Feminizam i kako ga steći

Special cijena 160,56 kn Redovna cijena 178,40 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 344

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266348-8

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 470 g

Koliko se god činilo da je borba za ženska i manjinska prava pitanje koje je riješeno još u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, svakodnevna praksa pokazuje da su čak i društva tzv. zapadnoeuropske demokracije daleko od pravednosti i istopravnosti kad je o spolovima riječ. U Hrvatskoj su žene u još lošijem položaju, bez obzira na zakonske stečevine. Problemi s kojima se susreću na poslu, u javnom životu, a ponajviše u četiri zida često su prešućeni ili se o njima piše tek sporadično i prigodničarski. Feminizam i kako ga steći Đurđe Knežević, istaknute feministkinje i aktivistice, pokazuje koliko je stvari još uvijek neriješeno. Tekstovi u knjizi beskompromisno razobličuju sve licemjerje našega društva, svu lažnu brigu te sve vidljive i, još važnije, nevidljive užase koji nas okružuju. Feminizam i kako ga steći nevjerojatno precizno detektira intelektualno i moralno stanje Hrvatske u novome tisućljeću. Đurđa Knežević, brutalno otvorena, kirurški precizna i kristalno jasna, u svojim tekstovima ne štedi nikoga – ni sustav, ni muškarce, niti žene same. U knjizi Feminizam i kako ga steći Đurđa Knežević pokazuje da je stalno i iznova potrebno upozoravati na sve mane sustava te da je nužno govoriti o problemima kako bi oni postali vidljivi, ali i da bi ih se počelo rješavati.

7.12.2012.

Feministička pesnica

Nađa Bobičić, booksa.hr, 3.12.2012.

Zvati se feministkinjom

U različitim periodima od šezdesetih godina naovamo, najčešće mlade, emancipovane žene odbijale su da se eksplicitno nazovu feministkinjama, iako su bile posvećene borbi za ženska prava. Nekad su tim činom 'nepriznavanja' feminizma željele da se zaštite od kritika da su im stavovi radikalni. Od tada feminizam se na 'Zapadu' razvijao u nekoliko pravaca od liberalnog, lezbejskog i crnačkog do radikalnog, da bi vrhunac doživio osamdesetih godina. No, to je vrhunac samo onog što bi se u stručnoj literaturi nazvalo drugim talasom. Nakon tog perioda, početkom devedesetih počinju da pišu kvir teoretičarke i teoretičari poput Džudit Batler, te se proglašava smrt feminizma. Trebalo bi se ipak sjetiti da je smrt feminizma proglašena i poslije Drugog svjetskog rata, kada su žene u većini država dobile pravo glasa. Ali feminizam se uvijek vraća jer je u savremenom društvu borba za rodnu ravnopravnost tek počela, iako traje već više od sto godina.

Ovako se feminizam razvijao na 'Zapadu', ali je na našim prostorima zbog socijalističkog sistema praksa ipak bila drugačija. Dok su se u SAD tek osnivali pokreti feministkinja, koje su tražile neka od osnovnih prava, u SFRJ su drugarice imale prava i na jednaku platu kao svoje muške kolege i na zdravstvenu zaštitu (legalizovan je abortus), kao i na plaćeno porodiljsko odsustvo. Ipak, zvanični prodor feminizma i u naš region desio se u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka. Nakon raspada Jugoslavije, dolaskom kapitalizma, žene su izgubile neka od osvojenih prava. Koliko god bilo rodno nekorektan odnos naših tranzicionih društava prema ženama još uvijek imamo neke benefite naslijeđene iz socijalizma.

Godine 2012. kada izlazi knjiga Đurđe Knežević Feminizam i kako ga steći, feminizam je i kod nas i na 'Zapadu' u jednom od mirnijih perioda. Subverzivni potencijal nekada angažovanog feminizma sada je umanjen jer je došlo do odvajanja akademskih feministkinja od angažovanih. Teorija je tako umnogome odvojena od prakse. Zbog tog odvajanja feministkinje se percipiraju kao 'neke žene' koje tamo na univerzitetima govore o svojim pravima. To su žene iz više srednje klase čiji je prije svega lični kontakt sa drugim ženama i njihovim potrebama umanjen, nekada čak ni ne postoji. Zato je sad djevojkama teško da kažu da su feministkinje. One ne žele da ih posmatraju kao pripadnice odavno prevaziđene, statične grupe teoretičarki, izolovanih od realnosti, dok su drugi npr. kvir aktivisti mnogo dinamičniji i 'popularniji'. Primjećujući nemogućnost feminizma da bude aktuelan Đurđa Knežević pokušava da pređe međugeneracijski jaz, te jaz imeđu teorije i prakse. Ona zato piše eseje u kojima analizira konkretne slučajeve zlostavljanja žena i povrede rodne ravnopravnosti, ali se ujedno i poziva na tradiciju Osmog marta da bi povratila kontinuitet feminizama. Kritikuje socijalistički način proslavljanja Dana žena, ali i današnje zaboravljanje značaja ovog datuma.

