Fizika tuge

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: bugarski

  • Prijevod: Ksenija Banović

  • Broj stranica: 288

  • Datum izdanja: srpanj 2018.

  • ISBN: 978-953266937-4

  • Naslov izvornika: Fizika na tagata

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 465 g

Ožujak 1945., kraj rata. U bitki za mali mađarski grad privremeno pobjeđuju Nijemci, a teško ranjeni bugarski vojnik k svijesti dolazi u podrumu mađarske udovice. Unuk tog vojnika kreće na put od gotovo cijelog stoljeća i tisuća kilometara, od prašnjave sajamske arene s kavezom u kojem tavori dječak-Minotaur, preko Juliette, koja cijeli život pred kinom iščekuje Alaina Delona, sve do podrumskog arhiva s bilježnicama u kojima su zapisani znaci starenja i smrti. Izvanrednu knjigu Georgija Gospodinova Fizika tuge teško je sažeti u malo riječi, no nedvojbeno je riječ o fascinantnoj kronici našeg prostora i bivšeg vremena. Premda u nazivu ima tugu, u njoj je bogatstvo puno veće od samo jedne emocije: nostalgična, puna duha, zahvaća u najdublje čovjekove strahove i budi naša kolektivna sjećanja. Iako je dobitnica više međunarodnih nagrada, Fiziku tuge ipak najbolje možemo razumjeti mi koji živimo na istim geografskim prostorima, tek jednu vremensku zonu zapadnije.

“Georgijeva misija u Fizici tuge jest pronaći način da se živi s tugom, dopustiti joj da bude izvor empatije i zdrave neodlučnosti.” - Garth Greenwell, The New Yorker

“U Fizici tuge Gospodinov piše svoj totalni roman, roman svih romana, a na neki način i – posljednji roman na svijetu, u kojem različitim, ne samo književnim, pripovjednim i slikovnim sredstvima ispisuje fiziku i metafiziku tuge. (...) Proza Georgija Gospodinova upisuje se u svoga čitatelja atmosferom, osjećajem, zrakom koji se oko nje širi, mnogo više i snažnije nego samom pripovjednom fakturom ili onim što bi se dalo svesti na anegdotu. To je valjda prva i posljednja karakteristika velike književnosti.” - Miljenko Jergović

“Gospodinov je jedan od najistaknutijih europskih pisaca današnjice. Malobrojni su romani koji su za iskusnog čitatelja potpuno originalni: Fizika tuge jedna je od tih rijetkih knjiga.” - Alberto Manguel

“Ova je knjiga čisto ludilo! Iznimna je, nemirna, refleksivna, silno zabavna, disharmonična, a jednako toliko filozofska, poetična, detaljna i grandiozna. Ukratko: fantastična.” - Berliner Zeitung

“Gospodinov je izvukao bugarsku književnost iz komunističkog mrtvila.” - Le Monde

“Paklenska knjiga... Fiziku tuge morate smjesta pročitati.” - Jean-Luc Nancy, Liberation

“S Fizikom tuge Gospodinov se lansira u prvu ligu europskih pisaca izdižući se iznad književnoga komercijalizma i konvencija te spašavajući ne samo sebe nego i književnost, a time i cijeli svijet.” - Andreas Breitenstein, Neue Zürcher Zeitung

Stalna samo mijena jest

Maja Hoić, Ziher.hr, 27. 8. 2019. 

„Okrenete li posljednje stranice europskih novina koje čitate, vidjet ćete na karti s vremenskom prognozom jedno prazno mjesto – između Istanbula, Beča i Budimpešte.
Najtužnije mjesto na svijetu, kako ga je nazvao Economist u prosincu 2010. (sačuvao sam taj članak), kao da zaista poznaje geografiju.“

Fizika tuge, roman bugarskog pisca Georgija Gospodinova iz 2011. godine, pojavio se nedavno i u izdanju nakladničke kuće Fraktura u prijevodu Ksenije Banović. Kompozicijom teksta koja nalikuje na provodni motiv kretskog labirinta čitatelj prati kompleksne hodnike romana pomoću niti intertekstualnog klupka. Sposobnost glavnog lika da se „useljava“ u tuđa sjećanja nadrealna je okosnica za pripovijedanje priča njegovih predaka i njihova iskustva života u Bugarskoj tijekom dvaju svjetskih ratova. Gubeći taj „opsesivni empatično-somatski sindrom“  iz djetinjstva i odrastajući u doba prijetnje apokaliptičkog scenarija nuklearnih napada (hladni rat), on postaje opsesivni kolekcionar priča za buduće čitatelje.

Odrastanje u doba socijalizma i „dvostruka spremnost“ na apokalipsu

Roman podsjeća na Bildungsromanprateći razvoj i odrastanje glavnog lika koji u potrazi za lijekom protiv melankolije postaje pisac. Ulaženjem u sjećanja pripadnika njegove obitelji u dvjema generacijama unatrag, uspostavlja se nit njegove tuge i kontekst društveno-ekonomskih okolnosti Bugarske i ratne Europe iz razdoblja svjetskih ratova. Od svih sustava koji su se tijekom 20. stoljeća izmijenili, najprisnije je prikazano iskustvo života u socijalističkoj Bugarskoj. U autobiografskim prikazima odrastanja u tom razdoblju isprepliću se nevini djetinji pogledi na kontrast obiteljskih iskustava s onima iz školskog okruženja.

U obitelji se taji religioznost; bakino čitanje Biblije i apokaliptičnih scenarija metafizičkog kraja svijeta odvija se u šapatu. Istovremeno pod općom prijetnjom nuklearnog rata u osamdesetima u školi treniraju hitnu reakciju u slučaju takvog napada. Time se protagonist stavlja u poziciju „dvostruke spremnosti“ na apokalipsu – kako onu fizičku tako i onu metafizičku. U prikazu prijetećeg razdoblja izbijaju elementi humora koji pokazuju odrasli pogled na apsurdnost doživljenoga društvenog i obiteljskog stanja: „Kako ne bi bilo iznenađenja, trenirao je za oba scenarija. Što god se dogodi, stavljaš gas-masku i počinješ se moliti.“

„Otvoriti nakon kraja svijeta!“

Opisana priprema za ostvarenje apokaliptičnih scenarija uključuje sakupljanje predmeta i ispunjavanje bilježnice pričama za postapokaliptično doba, na primjeru vremenskih kapsula. Akumulacijom priča preispituje prirodu jezika i medija kojim želi prenijeti iskustvo života prije apokalipse: „Ali je li se jezik onih koji će pronaći bilježnicu razvio istom logikom, i jesu li se, na kraju krajeva, uopće koristile riječi, na primjer ‘plavo’. Ili ‘rajčica’. Ili ‘ktrnt’. Ili uopće neće imati riječi za boje.“

Singer kutija kao vremenska kapsula

„Od prije Devetog, govorio je njegov djed. Uvijek, kad bi htjeli reći da je nešto jako staro, govorili bi ‘od prije Devetog’. Zvuči kao ‘prije Krista’.“

Vremensku kapsulu predstavlja predmet koji je i sam preživio promjenu sustava i prošao kroz svoju potencijalnu apokalipsu. Stara Singer kutija ostala je u obitelji i „poslije Devetog“, odnosno i nakon bugarskoga vojnog udara 9. rujna 1944. Godine, kojim je započela radikalna reforma u smjeru socijalizma. Već i izraz „poslije Devetog“ ili „prije Devetog“ zvuči kao neki apokaliptični trenutak nakon kojeg se radikalna promjena dogodila s ciljem da ono što je prethodilo više ne postoji.

