Fizika tuge

Special cijena 111,20 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: bugarski

  • Prijevod: Ksenija Banović

  • Broj stranica: 288

  • Datum izdanja: srpanj 2018.

  • ISBN: 978-953266937-4

  • Naslov izvornika: Fizika na tagata

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 465 g

Ožujak 1945., kraj rata. U bitki za mali mađarski grad privremeno pobjeđuju Nijemci, a teško ranjeni bugarski vojnik k svijesti dolazi u podrumu mađarske udovice. Unuk tog vojnika kreće na put od gotovo cijelog stoljeća i tisuća kilometara, od prašnjave sajamske arene s kavezom u kojem tavori dječak-Minotaur, preko Juliette, koja cijeli život pred kinom iščekuje Alaina Delona, sve do podrumskog arhiva s bilježnicama u kojima su zapisani znaci starenja i smrti. Izvanrednu knjigu Georgija Gospodinova Fizika tuge teško je sažeti u malo riječi, no nedvojbeno je riječ o fascinantnoj kronici našeg prostora i bivšeg vremena. Premda u nazivu ima tugu, u njoj je bogatstvo puno veće od samo jedne emocije: nostalgična, puna duha, zahvaća u najdublje čovjekove strahove i budi naša kolektivna sjećanja. Iako je dobitnica više međunarodnih nagrada, Fiziku tuge ipak najbolje možemo razumjeti mi koji živimo na istim geografskim prostorima, tek jednu vremensku zonu zapadnije.

“Georgijeva misija u Fizici tuge jest pronaći način da se živi s tugom, dopustiti joj da bude izvor empatije i zdrave neodlučnosti.” - Garth Greenwell, The New Yorker

“U Fizici tuge Gospodinov piše svoj totalni roman, roman svih romana, a na neki način i – posljednji roman na svijetu, u kojem različitim, ne samo književnim, pripovjednim i slikovnim sredstvima ispisuje fiziku i metafiziku tuge. (...) Proza Georgija Gospodinova upisuje se u svoga čitatelja atmosferom, osjećajem, zrakom koji se oko nje širi, mnogo više i snažnije nego samom pripovjednom fakturom ili onim što bi se dalo svesti na anegdotu. To je valjda prva i posljednja karakteristika velike književnosti.” - Miljenko Jergović

“Gospodinov je jedan od najistaknutijih europskih pisaca današnjice. Malobrojni su romani koji su za iskusnog čitatelja potpuno originalni: Fizika tuge jedna je od tih rijetkih knjiga.” - Alberto Manguel

“Ova je knjiga čisto ludilo! Iznimna je, nemirna, refleksivna, silno zabavna, disharmonična, a jednako toliko filozofska, poetična, detaljna i grandiozna. Ukratko: fantastična.” - Berliner Zeitung

“Gospodinov je izvukao bugarsku književnost iz komunističkog mrtvila.” - Le Monde

“Paklenska knjiga... Fiziku tuge morate smjesta pročitati.” - Jean-Luc Nancy, Liberation

“S Fizikom tuge Gospodinov se lansira u prvu ligu europskih pisaca izdižući se iznad književnoga komercijalizma i konvencija te spašavajući ne samo sebe nego i književnost, a time i cijeli svijet.” - Andreas Breitenstein, Neue Zürcher Zeitung

Moja Bugarska godinama je bila najtužnije mjesto svijeta

Hina, tportal.hr, 7. 9. 2018.

Bugarski književnik Georgi Gospodinov, najprevođeniji bugarski i jedan od najistaknutijih suvremenih europskih pisaca, po čijem je scenariju snimljen animirani film koji je bio u najužem krugu za nagradu Oscar 2017., gostovao je u četvrtak u Zagrebu, gdje je u sklopu 6. Festivala svjetske književnosti (FSK) predstavio svoj roman 'Fizika tuge'

Knjigu je objavio nakladnik Fraktura u prijevodu Ksenije Banović, a razgovor s autorovom vodio je u dvorani Müller kina Europe pjesnik i prozaik Miroslav Mićanović.

Mićanović je kazao kako je riječ o romanu koji na 'humoran, bizaran i nerijetko groteskan način govori o fizici, u kojemu je, paradoksalno, tuga ono što čitatelja na različite načine prati i određuje'. Labirint autorova teksta pustolovan je projekt uzbudljivo montirane povratne naracije romana, u kojemu se čitatelj kreće u prostoru sna, stvarnosti i paradoksa, dodao je.

Gospodinov je istaknuo kako mu je iznimno drago što je dobio priliku svoj roman o tuzi predstaviti upravo u Hrvatskoj, gdje se riječ 'tuga' izgovara jednako i znači apsolutno isto što i na bugarskom.