Feministička knjiga

Većina feminističkih tekstova je rijetko čitana izvan uskog kruga feministkinja, stoga su i izgubili svoju nekadašnju subverzivnu funkciju. Za razliku od većine tih tekstova, eseji Đurđe Knežević sabrani u njenoj novoj knjizi provokativni su i direktni jer autorka inteligentno analizira fenomene i događaje vezane za diskriminaciju žena na različitim poljima. No, osim inteligentne analize, važan je i njen stil – duhovit, jasan i koncizan. Da bi potkrijepila argumentaciju autorka iznosi bitne statističke podatke, izvještaje iz novina, i sl. Čak i kada analizira porodično nasilje sa pravnog aspekta, ni ti tekstovi ma koliko bili stručni nijesu nečitljivi ili teško razumljivi bilo kojoj prosječnoj čitateljki. Ta razumljivost postignuta je time što autorka ne koristi stručne termine niti baroknu pretencioznost, ona ne mora da skriva svoje nedovoljno argumentovane stavove ili neznanje jer je svaka od njenih analiza promišljena i argumentovana. Osim te analitičke 'korektnosti', spisateljica koristi ironiju i sarkazam kojima svoje analize čini primamljivijim, ali ujedno izoštrava njihov satirični ton. Kada nam baci direktno u lice podatke o zlostavljanju i nezaštićenosti žena, kada nam ekspilicitno objasni visok stepen rodne diskriminacije (od oneomogućavanja intelektualnog razvijanja do fizičke, životne ugroženosti žena), ni jedna i ni jedan od nas više neće moći da živi u iluziji da je naše društvo rodno 'osjetljivo' i da je dovoljno razvijena briga o potrebama žene.

Povratak tradiciji Osmog marta

Osim što analizira probleme vezane za položaj žene u savremenom društvu, Đurđa Knežević daje analizu feminizma. Ona ukazuje na problem feminizma koji se povukao na univerzitetske katedre i izgubio na svojoj aktuelnosti među mlađim generacijama. Čak i djevojke koje se bore za prava žena i koje su rodno osviješćene odbijaju da svoj identitet definišu kao feministički. Autorka ovih eseja zato pokušava da uspostavi vezu sa širim krugom aktivistkinja i vraćanjem na tradiciju Osmog marta ponovo osnaži feminizam. Ta dva procesa – analiziranje trenutnog stanja i osnaživanje feminističke tradicije upotpunjuju se kako na nivou knjige, tako i na nivou pojedinačnih eseja. Eseji su kratki i sažeti, zato se ponekada isti događaji pominju nekoliko puta, ali se ne stiče utisak recikliranja čija je osnovna funkcija da popuni prazan prostor u argumentaciji, već je osnovni cilj ponavljanja da se podcrtaju glavne ideje, te da se svi eseji povežu. Ujedno, ta ponavljanja služe da se detaljinje razviju neke analize koje su u drugim esejima samo uzgred pomenute ili se prati kako su se pojedini slučajevi tokom godina razrešavali.

Spajanje akademskog i aktivističkog

Ovo je knjiga u kojoj autorka zanimljivo i britko piše o sadašnosti, o položaju žena i nužnosti za feministički nastavak borbe – jer feminizam će biti aktuelan do kada god bude rodne diskriminacije. Đurđa Knežević je napisala jednu od rijetko dobrih knjiga eseja u kojoj je uspjela da 'rehabilituje' tradiciju ženskih pokreta i da ukaže na nužnost nastavljanja te tradicije, kako na nivou teorije, tako i na nivou aktivizma. Kada opet budete otišli u knjižaru, namignuće vam bijesna domaćica sa žuto-zelene retro pozadine u stilu pedesetih. Uzmite i pročitajte bilo koji esej iz knjige Đurđe Knežević, vjerujem da ćete tada i vi (ponovo) postati dio feminističke borbe. A kada uklonite omot knjige, otkrićete ispod njega crveno-crne korice. Ispod domaćice, krije se buntovna ljevičarka.