„Sama šivaća mašina Singer, tko zna zašto, nestala je ‘poslije Devetog’. To je bila druga mračna i mutna stvar. Ono što je postojalo prije Devetog, poslije Devetog je nestajalo. Ali kutija za konce i mustre je tu, uspjela se nekako prošvercati iz jednog sistema u drugi i on sad u njoj može čuvati sva svoja blaga.“

Tradicija puna napuštene djece

Uporabom elemenata antičkih mitova autorska svijest se obraća antičkoj tekstualnoj tradiciji, s kojom se pak istovremeno i poigrava te unosi preinake u klasičnu priču o Minotauru dajući mu pritom dječje karakteristike napuštenog djeteta ostavljena u labirintu. Temom napuštene djece, nabrajajući od Minotaura, preko Edipa, pa do Ivice i Marice itd., pripovjedač lik povezuje klasične mitove sa stanjem u Bugarskoj dvadesetog stoljeća pomoću iskustava svoga djeda kojeg je obitelj umalo napustila pod pritiskom ratnih nestašica. Poveznice na tom slučaju nestaju, nego se nastavljaju i u dijelovima fabule vezanima uz socijalističku Bugarsku (nevidljiva djeca). Iskustvo djetinjstva glavnog lika puno je trenutaka samoće, odvojenosti od odraslih ljudi: „Ajd igrajte se u sobi da možemo razgovarati s gostima! Brišite odavde, imam sad posla. Nemoj da počne raditi tvornica šamara… Patrijarhat i industrijalizacija.“

Noin kompleks

Masovno se uništenje ni u svom fizičkom ni u svom metafizičkom smislu nije dogodilo, ali se i u postkomunističkoj demokratskoj Bugarskoj nastavio protagonistov apokaliptični um pun melankolije, generator primisli na neizbježan tragični ishod svijeta, iz kojega se razvija „Noin kompleks“: sakupljanje raznorodnih tekstova, odnosno kolekcionarstvo za život poslije „razaranja“. Roman je tako pun kratkih kronika vrlo životnih i potresnih priča, pun digresija o razmatranjima o klasičnoj književnosti, o konzervatorskom svojstvu heksametra, pun znanstvenih članaka o empatiji, o uputama kako ubijati životinje…

“Zamišljam knjigu koja sadrži svaki rod i žanr. Od monologa, preko Sokratovih dijaloga, do epa u heksametrima, od priče, preko traktata, do popisa. Od visoke antike do uputa za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. (…)

Da pišem, pišem, pišem, da zapisujem i pohranjujem, da budem poput Noine arke, ne ja, ova knjiga. Samo knjiga je vječna, samo njezine korice isplivat će iznad valova, samo će stvorenje iznad nje, između stranica, gdje vrvi od života, preživjeti. I kada vide novu zemlju, plodit će se i množit.“

Labirint i liminalnost

Zbog izmiješanih žanrova, prolazeći kroz vrijeme i prostor, iz sjećanja u sjećanje i iz priče u priču, čitanje samog romana nalikuje spominjanom prolasku kroz labirint s velikim brojem sporednih hodnika. Istovremeno postojeći i u razini forme i sadržaja, labirint je zanimljiv odabir motiva s obzirom na svoju liminalnost. Prikazom više generacija jedne obitelji koje su prošle raspad nekog sistema, od monarhije, preko ratnog razdoblja, do komunističke republike pa u demokraciju, konstantno se prolazi kroz prijelazna razdoblja bez neke konačne stabilnosti. Život u takvim okolnostima uzrokuje melankoliju koja natapa roman, baš kao što ga natapaju i odgođena budućnost i neproživljene priče.

Podrumski životi

I život u podrumima povezan je motivom labirinta. Protagonistov djed preživio je ratno stanje skrivajući se u jednom mađarskom podrumu, a spasio ga je i obiteljski podrum u Bugarskoj kada se vratio iz rata. Vjerujući da je herojski poginuo, u bugarskom su ga selu već bili proslavili kao ratnog heroja, tako da je pri povratku umjesto obiteljskog veselja, da ne bude proglašen vojnim bjeguncem, doživio ponovno zatvaranje u podrum, iz kojeg izlazi za godinu dana s lažima o spašavanju od zarobljeništva u njemačkom rudniku. Kontrast između stvarnih postupaka vojnika i dobivanja nezasluženih odlikovanja te uzvišenog slavljenja visokim pjesničkim formama (kojim se zapravo slavi laž) zanimljiv je prikaz jedne pojedinačne osobne priče u cijelom kaosu rata te njegovih posljedica koje se češće sagledavaju u okviru priče cijelog naroda.

„Pa su naredili da se napiše o njemu junačka pjesma. Pjesma je bila junačka, prema svim pravilima toga vremena te je nadugo i naširoko pjevala o ‘crnoj muci u rudniku dubokom’ i kako je Georgi Talašmanlijski (po imenu sela) snagom kraljevića Marka ‘kamenje bacao put da si prokrči, sunca da vidi’. Uslijedio je dugi, gotovo odisejski, povratak i čudesno orijentiranje slijepog junaka prema miloj domovini i svome rodnom selu.“

U podrumu se proživjelo i cijelo djetinjstvo glavnog lika, u siromašnim uvjetima u kojima roditelji sanjaju o namještaju iz Neckermannova kataloga. U tom je podrumu usamljen čitajući o Minotauru i sam preuzeo na sebe lik tužnoga napuštenog djeteta zarobljena u labirintu. Njegova daljnja opsesija podrumskim životom korelira i s poteškoćama malograđanskog života: iznajmljuje stan s podrumom u kojem provodi sve vrijeme, dok mu gornje etaže služe isključivo za obmanu o normalnom životu.

Siromaštvo, izoliranost i filmovi izvana

Siromaštvo je posvudašnje. Osim snatrenja o namještaju za podrumski stan, opisuju se i odlasci u bolnicu na rendgen samo zbog kaše koja se prethodno dobije. Kino projekcije također predstavljaju nedostižnost, a naglašava se da filmovi dolaze u Bugarsku izvana. I kad uspiju pogledati koji film, gledatelji poslije toga imaju ozbiljnih poteškoća vratiti se u stvarno stanje u Bugarskoj. Žena koja stoji ispred kina u iščekivanju dolaska stranoga slavnog glumca u kojeg je zaljubljena i koji bi ju trebao odvesti u bolji svijet svojom naivnošću predstavlja jednu malu priču primjera života unutar malih država. No, naravno, ona ostaje u Bugarskoj. Njezina je priča samo jedan od 80 % svih slučajeva izoliranih Bugara koji nisu nikad izašli iz države prije okončanja hladnog rata.

Glavnome je liku odlazak iz Bugarske na putovanje Europom u pokušaju liječenja svoje melankolije neuspješan pothvat u kojem praznina sve više raste. Izmjenjujući grad za gradom, sve što uočava ponavljanje je urbanističkih shema: „Posvuda postoji jedan mali trg, katedrala i hotel iza nje, na jedno zvono udaljenosti.“Istovremeno meandrirajući ulicama gradova, u njima vidi labirinte u kojima se gubi. Zajedno s njim putuje i tuga. Dajući joj fizikalne karakteristike plinova, opisuje fiziku tuge i analogijom plinova „proizlazi da oko nas lebde nevidljive fronte, ciklon i anticiklone tuge. Migracija, njihovo premještanje s jednog mjesta na drugo, značajna je činjenica“.

Lijek za tugu?

Neizlječiv od tuge, apokaliptičnog uma i opsjednut skupljanjem priča i pisanjem vlastitih, on pisanim ostavljanjem traga postaje sličan pužu golaću iz priče o djedovu liječenju čira na želudcu. I njegovo bi pisanje moglo liječiti sljedeće naraštaje:

“Ponekad dok piše osjeća se poput tog puža golaća koji puzi u nepoznatom smjeru (a smjer je poznat – tamo gdje sve odlazi) i ostavlja za sobom svoj trag od riječi. Teško da će se ikad vratiti njime, ali taj put, makar on sam ne želi, mogao bi se ispostaviti kao ljekovit za nečiji čir. Ali rijetko i za njegov vlastiti.”