Roman o tuzi počeo je pisati razmišljajući o bugarskoj tuzi, rekao je: Bugarska je, naime, godinama bila svjetski šampion u tuzi, bila je najtužnije mjesto svijeta. 'Taj sam roman počeo pisati razmišljajući ima li nešto posebno u bugarskoj tuzi, je li ona specifična, samo naša tuga'.

Bugarska tuga nije poput turske ili portugalske - to su tuge bivših imperija koji su imali sve i sve izgubili: 'U bugarskoj tuzi ima nešto posebno - naša tuga je tuga za stvarima koje nikada nismo ni imali, a opet smo ih izgubili; to je tuga nekog drugog stupnja, tuga za svijetom koji je stvoren, a u kojemu nismo mogli biti prisutni'. To je tuga koja proizlazi iz nostalgije prema mjestima na kojima nisi uopće ni bio. 'To je prva posebnost tog tipa tuge. A druga je ta što naša tuga nije artikulirana: mi skupljamo stvari koje se nisu ni dogodile a koje nakupljaju tugu', jer 'tuga je univerzalna stvar, čak i kad pričate o svojoj osobnoj tuzi, zapravo pričate univerzalnu priču'.

Tijekom procesa pisanja, kako je rekao, shvatio je da se tuga počela širi drugdje u Europi - 'da ona nije nešto jedinstveno s čime se samo Bugarska može dičiti: tuga je u međuvremenu postala svjetska'.

Georgi Gospodinov (1968.) najprevođeniji je bugarski pisac nakon pada komunizma. Njegov prozni prvijenac 'Prirodni roman' (1999.) objavljen je na više od dvadeset jezika, među kojima i na hrvatskom. Sa svojim drugim romanom 'Fizika tuge' osvojio je tri nagrade za najbolji roman, među kojima su nagrada za roman godine u Bugarskoj i međunarodna nagrada Jan Michalski (Švicarska), te se našao u finalu sedam europskih i američkih priznanja za najbolju knjigu – American PEN Translation Award, Premio Strega Europeo (Italija), Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Piše poeziju i drame, autor je grafičkoga romana, nekoliko knjiga kratkih priča i libreta za operu. Kratki animirani film napravljen po njegovoj istoimenoj priči 'Slijepa Vajša' bio je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017.

'Fizika tuge' najavljen je kao iznimna knjiga, nemirna, refleksivna, silno zabavna, disharmonična, i istodobno filozofska i poetična, kojom je taj pisac, po mišljenju kritike, izvukao bugarsku književnost iz komunističkog mrtvila i ispisao fascinantnu kroniku 'našeg prostora i bivšeg vremena'.

Pisac je napomenuo kako njegovi romani nisu klasični romani jer 'u običnom romanu postoji povijest, a u 'Fizici tuge' postoji fizika'. Glavni je lik mladić koji boluje od empatije pa stoga može ulaziti u priče raznih ljudi, pa je tako ta knjiga i povijest svijeta zadnje polovice stoljeća, ali i povijest tuge od doba minotaura do danas. A kako je minotaur jedan od likova, tako je i labirint dio strukture romana: 'Ta je knjiga labirint pun mjesta na kojima se možemo zaustaviti', rekao je Georgijev.

'U svojim se romanima obraćam čitateljima, razgovaram s njima; puni su širokih praznina gdje se čitatelj može umiješati, moji su romani više razgovor s čitateljem', dodao je. U njima se kreće delikatnom linijom između onoga što je autobiografsko i biografsko, a Gospodinov je istaknuo kako umjesto te dvije odrednice puno više voli koristiti riječ 'osobno', jer, 'kako je Fellini jednom rekao – kad bi snimio film o ribi, i on bi bio vrlo osoban'.

'Osobni govor prelazi tu liniju biografskog i autobiografskog. Istina je da, kad jednom ono što nam se dogodilo stavimo na papir, više nismo ni sigurni koliko se od toga doista dogodilo – jer čim je dobilo oblik u riječima, već je postalo dio književnosti', kazao je pisac, koji je ipak priznao kako velik dio njegovih priča dolazi iz djetinjstva, a mnoge je 'ukrao' od bake i djeda.

Pišući 'Fiziku tuge' trudio se pisati o stvarima koje nisu trajne, koje polako nestaju. 'Mislim da su to stvari o kojima bismo trebali pisati, jer ono što je trajno, što je veliko ionako će ostati', rekao je, a posebno ga je iznenadilo što je ta knjiga, za koju je mislio da će svoju čitateljsku publiku naći ponajprije u njegovoj, srednjoj generaciji, ili čak starijim generacijama, naišla na izvrstan prijam upravo među mladima.

