Sirocco

  • Original language: Croatian

  • Pages: 376

  • Date of Publication: April 2019.

  • ISBN: 978-953358124-8

  • Type of Binding: hardback

  • Format: 225 mm

  • Weight: 575 g

What Naples is to Italy, that is Split to Croatia. The city on the Mediterranean, “the most beautiful city in the world”, city of crazy football fans, of gentle and cruel humor, a place of many contradictions. Its omnipresent image of fast-rising touristic gem hides the reality filled with many problems, a reality of destroyed industry and of cruiser tourism that transformed the city and made it uninhabitable for its residents.

City of Split, swept by warm and humid southern wind that grows stronger day by day and is believed to bring bad mood and uneasiness, is a stage for Lujanović’s story whose main protagonists are a bunch of peculiar and colorful local characters, city buffoons and jesters, the very symbol of Split. Sirocco follows the story of Pavle Kafadar, called Paško, a young intellectual and scientist, disappointed and deceived by promises of a career and the impossibility of achieving it because of murky business of untouchable city elite. Paško decides to come up with a perfect crime that never took place, but that will expose the corruption and contemptuous behavior of intellectual and political elites that rule the city.

Disillusioned, Paško becomes obsessed and lusts for revenge, seeing himself as Captain Ahab in his quest for catching the “beast” that wronged him. This utter powerlessness to take control of his life, to live a decent life and pursue a career, brings him closer to those at the bottom of social hierarchy: the city losers, homeless, alcoholics and mentally unstable, all those unable to find their place in the sun and who accept his rebellion against the system. Paško puts all his efforts in constructing a complex network of events that he can no longer control and that unfold like domino effect and bring havoc to the city, unexpectedly discovering true crime that happened more than twenty years ago.

Sirocco skillfully plays with crime genre, revealing the most unusual and captivating crime story, and at the same time brings us a gentle love story of Paško’s affection for one woman and social commentary of a city that is lost. It is an excellent homage to Split, different than the one we know, and its city jesters. Nebojša Lujanović writes with great sense of life and his colorful characters which he depicts with great empathy and understanding, presenting us with the microcosm of city of Split.

As in the One Flew Over the Cuckoo's Nest this is a story of surrender and resignation to tyranny of few, but also a story of resilience of the disempowered, a beautiful tragicomedy where a spark of rebellion is set. And although Sirocco is tragic in many ways, at the same time it brings hope for possible resistance and change. What if the buffoons and jesters are not the ones who are irrational and deranged, but reality itself is?

“Outlining a rich palette of losers and underdogs who are object of ridicule, Nebojša Lujanović is undoubtedly on their side, making the readers feel great sympathy for them as well. Poor and wretched, hopeless and hardened by the ruthless fight for survival, they have more decency and honesty than any of those on top of the social ladder who are pulling the strings and making decisions that directly ruin their lives. Sirocco is a book that shows once more that top quality literature - while ruined institutions of society roll in greed, neglect and corruption – fights important battles for the last remains of justice and dignity.”  Davor Špišić, Telegram

 "When Nebojša Lujanović came to Split, seduced by postcard-perfect Mediterranean and the city’s mocking, satirical spirit, its crude and sharp humor, lured by its disregard of rules and resonant romanticizing, he found himself in front of a dilemma: whether to put on the running shoes and start jogging on the slopes of Marjan hill, yelling that this city is finished and the end is coming near, or to write a novel. Lujanović, of course, wrote a novel.” Boris Dežulović

World rights available

'Južina' nije roman o splitskim redikulima ni o redikuloznom gradu i možda uopće nije fikcija

Denis Derk, Večernji list, 27. 4. 2019.

Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam druge sintagme osim ove, moj ‘duhovni zavičaj’. Nakon ‘Orgulja iz Waldsassena’ i ‘Oblaka boje kože’ romanom ‘Južina’ zaokružio sam taj krug. I podmirio dug”. Ovom rečenicom završava zahvalničko obraćanje Nebojše Lujanovića otiskano negdje pri kraju njegova najnovijeg, petog po redu romana “Južina” (Fraktura, uredio Seid Serdarević). Romanom “Južina”, koji je jednim dijelom smješten u kriminalističke tračnice, autor je prema vlastitim riječima odlučio odati počast gradu Splitu u kojem je, patetično rečeno, savio obiteljsko gnijezdo i u kojem je postigao nacionalnu književničku, ali i kulturološku afirmaciju.

No, ne treba zanemariti ni činjenicu da je taj isti Split, koji se s pravom hvali, da ne kažemo i hvasta svojim Sveučilištem, i grad u kojem taj isti Lujanović nije našao stalni posao iako ima čak dvije fakultetske diplome i doktorat!? Tračak autorova nezadovoljstva svojim položajem u društvu itekako je prisutan i u “Južini”, romanu koji se predstavlja kao roman o splitskim poznatim ili manje poznatim redikulima, ali nikako i kao roman o ridikuloznom gradu jer Split to nije, iako se mora priznati da je grad slučaj, uostalom kao i većina današnjih hrvatskih gradova. Glavni lik romana Pavle Kafadar nije rođeni Splićanin, mladi je doktor znanosti i umjetnik, izgledni pisac kojeg nemilosrdno iskorištava ugledni splitski profesor, veliki humanist, borac za ljudska prava, nezamjenjivi kulturni djelatnik, ikona grada Splita Josip Grgo Karaman od milja zvan Šjor Bepo. To je onaj tip intelektualca koji je svima prihvatljiv te tako postaje nulta točka gradske, u ovom slučaju splitske urbanosti, osoba koja odlučuje o svemu i o svima, ali djeluje iz prikrajka pa je zbog toga još opasnija. Moćni pauk koji se hrani nadobudnim i zelenim intelektualnim muhama. 