Roman je u svom bogatstvu razina pitak zbog općepoznatih referenci: klasične priče koje su dio opće kulture i svakodnevnog diskursa, pojmovi iz fizike koji su također u osnovama laki za razumijevanje te je shvatljivo i njihovo uvođenje u tekstualnu građu. Ujedno, Fizika tugamože biti zanimljiva i bliska i našim čitateljima zbog određenih strukturnih sličnosti u razvoju i izmjeni sustava Hrvatske i Bugarske.

Rezime: Fizika tuge

Da rezimiramo: Fizika tugeroman je o stalnoj mijeni razdoblja i sustava. Eksperimentirajući s tradicijom i medijem jezika, tekst prikazuje ovaj svijet i svijet književnosti kao razgranatu infrastrukturu sporednih hodnika. Ne daje veliku linearnu priču, nego se postmodernistički poigrava nelinearnošću malih kronika i preispitivanjem mogućnosti postojanja više istina istovremeno. Unatoč promjenama i stalnim generacijskim izlascima iz permutabilnih sustava, ono što ostaje i što teško nestaje osjećaj je tugaljive sjete iz koje se ne izlazi ni putovanjem izvan Bugarske, barem za one koji su si to mogli omogućiti. Ono što pomaže u svemu tome ostavljanje je priča za sobom, ostavljanje priča za buduće generacije, određeno razmišljanje da i pri svim potencijalnim nuklearnim, religijskim ili sustavnim apokalipsama ostaju priče koje ono što život nosi tek ožive.

Moja Bugarska godinama je bila najtužnije mjesto svijeta

Hina, tportal.hr, 7. 9. 2018.

Bugarski književnik Georgi Gospodinov, najprevođeniji bugarski i jedan od najistaknutijih suvremenih europskih pisaca, po čijem je scenariju snimljen animirani film koji je bio u najužem krugu za nagradu Oscar 2017., gostovao je u četvrtak u Zagrebu, gdje je u sklopu 6. Festivala svjetske književnosti (FSK) predstavio svoj roman 'Fizika tuge'

Knjigu je objavio nakladnik Fraktura u prijevodu Ksenije Banović, a razgovor s autorovom vodio je u dvorani Müller kina Europe pjesnik i prozaik Miroslav Mićanović.

Mićanović je kazao kako je riječ o romanu koji na 'humoran, bizaran i nerijetko groteskan način govori o fizici, u kojemu je, paradoksalno, tuga ono što čitatelja na različite načine prati i određuje'. Labirint autorova teksta pustolovan je projekt uzbudljivo montirane povratne naracije romana, u kojemu se čitatelj kreće u prostoru sna, stvarnosti i paradoksa, dodao je.

Gospodinov je istaknuo kako mu je iznimno drago što je dobio priliku svoj roman o tuzi predstaviti upravo u Hrvatskoj, gdje se riječ 'tuga' izgovara jednako i znači apsolutno isto što i na bugarskom.

Roman o tuzi počeo je pisati razmišljajući o bugarskoj tuzi, rekao je: Bugarska je, naime, godinama bila svjetski šampion u tuzi, bila je najtužnije mjesto svijeta. 'Taj sam roman počeo pisati razmišljajući ima li nešto posebno u bugarskoj tuzi, je li ona specifična, samo naša tuga'.

Bugarska tuga nije poput turske ili portugalske - to su tuge bivših imperija koji su imali sve i sve izgubili: 'U bugarskoj tuzi ima nešto posebno - naša tuga je tuga za stvarima koje nikada nismo ni imali, a opet smo ih izgubili; to je tuga nekog drugog stupnja, tuga za svijetom koji je stvoren, a u kojemu nismo mogli biti prisutni'. To je tuga koja proizlazi iz nostalgije prema mjestima na kojima nisi uopće ni bio. 'To je prva posebnost tog tipa tuge. A druga je ta što naša tuga nije artikulirana: mi skupljamo stvari koje se nisu ni dogodile a koje nakupljaju tugu', jer 'tuga je univerzalna stvar, čak i kad pričate o svojoj osobnoj tuzi, zapravo pričate univerzalnu priču'.

Tijekom procesa pisanja, kako je rekao, shvatio je da se tuga počela širi drugdje u Europi - 'da ona nije nešto jedinstveno s čime se samo Bugarska može dičiti: tuga je u međuvremenu postala svjetska'.

Georgi Gospodinov (1968.) najprevođeniji je bugarski pisac nakon pada komunizma. Njegov prozni prvijenac 'Prirodni roman' (1999.) objavljen je na više od dvadeset jezika, među kojima i na hrvatskom. Sa svojim drugim romanom 'Fizika tuge' osvojio je tri nagrade za najbolji roman, među kojima su nagrada za roman godine u Bugarskoj i međunarodna nagrada Jan Michalski (Švicarska), te se našao u finalu sedam europskih i američkih priznanja za najbolju knjigu – American PEN Translation Award, Premio Strega Europeo (Italija), Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Piše poeziju i drame, autor je grafičkoga romana, nekoliko knjiga kratkih priča i libreta za operu. Kratki animirani film napravljen po njegovoj istoimenoj priči 'Slijepa Vajša' bio je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017.

'Fizika tuge' najavljen je kao iznimna knjiga, nemirna, refleksivna, silno zabavna, disharmonična, i istodobno filozofska i poetična, kojom je taj pisac, po mišljenju kritike, izvukao bugarsku književnost iz komunističkog mrtvila i ispisao fascinantnu kroniku 'našeg prostora i bivšeg vremena'.

Pisac je napomenuo kako njegovi romani nisu klasični romani jer 'u običnom romanu postoji povijest, a u 'Fizici tuge' postoji fizika'. Glavni je lik mladić koji boluje od empatije pa stoga može ulaziti u priče raznih ljudi, pa je tako ta knjiga i povijest svijeta zadnje polovice stoljeća, ali i povijest tuge od doba minotaura do danas. A kako je minotaur jedan od likova, tako je i labirint dio strukture romana: 'Ta je knjiga labirint pun mjesta na kojima se možemo zaustaviti', rekao je Georgijev.

'U svojim se romanima obraćam čitateljima, razgovaram s njima; puni su širokih praznina gdje se čitatelj može umiješati, moji su romani više razgovor s čitateljem', dodao je. U njima se kreće delikatnom linijom između onoga što je autobiografsko i biografsko, a Gospodinov je istaknuo kako umjesto te dvije odrednice puno više voli koristiti riječ 'osobno', jer, 'kako je Fellini jednom rekao – kad bi snimio film o ribi, i on bi bio vrlo osoban'.

'Osobni govor prelazi tu liniju biografskog i autobiografskog. Istina je da, kad jednom ono što nam se dogodilo stavimo na papir, više nismo ni sigurni koliko se od toga doista dogodilo – jer čim je dobilo oblik u riječima, već je postalo dio književnosti', kazao je pisac, koji je ipak priznao kako velik dio njegovih priča dolazi iz djetinjstva, a mnoge je 'ukrao' od bake i djeda.

Pišući 'Fiziku tuge' trudio se pisati o stvarima koje nisu trajne, koje polako nestaju. 'Mislim da su to stvari o kojima bismo trebali pisati, jer ono što je trajno, što je veliko ionako će ostati', rekao je, a posebno ga je iznenadilo što je ta knjiga, za koju je mislio da će svoju čitateljsku publiku naći ponajprije u njegovoj, srednjoj generaciji, ili čak starijim generacijama, naišla na izvrstan prijam upravo među mladima.