'Počeo sam pisati zbog mog straha. Bojao sam se da će se stvari lako zaboraviti ili nestati'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 8. 9. 2018.

Georgi Gospodinov najprevođeniji je suvremeni bugarski pisac. Njegov debitanski „Prirodni roman“ objavljen je na više od dvadeset jezika, među ostalim i kod nas. Ovo ljeto na hrvatski je prevedena i „Fizika tuge“ (Ksenija Banović, Fraktura), za koju je osvojio tri nagrade za roman godine u Bugarskoj, a bio je i finalu čak sedam europskih i američkih nagrada za najbolju knjigu, među ostalima American PEN Translation Award, talijanske Premio Strega Europeo, Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Gospodinov piše i poeziju, drame, grafičke romane, kratke priče, libreta za operu. Kratki animirani film „Slijepa Vajša“ napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bio je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017.

Fiziku tuge“ je pisao dvanaest godina. Započeo ju je pored berlinskog jezera, završio na književnoj rezidenciji u Splitu. Baš je u Splitu dao printati rukopis. „Razletio se u stotine pravaca. Stranice nisu bile numerirane… Znam reći da je ta fragmentarnost i labirint tog romana zapravo nastala slučajno, zato što tog dana u Splitu više nisam znao posložiti stranice.“, prisetio se u razgovoru za Jutarnji list. Ovih je dana u Zagrebu bio gost Festivala svjetske književnosti.

Tuga kojom se bavite je transgeneracijska, pričate priču djeda, oca i unuka, kroz njihove priče zrcali se i vrijeme, političke promjene, društvene okolnosti. U toj će tuzi, doduše, mnogi i ne samo u ovom našem dijelu svijeta isčitati i tuge svojih bližnjih i vlastite tuge. Ipak, koje su specifičnosti bugarske tuge?

Naša se tuga razlikuje od tuga nekadašnjih carstava, moćnih država, kolonija… primjerice Portugala ili Otomanskog carstva. Onih koji su imali jako puno, bili moćni i sve to izgubili. To je portugalski saudade i turski hüzün. Bugari tuguju za stvarima koje se nisu niti dogodile. Naša se tuga temelji na osjećaju da smo izvan svijeta, da se ovdje kod nas ništa ne događa i da se gotovo nikad i nije ništa bitno dogodilo, da nikad nećemo ni biti dio svijeta… koji možda i ne postoji, jer mi nismo u tom svijetu.

Druga specifičnost te tuge je šutnja. Imamo bugarsku kulturu šutnje. U našim se obiteljima šuti, mi ne dijelimo naše priče lako, ne pokazujemo naše osjećaje.  Naravno, to je povezano i s patrijarhalnim društvom i s komunističkim vremenima kad su ljudi šutjeli da bi se zaštiti. Naša je tuga mješavina svega toga.

Je li se taj osjećaj da ste izolirani od svijeta promijenio, 11 ste godine članica EU?

Da i ne. Sad je lakše ići van, konačno dva milijuna ljudi su napustili zemlju od pada komunizma naovamo. Ali, to je neka druga tuga. Jer, to nisu odlasci jer putujete želeći vidjeti svijeta. To su odlasci jer ste očajni, u potrazi za poslom, jer bježite od krize, neimaštine.

Kažete da Bugari nerado dijele svoje priče. Pišete o ljudima koji „prodaju“ priče, „kupuju“ priče, piscima lovcima na priče. S kakvim biste vi neznancem spontano podijelili vašu priču, neki bitan vam komad vlastite prošlosti ili sadašnjosti?

Vrlo sam stidljiva osoba. To je vjerojatno i razlog zašto sam počeo pisati, da bih mogao svoje priče podijeliti s papirom, a ne s nekom osobom. To je zapravo paradoks pisanja – jer pisac, makar i stidljiv, samim činom pisanja na koncu svoju priču potencijalno dijeli s cijelim svijetom.

Da bih nekome mogao ispričati svoju priču to mora biti osoba za koju osjetim da ima empatiju. Jer, čovjek uvijek prepozna kad se netko tek pretvara da je prisutan i da prati priču, pokušava razumjeti njezine protagoniste. Empatija je minimalni, bazični uvjet za postojanje literature. Ako kao pisac nemate empatije za likove, onda ne možete dobro o njima niti pisati.

Kad osoba pokloni svoju priču – čini li to da ojača ili je razotkrivanjem postala slabija?

