pilićevoj prozi. U pogledu ove knjige oni predstavljaju svojevrsni zvučni i slikovni mizanscen ispred kojeg se odvijaju drame njegovih junaka. Prisustvo tog šireg popkulturnog i filmskog okvira daje dodatnu američku atmosferu Pilićevim pričama. Dakako, pisac nije imao na umu ovim eskapizmom napraviti pozu u svojim pričama, već američko sanjarenje uzima kako bi dodatno naglasio ljudsku beznadežnost, ma gdje se čovjek nalazio. Zato nije neobično da u naslovnoj priči “Kad su Divovi hodali zemljom” jedan Bosanac u gradiću Pacifica postaje strastveni ljubitelj bejzbola. Ova igra, koja je više od igre, koja je i sujevjerje i sanjarenje, postaje tako domovina i utočište, a zapravo samo nužna poveznica u pokušaju da se uspostavi novi život nakon katastrofe.
Pilić je rafiniran autor u kreiranju zanimljivih ljubavnih drama i ljubavničkih izleta, svaki od odnosa u njegovim pričama krije tu bolnu ranu nesporazuma i napuknutosti, ali i osobenjačke fetišističke pomjerenosti.
Ljubavne drame
Hvatajući detalje i male pokrete, ovaj pisac dojmljivo iznosi neka bolna mjesta naše savremenosti. Njegovi junaci ili mladićki sanjare i potom nestanu i utope se u snu i prostoru, ili pokušavaju iznova uspostaviti životnu ravnotežu nakon velikih brodoloma i upadaju u očajničke nerazumne ljubavničke odnose. To su stoga ljudi slomljenih konstrukcija, očajnici koji po marginama gradova traže prostor za sebe, ali i simpatični vremešni tipovi koji u vremenu Facebooka otkrivaju svoju ljubavničku potentnost. Sve to izgleda kao jedna igra četrdesetogodišnjih tinejdžera koji su se raspomamili kao da su iznova otkrili svoju spolnost. Pilić u detaljima hvata najviše, te kratkim rezovima daje efektne skokove i razrješenja priča. Priča “Sekstet” donosi zanimljiv zaplet u odnosu tri muško-ženska para, sa završetkom koji pokazuje da se ispod maske naizgled ugodnog bračnog života često kriju cijeli ponori netrpeljivosti. Jedan detalj, ipak, u preljubničkom odnosu koji junak priče ima sa prijateljicom svoje partnerice, pilićevski šarmantno i prije samog kraja priče poljulja sve. “Oko šest ujutro, goli i na izmaku snaga ležali smo na razvučenom trosjedu i pušili. Na zidu iznad naših glava visjela je velika uokvirena slika Karla Marxa. Imao je bijelu poluraščupanu kosu, veliku bradu, crni sako i bijelu košulju. Gledao je dobroćudno kao da potpuno razumije ono što se događa, ali i ono što će se događati u bliskoj budućnosti.”
Prostor grada, u ovoj knjizi mahom Zagreba, jednako tako ima važnu ulogu u Pilićevoj prozi. Iz jednog pomjerenog urbaniteta, u zakutcima i mračnim haustorima, ali i dobroćudnoj gorkoj samoći njegovih junaka, pred čitaoca izlazi jedan podzemni grad kojim se kreću tek sjene nekadašnjih ljudi. Kao što je to slučaj u priči "Čuvar", koja donosi košmarnu starost jednog bivšeg uposlenika tajne službe. Pilić u karakteru svojih junaka uvijek pronalazi dobru osnovnu tačku, psihološki momenat koji određuje i vuče sve, pa se često doima da su junaci njegovih priča iz reda onih marginalaca od kojih svi uvijek pomalo zaziru. Ostarjela gospoda koja naručuje plastične lutke i osamljuje se u svojim stanovima. Tipovi koji ne žele napustiti svoj kvart jer im je u tom radijusu jedino ugodno. Priča “Studen” u tom pogledu je najuspjelija i donosi pred čitaoca cijeli splet emocija čovjeka srednjih godina, osobenjaka i usamljenika koji se nikada nije mogao navići na život udvoje. Konačno, nakon što svojom namćorastošću otjera od sebe jedinu ženu koja je pristala živjeti sa njim, kreće u samoizolaciju koja od njega pravi kreaturu zarobljenu u vlastitu nemoć da se suoči sa ljudima i životom. Jer, napisaće pripovjedač u priči “Studen”: “Koliko god ljudi mijenjali grad, grad je još bezdušnije mijenjao njih. Međusobno uništavanje traje od samih početaka i neće prestati sve do konačnog sloma. Sve će završiti u ruševinama. Jednog dana na novim ulicama neće više biti nikoga, stare, musave četverokatnice, već danas stare stotinu i više godina, urušit će se jedna za drugom.”