'Počeo sam pisati zbog mog straha. Bojao sam se da će se stvari lako zaboraviti ili nestati'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 8. 9. 2018.

Georgi Gospodinov najprevođeniji je suvremeni bugarski pisac. Njegov debitanski „Prirodni roman“ objavljen je na više od dvadeset jezika, među ostalim i kod nas. Ovo ljeto na hrvatski je prevedena i „Fizika tuge“ (Ksenija Banović, Fraktura), za koju je osvojio tri nagrade za roman godine u Bugarskoj, a bio je i finalu čak sedam europskih i američkih nagrada za najbolju knjigu, među ostalima American PEN Translation Award, talijanske Premio Strega Europeo, Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Gospodinov piše i poeziju, drame, grafičke romane, kratke priče, libreta za operu. Kratki animirani film „Slijepa Vajša“ napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bio je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017.

Fiziku tuge“ je pisao dvanaest godina. Započeo ju je pored berlinskog jezera, završio na književnoj rezidenciji u Splitu. Baš je u Splitu dao printati rukopis. „Razletio se u stotine pravaca. Stranice nisu bile numerirane… Znam reći da je ta fragmentarnost i labirint tog romana zapravo nastala slučajno, zato što tog dana u Splitu više nisam znao posložiti stranice.“, prisetio se u razgovoru za Jutarnji list. Ovih je dana u Zagrebu bio gost Festivala svjetske književnosti.

Tuga kojom se bavite je transgeneracijska, pričate priču djeda, oca i unuka, kroz njihove priče zrcali se i vrijeme, političke promjene, društvene okolnosti. U toj će tuzi, doduše, mnogi i ne samo u ovom našem dijelu svijeta isčitati i tuge svojih bližnjih i vlastite tuge. Ipak, koje su specifičnosti bugarske tuge?

Naša se tuga razlikuje od tuga nekadašnjih carstava, moćnih država, kolonija… primjerice Portugala ili Otomanskog carstva. Onih koji su imali jako puno, bili moćni i sve to izgubili. To je portugalski saudade i turski hüzün. Bugari tuguju za stvarima koje se nisu niti dogodile. Naša se tuga temelji na osjećaju da smo izvan svijeta, da se ovdje kod nas ništa ne događa i da se gotovo nikad i nije ništa bitno dogodilo, da nikad nećemo ni biti dio svijeta… koji možda i ne postoji, jer mi nismo u tom svijetu.

Druga specifičnost te tuge je šutnja. Imamo bugarsku kulturu šutnje. U našim se obiteljima šuti, mi ne dijelimo naše priče lako, ne pokazujemo naše osjećaje.  Naravno, to je povezano i s patrijarhalnim društvom i s komunističkim vremenima kad su ljudi šutjeli da bi se zaštiti. Naša je tuga mješavina svega toga.

Je li se taj osjećaj da ste izolirani od svijeta promijenio, 11 ste godine članica EU?

Da i ne. Sad je lakše ići van, konačno dva milijuna ljudi su napustili zemlju od pada komunizma naovamo. Ali, to je neka druga tuga. Jer, to nisu odlasci jer putujete želeći vidjeti svijeta. To su odlasci jer ste očajni, u potrazi za poslom, jer bježite od krize, neimaštine.

Kažete da Bugari nerado dijele svoje priče. Pišete o ljudima koji „prodaju“ priče, „kupuju“ priče, piscima lovcima na priče. S kakvim biste vi neznancem spontano podijelili vašu priču, neki bitan vam komad vlastite prošlosti ili sadašnjosti?

Vrlo sam stidljiva osoba. To je vjerojatno i razlog zašto sam počeo pisati, da bih mogao svoje priče podijeliti s papirom, a ne s nekom osobom. To je zapravo paradoks pisanja – jer pisac, makar i stidljiv, samim činom pisanja na koncu svoju priču potencijalno dijeli s cijelim svijetom.

Da bih nekome mogao ispričati svoju priču to mora biti osoba za koju osjetim da ima empatiju. Jer, čovjek uvijek prepozna kad se netko tek pretvara da je prisutan i da prati priču, pokušava razumjeti njezine protagoniste. Empatija je minimalni, bazični uvjet za postojanje literature. Ako kao pisac nemate empatije za likove, onda ne možete dobro o njima niti pisati.

Kad osoba pokloni svoju priču – čini li to da ojača ili je razotkrivanjem postala slabija?

Kad ispričate svoju priču postajete, ponovo je ovo paradoks, slabiji, ali i jači. Jer, pričajući se otkrivate ali i dajete šansu onome tko vas sluša da vas razumije. Jako vjerujem u pričanje priča, jer ako mi želite nanijeti kakvo zlo ili ako me želite ignorirati to je puno lakše ako ništa o meni ne znate. No, ispričam li vam priču o mom ocu ili o mojoj kćeri bit će vam teže povrijediti me i potom mirno otići kao da ništa niste učinili. To je moć priče, to je ono kako ljudi ojačaju pričajući svoju priču. Mi dijelimo i pričamo naše priče zbog raznih strahova. Zato djeca prije no što idu spavati vole da im se ispriča neka priča.

I „Fizika tuge“ izrasla je iz jednog straha na koji su se onda slagali raznim drugi strahovi. I tuge.

Taj roman je krenuo iz mojeg sjećanja iz djetinjstva, imao sam osam, devet godina, sjedim u našoj sobi u malom jugoistočnom gradu, Topolovgradu. Sam sam, smračuje se, a bojim se mraka, sjedim uz prozor, u našem suterenskom stanu. Osjećam se napušteno. Roditelji su izvan kuće, promatram ljude koji prolaze pored prozora, na ulici, vidim samo donje polovice njihovih tijela. Mogu samo zamišljati kako zapravo izgledaju, ne vidim lica.  I onda sam priču o osjećaju napuštenosti, samoći tog dječaka u 1970-1980 poželio dovesti u vezu s nekim mitološkim biće. To je Minotaur, u ovom slučaju. On je u mojoj interpretaciji također napušteno dijete, staro dvije, tri godine, zaključano u podrumu dvorca, u labirintu kralja Minosa.

U jednoj do vaših priča stoji da općenito pišete iz – straha.

Točno. Počeo sam pisati zbog mog straha. Prvi osjećaj koji sam zapisao je moja noćna mora. Imao sam sedam godina, sanjao sam noćima isti san, imao sam tu noćnu moru koju sam htio ispričati mojoj baki, ali ona je nije htjela slušati, jer mi imamo to praznovjerje da ne smiješ pričati o svojim noćnim morama jer bi se one tako mogle i ostvariti. I onda samo počeo zapisivati tu priču.

Poslije toga sam često imao strah da će stvari lako nestati, olako biti zaboravljene, da ću brzo zaboraviti ono što mi se dogodilo, ono kako sam se osjećao… želim zadržati bitne mi trenutke. To je jedan od razloga zašto su ljudi uopće počeli pisati kroz povijest - iz straha da će stvari, sjećanja nestati, iz straha od vlastita starenja…

I ne samo to. Ja dolazim iz društva, iz zemlje gdje ljudi donedavno gotovo da i nisu putovali, nisu vidjeli neke strane im svjetove. To je naša trauma. Jer, osjećate da ste van svijeta. Taj osjećaj je bio bitan za moje roditelje, za mene.

To je osjećaj klaustrofobije?

Da, to je kao neka vrsta klaustrofobije, a literatura vam daje šansu da izađete, odete van. Strah od smrti je također povezan s pisanjem, pisanjem fikcije. Dok sam bio dijete iz knjižnice bih zaduživao samo knjige pisane u prvom licu, jer tako sam znao da će lik ostati do kraja knjige. Nisam htio da ode, da mu se nešto dogodi. Možda je to razlog što su moje knjige često pisane u prvom licu.