Njegovom čudnom smrću u danu kada jugo natenane izluđuje Splićane, i to u samom središtu grada, na kultnoj rivi, i započinje ovaj neobičan roman čije su aspiracije puno veće od otkrivanja tajne Šjor Bepove prerane smrti. Lujanović spretno i bez afekta plete svoju mrežu u kojoj se, uz profesora Karamana, nalaze i jedan od vječnih policijskih šefova Blažević, ali i zamjenica gradonačelnika s gradonačelničkim aspiracijama Anđela Alilović, splitski (ne)moćnici u pameti. 

Na jednoj su strani barikade oni, svojevrsni ratni profiteri bez rizika, a na drugoj prava mala vojska splitskih redikula, mahom zaljubljenika u nogomet koji žive od danas do sutra, obožavaju Hajduk (ili NK Split) i svjedoci su povijesti koje bi mnogi koji su od te povijesti najviše profitirali vrlo rado izbrisali s danjeg svjetla i poslali u specijalizirane bolnice u kojima vlada jedino farmakološki, znanstveno utemeljen i legaliziran mrak iz kojeg nema izlaza, samo trajno čistilište. 

Kada vrli Kafadar, rodom iz Bosne, krene u svoju osvetničku misiju, za epicentar splitske suvremene proleterske bune izabire vilu Dalmacija, poznatu i kao Titovu vilu koja se udobno “smjestila” na danas iznimno aktualnim obroncima Marjana, a koju su komunisti nakon Drugog svjetskog rata bez puno priče ukrali pravim vlasnicima.

Iz nedorečenih tajnih i tamnih hodnika Titova mediteranskog utočišta naš Kafadar u duhu Starog zavjeta raspiruje pobunu u koju se uključuju i braniteljske udruge, tzv. civilno društvo, strani diplomati, svemoćna Torcida, lokalni župnici... Eksploziju sveopćeg bunta na poziv korumpiranog Blaževića pokušava spriječiti interventni policajac i ljubitelj istočnjačkih vjerovanja Ante Kalaić, prekaljeni borac s čvrstim torcidašima kojem se u jednom trenutku, baš kao u hollywoodskim trilerima, pridružuje i eterična policajka Bruna... Hoće li pošteni policajci pobijediti one zločeste? Hoće li stvarni i nestvarni redikuli poput Marka Petrića, Mile D., Brice, Tarzana ili Kontrole Leta doista preuzeti vlast u Splitu? Hoće li se ikada saznati strašna tajna ratne prošlosti tajanstvenog Dene čija se fronta svela na izbacivanje nepoćudnih iz vojnih stanova? Svi odgovori nalaze se u romanu za koji bih volio da je fikcija. Ali, bojim se da nije.

Pročitao sam Južinu, novu knjigu Nebojše Lujanovića. Dugo se nisam uspio oporaviti od njenih posljedica

Davor Špišić, Telegram, 9. 6. 2019.

Napeti krimić prati nezaposlenog doktora znanosti i nerealiziranog pisca koji izrežira lažni zločin, a potom otkriva pravi

Dugo se nisam uspio oporaviti od posljedica ‘Južine’ Nebojše Lujanovića. Tmasta je i vlažna struktura njegovog novog romana (u izdanju Frakture), puna pelina, skorbuta i oporog kruha sa sedam kora, kojima stuporozni jugo slama ljudske duše. Iako vješto prošaran oblozima fellinijevskog karnevalskog humora i brutalne lajave persiflaže, noseći ugođaj ‘Južine’ je neobuzdana plima beznađa. Gorka geografija pejsaža i ljudi kojima je, kao u nekakvom okovanom prostoru i vremenu, noirovski žanr stvarna i jedina preostala matrica življenja.

Nema valjda većeg čitateljskog užitka od onoga kad se totalno, do posljednjeg atoma svoga bića, potkožite fiktivnim licima, preuzmete njihove identitete i njihove priče. Govorim o onom trenutku (a taj u slučaju ‘Južine’ nastupa od prve stranice) kad posve zaboravljate da u rukama držite literaturu, kad doslovce fizički osjećate svaku emociju upisanu u svijet koji se otvara pred vama. To osjećanje je Lujanović izgradio veličanstveno. Pomnim, discipliniranim a strastvenim uranjanjem u ogoljeni život na rubu mračne provalije. Fascinantno je koliko je ekonomičan lucidan promatrač, i u stanju je proizvesti epski zamah u kojem neće izgubiti intimne drame.

Lažni zločin koji otkriva pravi

Piščev neorealizam i stvaralačko beskompromisno traganje učinili su da se, zajedno s njegovim glavnim antijunakom Pavlom Paškom Kafadarom (on je Lujanovićev Miškin i Rogožin u istom tijelu), u početku priče iskrcavamo na kopno na kojem utjehe nema. Namjesto utjehe surova je hrid na kojoj se egzistencijalne bitke vode u tužnom molskom tempu. Iznurenom, izglodanom od morske soli i đubrišta urbanih ostataka. Kao da plutamo u nekom nacerenom rekvijemu, tako se osjećamo dok gutamo Lujanovićeve retke.

