Fima
-
Jezik izvornika: hebrejski
-
Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
-
Broj stranica: 368
-
Datum izdanja: studeni 2019.
-
ISBN: 978-953358175-0
-
Naslov izvornika: Fima
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 470 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada se sve zbroji i oduzme, što se to događa sa svijetom i gdje se nalazi Fima? Njih dvojica druže se već pedeset četiri godine, tijekom kojih je Efraim Nomberg Nisan – istina – imao nekoliko ljubavi i nekoliko briljantnih ideja, jednu zbirku pjesama koja je svojevremeno budila mnoga očekivanja te svoja razmišljanja o smislu svemira i budućnosti Izraela, ali danas, u ovo mutno i kišno jeruzalemsko jutro 1989. godine, Fima više nego ikada osjeća staru potrebu da u životu okrene novi list.
U galeriji veličanstvenih likova koje je stvorio Amos Oz, Fima zauzima posebno mjesto. Povremeni pjesnik i sanjar na puno radno vrijeme, britki polemičar i nespretni zavodnik, recepcionar u ginekološkoj klinici i moralna savjest nacije, Fima se pod perom jednog od najvećih pisaca našeg vremena prometnuo u prizmu kroz koju se prelamaju najvažnija pitanja što si ih ljudsko biće može postaviti. S mnogo humora, topline i poznavanja ljudske duše, svojim dobro nam znanim, iznimnim pripovjedačkim darom, Amos Oz u Fimi nam daje portret jednog čovjeka – i jedne generacije – onih koji sanjaju plemenite snove, ali prečesto ne čine ništa da ih pretvore u stvarnost.
"Ne postoji pisac koji osjećaj trenutka u kojemu živimo može uhvatiti bolje od Amosa Oza."
– Scotsman
"Roman vrvi idejama koje nas zasipaju u vrtoglavom ritmu, dijalozima u kojima se zastupaju i dovode u pitanje temeljne postavke židovske povijesti… Oz u Fimi na najvišoj razini održava intelektualnu i emocionalnu energiju pišući s divljom strašću i s predivnim darom za komično."
– Publishers Weekly
"Fima je Oblomov kraja dvadesetog stoljeća. Njegov entuzijazam i njegova strast za moraliziranjem veličanstveno se ukazuju u Izraelu naših dana. Ali ne postoje li također i na svakom drugom mjestu? Fima je roman prepun senzualnosti, humora i inteligencije."
– Nadine Gordimer, The Observer
"Fima bi mogao biti prvi naslov poslijeratnog izraelskoga književnoga kanona."
– Independent
Amos Oz : Fima
Zdravko Zima, Moderna vremena Info, 17. 2. 2020.
Pročitaj kritiku na mvinfo.hr
Paralizirajuće nezadovoljstvo
Anja Tomljenović, Booksa.hr, 25. 3. 2020.
"Dobre ograde čine dobre susjede", slavni je stih američkog pjesnika Roberta Frosta. Dok neki vjeruju kako citat aludira na dobrosusjedske odnose koji su osigurani poštivanjem granica tuđeg posjeda, treba se podsjetiti kako su ograde također često rezultat nepovjerenja i straha. Frost je želio ukazati na činjenicu kako fizički i simbolički nastavljamo podizati različite granice između nas, što je misao koja je okupirala izraleskog pisca i novinara Amosa Oza (1939.-2018.) u romanu Fima. Prvotno je objavljen 1991. godine, a pitanja koja roman postavlja aktualna su i danas: trebaju li nam ograde, jesu li međuljudski sukobi zaista neizbježni i postoji li nada za uspostavu dugotrajnog mira?
O motivima mira i sukoba Oz je govorio tijekom čitavog života, kako u romanima, tako i u esejima o politici i književnosti. U njegovom slučaju neizbježno je ispreplitanje umjetnosti i stvarnosti, privatne i javne sfere, stoga su njegovi pacifistički stavovi utkani u njegovo pisanje. Amos Oz rođen je i odrastao u Jeruzalemu i jedan je od prvih Izraelaca koji je javno zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Njegovi romani prevedeni su na više od četrdeset svjetskih jezika, a neki od poznatijih su Priča o ljubavi i tmini i Juda. Piše i romane i eseje o politici, književnosti i miru, od kojih vrijedi izdvojiti U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir, Židovi i riječi te Kako izliječiti fanatika. Dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja. U njegovu peru sukobi u izraelskom društvu postali su gotovo studija slučaja koja je simptomatična za modernu povijest njegove zemlje, istovremeno i svijeta.
U romanu Fima čitatelj prati nekoliko dana u životu glavnog lika Efraima Nomberga Nisima, od milja zvanog Fima. On je u ranim pedesetima, diplomirao je povijest u Jeruzalemu, službenik je u ginekološkoj klinici i povremeno objavljuje u lokalnim novinama kratke članke o aktualnim političkim pitanjima. Ne da mu se oprati suđe, ne plaća redovito račune, pije tablete protiv žgaravice i često si postavlja pitanje zašto dio posla ne bi ostavio za sutra. Obično pije previše kave i jede kriške crnog kruha s pekmezom. Čitatelju se tako na trenutke Fima može činiti kao simpatični luzer, pomalo rezigniran i dosadan pojedinac.
Moglo bi se reći da se ništa posebno uzbudljivo ne događa niti u Fiminom ljubavnom životu. S obzirom na to da se njegova bivša žena Jael preudala za Amerikanca Teda, Fima privremeno zadovoljstvo nastoji pronaći u druženju s prijateljicama Ninom i Anet. Neobičan je njegov blizak odnos s Dimijem, Jaelinim i Tedovim sinom jer to dijete voli više no što je ikada volio ijedno živo biće na ovom svijetu. Čini se kako se Fima najprirodnije poistovjećuje s djetetom upravo zbog toga jer se brine za njegovu budućnost, hoće li ga ona dočekati u nekoj boljoj i humanijoj varijanti, što je uostalom autorova životna i književna preokupacija. Od oca Baruha Normberga, jednog od prvih članova izraelskog političkog pokreta Hirut, Fima je naslijedio kritičko promišljanje društvenog uređenja, kao i želju za pripovijedanjem priča i anegdota koje šarmantno ubacuje u živahne razgovore, neovisno o sugovorniku.
Fimu neprestano nešto svrbi iznutra, nemiran je i nezadovoljan svojim mjestom u svijetu. Osim što bi uglavnom uvijek želio biti negdje drugdje, zamišlja se u ulozi predsjednika ili premijera države. Dežurni je komentator stanja u izraelskom društvu, neprestano opsjednut filozofskim i političkim pitanjima. Fima je predstavnik generacije sanjara koja nema snage ozbiljnije se suočiti sa stvarnošću i pozvati na konkretnu akciju: "Svako jutro čitamo novine, svakog dana slušamo vijesti, svake večeri gledamo politički komentar na televiziji i govorimo jedan drugome s uzdahom da se ovako više ne smije, tu i tamo potpišemo neku peticiju, no zapravo ne radimo ništa. Nula. Zero. Figa."
Uostalom, kako je moguće da Fima uvede red u izraelsko društvo, ako ne može srediti ni vlastiti život? Čak nije u potpunosti zadovoljio ni kreativni potencijal, izdao je tek jednu zbirku pjesama, iako se u njegovim monolozima polemičkog tona razabire kako je sposoban za mnogo više. Fima sebe doživljava kao zakukuljenu gusjenicu, ujedno i vrhovnog vođu revolucionarne skupštine koji donosi mir Izraelu i tješi napuštene žene. Kad već ne poduzima ništa značajnije u društvenoj stvarnosti koja ga okružuje, u vlastitom mikro svemiru preostaje mu ponešto ciničnog humora i rada na fiktivnim scenarijima što bi bilo, kad bi bilo u brojnim filozofskim raspravama. Reklo bi se da, kao i Fima (kao, zaključujemo, i mnogo ljudi u Hrvatskoj) teži živjeti po principu "Living is easy with eyes closed / Misunderstanding all you see". Tako autor na primjeru pojedinca u izraelskom društvu problematizira šire društveno i političko stanje, indirektno otvarajući i pitanje budućnosti Europe i svijeta.
Bez Ozova prepoznatljivo vještog stila pisanja, roman bi vrlo brzo postao dosadan. Primjerice, više Fiminih monologa čitatelja ponekad zagnjavi već poznatim entuzijazmom koji će ionako splasnuti nakon nekoliko odlomaka. No baš u tom trenutku autor vrati čitatelja u predviđene tračnice, nakon što je bacio udicu točno ondje gdje je bila potrebna.
Najjače strane romana su svakako autorova pripovjedačka vještina, elementi humora, mudrosti i blage melankolije te, unatoč svemu, neosporiva vjera u ljudsku humanost i pacifistički stav koji autor dijeli s Fimom. Autoru je važan pokušaj razumijevanja različitih pozicija koje zauzimaju njegovi likovi, bile one društveno, politički, ekonomski ili čak emotivno uvjetovane. Na taj način druge nastoji približiti sebi, podsjećajući na ljepotu i nužnost pripovijedanja, što je i naglasio u jednom od intervjua. Pogotovo je često ponavljao Frostovu misao o ogradama iz uvodnog dijela teksta, ne gubeći nadu za konačnim mirom između Izraelaca i Palestinaca.
Dok Fima razmišlja o generaciji budućnosti i pita se što će oni misliti, hoće li bolje i razumnije živjeti, neprestano ga kopka pitanje vlastite svrhe i egzistencije. Ovom prilikom bilo bi prejednostavno otkriti nađe li odgovor, stoga ne preostaje drugo nego pročitati Fimu.
Fima je onaj lik koji kupuje svu germu i attenda sve prosvjede, pa se ne pojavi
Mateja Vukmir, Ziher.hr, 7. 5. 2020.
Kažu da nema glazbe na ovom svijetu koju možeš voljeti više nego glazbu koju si otkrio i slušao kao petnaestogodišnjak, a vjerujem da isto vrijedi i za knjige koje si čitao u I’m not a girl not yet a woman – nisam sigurna koji je muški ekvivalent tome – stadiju života (u mom slučaju to vrijedi i za muškarca, s obzirom da sam se za svoju osnovnoškolsku ljubav i udala).
Da bih vam dočarala kontekst vremena u kojem sam se zadubila i zaljubila u knjige, pa tako i u autora o kojem je ovdje riječ, nužno je započeti s “U moje vrijeme…”, mrskom mi sintagmom koju koriste moji starci kad me žele nasekirati.
Shut koji pamtiš čitavog života
Dakle, u moje vrijeme nije bilo book blogera, recenzija niti izdavača koji se nude na društvenim mrežama. Dovraga, u moje vrijeme, osim onih paukovih u kutu sobe, gotovo da i nije bilo mreža! Zamislite, za komunikaciju smo koristili fiksni telefon (bio je baš bed kad bi te nazvao dečko za kojeg starcima nisi rekla, pa si morala šaptati u slušalicu smještenu kraj TV ekrana na kojem se u “Chicago Hopeu” odigravala nova drama u koju su starci buljili s velikim zanimanjem), a knjige smo sasvim samostalno i neovisno odabirali s polica gradske knjižnice. Ipak, to je svim knjigama davalo dodatnu dozu misterije, a thrill otkrića dobrog štiva bio je ravan dobrom shutu (samo pretpostavljam, jer sve što o drogi znam, znam iz “Prozac nacije”, “Djece s Kolodvora Zoo”, “Dnevnika jedne narkomanke” i “Trainspottinga”) – shutu kojeg pamtiš čitavog života.
Kao petnaestogodišnjakinja sam upoznala i Amosa Oza. Imao je kul ime i bio jedini Izraelac izvan Biblije (nije rođak dr. Oza, provjerila sam!) za kojeg sam čula pa sam zgrabila njegovu “Moj Michael” i momentalno samoj sebi obećala da ću pročitati sve što je ovaj čovjek ikada napisao. Puno je godina prošlo, sjećanja na fabulu navedenog romana odavno su prekrivena patinom, ali još uvijek se sjećam prvog odlomka, kojeg je Oz pisao iz ženske perspektive: “Pišem ovo zato što su ljudi koje sam voljela umrli. Pišem ovo zato što sam bila puna moći ljubavi kad sam bila mlada, a sad moć ljubavi umire. Ne želim umrijeti.” I, just like that, bila sam upecana. Još jesam.
Priče zbog kojih krvarimo i od kojih ozdravljamo
Tijekom godina učila sam od ovog izraelskog književnika, novinara i aktivista o mnogočemu – o slojevima koje svaki čovjek krije ispod kože, o intimi pojedinca koja je neizbježno utječe na sudbinu njegove obitelji, o kibucu i kolektivizmu, o židovskoj povijesti i sadašnjosti, o moći dobrih priča zbog kojih krvarimo, ali i ozdravljamo. Ipak, iako je Amos Oz poznat kao pripovjedač koji vješto pretura po džepovima svojih likova, njegov “Fima”, u prošlogodišnjem izdanju Frakture, uspio me iznenaditi svojom kompleksnošću. Evo i zašto.
Amos Oz voli igre riječi i svojim likovima daje simbolična imena, pa ću najprije istaknuti da ime glavnog lika, Fime, mora biti usko povezano s obredom obrezivanja, Židovima vrlo bitnog, kojim se uklanja višak kože prepucija i time sprječava upala zvana fimoza, a da grčki jezik tumor ili izraslinu poznaje kao phimu – ukratko, Ameri bi rekli – Fima is a dick (na engleskom je, pa se ne računa kao prostačenje, je l’?).
Iritira nas ono što prepoznajemo u sebi
Fima živi u Jeruzalemu i radi kao službenik u klinici za ženske bolesti. Iako je nekoć objavio knjigu poezije i živio obiteljskim životom, njegove ambicije sada su svedene samo na ideje, planove i strategije koje nikada neće provesti u djelo, a bivša žena zamijenila ga je drugim s kojim odgaja (možda i njegovo) dijete. Fima danju i noću pobožno prati zbivanja u državi i u svojoj glavi saziva ministre s kojima suradljivo rješava svjetske krize. Pedesetogodišnjak koji sebe vidi kao gusjenicu koja je izašla iz kukuljice, koji sa sigurnošću zna da ne živi prvi put, koji osjeća da je dužan sudjelovati u ženskoj patnji, koji se naziva čovjekom koji je sposoban biti na čelu države u krizi i dovesti je na put ostvarenja mira užasno je iritantan, i postoji velika vjerojatnosti da ćete ovu knjigu odložiti i pokušati na nju zaboraviti.
Međutim, ako bolje razmislite, shvatiti ćete da su Fimine osobine koje svakog od nas najviše iritiraju upravo one čije postojanje sebi ne priznajemo, jer, iako originalno objavljena 1991. godine, ova knjiga prikazuje svakog prosječnog Hrvata. Da je “Fima” napisana danas, Fima bi bio jedan od internetskih trolova, jedan od onih koji sve i svakog prate na društvenim mrežama, koji sve moraju komentirati, koji je nepodnošljivo tolerantan, a istovremeno nimalo politički korektan, jedan od onih koji attendaju sve prosvjede, ali nikad se niti na jednom actually ne pojave, ma Fima je lik koji bi i za koronu pronašao lijek – u teoriji!
Čak i najiskusniji čitači mogli po pokleknuti
Iako je usamljenik koji nema muda (ironije li!) poduzeti konkretne korake za ostvarenje svojih potencijala, Fimu nitko od nas neće žaliti, njegova struja svijesti budit će samo frustraciju, i to onu vrstu frustracije kakvu bi moglo buditi utjelovljenje sve pasivnosti i samodostatnosti ovog svijeta, vrstu frustracije kakvu budi i panično gomilanje toaletnog papira (jer, shit happens), otimanje za posljednju germu u lokalnom dućanu i ne pridržavanje mjera koje podrazumijeva samoizolacija, kojima se čudimo dok čitamo vijesti i brojimo oboljele od ovog nesretnog virusa koji nije nazvan po pivu, nego po porodici virusa koji imaju oblik krune (ovo je edukativni dio ovog članka, ako niste primijetili), neprestano se prisjećajući prvih minuta prve epizode “Walking Deada” (or is it just me?).
Nije ovo roman za svakoga, čak i najiskusniji knjiški moljci mogli bi pokleknuti čitajući ovaj roman u kojem se zapravo (spoiler alert!) ništa ne dogodi niti na samom kraju, ali vjerni ljubitelji riječi Amosa Oza cijenit će “Fimu”, a možda i zaključiti da je riječ o njegovom najvrijednijem i najkvalitetnijem djelu – jer, bez obzira što je Fima a dick, riječima Amosa Oza, kada čitaš, knjiga sama počinje govoriti onima koji slušaju.