Bugarski komunistički vođa Todor Živkov 1977. polaže vremensku kapsulu u temelje muzeja Plevenska panorama. U njoj stoji da će biti otvorena točno za stotinu godina, kad će svi živjeti u komunizmu. Što biste stavili u vašu vremensku kapsulu?

Ovo je moja vremenska kapsula. (Vršcima prstiju dotakne roman „Fizika tuge“, op. K.D.)

Ali …  kad bih u vremensku kapsulu trebao osobno staviti neke stvari, onda bih u tu moju kapsulu stavio neka poslijepodneva. Mislim da je naš pravi život u poslijepodnevima, možda za nekog večerima. Ja sam pisac, nemam radno mjesto ni vrijeme, moj pravi život je oko tri poslijepodne. Jer, u to doba nisam u tom organiziranom socijalnom svijetu. Sjedim sam, u mojoj sobi. Stavio bih u vremensku kapsulu i muhe. Volim muhe. Baš zato što njih nitko ne voli. Što još? Uglavnom bi unutra stavio stvari iz mojeg djetinjstva. Možda neke knjige, možda neke zvukove i neke mirise. Na primjer, miris iz vrta, kad moj djed polijeva domaće rajčice, potom miris užegla asfalta u ljetno poslijepodne… te mirise, sasvim obične mirise iz mojeg djetinjstva.

Autor ste videokolaža „Tvornica šamara“, u kojem ste poredali isječke iz bugarskih filmova iz razdoblja socijalizma, u kojima se redom smjenjuju roditeljski šamari djeci. Kako je bilo odrastati u Bugarskoj 1970-ih i 1980-ih?

Baš iz tog i takvog djetinjstva je na neki način rođena i inicijalna ideja za „Fiziku tuge“, s jedne strane samoća, s druge strane to da te ne vide i ne čuju, nije se u ono doba puno s djecom razgovaralo. Što se tiče „Tvornice šamara“ ona daje naslutiti da su današnji Bugari šamarana djece, ta djeca koja su prošla svoje traume možda i nisi mogla izgraditi drugačije društvo negoli ovo bugarsko jest.

Kad vam se rodila kćer u praskozorje ste na kiosku kupili sve dnevne novine izašle toga dana. I ja sam učinila isto na dan kad su rođena moja djeca, pokupovala lokalne i strane dnevne novine. Od kud ta potreba da ih upišemo u kontekst vremena?

Ja sam pisac, vi novinarka, okrenuti smo svijetu. Rođenje je najbitnija vijest na svijetu. Te sam novine kupio da ih čuvam za nju, ali i da vidim u kakav je to svijet rođena, o čemu se govorilo na dan kad je rođena. Prodavač novina me upitao zašto kupujem sve te novine kad se zapravo ništa bitno nije dogodilo. Dogodila se najbitnija stvar. Rođena mi je kćer.

Prije tjedan dana bio sam na književnom festivalu u danskom Aarhusu. Tamo imaju novu knjižnicu, instalaciju koju zovu gong. Kad se netko rodi, u gradskoj bolnici u Aarhusu pritisnu dugme u bolnici, a gong u knjižnici vrlo lagano, neuznemirujuće, dade znak da je rođen novi čovjek. Mnoge stranice iz „Fizike tuge“, možda najsretnije stranice, su povezane s rađanjem djeteta, s rađanjem. To je moment kad je svijet obnovljen, po prvi put imamo novog čovjeka. S rođenjem naše djece mi smo mogli promatrati prvu kišu, prvi snijeg, prvog psa, prvi mjesec, prvo poslijepodne… to je pametan način za svijet da se resetira, da krene, na neki način, iznova.

“Bez empatije ni književnost sama ne bi mogla postojati”

Maja Hoić, Ziher.hr, 14. 9. 2018.

Povodom gostovanja Georgija Gospodinova na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti imali smo prilike razgovarati s bugarskim piscem o njegovoj knjizi Fizika tuge. Ugodnim razgovorom uz kavu o romanu koji je nedavno, nakon internacionalnog uspjeha, objavljen i u hrvatskom prijevodu dotaknuli smo se teme djetinjstva u samom romanu – kako ga njegovo odsustvo iz zemlje približava baš tom životnom razdoblju. O iskustvu tuge, važnosti književnosti i empatije, izvoru inspiracije za labirintsku formu romana, suvremenom osjećaju otkazane budućnosti i dosadašnjim recepcijama knjige u različitim zemljama možete pročitati u intervjuu.

Da započnemo s temom kojom počinje i ovaj roman i svaka osobna priča. Zašto je djetinjstvo toliko prevladavajuće u romanu?

Djetinjstvo je uvijek na početku! Za mene osobno i moje pisanje također. Započeo sam s djetinjstvom jer je ovo priča o dječaku koji pati od prevelike empatije kojom ulazi u priče i sjećanja drugih ljudi, drugih živih bića i mitoloških likova. Krenuo sam s djetinjstvom jer znamo da je empatija najjača u razdoblju između osme i dvanaeste godine starosti. U neku ruku je to naravno priča mojeg djetinjstva, odrastanja u sedamdesetima i osamdesetima u provincijskom gradiću u Bugarskoj.

Također radim poveznicu Minotaurova djetinjstva i mojega dvadesetostoljetnog djetinjstva zato da pokažem da smo, kad govorimo o djeci, da tako kažem, uvijek u istom vremenu. Jer djeca i životinje, nemaju osjećaj za vrijeme. Oni su u apsolutnom vremenu. Kad se radi o napuštenom Minotauru ili dječaku koji osjeća napuštenost kao u romanu, događa se osjećaj jednakosti u toj napuštenosti. I ujedno, kad smo djeca, mi smo praktički besmrtni.

S obzirom na to da mnogo putujete van Bugarske zbog spisateljskog posla, je li to vrijeme provedeno u inozemstvu vrijeme kada najviše osjećate svoje djetinjstvo kao što je to slučaj s glavnim likom vašeg romana?

Kada sam bio u Švicarskoj, ili sad kad sam bio u New Yorku, točnije u Brooklynu, osjećao sam se kao u djetinjstvu osamdesetih i devedesetih zbog mirisa asfalta ili goriva iz kamiona. I možda zato što, kada odrastamo, svi postajemo imigranti vlastite države, odnosno tijela djetinjstva. Tako da, kad ste u ovoj političko-geografskoj imigraciji, možete vući usporedbu s imigracijom iz djetinjstva. Pokušao sam se vratiti u prostore gdje sam proveo djetinjstvo i nema ničeg više tamo. Djetinjstvo nije prostor, to su druge stvari, poput mirisa. Naše djetinjstvo ne postoji u starim prostorima.

Uzimate s jedne strane djetinjstvo kao neki početak, ali opet vučete nit prema tome da postoji uvijek i nešto prije, djetinjstvo vašeg oca, vašeg djeda, pa sve do mitološkog djetinjstva Minotaura. S druge strane, vučete nit prema budućnosti kao apokaliptičnoj budućnosti, i sve to je u jednoj lingvističkoj povezanosti.

Živimo u počecima i krajevima istovremeno. Svaki dan možemo osjećati i početke i krajeve. Moja knjiga, koja nije klasična narativna priča iz 19. stoljeća, bavi se time da sva ta doba koegzistiraju. Ponekad bi to vrijeme početka života moglo biti rođenje vlastitog djeteta, a ponekad djetinjstvo Minotaura. Ono što sam htio istražiti jest ideju da počeci mene, djeda ili ginkgo bilobe imaju svi jednaku vrijednost egzistiranja i zato knjiga počinje s „Ja smo“. Kad se osjećaš kao dio svega, rođen si i onda kada umireš. To je ono što sam htio istražiti u romanu jer je to i roman o sjećanju i vremenu. Kad postojiš u vremenu, postojiš u jednom labirintu i zato se možeš vratiti i u vrijeme Minotaura i vrijeme vlastitog djeda.