Pisac se u žanrovskom smislu odlučio za tvrdokuhani noir. Napeti krimić u kojem Paško, nezaposleni doktor znanosti i nerealizirani pisac, upavši u egzistencijalni ćorsokak namjerava raskrinkati lažnu karijeru uglednog profesora Karamana. U svojoj osvetničkoj misiji on će izrežirati zločin koji se nije dogodio, ali to otvara mračnu kutiju zla čiji tragovi vode u pravi zločin iz zataškanih olovnih devedesetih. Paškov slučaj, kao i cijeli koloplet mračne prošlosti koja se odmata, istražuje interventni policajac Ante Kalaić (“stroj za mahanje palicom”), samotnjak i grubijan ranjivog srca, u vječnom ratu s korumpiranim pretpostavljenima.

Lujanović nas veže za luzere i redikule

Lujanovićeva asocijativna tkanica elegantno i s pokrićem se dotiče silnica ‘Moby Dicka’, ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’, Smojina i Marquezova svijeta, stvarajući samosvjesnu galeriju maestralnih lica, „elite“ i gubitnika, na sceni današnjeg Splita. Grada punokrvno oslikanog bez razglednički zavodljive mediteranske slike, grada prognanih i progonitelja: “Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća.”

Iznijevši bogatu paletu luzera i redikula, Lujanović je nesumnjivo na njihovoj strani. I bez po muke i nas veže za te gubitnike. Onako ubogi, dešperatni i prekaljeni u uličnim borbama za opstanak, daleko su pošteniji od kastinski visokopozicionirane bagre koja povlači konce njihove propasti. U slučaju ‘Južine’ još jednom se pokazalo da vrhunska literatura – dok se zapuštene institucije društva valjaju u pohlepi, nemaru i blatu – bije bitke za posljednje dukate pravde i dostojanstva. I na kraju, jedna performerska digresija. Potpuno mi je nejasno zašto se teatarski, filmski ili televizijski projekti često u nas rade na jalovim, hermetičnim predlošcima koji se baš nikoga ne tiču. U slučaju ‘Južine’ nudi se zamaman, intrigantan komad moćne proze od kojega mogu nastati razorne predstave, filmčine ili serije. Treba samo htjeti.

Moj novi roman 'Južina' je 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' na dalmatinski način

Mirko Božić, Moderna vremena Info, 18. 6. 2019.

Nebojša Lujanović (1981., Novi Travnik, BiH), diplomirao je komparativnu književnost i sociologiju (radom o Andrićevim pripovijetkama) te politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Poslijediplomski studij komparativne književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma u Zagrebu dovršava 2012. obranom doktorskog rada "Između nacionalnih književnosti – identitet i pozicioniranje autora od Andrića do Jergovića". Kao vanjski suradnik, u naslovnom zvanju docenta, izvodi nastavu na Filozofskom fakultetu u Splitu i Zenici. Objavljuje znanstvene radove i sudjeluje na znanstveno-stručnim skupovima iz suvremene hrvatske i regionalne književnosti, sociologije književnosti i kulturalnih studija. Vodi festivale (Pričigin i Festival svjetske književnosti u Splitu), kao i radionice kreativnog pisanja. Trči maraton.

Neposredni povod ovom razgovoru Lujanovićev je novi roman "Južina", ali i njegove još dvije u posljednjih godinu dana objavljene knjige - "Prostor za otpadnike" i "Fatalne simetrije", pa su nam tako sve tri dale dovoljno povoda za razgovor o različitim a opet komplementarnim temama.

Osam likova i jedno lokalno ubojstvo

Mirko Božić: Vaš novi roman Južina” tek je nedavno izašao iz tiskare, a već je pobrao sjajne kritike. Riječ je o pravom dalmatinskom krimiću koji se sastoji od svjedočanstava osam likova u vezi s jednim lokalnim ubojstvom. Istovremeno je riječ o nizu (auto)portreta, narativa...

Nebojša Lujanović: Teško je žanrovski odrediti, danas su hibridne forme česte, tako da je "Južina", pored ostalog, i krimić, ali nije samo to. Pored toga, "Južina" je i presjek jednog grada, skup mediteransko-lirskih fragmenata, i ljubavna priča, i roman po (ne)mogućnosti pobune, i tekst koji se poigrava konceptom heterotopije. I na kraju, s famoznim likovima redikula koje svi spominju, to je Let iznad kukavičjeg gnijezda na dalmatinski način. To su sve slojevi koje sam omotao oko početnog motiva zatočenja umjetnika u prostorijama Vile Dalmacije (nekadašnje Titove vile) trudeći se da tekst bude zabavan, ali i puno više od toga.

Sama struktura romana vrlo je zanimljiva. Koliko je moguće „rastegnuti“ pravila žanra a da se ne kompromitira namjera autora?