Kad ispričate svoju priču postajete, ponovo je ovo paradoks, slabiji, ali i jači. Jer, pričajući se otkrivate ali i dajete šansu onome tko vas sluša da vas razumije. Jako vjerujem u pričanje priča, jer ako mi želite nanijeti kakvo zlo ili ako me želite ignorirati to je puno lakše ako ništa o meni ne znate. No, ispričam li vam priču o mom ocu ili o mojoj kćeri bit će vam teže povrijediti me i potom mirno otići kao da ništa niste učinili. To je moć priče, to je ono kako ljudi ojačaju pričajući svoju priču. Mi dijelimo i pričamo naše priče zbog raznih strahova. Zato djeca prije no što idu spavati vole da im se ispriča neka priča.

I „Fizika tuge“ izrasla je iz jednog straha na koji su se onda slagali raznim drugi strahovi. I tuge.

Taj roman je krenuo iz mojeg sjećanja iz djetinjstva, imao sam osam, devet godina, sjedim u našoj sobi u malom jugoistočnom gradu, Topolovgradu. Sam sam, smračuje se, a bojim se mraka, sjedim uz prozor, u našem suterenskom stanu. Osjećam se napušteno. Roditelji su izvan kuće, promatram ljude koji prolaze pored prozora, na ulici, vidim samo donje polovice njihovih tijela. Mogu samo zamišljati kako zapravo izgledaju, ne vidim lica.  I onda sam priču o osjećaju napuštenosti, samoći tog dječaka u 1970-1980 poželio dovesti u vezu s nekim mitološkim biće. To je Minotaur, u ovom slučaju. On je u mojoj interpretaciji također napušteno dijete, staro dvije, tri godine, zaključano u podrumu dvorca, u labirintu kralja Minosa.

U jednoj do vaših priča stoji da općenito pišete iz – straha.

Točno. Počeo sam pisati zbog mog straha. Prvi osjećaj koji sam zapisao je moja noćna mora. Imao sam sedam godina, sanjao sam noćima isti san, imao sam tu noćnu moru koju sam htio ispričati mojoj baki, ali ona je nije htjela slušati, jer mi imamo to praznovjerje da ne smiješ pričati o svojim noćnim morama jer bi se one tako mogle i ostvariti. I onda samo počeo zapisivati tu priču.

Poslije toga sam često imao strah da će stvari lako nestati, olako biti zaboravljene, da ću brzo zaboraviti ono što mi se dogodilo, ono kako sam se osjećao… želim zadržati bitne mi trenutke. To je jedan od razloga zašto su ljudi uopće počeli pisati kroz povijest - iz straha da će stvari, sjećanja nestati, iz straha od vlastita starenja…

I ne samo to. Ja dolazim iz društva, iz zemlje gdje ljudi donedavno gotovo da i nisu putovali, nisu vidjeli neke strane im svjetove. To je naša trauma. Jer, osjećate da ste van svijeta. Taj osjećaj je bio bitan za moje roditelje, za mene.

To je osjećaj klaustrofobije?

Da, to je kao neka vrsta klaustrofobije, a literatura vam daje šansu da izađete, odete van. Strah od smrti je također povezan s pisanjem, pisanjem fikcije. Dok sam bio dijete iz knjižnice bih zaduživao samo knjige pisane u prvom licu, jer tako sam znao da će lik ostati do kraja knjige. Nisam htio da ode, da mu se nešto dogodi. Možda je to razlog što su moje knjige često pisane u prvom licu.

Bugarski komunistički vođa Todor Živkov 1977. polaže vremensku kapsulu u temelje muzeja Plevenska panorama. U njoj stoji da će biti otvorena točno za stotinu godina, kad će svi živjeti u komunizmu. Što biste stavili u vašu vremensku kapsulu?

Ovo je moja vremenska kapsula. (Vršcima prstiju dotakne roman „Fizika tuge“, op. K.D.)

Ali …  kad bih u vremensku kapsulu trebao osobno staviti neke stvari, onda bih u tu moju kapsulu stavio neka poslijepodneva. Mislim da je naš pravi život u poslijepodnevima, možda za nekog večerima. Ja sam pisac, nemam radno mjesto ni vrijeme, moj pravi život je oko tri poslijepodne. Jer, u to doba nisam u tom organiziranom socijalnom svijetu. Sjedim sam, u mojoj sobi. Stavio bih u vremensku kapsulu i muhe. Volim muhe. Baš zato što njih nitko ne voli. Što još? Uglavnom bi unutra stavio stvari iz mojeg djetinjstva. Možda neke knjige, možda neke zvukove i neke mirise. Na primjer, miris iz vrta, kad moj djed polijeva domaće rajčice, potom miris užegla asfalta u ljetno poslijepodne… te mirise, sasvim obične mirise iz mojeg djetinjstva.