Amerika, više od igre
Strahimir Primorac, Vijenac, 8. 11. 2018.
Premda je autor obujmom nevelika literarnog opusa, Zoran Pilić uspio je stvoriti svoj, prepoznatljiv rukopis. U njegovim tekstovima čitatelj se susreće s prepletanjem zbiljskih i izmaštanih događaja, s izmišljenim i stvarnim likovima, čestim pozivanjem na književna i filmska djela i autore (Pilić je osim književnošću zaokupljen i filmom), a publika ga prepoznaje i po začudnim naslovima njegovih knjiga: Doggiestyle (priče, 2007), Krimskrams (roman, 2009), Đavli od papira (roman, 2011), Dendermonde (pjesme, 2013), Nema slonova u Meksiku (priče, 2014). I njegova nova zbirka priča, Kad su Divovi hodali zemljom, uklapa se u taj obzor.
Objašnjavajući u jednom intervjuu kako strukturira zbirku priča, Pilić napominje da nema formule kojom se to može odrediti, nego je kriterij osjećaj da se uvrste „priče koje prirodno idu jedna uz drugu“. Smatra da je pritom najvažnije „imati priču za otvaranje i zatvaranje“: ne moraju to biti najbolje priče, ali trebaju imati „ono nešto“ zbog čega su prikladne za početak i kraj. „Tim dvjema pričama postavili smo granice između kojih onda bez većih problema odredimo redoslijed preostalih priča. Osobno, najdražu priču ostavim za kraj (…).“ Ta dva ključna mjesta u Pilićevoj novoj knjizi pokrivaju priče Iowa (prološka) i Lunapark (epiloška), kojima je zajednički motiv Amerika; isti motiv javlja se i u pričama Kad su Divovi hodali zemljom, prema kojoj je i knjiga dobila naslov, i Dobri čovik Reja, koje zauzimaju drugo i treće mjesto u zbirci. Ako u četiri od ukupno devet priča uvrštenih u knjigu dominira ili je važan jedan motiv, onda je očito da on ima i posebno značenje za cijelu zbirku.
Generalno, za junake Pilićevih priča, koji su gotovo redovito u četrdesetim godinama života i u dubokoj intimnoj krizi, Amerika je zemlja u kojoj vide mogućnost da u nekom „zadnjem trenutku“ uhvate svoje rastrgane, uneređene, mizerne živote za gušu i pokušaju radikalno okrenuti stranicu, dovesti ih u kakav-takav red i krenuti ispočetka. I dok su nekad, prije stotinu i više godina, odlasci naših ljudi u Ameriku bili motivirani gotovo isključivo ekonomskim razlozima, motivi odlaska junákā Pilićevih priča u zemlju koja je – unatoč tome što je svijet postao globalno selo – još tamo negdje „preko svijeta“, otkrivaju neku drukčiju stvarnost.