Nepravedno je kada se neki tekst, samo zato što koketira sa žanrom, automatski svrstava u manje vrijednu književnost. O tome su napisane brojne rasprave, kao i o činjenici da je postmodernizam relativizirao granicu između visoke i niske književnosti. Iako sam se i teorijski bavio time, ovdje mi se čini zanimljivije progovoriti iz pozicije autora. Kriminalistički sloj javio mi se kao ideja naknadno. I zadao gomilu problema. Morao sam savladati pravila žanra, uočiti matricu koja se ponavlja, pa onda nastojati pomaknuti granice u samom žanru. Jer, takva se žanrovska ostvarenja jedino i pamte: ona koja su nadogradila pravila igre. Pored svih ostalih zadataka i slojeva, stavio sam sebi još jedan. Da napišem ne samo krimić, nego i krimić kakav nije viđen do sada. Nadam se da sam u tome uspio. Bilo bi mi neizrecivo lakše da se nisam upuštao u tu igru, nego sve napisao kao zbrku egzistencijalističkih monologa glavnog junaka. Po tome bi, pretpostavljam, sam roman odmah bio označen kao visoka književnost, iako bih na njega utrošio puno manje energije nego što sam ovako. Eto vam paradoksa o književnim vrijednostima.

Jedan od najupečatjivijih likova kafkijanski se zove Jozo K., a njegove riječi čak imaju i takav ton - „moj osobni integritet povija se pod utjecajem jačega po fizičkoj snazi“. Da li je, kao što ste napisali, „sukob oko istine, sukob interpretacija“?

Riječ je o splitskoj legendi koja i danas dan tumara splitskim getom, poznat pod nadimkom Kontrola leta. I doista se tako izražava. Simbolički potencijal i imena i nadimka, kao i načina izražavanja, fino se uklopio u sam roman. A njega se može, pored ostaloga, označiti i 'sukobom oko interpretacija'. Recimo, kada je u pitanju 'normalnost', kad već govorimo o 'redikulima'. Čitatelj počinje s uvjerenjem da su Kontrola leta i ostali redikuli nenormalni. Ali, tekst ga uvlači u igru, on polako počinje jedino njima vjerovati i misliti kako su oni ustvari normalni, a oni na vertikali vlasti redikuli. Da bi ga sam otvoreni kraj zavrtio toliko da mu i samom više nije jasno gdje završava priča, pa se i sam može osjetiti djelomično redikul. Zdrav razum, faucaultovski, kategorija je koju ionako definiraju centri moći. Kad je već njihova moralnost upitna, čitatelj će biti sretan što je iz te  prljave igre izopćen kao 'luđak'.. 

Brijačnice su genius loci vaše knjige, simboli građanske kulture koji su istovremeno bili neka vrsta javnog foruma. Brico bi mogao biti iz kakva Fellinijeva filma. Kako iz takvih likova izvući nešto što nadilazi arhetip?

Dobro uočeno, ta Bricina brijačnica je simbol javnih prostora kakvi nam nestaju pred nosom i koje predajemo bez ikakve borbe. Zato je tu takav lik; on preko brijačnice koju mu žele preoteti kako bi na tom mjestu otvorili fastfood vodi bitku sa cijelim sustavom. Ujedno, on je neka vrsta i kroničara grada koji zapisuje inventar svijeta koji, zajedno s njegovom brijačnicom, očito tone. Jasno, spasiti svijet od zaborava, pobijediti sustav, to su sulude ideje kakvima se može zanositi samo – redikul. Zato je Brico jedan od vojske redikula. Naoko normalan, ustvari blaži oblik shizofrenije i manije proganjanja. Kao što je većina likova u romanu s određenom psihijatrijskom dijagnozom. 

U srednjem vijeku, dvorske lude imale su slobodu govora jer su zabavljali vladare. Jesu li danas intelektualci prešutno prisiljeni na autocenzuru kako bi izbjegli posljedice istinske slobode govora?

Na snazi je jedan sasvim drugi mehanizam koji prethodni autocenzuri. Kako su nam dostupni različiti oblici izražavanja, kao i mjesta gdje to možemo upražnjavati, virtualna i fizička, provesti cenzuru gotovo da i nije moguće. Taj drugi mehanizam je puno profinjeniji i podmukliji. On glasove intelektualaca, aktivista i umjetnika prerađuje i prezentira kao glasove redikula. Dakle, mehanizam 'redikulizacije'. Svi koji su nešto pokušali, prikazani su kao zanesenjaci, luđaci koji laprdaju o revoluciji, a nemaju pojma ni o tome kako funkcionira ekonomija i politika. Njihovu se misao ne blokira, nego propusti kroz filtar da dobije konture besmislenog blebetanja. Kao da je sasvim bjelodano da živimo u najboljem mogućem svijetu s jedinim mogućim modelom ekonomske i političke organizacije. Na one malo dalekovidnije djeluje autocenzura: bolje šutjeti, nego ispasti redikul. A "Južina" počinje od jedne hipotetske situacije: a što ako se nakupi kritična masa tih redikula?

O identitetu, kolektivu i lektiri

"Južina"  je vaš četvrti roman. Prvi je bio “Stakleno oko” 2007., a "Oblak boje kože" objavili ste 2015. Na neki način, čini se da su skupine s ruba društva u u vašem tematskom fokusu. Je li riječ o svjesnom „ladičarenju“ ili se dogodilo spontano?