Autor ste videokolaža „Tvornica šamara“, u kojem ste poredali isječke iz bugarskih filmova iz razdoblja socijalizma, u kojima se redom smjenjuju roditeljski šamari djeci. Kako je bilo odrastati u Bugarskoj 1970-ih i 1980-ih?

Baš iz tog i takvog djetinjstva je na neki način rođena i inicijalna ideja za „Fiziku tuge“, s jedne strane samoća, s druge strane to da te ne vide i ne čuju, nije se u ono doba puno s djecom razgovaralo. Što se tiče „Tvornice šamara“ ona daje naslutiti da su današnji Bugari šamarana djece, ta djeca koja su prošla svoje traume možda i nisi mogla izgraditi drugačije društvo negoli ovo bugarsko jest.

Kad vam se rodila kćer u praskozorje ste na kiosku kupili sve dnevne novine izašle toga dana. I ja sam učinila isto na dan kad su rođena moja djeca, pokupovala lokalne i strane dnevne novine. Od kud ta potreba da ih upišemo u kontekst vremena?

Ja sam pisac, vi novinarka, okrenuti smo svijetu. Rođenje je najbitnija vijest na svijetu. Te sam novine kupio da ih čuvam za nju, ali i da vidim u kakav je to svijet rođena, o čemu se govorilo na dan kad je rođena. Prodavač novina me upitao zašto kupujem sve te novine kad se zapravo ništa bitno nije dogodilo. Dogodila se najbitnija stvar. Rođena mi je kćer.

Prije tjedan dana bio sam na književnom festivalu u danskom Aarhusu. Tamo imaju novu knjižnicu, instalaciju koju zovu gong. Kad se netko rodi, u gradskoj bolnici u Aarhusu pritisnu dugme u bolnici, a gong u knjižnici vrlo lagano, neuznemirujuće, dade znak da je rođen novi čovjek. Mnoge stranice iz „Fizike tuge“, možda najsretnije stranice, su povezane s rađanjem djeteta, s rađanjem. To je moment kad je svijet obnovljen, po prvi put imamo novog čovjeka. S rođenjem naše djece mi smo mogli promatrati prvu kišu, prvi snijeg, prvog psa, prvi mjesec, prvo poslijepodne… to je pametan način za svijet da se resetira, da krene, na neki način, iznova.

“Bez empatije ni književnost sama ne bi mogla postojati”

Maja Hoić, Ziher.hr, 14. 9. 2018.

Povodom gostovanja Georgija Gospodinova na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti imali smo prilike razgovarati s bugarskim piscem o njegovoj knjizi Fizika tuge. Ugodnim razgovorom uz kavu o romanu koji je nedavno, nakon internacionalnog uspjeha, objavljen i u hrvatskom prijevodu dotaknuli smo se teme djetinjstva u samom romanu – kako ga njegovo odsustvo iz zemlje približava baš tom životnom razdoblju. O iskustvu tuge, važnosti književnosti i empatije, izvoru inspiracije za labirintsku formu romana, suvremenom osjećaju otkazane budućnosti i dosadašnjim recepcijama knjige u različitim zemljama možete pročitati u intervjuu.

Da započnemo s temom kojom počinje i ovaj roman i svaka osobna priča. Zašto je djetinjstvo toliko prevladavajuće u romanu?

Djetinjstvo je uvijek na početku! Za mene osobno i moje pisanje također. Započeo sam s djetinjstvom jer je ovo priča o dječaku koji pati od prevelike empatije kojom ulazi u priče i sjećanja drugih ljudi, drugih živih bića i mitoloških likova. Krenuo sam s djetinjstvom jer znamo da je empatija najjača u razdoblju između osme i dvanaeste godine starosti. U neku ruku je to naravno priča mojeg djetinjstva, odrastanja u sedamdesetima i osamdesetima u provincijskom gradiću u Bugarskoj.

Također radim poveznicu Minotaurova djetinjstva i mojega dvadesetostoljetnog djetinjstva zato da pokažem da smo, kad govorimo o djeci, da tako kažem, uvijek u istom vremenu. Jer djeca i životinje, nemaju osjećaj za vrijeme. Oni su u apsolutnom vremenu. Kad se radi o napuštenom Minotauru ili dječaku koji osjeća napuštenost kao u romanu, događa se osjećaj jednakosti u toj napuštenosti. I ujedno, kad smo djeca, mi smo praktički besmrtni.

S obzirom na to da mnogo putujete van Bugarske zbog spisateljskog posla, je li to vrijeme provedeno u inozemstvu vrijeme kada najviše osjećate svoje djetinjstvo kao što je to slučaj s glavnim likom vašeg romana?

Kada sam bio u Švicarskoj, ili sad kad sam bio u New Yorku, točnije u Brooklynu, osjećao sam se kao u djetinjstvu osamdesetih i devedesetih zbog mirisa asfalta ili goriva iz kamiona. I možda zato što, kada odrastamo, svi postajemo imigranti vlastite države, odnosno tijela djetinjstva. Tako da, kad ste u ovoj političko-geografskoj imigraciji, možete vući usporedbu s imigracijom iz djetinjstva. Pokušao sam se vratiti u prostore gdje sam proveo djetinjstvo i nema ničeg više tamo. Djetinjstvo nije prostor, to su druge stvari, poput mirisa. Naše djetinjstvo ne postoji u starim prostorima.

Uzimate s jedne strane djetinjstvo kao neki početak, ali opet vučete nit prema tome da postoji uvijek i nešto prije, djetinjstvo vašeg oca, vašeg djeda, pa sve do mitološkog djetinjstva Minotaura. S druge strane, vučete nit prema budućnosti kao apokaliptičnoj budućnosti, i sve to je u jednoj lingvističkoj povezanosti.

Živimo u počecima i krajevima istovremeno. Svaki dan možemo osjećati i početke i krajeve. Moja knjiga, koja nije klasična narativna priča iz 19. stoljeća, bavi se time da sva ta doba koegzistiraju. Ponekad bi to vrijeme početka života moglo biti rođenje vlastitog djeteta, a ponekad djetinjstvo Minotaura. Ono što sam htio istražiti jest ideju da počeci mene, djeda ili ginkgo bilobe imaju svi jednaku vrijednost egzistiranja i zato knjiga počinje s „Ja smo“. Kad se osjećaš kao dio svega, rođen si i onda kada umireš. To je ono što sam htio istražiti u romanu jer je to i roman o sjećanju i vremenu. Kad postojiš u vremenu, postojiš u jednom labirintu i zato se možeš vratiti i u vrijeme Minotaura i vrijeme vlastitog djeda.

Ime knjige fokus stavlja na tugu, ali ideja empatije u njoj prevladava. Zašto naziv “Fizika tuge”?

Empatija jest ključ romana, bar se nadam. Empatija je ljepilo mita s drugim pričama u knjizi. Bez empatije ni književnost sama ne bi mogla postojati. Ideja je da s jedne strane pričanje prouzrokuje empatiju, a s druge strane, kad imate empatiju, lako uđete u nečiju priču. To je ključna stvar romana, da možete ulaziti iz priče u priču ljudi zbog empatije.

Ime romana nije bilo lako naći. Završio sam roman i imao velik broj potencijalnih ideja za naslov romana. Jedan od izdavača se žalio što sam odabrao naslov koji komercijalno nije privlačan, tvrdili su da nitko neće htjeti kupiti takav roman koji u naslovu ima i fiziku i tugu. Ali za mene je bilo važno da imam taj spoj znanosti i nečeg što se ne smatra dijelom znanosti, poput tuge. Znanost može objasniti gravitaciju, možemo ovaj stolac objasniti pomoću gustoće, težine itd., ali zašto ne bi postojala mogućnost znanstvenog opisa tuge?

Jedno provedeno istraživanje koje kaže da je Bugarska najtužnije mjesto navelo me da istražim postoji li nešto specifično oko bugarske tuge, što to čini Bugarsku najtužnijim mjestom na svijetu. Ali u procesu pisanja romana shvatio sam da se tuga proširila. Tuga je univerzalna stvar.

Osobito je oko naslova bilo poteškoća kad su bili u pitanju prijevodi romana na druge jezike. Bugarska i hrvatska “tuga” su zbog slavenskog jezika slične, ali s germanskim i romanskim jezicima postoji određeni odmak. Naš slavenski koncept tuge ima nešto specifično, ima u njoj i nečeg lakšeg i neka doza čežnje. Ona nije toliko tamna, nije sadness, nije melanholy, nije sorrow, ili Schwermut.

I uvelike vjerujem u ljude koji u sebi nose tugu, jer ona u ljudima budi empatiju. Ako niste nikad osjetili vlastitu tugu, ne možete osjećati ni tuđu.

Ovaj roman bio je internacionalni uspjeh i preveden je na brojne jezike, jeste li očekivali ovakav uspjeh? Imate li iskustva s različitim recepcijama knjige s obzirom na navedene jezične razlike izraza tuge i političko-ideoloških promjena koje su te države prolazile?

Tijekom procesa pisanja, pisac razmišlja samo o procesu pisanja i ne zna tko će biti čitatelj. Kad je knjiga bila prevedena na druge jezike, to je definitivno bilo uzbudljivo iskustvo. U Italiji, na primjer, čitatelji su uvelike ušli u knjigu i suosjećali s njom. Može se vidjeti kako su čitatelji iz Italije, Švicarske, Njemačke i Danske svi mogli razumjeti isti osjećaj tuge i napuštenosti koji sam ja imao u sedamdesetima i osamdesetima. U jednom talijanskom članku pisalo je „ova knjiga govori više o talijanskoj tuzi osamdesetih nego naša književnost tog doba“. Kod njih postoji dosada osamdesetih koja je uzrokovala tugu s kojom su povezali tugu iz mog romana.

Pri prolasku kroz dio romana koji govori o arhivu erotskog sadržaja socijalističke Bugarske, moja mi je španjolska prevoditeljica rekla da je u španjolskoj verziji jedna strana erotske knjige, koja je svima iz socijalističke Bugarske poznata (svi znaju za „stranu 27“), kompletno cenzurirana. Ovdje se vide razlike u političko-ideološkim okolnostima čitatelja prijevoda.

Ali da, osobno je stvarno univerzalno.

Što mislite o potencijalnoj bližoj recepciji novoizašlog hrvatskog prijevoda s obzirom na neke sličnosti u izmjeni sustava u Bugarskoj i Hrvatskoj u odnosu na druge države u kojima je prijevod već u cirkulaciji, ili preferirate ideju univerzalnosti?

S obzirom na to što je proizašlo iz ovog kraja svijeta, definitivno imamo slične memorije zadnjih pola stoljeća i ovdje nema potrebe objašnjavati što znači biti pionir ili imati komunističku partiju. U tom pogledu, bit će lakše čitateljima ovog područja. S druge strane, čitatelji, osobito mladi ljudi s kojima nemam isto iskustvo odrastanja iako smo s istih područja, kad ih pitam kako čitaju ovaj roman, zaključujem da su oni povezani ne s ideologijom, već s osjećajima. Neki mladi ljudi rekli su mi da im je ova knjiga pomogla u lakšem povezivanju s njihovim roditeljima jer je povezalo prekinutu komunikaciju kad je u pitanju iskustvo odrastanja.

Također, čitatelji npr. Italije cijene ovaj način pričanja koji i ja koristim. U Italiji su već upoznati s prekidima priče zato da se uspostavi poveznica i komunikacija s njima. Cilj mi nije biti pretenciozan pisac romana koji će objasniti sve. To je samo komunikacija o stvarima.

Neki bi rekli da je pretencioznost baš u tom da pripovjedač zaustavlja priču i iskače iz stranice i uspostavlja komunikaciju s čitateljem, umjesto da se tiho skriva iza teksta.

Smatram da su zaustavljanja jedan prirodan dio komunikacije. Moja inspiracija dolazi iz usmenog pričanja priča. Pri razgovoru je normalno da se prekidamo s, primjerice, „pratiš li me?“. Kad pričamo priču punu tjeskobe, također često radimo digresije. Ne vjerujem nekome tko mi izravno i s logički uspostavljenim slijedom priča svoju traumu. To onda nije trauma, to je nešto umjetno.

Pri usmenoj komunikaciji često ulazimo u labirinte digresija, i vjerujem da čitatelji to osjete. Nije mi stalo do toga da mi netko kaže da to nije roman, zato sam stavio i epigraf na početak o romanu kao nečistom žanru. Osjećate također, osobito u ovom hrvatskom izdanju, puno slobodnog prostora – bijelih stranica, ubačenih ilustracija i fotografija. Zato se ta zaustavljanja pojavljuju. Ujedno, kad ste u labirintu, morate se zaustavljati i ponovno pronalaziti i usmjeravati.

Singer kutija koja u romanu postoji kao čuvar svih tih priča djeluje veoma precizno odabrana. Zašto Singer?

U mojem djetinjstvu, koje je bilo siromašno, nismo imali Singer kutiju. Ali vidio sam ju u tuđim kućama i djelovala je apsolutno drugačije od estetike socijalizma, kao iz drugog prostora i vremena. Ujedno, u vrijeme pisanja romana radio sam istraživanja o vremenskim kapsulama koje je u vrijeme moje mladosti bilo tipično izrađivati. To je bila zanimljiva potreba koja je pokazivala predviđanja kako ćemo postojati u tom budućem vremenu. To je bilo optimistično vrijeme. Sada imamo drugačiji dojam o budućnosti. Danas imamo osjećaj kao da je budućnost otkazana.