Ime knjige fokus stavlja na tugu, ali ideja empatije u njoj prevladava. Zašto naziv “Fizika tuge”?

Empatija jest ključ romana, bar se nadam. Empatija je ljepilo mita s drugim pričama u knjizi. Bez empatije ni književnost sama ne bi mogla postojati. Ideja je da s jedne strane pričanje prouzrokuje empatiju, a s druge strane, kad imate empatiju, lako uđete u nečiju priču. To je ključna stvar romana, da možete ulaziti iz priče u priču ljudi zbog empatije.

Ime romana nije bilo lako naći. Završio sam roman i imao velik broj potencijalnih ideja za naslov romana. Jedan od izdavača se žalio što sam odabrao naslov koji komercijalno nije privlačan, tvrdili su da nitko neće htjeti kupiti takav roman koji u naslovu ima i fiziku i tugu. Ali za mene je bilo važno da imam taj spoj znanosti i nečeg što se ne smatra dijelom znanosti, poput tuge. Znanost može objasniti gravitaciju, možemo ovaj stolac objasniti pomoću gustoće, težine itd., ali zašto ne bi postojala mogućnost znanstvenog opisa tuge?

Jedno provedeno istraživanje koje kaže da je Bugarska najtužnije mjesto navelo me da istražim postoji li nešto specifično oko bugarske tuge, što to čini Bugarsku najtužnijim mjestom na svijetu. Ali u procesu pisanja romana shvatio sam da se tuga proširila. Tuga je univerzalna stvar.

Osobito je oko naslova bilo poteškoća kad su bili u pitanju prijevodi romana na druge jezike. Bugarska i hrvatska “tuga” su zbog slavenskog jezika slične, ali s germanskim i romanskim jezicima postoji određeni odmak. Naš slavenski koncept tuge ima nešto specifično, ima u njoj i nečeg lakšeg i neka doza čežnje. Ona nije toliko tamna, nije sadness, nije melanholy, nije sorrow, ili Schwermut.

I uvelike vjerujem u ljude koji u sebi nose tugu, jer ona u ljudima budi empatiju. Ako niste nikad osjetili vlastitu tugu, ne možete osjećati ni tuđu.

Ovaj roman bio je internacionalni uspjeh i preveden je na brojne jezike, jeste li očekivali ovakav uspjeh? Imate li iskustva s različitim recepcijama knjige s obzirom na navedene jezične razlike izraza tuge i političko-ideoloških promjena koje su te države prolazile?

Tijekom procesa pisanja, pisac razmišlja samo o procesu pisanja i ne zna tko će biti čitatelj. Kad je knjiga bila prevedena na druge jezike, to je definitivno bilo uzbudljivo iskustvo. U Italiji, na primjer, čitatelji su uvelike ušli u knjigu i suosjećali s njom. Može se vidjeti kako su čitatelji iz Italije, Švicarske, Njemačke i Danske svi mogli razumjeti isti osjećaj tuge i napuštenosti koji sam ja imao u sedamdesetima i osamdesetima. U jednom talijanskom članku pisalo je „ova knjiga govori više o talijanskoj tuzi osamdesetih nego naša književnost tog doba“. Kod njih postoji dosada osamdesetih koja je uzrokovala tugu s kojom su povezali tugu iz mog romana.

Pri prolasku kroz dio romana koji govori o arhivu erotskog sadržaja socijalističke Bugarske, moja mi je španjolska prevoditeljica rekla da je u španjolskoj verziji jedna strana erotske knjige, koja je svima iz socijalističke Bugarske poznata (svi znaju za „stranu 27“), kompletno cenzurirana. Ovdje se vide razlike u političko-ideološkim okolnostima čitatelja prijevoda.

Ali da, osobno je stvarno univerzalno.

Što mislite o potencijalnoj bližoj recepciji novoizašlog hrvatskog prijevoda s obzirom na neke sličnosti u izmjeni sustava u Bugarskoj i Hrvatskoj u odnosu na druge države u kojima je prijevod već u cirkulaciji, ili preferirate ideju univerzalnosti?

S obzirom na to što je proizašlo iz ovog kraja svijeta, definitivno imamo slične memorije zadnjih pola stoljeća i ovdje nema potrebe objašnjavati što znači biti pionir ili imati komunističku partiju. U tom pogledu, bit će lakše čitateljima ovog područja. S druge strane, čitatelji, osobito mladi ljudi s kojima nemam isto iskustvo odrastanja iako smo s istih područja, kad ih pitam kako čitaju ovaj roman, zaključujem da su oni povezani ne s ideologijom, već s osjećajima. Neki mladi ljudi rekli su mi da im je ova knjiga pomogla u lakšem povezivanju s njihovim roditeljima jer je povezalo prekinutu komunikaciju kad je u pitanju iskustvo odrastanja.

Također, čitatelji npr. Italije cijene ovaj način pričanja koji i ja koristim. U Italiji su već upoznati s prekidima priče zato da se uspostavi poveznica i komunikacija s njima. Cilj mi nije biti pretenciozan pisac romana koji će objasniti sve. To je samo komunikacija o stvarima.

Neki bi rekli da je pretencioznost baš u tom da pripovjedač zaustavlja priču i iskače iz stranice i uspostavlja komunikaciju s čitateljem, umjesto da se tiho skriva iza teksta.

Smatram da su zaustavljanja jedan prirodan dio komunikacije. Moja inspiracija dolazi iz usmenog pričanja priča. Pri razgovoru je normalno da se prekidamo s, primjerice, „pratiš li me?“. Kad pričamo priču punu tjeskobe, također često radimo digresije. Ne vjerujem nekome tko mi izravno i s logički uspostavljenim slijedom priča svoju traumu. To onda nije trauma, to je nešto umjetno.

Pri usmenoj komunikaciji često ulazimo u labirinte digresija, i vjerujem da čitatelji to osjete. Nije mi stalo do toga da mi netko kaže da to nije roman, zato sam stavio i epigraf na početak o romanu kao nečistom žanru. Osjećate također, osobito u ovom hrvatskom izdanju, puno slobodnog prostora – bijelih stranica, ubačenih ilustracija i fotografija. Zato se ta zaustavljanja pojavljuju. Ujedno, kad ste u labirintu, morate se zaustavljati i ponovno pronalaziti i usmjeravati.

Singer kutija koja u romanu postoji kao čuvar svih tih priča djeluje veoma precizno odabrana. Zašto Singer?

U mojem djetinjstvu, koje je bilo siromašno, nismo imali Singer kutiju. Ali vidio sam ju u tuđim kućama i djelovala je apsolutno drugačije od estetike socijalizma, kao iz drugog prostora i vremena. Ujedno, u vrijeme pisanja romana radio sam istraživanja o vremenskim kapsulama koje je u vrijeme moje mladosti bilo tipično izrađivati. To je bila zanimljiva potreba koja je pokazivala predviđanja kako ćemo postojati u tom budućem vremenu. To je bilo optimistično vrijeme. Sada imamo drugačiji dojam o budućnosti. Danas imamo osjećaj kao da je budućnost otkazana.

Dakle, fizička kutija koja čuva sve te priče samo je materijalni čuvar, ali sama književnost jest naša vremenska kapsula. Zašto baš jezik i književnost?

Naša potreba za književnošću leži u našoj prolaznosti. Nismo faraoni zbog kojih se grade piramide. Priče su prave kutije u koje stavljamo sebe. Trebaju nam osobne priče jer njima postajemo ljudska bića. Pričama možemo odgoditi kraj. Njima stavljamo više života u naša ograničena tijela. I najvažnije, priče nam trebaju za razvijanje empatije i to je ključno što nam književnost donosi.