U uvodnoj priči Iowa Antona, u ovoj zbirci jednog od najmlađih protagonista, mladića u ranim dvadesetim i prozaika u usponu, još od djetinjstva drži čudan osjećaj snažne povezanosti s Iowom. Godinama sanjari o putovanju Amerikom, crta na karti rute kojima bi putovao do Iowe, ali za to nema novca; istodobno, nakon očeve pogibije na ratištu, majčinih lutanja s muškarcima i vlastitih nesnalaženja sve jače osjeća potištenost, malodušnost i duboku samoću. Upoznaje se i zbližava s nizozemskom spisateljicom te shvaća da i nju kao i njega opsjeda „sve američko, a ponajviše prostranstvo i mogućnost da se čovjek izgubi u njemu kad god to poželi“. No njihova se veza prekinula, Nizozemka je odustala od zajedničkog putovanja Amerikom, no Anton je, „čini se, ustrajao“: javio se bivšoj djevojci i svom izdavaču s tog putovanja, ali mu nitko ne može ući u trag te je sva prilika da se uspješno izgubio u američkim prostranstvima.
Junak priče Kad su Divovi hodali zemljom, „umorni Bosanac na samom rubu četrdesete“, postaje iznenada ljubitelj bejzbola i strastveni navijač SF Giantsa. Za njega, čovjeka čiji su grad u ratu do temelja spalili, a ljude pobili, koji godinama putuje s istočne američke obale na zapad i dospijeva do kalifornijskog gradića Pacifica, gubitnik iza kojeg je ostao „pristojan broj ruševina“, bejzbol u jednom trenutku doista postaje „više od igre“: u njoj se projicira domovina, sigurnost, a čini se i obećavajuća ljubav – i to je obzor s kojeg se vidi mogućnost novoga početka. Iako, već u sljedećem času prva životna bizarnost brutalno poništava tu nadu i čovjeka gura u još dublji očaj. Protagonist završne priče Lunapark čovjek je čija imigrantska sudbina također ima tešku ratnu pozadinu, zbog koje je uvjeren da se nikad neće vratiti „u zagrljaj stare, izmoždene kurve Europe“ iako „Amerika odavno nije ono što je bila“. Njemu se pak ne oduzima posljednji tračak nade da će sa ženom koju je tek upoznao ipak krenuti u novi život: „Pronaći će nešto novo, grad u kojemu nisu bili i možda, teško je reći, možda će ondje, u tom još uvijek neimenovanom gradu i ostati.“
Dio priče Dobri čovik Reja koji tematizira gastarbajtersku dionicu glavnog junaka u Americi za samu priču nije bitan; u fokusu je manje poznata splitska legenda o protagonistu Reji koji je tiskao prvi roman Damira [Pilića] Đavo prvo pojede svoju majku, a pripovijeda je sam autor tog romana, Zoranov splitski prezimenjak. Tomu valja dodati i tematiziranje splitske književne i stripovske scene. Studen je priča o različitim aspektima otuđenja u suvremenoj urbanoj sredini: o protagonistovim napadajima tjeskobe, o osjećaju da se mora potpuno povući iz vanjskog svijeta i tako vratiti izgubljeni spokoj, o iskušenjima sa de luxe lutkom za napuhavanje i grotesknom pobunom protiv tog novog oblika stvarnosti, o nesmiljenu međusobnom uništavanju ljudi i grada. Sekstet je priča o bizarnim ljubavnim relacijama koje se mogu opisati paradoksalnom sintagmom razdvojeni svjetovi, a Čuvar je ironijski naslov priče o praznini i samoći u kojoj se našao penzionirani pripadnik nekadašnje tajne službe, koji sada zločine što ih je počinio u službi pokušava ugurati u „okvire zakona“ i vlastita uvjerenja.
U cjelini, vrlo dobra zbirka priča, s posebno vrijednima Kad su Divovi hodali zemljom i Lunapark.
Predstavljanje knjige priča Zorana Pilića Kad su Divovi hodali zemljom
26. 3. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