Dakle, fizička kutija koja čuva sve te priče samo je materijalni čuvar, ali sama književnost jest naša vremenska kapsula. Zašto baš jezik i književnost?

Naša potreba za književnošću leži u našoj prolaznosti. Nismo faraoni zbog kojih se grade piramide. Priče su prave kutije u koje stavljamo sebe. Trebaju nam osobne priče jer njima postajemo ljudska bića. Pričama možemo odgoditi kraj. Njima stavljamo više života u naša ograničena tijela. I najvažnije, priče nam trebaju za razvijanje empatije i to je ključno što nam književnost donosi.

Ideja romana i mog pisanja jest da sâm roman može biti vremenska kapsula. Zato pišemo, da sačuvamo stvari koje su prolazne.

Konačni libar

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. 10. 2018.

"Fiziku tuge", izvorno objavljenu 2011., Bugar Georgi Gospodinov (rođen 1968. u Jambolu) dovršio je u Splitu, u KURS-ovoj rezidenciji za pisce. Ta činjenica u isti mah me ispunjava i lokalpatriotskim ponosom i eponimnom žalošću. Jer, lijepo je čuti da je duh tvoga grada makar malo okadio stranice tako moćne knjige. Istodobno, pojeo bih se od muke što je autor baš ovdje udario zadnju točku na roman kojemu bih tako rado, samo kad bih mogao, dosudio produžetke bez kraja i konca.

Pa o kakvome se štivu radi? "Zamišljam knjigu“, ispovijeda se pisac na jednome mjestu, "koja sadrži svaki rod i žanr. Od monologa, preko Sokratovih dijaloga, do epa u heksametru, od priče, preko traktata, do popisa. Od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. Da se piše, piše, piše, zapisuje i pohranjuje, da bude poput Noine arke, da tamo bude svakojakih stvorenja, malih i velikih, čistih i nečistih, treba se uzeti od svake vrste i svake priče. Čisti žanrovi ne zanimaju me mnogo. Roman nije arijevac, kako je govorio Gaustin.“

Gospodinov takvu knjigu nije samo zamislio, nego i napisao. "Fizika tuge" roman je labirint koji premošćuje tisuće kilometara i stotinjak godina. Njegov junak, zapravo pisac sâm, još od malih nogu pati od patološke empatije i svačiju muku proživljava kao vlastitu. Veliko prokletstvo i makar mali blagoslov udubljivanja u tuđe iskustvo napustit će ga čim uđe u srednju dob i nađe se pred pragom starosti. Tada će jednu opsesiju nadomjestiti drugom, kompulzivnim sakupljanjem, gomilanjem, nabrajanjem - u konačnici: pokušajem spašavanja stvari riječima.

"Fiziku tuge“ (u prijevodu Ksenije Banović) mogli bismo nazvati totalnim romanom, samo kad ta bombastična, pretenciozna titula ne bi bila u bolnom raskoraku s duhom libra. Jer, Gospodinov je miljama daleko od svake razmetljivosti i napuhane pompoznosti. A opet, u svoju je knjigu, literarnu inačicu Noine arke, nakrcao sve žive i mrtve rodove i vrste, kao da spašavanjem vlastitoga svijeta, spašava i naš.

Ovdje se zapravo teško može raditi o pojedinačnom naslovu; umjesto o knjizi, pametnije je govoriti o knjižnici u koju je Gospodinov, s elegancijom na visini svoga đentilastog prezimena, utkao zbirke kraćih proza, romane u nastajanju (i nestajanju), historiografske pasaže i publicistiku, uzvišenu poeziju i prizemnu prozu naputaka za uporabu, visprenu aforistiku koja pogađa samu srž nekog problema i melankolične digresije koje raspršuju bol, ne samo riječi, nego i slike (potonju opasku shvatite zaista doslovno jer je knjiga opremljena ilustracijama)...

Unatoč svome naslovu i adekvatnom sadržaju, ovaj je roman i rijetko zanimljiv primjer duhovite literature. Nijednom se, zajamčeno, nećete nasmijati, barem ne grohotom, do suza, ali će vam zato često, od početka do kraja libra, na kutovima usana titrati barem zametak stidljivog osmijeha. Da nije tako, težina tuge kroz koju nas razvodi pisac, elegični kustos u muzeju prolaznosti, zgromila bi sve čitatelje.

Za slučaj da nisam bio dovoljno jasan, evo i najizravnije moguće preporuke: kad bi vas neki strašni sud osudio na čitanje još samo jedne knjige u životu, ali vam ljubazno dopustio da sami odredite taj naslov, "Fizika tuge" bila bi bogomdani izbor, savršen primjer konačnoga libra kojemu se valja uporno i stalno vraćati.