Ideja romana i mog pisanja jest da sâm roman može biti vremenska kapsula. Zato pišemo, da sačuvamo stvari koje su prolazne.

Konačni libar

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. 10. 2018.

"Fiziku tuge", izvorno objavljenu 2011., Bugar Georgi Gospodinov (rođen 1968. u Jambolu) dovršio je u Splitu, u KURS-ovoj rezidenciji za pisce. Ta činjenica u isti mah me ispunjava i lokalpatriotskim ponosom i eponimnom žalošću. Jer, lijepo je čuti da je duh tvoga grada makar malo okadio stranice tako moćne knjige. Istodobno, pojeo bih se od muke što je autor baš ovdje udario zadnju točku na roman kojemu bih tako rado, samo kad bih mogao, dosudio produžetke bez kraja i konca.

Pa o kakvome se štivu radi? "Zamišljam knjigu“, ispovijeda se pisac na jednome mjestu, "koja sadrži svaki rod i žanr. Od monologa, preko Sokratovih dijaloga, do epa u heksametru, od priče, preko traktata, do popisa. Od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. Da se piše, piše, piše, zapisuje i pohranjuje, da bude poput Noine arke, da tamo bude svakojakih stvorenja, malih i velikih, čistih i nečistih, treba se uzeti od svake vrste i svake priče. Čisti žanrovi ne zanimaju me mnogo. Roman nije arijevac, kako je govorio Gaustin.“

Gospodinov takvu knjigu nije samo zamislio, nego i napisao. "Fizika tuge" roman je labirint koji premošćuje tisuće kilometara i stotinjak godina. Njegov junak, zapravo pisac sâm, još od malih nogu pati od patološke empatije i svačiju muku proživljava kao vlastitu. Veliko prokletstvo i makar mali blagoslov udubljivanja u tuđe iskustvo napustit će ga čim uđe u srednju dob i nađe se pred pragom starosti. Tada će jednu opsesiju nadomjestiti drugom, kompulzivnim sakupljanjem, gomilanjem, nabrajanjem - u konačnici: pokušajem spašavanja stvari riječima.

"Fiziku tuge“ (u prijevodu Ksenije Banović) mogli bismo nazvati totalnim romanom, samo kad ta bombastična, pretenciozna titula ne bi bila u bolnom raskoraku s duhom libra. Jer, Gospodinov je miljama daleko od svake razmetljivosti i napuhane pompoznosti. A opet, u svoju je knjigu, literarnu inačicu Noine arke, nakrcao sve žive i mrtve rodove i vrste, kao da spašavanjem vlastitoga svijeta, spašava i naš.

Ovdje se zapravo teško može raditi o pojedinačnom naslovu; umjesto o knjizi, pametnije je govoriti o knjižnici u koju je Gospodinov, s elegancijom na visini svoga đentilastog prezimena, utkao zbirke kraćih proza, romane u nastajanju (i nestajanju), historiografske pasaže i publicistiku, uzvišenu poeziju i prizemnu prozu naputaka za uporabu, visprenu aforistiku koja pogađa samu srž nekog problema i melankolične digresije koje raspršuju bol, ne samo riječi, nego i slike (potonju opasku shvatite zaista doslovno jer je knjiga opremljena ilustracijama)...

Unatoč svome naslovu i adekvatnom sadržaju, ovaj je roman i rijetko zanimljiv primjer duhovite literature. Nijednom se, zajamčeno, nećete nasmijati, barem ne grohotom, do suza, ali će vam zato često, od početka do kraja libra, na kutovima usana titrati barem zametak stidljivog osmijeha. Da nije tako, težina tuge kroz koju nas razvodi pisac, elegični kustos u muzeju prolaznosti, zgromila bi sve čitatelje.

Za slučaj da nisam bio dovoljno jasan, evo i najizravnije moguće preporuke: kad bi vas neki strašni sud osudio na čitanje još samo jedne knjige u životu, ali vam ljubazno dopustio da sami odredite taj naslov, "Fizika tuge" bila bi bogomdani izbor, savršen primjer konačnoga libra kojemu se valja uporno i stalno vraćati.

Labirint kao lokomocijski i kronomocijski fenomen

Dušanka Babić, KulturIstra.hr, 29. 3. 2019.

U tradicionalnoj književnosti, kao i u nekim drugim umjetnostima, primjerice slikarstvu, motiv labirinta javlja se isključivo kao prostorni fenomen. Srodni su mu motivi lutanja, traganja i putovanja uopće, no od njih ga razlikuju tri bitna svojstva. Prvo svojstvo je kretanje u određenom zatvorenom prostoru, koje u osnovi može imati samo dva smjera: prema izlazu ili natrag prema ulazu. Drugo svojstvo predstavljalo bi postojanje ćorsokaka, odnosno nemogućnosti razrješenja osnovnih peripetskih činilaca motiva o kojem je riječ. Treće svojstvo motiva labirinta jest omogućavanje suštinske promjene glavnih junaka u tijeku radnje djela, što je bitan uvjet dobre proze: junaci na ulazu u labirint i na izlazu iz njega nisu istovjetni.

U romanu Georigija Gospodinova „Fizika tuge“ motiv labirinta osim lokomocijske dobiva i kronomocijsku dimenziju. Dekonstruirajući mit o labirintu i Minotauru, autor nas vodi kroz povijest svoje obitelji, ali i Bugarske kroz čitavo dvadeseto stoljeće od Prvog svjetskog rata do pada Berlinskog zida i kraja hladnoratovske podjele Evrope. Tako motiv labirinta ostaje lokomocijski, ali postaje i kronomocijski fenomen. Kretanje od ulaza prema izlazu i tu je ograničeno na zatvoreni sustav, koji također može imati samo dva smjera od prošlosti prema budućnosti, odnosno od budućnosti prema prošlosti, iako pisac, intertekstualno se poigravajući, dodaje proširene i sužene paralelne hodnike priča. U okviru prostorne varijante kretanja može se dospjeti u bezizlaznost, bilo da se krećete od ulaza prema izlazu ili od izlaza prema ulazu, a u vremenskom labirintu zapada se u bezizlaznost isključivo krećući se od budućnosti prema prošlosti; reinterpretacija događaja, njihovo retrospektivno sagledavanje rezultira melankolijom, nostalgijom i evokacijom najdubljih ljudskih strahova kao što su strah od odvajanja, napuštanja, zaborava i smrti. Kad je u pitanju treće ontološko svojstvo motiva labirinta i u vremenskoj varijanti dolazi do preinačenja junaka, ali ono je tu također drastičnije nego u prostornoj varijanti.

“Ja smo bili.”