 

Feministkinjom se (p)ostaje

Trpimir Matasović, Zarez, 15.3.2013.

Đurđa Knežević otvoreno napada suvremeni akademski feminizam, koji je izgubio svaku vezu sa svojom ženskom bazom i koji, zaokupljen teorijom, zaboravlja praksu.

Relativno česta pojava da novinari (poglavito kritičari i kolumnisti) ukoričuju zbirke svojih tekstova u mnogim je slučajevima sama sebi svrhom – knjiga je ipak više fancy od novina, donosi dodatni honorar za tekstove koji su već jednom (valjda) naplaćeni, a i godi egu autora ili autorice. Pritom se uglavnom zanemaruje neizbježan problem dekontekstualizacije (ili barem rekontekstualizacije) tekstova koji su nastali unutar jednog vremenskog i medijskog okvira, koji je u novom vremenu i novom mediju knjige najčešće nemoguće ponoviti, premda ga se može (iako se to rijetko uistinu i čini) re-kreirati. Stoga bismo mogli postaviti i pitanje što nam uopće treba još jedna takva knjiga – konkretno, Feminizam i kako ga steći Đurđe Knežević. Pitanje je posve legitimno – koga zanima kolumnistički opus te autorice, može ga redovito pratiti u nekolicini domaćih što dnevnih novina, što časopisa; koga zanima vladanje Đurđe Knežević većim pisačkim formama, može čitati njene romane. Ukratko, moglo bi se naprečac zaključiti kako je ovdje riječ o knjizi koja ne treba ama baš nikome – pa čak ni samoj autorici.

(Raz)otkrivanje patrijarhata

Ako, međutim, Feminizam i kako ga steći i jest svojevrstan kompendij (da ne kažemo hrestomatija) tekstova Đurđe Knežević, zamke postavljene dekontekstualizacijom višestruko su kompenzirane upravo u ovom formatu pokazanom sustavnošću njene feminističke i – još bitnije – aktivističke misli. Bilo bi, doduše, u najmanju ruku korektno da su uz pojedine tekstove, osim godine objavljivanja pojedinačnih naslova, navedeni i mediji u kojima su oni izvorno objavljeni – to, u krajnjoj liniji, ne samo da ne bi “ugrozilo” cjelovitost ove knjige nego bi, naprotiv, samo potcrtalo iznenađujuće pozitivne učinke njihovog naknadnog objedinjavanja.

Spomenuta sustavnost očituje se prije svega u dosljednom (i lucidnom) analiziranju, pa čak i dekonstruiranju uistinu raznovrsnih elemenata suvremenog hrvatskog (pa i globalnog) društva, pri čemu autorica (raz)otkriva elemente patrijarhata/heteronormativnosti čak i ondje gdje ih uistinu ne bismo očekivali (primjerice, na popisu najspješnijih poslovnih žena). Na istoj liniji, ali s druge strane, Knežević pronalazi feminističke elemente i u odlukama institucija koje se ne doživljavava feminističkima – poput, recimo, Ustavnoga suda.

Odbijanje pristojnosti

Autorica pritom odbija biti pristojna. Dapače, otvoreno napada suvremeni akademski feminizam, koji je izgubio svaku vezu sa svojom ženskom bazom i koji, zaokupljen teorijom, zaboravlja praksu. Đurđa Knežević jest vrlo temeljito teorijski potkovana i to svom čitatelju/ici s vremena na vrijeme daje do znanje – ne da bi se pravila važna, nego prije kako bi se legitimirala (i) pred suprotstavljenim (?) taborom institucional(izira)nog feminizma. No, znakovit je pritom izbor njenih idol(kinj)a – prije svega Simone de Beauvoir, koja je ne samo ishodištem suvremenog feminizma, nego i simbol radikalizma koji je je feminizam 21. stoljeća, čini se, preolako zaboravio. Slijedeći prijelomnu tezu te autorice da se ženom ne rađa, nego postaje, Đurđa Knežević kao da zagovara tezu i da se feministkinjom ne rađa nego postaje – uz njen vlastiti, jednako bitan dodatak – da feministkinjom (kao i ženom) treba znati, htjeti i moći ostati.

U tom smislu valja shvatiti i naslov njene knjige, i ponovno s odmakom ili barem dodatkom – nije pitanje samo kako feminizam steći, nego kako ga i zadržati. A, prema Đurđi Knežević, to se može samo stalnim aktivističkim angažmanom – jer, za svaku se slobodu, pa i feminističku treba sustavno boriti. Pa makar i “samo” novinarskim perom.