Da bi tekst bio kvalitetan, autor mora emociju koju posjeduje preoblikovati, obraditi i uklopiti u tekst. Emociju koju je iskusio, koju nosi u sebi ili s kojom je jako dobro upoznat. Fingiranje pozicija s kojima nemate taj odnos čitatelji vrlo brzo prepoznaju kao laž; osjećaju da tekst nema emocionalnu dubinu. Jednostavno, meni su emocije segregacije, degradacije, ponižavanja i getoiziranja jako bliske. Ne pitajte zbog čega. I zato od njih, kao od nekakve emocionalne sirovine, radim 'proizvode' kao što je književni tekst. 

Pisanje često zahtijeva istraživanje, što sa sobom nosi i određene rizike. Romska zajednica teško se otvara za interakciju sa drugim društvenim skupinama. Kristian Novak se u svom romanu “Ciganin, ali najljepši” bavi ovom temom. Kakvo je vaše iskustvo s njima?

Dugo mi je trebalo da se oporavim od "Oblaka". Utrošio sam puno vremena, više na istraživanje, nego na pisanje, a kroz tako mukotrpan proces može vas voditi samo vrlo osobni motivi. To može samo netko tko je bio doista tretiran kao Rom. Prema tome, o Romima sam naučio puno, ali emocionalno, bio sam na njihovom mjestu, puno puta. Mada su oni u puno goroj situaciji, zato sam htio pomoći i njima, a ne samo sebi. Nisam uspio ni u jednom, ni u drugom. Ali, neki mir sebi sam kupio, barem na kratko. I stekao prijatelje. Nakon tri godine čitanja literature o romskoj kulturi, shvatio sam pri prvom ulasku u romsko naselje da to sve mogu odbaciti. Imao sam i sreću da nakon nekoliko pokušaja, na rubu odustajanja, naletim na Ivana Rumbaka, romskog publicistu koji je bio moja ulaznica. Jednom kada prepoznaju iskrenost i odanost, cijene to doživotno. Eto, četiri godine nakon tih susreta, mi se i dalje čujemo kako bi čestitali jedan drugom i priupitali za zdravlje. Njihova zatvorenost je sasvim razumljiva: rijetki su trenuci ovakvih namjera, uglavnom se radi o agresiji.

U knjizi "Prostor za otpadnike" riječ je o tri autora - Jergoviću, Andriću i Mlakiću. Slično kao i u "Oblaku boje kože", bavite se problemom identiteta. Bolje rečeno, onima koji se opiru imperativu pripadanja. Mora li pisac biti izvan fiksnog kolektiva kako bi bio njegov tumač?

Identitet je složena konstrukcija, ali još složenije primjene. Teško bi bilo u jednom odgovoru sažeti ideju "Prostora za otpadnike". Možda bi bilo zgodno istaknuti jednu od tih funkcija, trgovanje. Ona mi se čini danas najproblematičnija. Danas pisci trguju identitetima. Bit će ovakvi ili onakvi, ako će im to osigurati visoku nakladu, ako će time biti prihvaćeni u nekom umjetničkom klanu, ili će dobiti potporu sustava. Međutim, i za to je potrebna neka vrsta talenta. Tu i tamo se on može podudariti i s književnim, ali rijetko. U većini slučajeva, jedan drugog isključuju jer svaki tekst u kojem pisac ne zastupa isključivo sebe je pamflet upitne književne vrijednosti.

Je li krajnji cilj kolektiva asimilacija individualnog? Mnogi biraju svjesnu izolaciju kao rješenje problema. Na neki način, i vi pripadate „otpadnicima“, potječete iz BiH, živite u Splitu.

Trebalo mi je jako dugo da se pomirim s tom pozicijom isključenog. Sve do nedavno, u meni je taj osjećaj proizvodio nepodnošljivu ogorčenost. Tražite, recimo, posao na jednoj strani, kažu vam da oni imaju 'svoje', te da svoje mjesto potražite od onih drugih. A onda vam oni drugi kažu to isto. I shvatite da ne postoje nigdje "moji". Osim kad nađete takve slične izopćenike, potrefite s njima rijetke i kratke trenutke podudaranja, jer svi oni, pa i ja sam, su se već pomirili s tom identitetskom samoćom. Daleko je od to, kako spominjete, "svjesne izolacije". Dug je to i bolan proces da bi bio rezultat nečije dokolice i planiranog odabira. Prije, splet nesretnih okolnosti. A onda, jednom kada prođete taj put, natrag vam se ne vraća.  

U svjetlu kontroverzi koje okružuju novi roman Damira Karakaša "Proslava", moglo bi se reći da je proza neka vrsta hoda po žici. Nekima je zasmetalo vaše propitivanje  književnog kanona kao “proizvoljne ideološke konstrukcije”. Mogu li kanoni uopće biti fluidni? Ili je riječ o monopolu?”

Karakašu barem kažu otvoreno u lice. Najgore je upasti u žrvanj mehanizma prešutnog toleriranja, a ustvari barijera koje su postavljene na svakom koraku. Usko je ovo pitanje vezano uz spomenutu reaktivaciju tradicionalnih narativa o identitetu. Njima u službu je stavljen i nacionalni kanon. Jedna od mogućih njegovih zadaća, bildanje kolektivnog identiteta (nacionalnog), ovdje je postavljena kao prva i jedina funkcija. Estetska, kulturna, pa i ona koja bi uzimala u obzir instancu čitatelja (kao što se sada poteže kod pitanja lektire), stavljene su postrani. Moja teza nije bila ukinuti kanon; moramo imati neki skup reprezentativnih tekstova kojima operiramo u određenom vremenu i prostoru. Samo sam htio propitati kriterije po kojima se skup formira. Lijepo je iz daljine to, iz postkolonijalne perspektive, primjenjivati na književnost zapadnog civilizacijskog kruga koju zovu svjetskom. Ali, božemeprosti, na primjeru hrvatske ili bosanskohercegovačke književnosti, eh...

Novi popis školske lektire poprilično je škakljiva tema. S obzirom da su naslovi sjajnih suvremenih pisaca poput Olje Savičević Ivančević svedeni manje-više na neobveznu inicijativu nastavnika, koliko se uopće može govoriti o promjenama?

Taj problem lektire bih sagledao kao dio jedne šire tendencije koja je prisutna protekle dvije godine kada je u pitanju kulturna politika. A to je, uz ogradu koliko se to može zvati politikom jer ona podrazumijeva sustavan pristup, nastojanje države, tj. sustava da se povuče iz što više procesa jer nema mehanizme niti načina da upravlja situacijom na terenu. Tako će se povući iz kreiranja (jednog dijela, i to najvažnijeg, onog vezanog uz suvremene autore) lektire. Kao što će se novim zakonom o knjižnicama povući iz procesa otkupa (nakon brojnih afera u samom povjerenstvu) i sve prepustiti djelatnicima knjižnice.

Eto, nakon što je država odustala od učinkovitog zdravstva, stabilnog mirovinskog sustava, sada odustaje i od kulture potpuno (ionako ju je do sada podupirala s najnižim postotkom bdp-a od europskih država u čijem se društvu voli vidjeti). Ne bih da se uvrijede kolege u knjižnici i školi, ima sigurno fantastičnih pojedinaca. Ali, ovo mi je nalik situaciji u kojoj bi policija ukinula prometne znakove i kazne vjerujući da će svi koji se uključuju u promet djelovati u skladu s pravilima i dati sve od sebe da budu najbolji vozači. U naprednim državama su takvi procesi dio razrađenog sustava. Kod nas je sustav zamijenjen stihijskih djelovanjem pojedinaca.

Živimo u vremenu u kojem desni populizam i ksenofobija uzimaju sve više maha, ne samo u političkom, nego i kulturnom prostoru. Terorist iz Christchurcha objavio je opsežan manifest. Da li se populizam proširio i u književnost? Odakle tolika potreba za manifestima kod radikalne desnice?

Manifest im je samo forma koja im daje na važnosti koju nemaju, pruža iluziju da je njihov doseg dalji nego što uistinu jest. Manifestima su se početkom prošlo stoljeća kreirali novi svjetovi, nove društvene, političke, pa i umjetničke paradigme. Kao što je to slučaj s Krležinim Plamenom. Sitni populisti koje spominjete ne kreiraju ništa, osim privremene poplave lajkova i sherova, jer u doba prevlasti slike nad pojmom, i sinkronije nad dijakronijom, više od toga niti ne mogu. Prema tome, u skladu s populizmom, manifest je zgodna forma koja danas malo toga ima zajedničkog s izvornim značenjem. A ksenofobija koju spominjete je drugi par postola. Ona je važan signal da dominantni ekonomsko-politički model ne rješava tekuće probleme, iako se predstavlja kao efektno rješenje za sve.

U nastavku, radije bih govorio o fundamentalizmu, koji najčešće može, ali i ne mora, imati veze s ksenofobijom. On je opet signal da živimo na zalasku jedne epohe koju smo nespretno zvali postmoderna. Vidite, taj čudan osjećaj dezorijentacije po pitanju svih vrijednosti (moralnih, a uz njih i estetskih, rekao bi Solar) je upravo ono što su vjerojatno osjećali ljudi na kraju klasicizma ili realizma. To pomalo fascinira, ali i zastrašuje, jer ne znamo što će se otvoriti pred nama.  

Knjižarstvo i knjižničarstvo u vremenu (post)tranzicije

Kultne knjižare, poput splitskog Morpurga, od početka nisu imale samo prodajnu nego i društvenu funkciju. Primjeri iz svijeta ukazuju na oporavak neovisnih knjižara koje stvaraju određeni „community“ oko sebe. Što bi trebalo učiniti kako bi smo slične procese pokrenuli i ovdje?

Drago mi je da vrijeme velikih knjižara, mastodonata na nekoliko stotina kvadrata, prolazi. Ionako su se pokazale kao neuspjeli eksperiment, temeljen na faktorima koji nemaju previše veze s prodajom knjiga. Prvo, koliko god ne prihvaćali tu činjenicu, trenutačno u Hrvatskoj nemamo kupaca da bi se takve knjižare održale (vodio sam pet godina jednu takvu). Drugo, njihova organizacija i način vođenja jednostavno nisu bile usklađene sa stanjem na terenu. Treće, njihova tromost u reakcija na potrebe kupaca, rok nabave knjiga, kao i kadar koji su zapošljavali (više trgovce, a manje ljubitelje knjige). Taj nezdravi dio tkiva nismo bili spremni sami odrezati, pa je to učinila za nas kriza. Sada se otvorio prostor za manje knjižare, ali njihovo nastanjivanje devastiranog prostora traje tako sporo, a tome treba dodati da je stvaranje zajednice oko njih dugoročan proces koji još nije niti počeo.

U tranziciji smo, kao i kod modela privatizacije i ostaloga, odabrali pogrešne modele. U knjižarstvu smo odabrali kreiranje mastodonata koji su objedinjavali i knjižarske i nakladničke funkcije, a u knjižarskom segmentu nastojali da budu malo knjižara, a više papirnica i gift shop. Što više ulazite u područje knjižarstva i nakladništva, u kaos koji vlada, to ste više iznenađeni da knjige uopće izlaze i prodaju se. Uglavnom zahvaljujući nekolicini pojedinaca koji sagorijevaju u toj sizifovskoj borbi s kaosom. A to su upravo ti mali knjižari. S pametnom politikom, osjećajem za kupca, fleksibilni na promjene, s kvalitetnim nadzorom nad svim segmentima prodaje i distribucije. Ukratko, ljudi kojima je stalo. 

A kako biste ocijenili situaciju u knjižnicama?

Nije iluzorno očekivati da bi knjižnice i dalje mogle imati tu društvenu funkciju okupljanja, ali je iluzurno očekivati da bi to mogle ostvariti na isti način kao prije nekoliko desetljeća. I da bi to mogle bez sustavne pomoći nadležnih tijela. Knjiga se danas mora boriti s nikada oštrijom konkurencijom koja guta slobodno vrijeme ljudo predviđeno za čitanje i uživanje. Od nekorektnih poslodavaca, preko poplave šunda u medijima, do industrije zabave vezane uz internet. A u tu nepoštenu borbu je puštena sama bez odgovarajuće institucionalne potpore. Znam o tome nešto iz prve ruke: kada vam tijela nadležna za kulturu iz gradskog proračuna za 5 dana festivala u knjižnici,  s najvećim domaćim i vrlo važnim europskim piscima dodijele čak pet puta manji iznos od amaterske jednodnevne kič-parade na otvorenom. Kako onda knjižnica neće izgubiti sposobnost okupljanja...

Festivali poput splitskog Pričigina izgradili su vjernu publiku koja svake godine u velikom broju prisustvuje programima. Koji je po vašem mišljenju najbolji način razvoja publike, s obzirom da je riječ o problemu s kojim se danas susreću brojne kulturne institucije?

Žao mi je što ovdje nemam konkretan odgovor, jer sve vezano uz Pričigin je jedan ozbiljan društveno-kulturni fenomen. Kada bih znao recept, primijenio bih ga i na ostale projekte. I nakon četiri godine sukreiranja programa, i dalje mi nije jasno, što to motivira ljude da u hladnu dvoranu uđu sat vremena prije prvog programa, pa ostanu pod pauzom sačekati i drugi, što je ukupno četiri i pol sata sjedenja na polukružnim stepenicama, i tako njih sedamsto u prosjeku po večeri. Jedno je sigurno, svaki pisac bi, umjesto kuknjave prema nakladnicima koji mu i ne mogu ponuditi veći honorar za petstotinjak prodanih primjeraka, trebao dati svoj doprinos u razvoju čitateljskih navika. Čitanje je navika koja se razvija, a država se, treba li napomenuti, povukla i iz tog segmenta kulture. Ostavila je sve tržištu, pa se onda nadležna povjerenstva i dušebrižnici zgražaju kada ispliva nekakva paraknjiževna pojava. 

U svojoj knjizi "Autopsija teksta" kažete da se “u književnosti, za razliku od života, stvari ne događaju tek tako.” No kasnije pišete da uspješno izgrađeni likovi sami nameću autoru smjer kretanja priče. Da li vas to dovodi u gubitak kontrole nad tekstom, ili je to smisao procesa kao takvog?

O tome je pisao Umberto Eco i ta konstatacija mi je savršeno poslužila za radionice kreativnog pisanja, kao i za samo moje pisanje. On kaže da se u književnosti stvari ne mogu događati tek tako, sve ima svoje objašnjenje, ona je uređen sustav u kojem svaki element ima svoje mjesto. Sve je to u tolikoj suprotnosti sa životom, a možda upravo zbog toga i bježimo u književnost. Jer, ako promislimo, nema nikakvog objašnjenja zašto je baš član moje obitelji obolio od toga i toga, ili zašto sam baš ja bez posla. Taj moment 'neobjašnjivog' je strašno teško podnijeti, pa ljudi posežu za karmom, Božjom voljom, horoskopom i sličnim objašnjenjima.

Unutar tog sustava, koji treba pažljivo izgraditi, najkompliciranije je postaviti likove, osmisliti ih detaljno da ne ostanu na razini skice ili stereotipa. A kad ih detaljno osmislite, onda se događa fantastičan osjećaj – ne treba se zamarati što će dalje napraviti u pojedinoj situaciji, oni vam to sami govore. Ili, eto, klišejizirano, likovi su oživjeli. To se događa od sredine teksta, ukoliko je sve postavljeno kako treba, i ne radi se o gubitku kontrole. Baš naprotiv, radi se o magiji u kojoj je vaš imaginarni svijet, do tada samo nakupina nacrta i skela, konačno oživio.

Petar Matović u pjesmi "Pravi pesnici nisu više debeli" govori o novom arhetipu pisca koji nije više klasični dekadentni boem:  “za doručak piju smutije/ ne piju/ ne puše/ trče polumaratone/ idu na jogu”. Koliko ima istine u tome, s obzirom da ste i sami maratonac? Je li riječ o novoj urbanoj “religiji”? Haruki Murakami objavio je sjajnu knjigu eseja o trčanju.

Pjesnici su bili dekadentni boemi samo u romantizmu. Danas u to još samo u klišejiziranim holivudskim filmovima. To je ujedno epoha koja je donijela i najveće promjene, a njih su, da ne idem u detalje, bome jedino mogli i iznijeti alkoholičari, seksualni prijestupnici, ljudi koji su bili na granici ozbiljnih poremećaja, osim što su bili genijalni umjetnici (Byron, Poe, jezerski pjesnici). Trčanje maratona je moj osobni odabir koji ne bi dizao na višu razinu, kao da je to jedini ispravni način (koji su moji osobni razlozi, o tome u novom romanu koji upravo pišem, autobiografiju kroz istrčane maratone). Ali, da je potreban visok stupanj samodiscipline i radnih navika, to sigurno (i u tome se krije srodnost s maratonom). Pa i oni koji su često uživali u piću, kao što je Bukowski, imali su sličan stav kada je u pitanju samo pisanje. Može se dogoditi poneki bljesak, ali za sve ozbiljnije i dugotrajnije, potrebna je disciplina i predanost. U to sam se uvjerio na radionicama kreativnog pisanja. Bilo je polaznika s fascinantnim idejama kojima smo onda dali u potrebni alat. Zadnji sastojak koji je ključan, a koji malo njih ima, upravo je predanost i disciplina, i samo o tome će ovisiti hoće li od njih kasnije biti nešto. A to ovisi o njima samima.

Vodite književne radionice, autor ste znanstvenih radova i aktivni maratonac, utječu li brojne paralelne aktivnosti na vašu koncentraciju? Neki autori kažu da su produktivniji pod stresom nego na rezidencijalnim programima gdje se tekstu mogu posvetiti u potpunosti.

Ove navedene tri ni u kom slučaju ne remete jer se ne razlikuju previše. U temeljima, sve su slične pisanju književnosti. I znanstveni radovi. Pa i trčanje maratona. Ali, tu je još nekoliko poslova koji remete koncentraciju, a koje čovjek mora raditi jer od ovog troje ne može živjeti. Barem ne mogu ja jer je meni znanstveni rad izvan institucije čisti luksuz. U pisanju, predavanju, znanosti i trčanju imam isti sistematičan kontinuiran pristup koji ima za zadaću eliminirati svaki oblik stihije ili stresa. Ali, to je osobna stvar, nije načelna. Mogu funkcionirati pod pritiskom, ali ga ne priželjkujem kao neki adrenalin freak, nego ću učiniti sve da ga eliminiram. Upravo suprotno, meni je u svemu tome potrebna lijepa doza monotonije u svakodnevnici. To je nekakvo sigurno zaleđe koje mi onda dopušta da se usredotočim na pisanje. Eto, reći ću nešto skroz naopako, za mene je monotonija kraljica pisanja.

Rođeni ste u Novom Travniku. Postoje li razlike u pristupu, senzibilitetu ili poetici u odnosu na hrvatske autore, posebno kad je riječ o mlađim generacijama?

Teško bih našao zajednički nazivnik svim hrvatskim piscima, pa svim bosanskohercegovačkim, kako bi ih usporedio. Unutar njih našle bi se grupe pisaca koji su slični (kao trojica gore spomenutih), ali oni su svi za mene prvenstveno pisci individue. Nije mi previše bitno kojoj nacionalnoj književnosti pripadaju kada im knjigu uzimam s police. I te granice su donekle prebrisane, kada su u pitanju njihove poetike. O tome sam pisao u knjizi eseja "Fatalne simetrije". Inače, Mirko Kovač je skovao tu sintagmu primijetivši da su se ovdašnje kulture, u silnoj želji da se odvoje, ustvari približile odabravši isti modus operandi (kriminal, privatizacija, skretanje u desno, diskriminacija). Tako sam i u esejima odabrao prozne autore iz različitih kultura i pokazao kako na sličan način tematski tretiraju neke probleme. Tako da bih radije govorio o sličnostima, nego razlikama.

I za kraj, je li papir, još uvijek, „povlašteno mjesto“?

Apsolutno. Ne u smislu medija (da ne diskreditiram e-izdanja i samizdate), nego književnog djela. Ono je prostor za drugačije poglede, nove ideje i snažne emocije. Ne prostor suhoparne tehnike i nejasne želje da se bude piscem zbog imidža. Nadam se da Južina nudi nešto novo, na tematskoj i strukturnoj razini, ali o tome će svoje reći kritičari.

  1. Boris Dežulović o Boris Dežulović o "Južini": Klizav je teren pisati o redikulima Razmišljati i pisati o splitskim redikulima teren je klizav poput ulaštenih tehnobetonskih ploča na Rivi. Redikuli su zavodljiv svijet, izmaknut iz pravila, pa je lako otklizati u romantiziranje, kao što svijet – kad ih ne mlati i tjera od sebe – radi, recimo, s Ciganima. Ima Nebojša Lujanović o njima, o Ciganima, jedan baš zbog toga odličan roman, Oblak boje kože se zove. A redikuli su na&scaron