U prvom slučaju do promjene likova dolazi isključivo u ravni pogleda na svijet, a u drugom oni mogu izmijeniti čitav svoj identitet, prije svega zahvaljujući djelovanju kauzalnih paradoksa vezanih za prirodu bezizlaznosti u sklopu vremenske varijante. Pa tako pisac u prologu, u kojem se prisjeća svih svojih identiteta (ili jednog polivalentnog?) biva ljudsko biće muškog spola rođeno 1913., vinska mušica, dinosaur, ljudski embrio, ljudsko biće muškog spola rođeno 1944., šipkov grm, jarebica, ginko biloba, puž, oblak u lipnju, ljubičasti jesenski šafran, rana trešnja okovana kasnim travanjskim snijegom, snijeg koji je okovao trešnjino stablo. Prolog završava rečenicom „Ja smo.“, da bi epilog završio dokončanjem svih navedenih identiteta kratkim opaskama o svakoj njihovoj pojedinačnoj smrti i rečenicom: „Ja smo bili.“

Narativnu okosnicu romana čini sposobnost junaka da se useljava u tuđa sjećanja, u prvom redu svojih predaka koji su iskusili život u Bugarskoj tijekom dvaju svjetskih ratova, ali i drugih ljudi i podneblja, a isto tako i fiktivnih likova iz svijeta književnosti, filma i mita. Gubeći taj „opsesivni empatičko-somatski sindrom“ iz djetinjstva i odrastajući u sjeni hladnoratovskih nagovještaja nuklearne katastrofe, on postaje kolekcionar priča za buduće čitatelje, odnosno budući pisac. Osim sakupljanja priča, njegova priprema za ostvarenje apokaliptičnih scenarija uključivala je i sakupljanje važnih predmeta po uzoru na vremenske kapsule. Očuvati fizičko i metafizičko postaje mu samonametnuti zadatak, a „dvostruka spremnost“ za apokalipsu nadahnuta je s jedne strane iskustvima školskog okruženja u socijalističkoj Bugarskoj, odnosno učestalog treniranja hitne reakcije u slučaju nuklearnog rata i obiteljskog okruženja u kojem se religioznost taji, a baka prigušenim glasom iz Biblije čita apokaliptične scenarije metafizičkog kraja svijeta. Protagonist svoju „dvostruku spremnost“ za apokalipsu humoristično sažima u rečenicu: „Što god da se dogodi, stavljaš gas-masku i počinješ se moliti.“

Akumulacijom priča pripovjedač sazrijeva, a sazrijevajući preispituje i samu prirodu jezika i literature kao medija kojim želi prenijeti iskustvo života prije apokalipse. Iako se masovno uništenje nije dogodilo ni u fizičkom ni u metafizičkom smislu, njegovo iščekivanje se nastavilo i u postkomunističkoj demokratskoj Bugarskoj i um sada već odraslog protagonista, u nemoći da se oslobodi misli na neizbježni tragični kraj svijeta, nastavio je sakupljati raznorodne priče pa tako u njemu koegzistiraju razmatranja o klasičnoj književnosti i konzervatorskoj prirodi heksametra s uputama za usmrćivanje životinja u klaonicama. Sve može biti skupljeno i preneseno: monolozi, filozofski dijalozi, epovi, traktati, popisi… Svoju knjigu on zamišlja poput literarne Noine arke. Zbog izmiješanih žanrova, prolazeći kroz vrijeme i prostor, iz sjećanja u sjećanje, iz priče u priču, čitanje romana nalikuje na prolazak kroz zavodljivi labirint pun paralelnih intertekstualnih hodnika. Prikazujući više naraštaja obitelji koja je prošla raspad nekog sistema, uglavnom kroz ratove, od monarhije preko komunističke republike do demokratske države pogođene svom tranzicijskom problematikom, pisac kroz osobne drame nerazriješene prošlosti i odgođene budućnosti unosi u roman goleme količine melankolije koja natapa tkivo romana.

Koristeći motiv labirinta s kojim se gotovo opsesivno poigrava i provlači ga kroz cijeli roman Gospodinov se obraća antičkoj tekstualnoj tradiciji, no on čudovišnom mitskom Minotauru daje karakteristike napuštenog djeteta, zbog roditeljskih grijeha ostavljenog u labirintu. Temom napuštene djece, nabrajajući od Minotaura, preko Edipa do Ivice i Marice, pripovjedač klasične motive mitova i bajki povezuje sa stanjem u Bugarskoj u prvom redu pomoću iskustava svog djeda kojeg je kao trogodišnjaka obitelj umalo napustila pod pritiskom ratnih nestašica Prvog svjetskog rata, a koji će i sam napustiti svoje nerođeno dijete začeto pred kraj Drugog svjetskog rata u jednom mađarskom gradiću u podrumu mlade žene koja ga je spasila ranjenog u uličnim borbama i u koju se fatalno i tragično zaljubio, iako je imao obitelj u Bugarskoj. Vrativši se u Bugarsku u svoje selo prinuđen je ponovo sakrivati se neko vrijeme u podrumu kako ga ne bi proglasili vojnim bjeguncem. Vjerujući da je poginuo, u rodnom selu su ga već proglasili narodnim herojem i prikladno opjevali pa je laž o zarobljeništvu u njemačkom rudniku i odisejski dugom povratku koji je uslijedio nakon oslobođenja jedino što mu preostaje kao moguća slamka spasa.

Zajedno s njim putuje i tuga

Protagonist od djeda nasljeđuje ime Georgi i podrumsku sudbinu. U suterenskom stanu je, dok su roditelji po cijele dane radili, usamljeno proživio gotovo čitavo djetinjstvo čitajući antičke mitove i poistovjećujući se s tužnim i napuštenim djetetom Minotaurom. Posvudašnje siromaštvo, sanjarenje o namještaju iz kataloga pristiglih sa Zapada, kino projekcije filmova koji u Bugarsku dolaze izvana i sa zakašnjenjem, snovi potaknuti tim filmovima: od bezazlenih dječjih identifikacija s kaubojima i Indijancima do nesretne Juliette, žene koja pred provincijskim kinom opsesivno čeka Alaina Delona da je odvede u bolji svijet.

Nakon pada željezne zavjese i vlastite književne afirmacije, pripovjedač odlazi iz Bugarske na putovanje Europom u pokušaju liječenja svoje melankolije, no to se pokazuje kao neuspješan pothvat u kojem praznina sve više raste. Izmjenjujući grad za gradom, sve što uočava je ponavljanje urbanističkih shema, ulice svih tih gradova zatvaraju se oko njega kao labirint u kojem se gubi. Zajedno s njim putuje i tuga. Dajući joj fizikalna svojstva plinova, opisuje fiziku tuge kroz analogije pa tako kaže: „…proizlazi da oko nas lebde nevidljive fronte, ciklone i anticiklone tuge.“ Iako je melankolija dominantno raspoloženje, a potraga za lijekom protiv nje pripovjedaču glavni razlog da postane pisac, ne može se previdjeti čitavo bogatstvo emocija i duha kojim knjiga obiluje. Prolazeći kroz vrijeme i prostor, iz sjećanja u sjećanje i iz priče u priču čitanje ovog romana nalikuje na prolazak kroz labirint pa su tako mogućnosti temeljnog motiva iscrpljene i na sadržajnoj i na formalnoj razini. Poigravajući se s tradicijom pripovijedanja i s medijem jezika, autor prikazuje i svijet u kojem egzistiramo i svijet književnosti kao razgranatu infrastrukturu hodnika. Ne iznosi nam veliku linearnu priču, već se postmodernistički poigrava nelinearnošću manjih i mogućnošću postojanja više istina istovremeno. Ono što je istinski bitno i što je kao takvo neophodno oteti zaboravu jest priča, pa je tako roman „Fizika tuge“ knjiga o prolaznosti očitovanoj u stalnoj mijeni razdoblja i sustava, ali i o nastojanju da se zapisivanjem, toj prolaznosti unatoč, ostavi trag za sljedeće naraštaje.

Knjiga „Fizika tuge“, dobitnica je više međunarodnih književnih nagrada, izašla je u nas u srpnju prošle godine, u izdanju nakladničke kuće Fraktura, u odličnom prijevodu Ksenije Banović. Nesumnjivo je da se radi o osebujnom i slojevitom književnom djelu lirskom i refleksivnom, filozofskom i poetičnom, melankoličnom i duhovitom koje se ne može čitati niti shvatiti jednoznačno, a koje svog autora uvrštava među najistaknutije suvremene europske pisce.

Tribina Razotkrivanje s Georgijem Gospodinovom
Festival svjetske književnosti 2018.
6. 9. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb