F
18,45 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Snježana Božin
-
Broj stranica: 240
-
Datum izdanja: travanj 2015.
-
ISBN: 978-953266629-8
-
Naslov izvornika: F
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 345 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Onda poslušaj. Ovo je naredba koju ćeš slijediti jer je želiš slijediti, a želiš to jer ti ja naređujem, a ja ti naređujem jer želiš da ti naredim. Od danas ćeš se truditi. Pod svaku cijenu!”
Kada je toga poslijepodneva odveo svoja tri sina na predstavu Velikog Lindemanna i pristao na pozornici asistirati majstoru hipnoze, skeptični i neambiciozni pisac Arthur Friedland nije ni slutio da će već iste večeri isprazniti obiteljski bankovni račun, uzeti putovnicu i nestati – na 24 godine.
Sada, kad im se putovi iznova spajaju, Arthur je književna zvijezda tamna sjaja, a njegovi odrasli sinovi muškarci su koji prolaze svaki kroz vlastitu krizu: Martin je svećenik bez vjere, Iwan slikar bez talenta, a njegov blizanac Eric beskrupulozni poslovni čovjek čiji se svemir te 2008. urušava, prijeteći da ga usisa za sobom.
Dok za Daniela Kehlmanna propituju sveto trojstvo religije suvremenog čovjeka – novac, umjetnost i Boga – svaki od junaka romana F neka je vrsta prevaranta, no svaki nas ujedno vodi korak bliže onome što bi lako moglo biti istina.
Obitelj, ljubav i (ne)sreća, život i magija koja njime vlada, sve to sadržano je u romanu divlje duhovitosti i filozofske dubine, u remek-djelu koje – da parafraziramo Velikog Lindemanna – morate pročitati jer to želite, potruditi se, pod svaku cijenu. Jer, vratit će vam se.
“Kehlmann je jedan od najsjajnijih i najduhovitijih pisaca, a to je postao istražujući najvažnije filozofske i intelektualne teme.”
– Jeffrey Eugenides
“Ne može biti lako napisati komični roman o smrti Boga, a ipak, Danielu Kehlmannu to je, čini se, pošlo za rukom... Svijet je velik i nespoznatljiv, život kratak, a sjećanje žalosno ograničeno... ali teško je opisati koliko sve to skupa može biti zabavno. No smijeh je ionako najdragocjeniji kad smo u tami.”
– Guardian
“Složen, predivan roman s puno lica: obiteljska saga, bajka i vrtoglava farsa... Daniel Kehlmann jedan je od najvećih romanopisaca današnjice zato što uspijeva učiniti da se velike teme doimaju lakima.”
– Adam Thirlwell
“F je poigravanje mislima o sudbini i predodređenosti, istini i laži, originalu i krivotvorini, napisano elegantno i zapanjujuće lepršavo.”
– Frankfurter Allgemeine Zeitung
Nijemac koji se smije
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 6.6.2015.
Kada je Daniel Kehlmann 2005. godine objavio roman 'Mjerenje svijeta', priču o dvojici u isti mah tako različitih a tako sličnih genijalaca, prirodoslovcu Alexanderu von Humboldtu i matematičaru Carlu Friedrichu Gaussu, bez lažne skromnosti nadao se prodanoj nakladi od kojih pedesetak tisuća primjeraka. Tada tridesetogodišnji pisac imao je iza sebe već razmjerno ozbiljan opus, pet knjiga (romana i priča), odlične kritike, ozbiljan krug prilježnih čitatelja.
No, uspjeh što ga je taj naslov postigao na matičnome tržištu (a potom i u desecima drugih zemalja) višestruko je nadmašio i najoptimističnija očekivanja, postavši najprodavanijim naslovom u poslijeratnoj Njemačkoj. Znamo li da se na tržištu tih tjedana i mjeseci morao hrvati s globalnim hitovima kao što su oni J. K. Rowling i Dana Browna, pothvat je još i veći. Osim o Kehlmannovom talentu, on, međutim, govori ponešto i o čitalačkim afinitetima njemačke publike i 'specifičnoj težini' kulture u kojoj na vrhovima top-lista ima mjesta i za sofisticiranu literaturu, a ne samo za omladinski fantasy i jeftine trilere.
No, ni mi se ne bismo smjeli žaliti. Kehlmann kod nas možda ne uživa u časti hit-pisca, ali je itekako - marom zaprešićke Frakture koja mu je do sada objavila ukupno pet knjiga - poznat domaćem čitateljstvu. Oni koji su do sada s užitkom pratili njegov rad, s novim kod nas prevedenim romanom samo će osnažiti svoje simpatije spram Kehlmannu.
Tri rasprave
Iza knjige pod kriptičnim naslovom 'F' krije se priča koja započinje 1984. godine. Arthur Friedland, bezvoljni i neambiciozni pisac čije romane nitko ne želi objaviti i kojega izdržava supruga oftalmologinja, vodi jednog poslijepodneva svoja tri sina na predstavu Velikog Lindemanna, majstora hipnoze. Iste večeri Arthur će isprazniti obiteljski bankovni račun, uzeti dokumente i nestati na pune 24 godine.
Četvrt stoljeća kasnije on je književna zvijezda od čije su popularnosti veće tek kontroverze što ih izaziva. Nakon što je objavio prvi zapaženi roman, po jedan je njegov primjerak nađen kod osoba koje su počinile samoubojstvo. Od vala suicida u nejasnoj vezi s uznemirujućom knjigom, bio je veći tek val, zapravo tsunami novinskih tekstova koji su pisca držali odgovornim za tragične pogibije. Svakim sljedećim naslovom Arthur će nastaviti s cementiranjem vlastite suspektne reputacije.
Njegov najstariji sin u međuvremenu je postao katolički svećenik. Od mladosti je obuzet strašću prema sklapanju Rubikove kocke, pa još uvijek pohodi nacionalna natjecanja zanesenjaka sličnih sebi. Uz to, ima neutaživ apetit i potpuno je siguran da Boga nema. Dok ispovijeda vjernike, krišom jede čokoladice i znoji se smišljajući frazetine koje bi trebale fingirati pastoralnu skrb.
Njegova mlađa braća Iwan i Eric su blizanci. Prvi je homoseksualac, htio je postati slikarom, ali je shvatio da će dovijeka ostati mediokritetom, pa se prešaltao na kolosijek trgovca umjetninama. Drugi je pak velika faca u vrhovima financijskog biznisa. No, njegov razmetljivi stil života samo je koprena kojom prikriva činjenicu da se zaigrao na tržištu vrijednosnica, upropastio kapital najvećih klijenata i sada mozga kako da izbjegne ono što se čini neizbježnim: bankrot i odlazak na robiju.
Dok plete priču o ocu i tri brata, a svaki se hrva s preteškim osobnim demonima i ne razabire smisao vlastitom postojanju, Kehlmann zapravo ispisuje tri iznimno delikatne i duboke rasprave o trima velikim civilizacijskim temama - Bogu, umjetnosti i novcu. Ovako napisano, moglo bi voditi zaključku kako se radi o strašno pretencioznoj, pa i patetičnoj knjizi koja u tijesnome opsegu jednoga sveska želi zbiti sva velika i konačna pitanja istine i smisla. Ali vraga, 'F' je sve samo ne knjiga pisca s ambicijama novovjekog evanđelista. Jer, Kehlmann je prije svega iznimno duhovit autor. Premda nam stiže iz kulture koja stoljećima vrlo uspješno ratuje sa smijehom - i sâm će Kehlmann u jednom intervju priznati kako Nijemci imaju trajnu nelagodu prema samom konceptu humora - on ima neobično rafiniran i nesvakidašnji osjećaj za smiješno.
Upozorenje za pisce
Da ne bude nikakve zabune, u njegovim rukopisima nema ni slapsticka ni screwballa, on nije ni vic-maher niti graditelj nenadmašnih zapleta s feydeauvskim obratima. Njegov je humor prigušenijeg registra, ali zato sveprožimajući, pršti iz svakoga retka čak i kada se u njemu elaborira misao ili zbivanje koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s ičim smiješnim.
To njegovu knjigu čini u isti mah beskrajno zabavnom i duboko potresnom. Osim što je posramljujuće pametan i senzibilan pisac, Kehlmann je i virtuozni literarni obrtnik. Najveći dio rukopisa tematizira zapravo ista zbivanja ispisana iz tri individualne optike, ni jednoga trenutka ne trateći vrijeme na ponavljanje poznatog, nego svakim retkom opisujući još jednu uznemirujuću spiralu storije.
Ukratko, ako se do sada niste imali prilike upoznati s Kehlmannom, 'F' je idealan naslov da započnete jedno dugo književno prijateljstvo. Osvjedočenim štovateljima njegova djela preporuke ionako nisu potrebne. Na koncu, vrijedi dodati još samo jedno upozorenje. Kehlmanna bi trebali čitati svi osim, eventualno, pisaca. Jer, teško je sačuvati vjeru u vlastiti talent kada se sudariš s tako moćnim autorom.
'Ima određene nepravde u tome što je Njemačka opet tako bogata i moćna'
Gordan Duhaček, tportal.hr, 11.6.2015.
Ako bi se nakon nedavne smrti nobelovca Güntera Grassa išlo tražiti njegova nasljednika za poziciju najvažnijeg živućeg njemačkog pisca, nema sumnje da bi izbor mnogih, pa možda i većine, pao na Daniela Kehlmanna (rođen 1975. u Münchenu). Prvi razlog za takav izbor svakako bi bio Kehlmannov nagrađivani i hvaljeni roman 'Mjerenje svijeta' iz 2005, slojevita humoreska o njemačkom mentalitetu i povijesti ispričana kroz odnos dvojice poznatih znanstvenika, Alexandera von Humboldta i Karla Friedricha Gaussa, koja je dobila i imprimatur od najstrožeg književnog kritičara njemačkog govornog područja Marcela Reich-Ranickog. Kehlmann je u međuvremenu objavio još nekoliko knjiga, među njima i jednako hvaljenu 'Slavu', a sada se na hrvatskom jeziku (u izdanju Frakture i prijevodu Snježane Božin) može naći i 'F', njegov najnoviji roman.
'F' je neka vrsta obiteljskog romana (kod Kehlmanna je svaki žanr subvertiran u nešto novo, ludo i zabavno!), no specifičan je i po svojem jednoslovnom naslovu, kojim se autor pridružuje ne tako velikom društvu tako naslovljenih knjiga, kao što su Pynchonov 'V', 'C' Toma McCarthyja i 'Z' Vassilisa Vassilikosa. Stoga smo pitali Daniela Kehlmanna kako se odlučio za taj naslov, na što on odgovara: 'S jedne je strane to referenca na poznati dokumentarni film Orsona Wellesa 'F for Fake', a s druge se to odnosi na činjenicu da sam pisao o obitelji (Familie na njemačkom; op.a.). Zaključio sam da je od te značenjem velike riječi danas ostalo tek početno slovo.'
'F' je priča o obitelji Arthura Friedlanda, neambicioznog pisca koji nakon posjeta nastupu majstora hipnoze zvanom Veliki Lindemann odlučuje napustiti svoja tri sina, isprazniti obiteljski bankovni račun i nestati. Kada se nakon 24 godina odsutnosti ponovno spoje životni putovi odbjeglog oca i njegovih u međuvremenu odraslih sinova, Arthur Friedland svjedoči kako je njegovo napuštanje zauvijek negativno odredilo njihove živote - Martin je svećenik bez vjere, Iwan slikar bez talenta, a njegov blizanac Eric beskrupulozni poslovni čovjek čiji se svemir te 2008. urušava baš kao i Wall Street, s kojega kreće svjetska ekonomska kriza.
'Arthur je iznimno loš otac. On posve odbija ideju da ima bilo kakvu obavezu prema svojim sinovima te se vodi romantičnim idealom umjetnika koji živi samo kako bi stvarao. To posve mijenja živote njegovih sinova, jer teško je biti sretan u životu nakon što te je otac tako brutalno odbacio. Ali je ipak moguće, te jedan od njih u tome i uspijeva, a to je Iwan', objašnjava Kehlmann mučne obiteljske odnose koje opisuje u romanu 'F'.
Ipak, kritičari su najviše pisali o Martinu, svećeniku koji ne vjeruje u boga te je zapravo bolno tragikomična figura. Kehlmann ga ipak brani: 'Mislim da ima mnogo svećenika koji ne vjeruju u boga. Martin nije hladnokrvni prevarant, on je želio postati svećenik jer mu se mnogo toga sviđa u tom poslu, a naravno da je ulogu u svemu igrala i činjenica da nije nikad imao uspjeha sa ženama. Martin misli da će nekako početi vjerovati, da će se to pojaviti samo od sebe ako se čovjek dovoljno moli, čita mnogo knjiga religijske tematike i odlazi redovito na misu. Ali vjera se ne pojavljuje! Uvjeren sam da je to konstelacija koja se nerijetko događa u stvarnom životu.'
Kada je pak riječ o najpoznatijem Kehlmannovom romanu, zanimalo nas je zašto je kao glavne likove izabrao baš Humboldta i Gaussa. Zašto ne neki od drugih slavnih parova njemačke povijesti, primjerice Goethea i Schillera ili Nietzschea i Wagnera? 'Nikad! Humboldt je bio čovjek koji je cijeloga života putovao dok je Gauss bio čovjek koji nikad nije napustio domovinu. Sakupljač i mislilac - bila je to za mene idealna kombinacija i nisam nikad tražio neku drugu', kaže Kehlmann.
'Mjerenje svijeta' je 2012. pretvoreno u film u režiji Detleva Bucka, a Kehlmann je preuzeo ulogu naratora, pa se tako tijekom filma često može čuti njegov glas. Kaže da je manje-više zadovoljan filmskom verzijom svojeg romana: 'To je film koji je i sam po sebi neka vrsta eksperimenta te sadrži prelijepe i snažne momente. Ali zapravo mislim da bi ga se trebalo gledati u 3D-u, ako je to ikako moguće izvesti.'
Na njemačkoj Wikipediji može se pročitati da je Kehlmann 'njemačko-austrijski pisac', a kako su nacionalne odrednice neizbježna tema razgovora o književnosti u Hrvatskoj i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, morali smo pitati kako na etiketiranje te vrste gleda Kehlmann, koji je dug niz godina živio u Beču. 'Trenutno živim u Berlinu, a oduvijek pišem na njemačkom, pa sam po tome njemački pisac, ali u smislu njemačkog govornog područja. Ali ne mene su najviše utjecali austrijski literati, konkretno Karl Kraus i Heimito von Doderer te Elias Canetti, koji je rođen u Bugarskoj, a pisao je na njemačkom', ističe Kehlmann.
Najpoznatiji austrijski pisci Druge republike (proglašene 1955.) svakako su Thomas Bernhard i nobelovka Elfriede Jelinek, uvijek u permanentnom sukobu sa svojom domovinom, pa ih se s austrijske desnice prozivalo kao izdajnike, odnosno Nestbeschmutzere (tj. one koji prljaju gnijezdo). Kehlmann zasad nema takvih problema niti ih očekuje: 'Zasad mi mala država Austrija uopće nije bila dovoljno interesantna da bih se bavio njome u svojoj književnosti. Sada više i ne živim u Austriji pa me baš ništa u vezi nje ne živcira. Iskreno, nije mi nikad bilo jasno zašto Bernhard jednostavno nije otišao živjeti drugdje. Ali on se zapravo ne bi drugdje nikad dobro osjećao jer je u suštini bio pravi Austrijanac iz provincije koji je uživao jesti njihove knedle i hodati u njihovim vunenim mantilima.'
S obzirom na to da je u Hrvatskoj nedavno objavljena monumentalna drama Karla Krausa 'Posljednji dani čovječanstva', među čije se fanove ubrajaju i Miroslav Krleža i Jonathan Franzen (s kojim je Kehlmann prijatelj), zanimalo nas je što ovaj pisac voli kod glasovitog bečkog publicista i nemilosrdnog kritičara. Kehlmann odgovara: 'On je bio genij u upotrebi njemačkog jezika. Nakon toga, obožavam njegove oštre analize. Kraus nije bio uvijek i u vezi svega u pravu, ali zapanjujuće često jest.' Kehlmann je inače strastven čitatelj knjiga, što ne čudi s obzirom na to da je završio studij književnosti i filozofije te napisao i doktorat koji nije obranio jer mu je u međuvremenu krenula spisateljska karijera. Ipak, prije nekoliko godina prihvatio je ponudu da na sveučilištu u Frankfurtu održi niz predavanja o poetici, kasnije objavljenih kao knjiga. Je li bio zanimljiv predavač i što su rekli studenti, pitamo ga, a Kehlmann odgovara da – ne zna: 'Održao sam svoja predavanja i otišao. Nije to bio seminar na kojem se radi sa studentima, pa nisam ni dobio povratne informacije o tome kako im se sve svidjelo.' Sudeći po tome da su predavanja bila ispunjena do zadnjeg mjesta, očito je znao zadržati pozornost mladih književnih komparatista.
A kad smo već spomenuli Franzena, Kehlmann mu je u jednom intervjuu rekao da nije baš sretan time što je Njemačka ponovno postala toliko moćna na europskom kontinentu. Zato je za kraj bilo neizbježno pitati ga o politici Angele Merkel i potencijalno imperijalnim namjerama berlinske politike prema ostatku Europe. Evo što je Daniel Kehlmann odgovorio: 'To s imperijalnim namjerama je pretjerivanje. Malo sam se šalio u razgovoru s Franzenom oko toga. Ne vjerujem da će Europa u bliskoj budućnosti biti ugrožena od Njemačke. Ali definitivno postoji određena nepravda u tome da Njemačka – zemlja koja je cijelom svijetu donijela ogromnu nesreću – danas opet ima takvu poziciju bogatstva i moći.'
'Nama piscima najmanje su zanimljivi sretni ljudi'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 13.6.2015.
Autor “Mjerenja svijeta”, Daniel Kehlmann, kojeg je spomenuti roman učinio jednim od najvažnijih suvremenih pisaca njemačkog govornog kruga, danas u Zagrebu, u povodu 60. obljetnice Austrijskog kulturnog foruma sudjeluje u raspravi “Što je Europa danas?”. Na to uopćeno pitanje spontano, iz svojega književna rakursa, kaže: “Fantastično je koliko su ljudi u Europi zainteresirani za književnost. Zanimaju ih knjige, žele razgovarati s piscima, to možete osjetiti. U Americi je bitno drugačije. Oni imaju sjajne pisce, ali je interes javnosti i društva za književnike i literaturu puno manji. Pisci su stvarno vrlo marginalizirani u SAD-u. No, to možda može biti i dobro za literaturu. Jer, ovdje kod nas je luđačka količina književnih festivala. Ima puno dobrih pisaca koji danas gotovo da više uopće ne pišu jer idu od festivala do festivala. Tamo sjede s drugim piscima i odgovaraju na pitanja o knjigama koje su davno napisali.
Treba paziti da publika čitanje knjiga ne zamijeni s posjećivanjem festivala i slušanjem pisaca koji pričaju o koječemu. Naravno da je ugodno ponekad otići na festival, otputovati od kuće, obično dobijete dobru hranu, upoznate ljude, zato pisci, uključujući i mene, prečesto organizatorima kažu ‘da’. Gotovo da smo zaboravili da je život pisca da bude u kući i piše, a ne da ide okolo i priča.”
Kehlmann nema problema s vlastitom produktivnošću. U Hrvatskoj, kao i u svijetu, puno je prevođen, u izdanju Frakture objavljeno je “Mjerenje svijeta”, “Mahlerovo vrijeme”, “Magičan život Arthura Beerholma”, “Izmišljeni dvorci”, “Slava” i “F”. Najnoviji “F”, u prijevodu Snježane Božin, tiskan je ovih dana. Ponešto je to saga, ali pisana u Kehlmannovoj, žanrovski nepravocrtnoj maniri - otac, neuspješan pisac, nakon što sudjeluje u javnom nastupu smušena hipnotizera, preko noći pobere novac s obiteljskog računa, nestaje iz života trojice sinova i ne pojavljuje se sljedećih dvadesetak godina. Trojica dječaka formiraju se na način da njihove životne priče postaju dijelom paradigmatske za vrijeme u kojem živimo - Martin postaje svećenik, makar u Boga, koliko god se trudio, uspio povjerovati nije, Iwan, nesuđeni slikar slabašna talenta, “napreduje” do krivotvoritelja umjetnina, a psihički krhak Eric, koji kroz život ide uzdajući se u sedative, propali je mešetar u svijetu financija, približava se Bogu kad ga, ironičnom igrom sudbine, kriza u svijetu gospodarska - spašava od zatvora.
Dobar dio našeg razgovora Kehlmann se vraćao na Iwana, lika kojeg mu je bilo najteže stvoriti, argumentirajući da je u njemu opisao “zapravo iskreno dobru dušu”. A o tim dobrim dušama, autor tu često parafrazira Dostojevskog, ponajteže je pisati, jer su za literaturu - dosadnjikavi. Umjetnost ne nose likovi ni dobrih niti sretnih ljudi. “Literatura priča o ljudima koji teže nečemu, hoće nešto dobiti, stvoriti i o preprekama koje im stoje na putu. Nema toga kod sretnih ljudi, oni su tamo gdje žele biti, imaju to što žele i u duhovnom i u materijalnom smislu. Oduvijek je bio zadatak literature da opiše tamniju stranu ljudskog postojanja, tugu bivanja. Svi bismo mi htjeli imati dobre, sretne živote i čitati knjige o manje dobrim ljudima i njihovim kompliciranim, nesretnim životima. Jer većina nas i jesmo ponešto nesretni ljudi i ne sasvim dobre osobe. Ljudi se trude biti dobrima, no nisu dobri koliko bi mogli ili trebali biti. Literatura govori o životu kakav on jest, o istini u našim životima.”
Makar Kehlmann kaže da je naslov “F” referenca na “F for Fake”, dokumentarac Orsona Wellesa te na F kao “obitelj” (njemački Familie), od koje ne ostaje puno nakon što neodgovorni otac odlazi pisati i bježi, u romanu se F pojavljuje i kao fatum, usud.
“U sudbinu ne vjerujem, većina stvari koje nam se događaju vjerojatno su koincidencija ili posljedica nečega. No, fascinira me da se život svakog od nas baš u svakom trenutku može promijeniti, dovoljno je da samo napravio jedan krivi, drugačiji korak i naš život ode u potpuno drugom smjeru. U bilo kojem trenutku možete nastradati ili biti ubijeni, samo ako krivo krenete ili ako ste na krivom mjestu u krivo vrijeme. No, ne možemo mi to prihvatiti, te nesreće, pa onda ljudi vjeruju u sudbinu.”
U romanu “Slava” mnogi likovi, nezadovoljni vlastitim životom, pokušavaju pobjeći ili se odmaknuti od svog okruženja i onoga što oni sami u tom svijetu predstavljaju - slavni glumac na trenutak, učini se, uskače u život svog imitatora i konačno je sretan jer on eto, više nije on, već imitator sebe sama, samim time lišen tereta slave i bulumente iscrpljujućih znatiželjnika, svih onih što nešto išću i koješta očekuju od njega... Da mu je na dan-dva zamijeniti vlastiti život s nekim drugim, koga bi odabrao?
“Prilično sam zadovoljan kako izgleda ovaj moj život. Možda je to malo smiješna ideja, no ponekad osjećam kao da bih volio biti budistički redovnik koji živi u nekom lijepom samostanu, visoko u Himajali, sasvim u miru sam sa sobom. Ali samo na dan ili dva, a onda bih natrag. Volim svoj život!”
‘Austrija nije raščistila s nacističkom prošlošću’
Tamara Borić, Nacional, 21.6.2015.
NACIONAL: U svojoj novoj knjizi “F” pišete o obitelji, ocu i njegova tri sina, koji žive lažnim životima – Martin je svećenik koji sumnja u postojanje Boga, Iwan je varalica koji krivotvori umjetnine, a Erik je financijski prevarant. Otkud vam inspiracija za knjigu?
Daniel Kehlmann: Prvi put kad sam pomislio da ću napisati nešto slično jest kad sam bio u Meksiku prije 15 godina. U autobusu sam putovao iz jednog mjesta u drugo i do mene je sjedio stariji gospodin. Jako smo se svidjeli jedan drugome i pričali smo o meksičkoj literaturi. Na kraju putovanja spomenuo je da su ga opljačkali i da mu treba novac za kartu. Dao sam mu nešto novca, koji je jedva prihvatio. Odmah je na papirić napisao moje ime i broj računa i obećao da će mi vratiti posuđeni novac čim dođe kući. Ali novac nikad nije vratio, što mi je bilo čudno jer se činio tako pun povjerenja. I zato sam na internetu pronašao informacije o njemu i shvatio da on to radi stalno – čovjek je profesionalni varalica. Nije bilo riječ o puno novca, radilo se o 30 dolara, ali svejedno. I onda sam shvatio da želim nešto napisati o varalicama, o tome kako rade i funkcioniraju. To mi je bila najvažnija inspiracija. Nisam bio siguran o kakvim bih varalicama pisao, tek mi je godinama nakon te epizode u glavu došla ideja o trojici braće i da nijedan od njih ne zna za prevare onog drugog. Svaki od njih mislio je da je crna ovca u obitelji, ali zapravo je svaki od njih crna ovca.
To je priča o apsurdu života, razmišljate li o tome?
Mislim da svaka tema postane zanimljiva u trenutku kad niste sigurni kako ju rastumačiti. Primjerice, nisam siguran je li svećenik koji ne vjeruje u Boga zapravo varalica. On želi biti vjernik, ali jednostavno ne može. Kad bi sam sebi to priznao, onda ne bi mogao više biti svećenik i ne bi bio dosljedan. Ali nismo ni mi uvijek dosljedni. Jednom mi je netko na promociji rekao da je svećenik koji ne vjeruje u Boga istinski varalica, a ne samo profesionalni. To je naravno istina, jer svećenici koji ne vjeruju u Boga postojali su prije 10.000 godina. Želio sam napisati takav roman u kojem ne možeš tvrditi da je nešto sto posto istina. Ali sve drugo nije crno-bijelo. To volim u književnosti.
Roman je i priča o obitelji. Koliko vam je važno da imate tu snažnu vezu?
To je najsnažnija veza u životu. Ja sam jedinac i uvijek me zanimalo kakav je to osjećaj kad imaš brata ili sestru. Posebno su me zanimali blizanci, ta njihova posebna veza za koju ni oni sami nisu svjesni koliko je snažna. Zato sam napisao knjigu o braći.
Što se događa s obitelj danas u Austriji, u kojoj ste odrasli, ili u Njemačkoj gdje živite?
Njemačku je lakše shvatiti jer ima jedno od najliberalnijih društava u Europi. Berlin je iznimno liberalan grad i prekrasan je za život. Austrija je, s druge strane, još uvijek pomalo šizofrena zemlja. Često putujem i svaki put kad se vratim vidim da je Austrija nevjerojatno bogata. Ali Austrijanci to ne vide, oni svugdje vide probleme. Ali ta zemlja je ludo bogata, posebno Beč. Neobično je to da je ona jedna opuštena, mirna zemlja, a ljudi u njoj stalno osjećaju prijetnju. To je razlog zašto su desničarski populisti toliko utjecajni, Austrijanci su uvijek zabrinuti.
Je li to stvar njihova karaktera ili političke klime u zemlji?
Ne znam, mislim da je to dijelom zbog toga što je Austrija još uvijek prilično neurotična zemlja, još uvijek ima takav odnos prema svojoj prošlosti. Bili su velika zemlja i važan politički igrač, a sad to – nakon 1919. – više nisu. Još uvijek ima neke šizofrenija u Beču – to je imperijalni grad, a nema više imperija.
Je li tu riječ o kompleksu?
Na neki način, to je kompleks. Uvijek osjećate teret velike prošlosti koje više nema. S time vas suočavaju svake sekunde. Osim toga, prisutno je još nešto. Austrijanci su uvjerili svijet da su oni bili prve žrtve nacizma, a zapravo je većina nacista bila iz Austrije. Najveći dio vodstva stranke, uključujući i ‘’šefa’’, bili su Austrijanci.
Smatrate li da Austrijanci još nisu raskrstili s tim dijelom svoje povijesti?
Stvari su se promijenile nabolje. Nakon Kurta Waldheima, predsjednika koji je krajem 80-ih bio upleten u veliku aferu zbog koketiranja s nacizmom i negiranja nacističkih zločina, sve se raspravilo i dosta toga je isplivalo na površinu. Ali uvijek je teško razgovarati o takvim stvarima. Njemačka je provela proces denacifikacije. Austrija to nikad nije napravila. Njemačka se stoga puno bolje pomirila sa svojom prošlošću od Austrije.
Koje su posljedice toga? Imaju li zato austrijske desne stranke tako dobar temelj za rast?
Očito postoji velika bojazan da bi FPÖ, Austrijska slobodarska stranka, mogla postati najsnažnija parlamentarna stranka na idući izborima. Svi smo mislili da će s Jörgom Haiderom nestati sve to zlo. Sad se ispostavilo da je stranka koja propagira te desničarske gluposti još jača, što je ludo.
Slična situacija je i u još nekim europskim državama, posebno u Mađarskoj.
U Mađarskoj se dogodila strašna stvar. Kad pogledate tu državu, onda nije nezamislivo da bi se stvari u politici mogle razvijati u sličnom pravcu.
U knjizi “Mjerenje svijeta”, koja je postala svjetski bestseler preveden na 40 jezika, pišete o velikim njemačkim ličnostima Friedrichu Schilleru, Johannu Wolfgangu von Goetheu, Immanuelu Kantu te Alexanderu von Humboldtu i Carlu Gaussu, čije su biografije povod za knjigu. Zašto vam je važno pisati o njima?
Zapravo se u knjizi izrugujem svemu tome. To je komični roman o velikoj njemačkoj tradiciji koju volim i koja je na mene imala velik utjecaj. Jedan je kritičar knjigu prozvao afirmativnom parodijom, mislim da je to savršeno opisuje. Možda mi je to što sam Austrijanac pomoglo da vidim smiješnu stranu velike njemačke kulture i njihov nedostatak humora. Ne samo da nisu imali smisao za humor, nego su ga prezirali. Goethe je u starosti rekao da je humor samo za ljude s lošim karakterom. Zaista je to rekao.
Je li danas slična situacija?
Ne toliko, Nijemci su danas ipak puno opušteniji. Postoje prekrasni njemački komični pisci, ali je istina da Njemačka ima neurotičan odnos prema humoru, u smislu da se sve što je smiješno smatra nečim što se u kulturnom smislu ne smije smatrati ozbiljnim.
Često pišete o Bogu i religiji. Koliko vam je to važno?
Nisam religiozan. Religija je postala politična, a to je tužno. U opisivanju lika Martina, primjerice, mogu shvatiti zašto bi netko želio biti svećenik.
Reflektira li se u liku Martinu vaš odnos prema Crkvi?
Ja sam pomalo poput Martina, znam zašto želi biti svećenik. Boraviš u crkvi, pričaš s ljudima o važnim stvarima, opušten si, pomažeš vjernicima. Ali teško mi je vjerovati u Boga. Mislim da je cijela tema o poštovanju prema vjeri pogrešno upotrijebljena. Velik dio europske tradicije nema poštovanja prema drugim religijama. Søren Kierkegaard je o tome puno pisao. Rekao je da je dio toga da si vjernik to da zapravo prihvaćaš da će ti se rugati. To znači biti vjernik, da vjeruješ, da znaš da će te ismijavati, ali te nije briga. I Slavoj Žižek je u pravu kad je govorio o radikalnim muslimanima. Jedan od razloga zbog kojeg su tako zabrinuti da će ih ismijavati jest taj što zapravo nisu čvrsti vjernici.
Beskrajno duhovita, razigrano napisana knjiga o smrti Boga
Teofil Pančić, Jutarnji list, 4.7.2015.
Arthur, otac, sanjar, wannabe pisac i zgubidan, odvede svoja tri sina (od dve žene) na hipnotizerski show u koji sam ni najmanje ne veruje i prema čemu je, siguran je, sasvim otporan; međutim, to će veče promeniti živote sve četvorice, najbrže i najvidljivije baš očev: napustiće svoj dotadašnji letargični život, i postaće poznat pisac. A nije li mu hipnotizer upravo to i sugerisao: da se usudi da sledi svoju ambiciju. Jer, nema te hipnoze koja može nekoga naterati da učini nešto što on u dubini srca ne želi...
Ovako to izgleda u novom romanu jednog od najznačajnijih savremenih pisaca nemačkog jezika. Od ove početne situacije može se napraviti bilo šta, recimo kakva petparačka new age mistifikacija u Coelho-stilu, ali ko u ovom romanu bude tražio neki takav naputak za „dobar živoi”, silno će se razočarati.
„F“ je, naprotiv, beskrajno duhovita, razigrana i sjajno napisana knjiga o... pa, smrti Boga. Ili, tačnije, o smrti vere, koja fundamentalno menja naš kulturni, emotivni, životni pejzaž. Nešto kao baš aktuelno igrajući Andersonov film „Golub stoji na grani i promišlja egzistenciju“, ali složenije, dublje, uvrnutije: o smrti Boga kojeg ionako nema i nije ga nikada ni bilo, pa nije mogao ni umreti. Ali, zašto smo svi onda kao siročići? Zato što smo na taj oslonac navikli, a otkad smo spoznali da se radi o ropstvu, bilo nam je lakše raskinuti te lance nego smisliti šta ćemo sada, s tom novom slobodom.
Koliki je udeo slučajnosti u životu - i je li slučajnost slučajna? I da li je neizbežna? Šta je uistinu naša „slobodna volja“? Kako se nositi sa onom Kunderinom „nepodnošljivom lakoćom postojanja“? Kehlmann zapravo postavlja vrtoglava filozofska pitanja i zahteva čitaoca koji je u stanju da ih prati, ali je više nego sposoban i da ga obilato nagradi za „saradnju”, to jest: ni jednog trenutka pisac neće zaboraviti da dobra proza jeste pre svega dobra, uzbudljiva, nepredvidiva priča.
Arthur će zabljesnuti i nestati, jedan će njegov sin više iz malodušnosti prema svetu kao areni nego iz vere otići u sveštenike, drugi će se posvetiti zgrtanju novca, treći će ganjati lirsku slavu dok mu glas kojem se ne može odupreti ne došapne da od njega nikada neće biti pravog umetnika - ali, možda i hoće... Kehlmann ove i druge sudbine izukršta sjajno, a usred je romana udenuta i „Arthurova“ pripovetka, svojevrsna porodična povest, malo remek delo koje je os ovog romana.
Ko voli da podvlači osobito dobre rečenice ili pasuse u knjigama, neka dobro zašilji olovku. Uz zbirku priča Slava, ovo je nešto najbolje, a sve je iznimno dobro, što je Kehlmann objavio.
Lepršava tragikomedija prepuna empatije spram ljudi čiji se životni brod nakrivio
Božidar Alajbegović, Lupiga.com, 19.10.2015.
Arthur Friedland bio je neambiciozni, inertni pisac kojega je izdržavala supruga sve dok ga hipnotizerska seansa kojoj ga je podvrgnuo slavni hipnotizer tijekom predstave na koju je odveo svoje sinove nije nagnala na promjenu života, te je napustio obitelj i ozbiljnije se posvetio pisanju postavši prava književna zvijezda. Dvadeset i četiri godine kasnije on se vraća u živote svoje trojice sinova koje sve zatječe na egzistencijalnome rubu, miljama udaljene od ostvarenja životnoga puta kakvom su se nadali, nezadovoljne vlastitim mediokritetstvom i frustrirane i umorne od laži, laži samozavaravanja i laži zavaravanja drugih. Martin je svećenik koji ne vjeruje u Boga, a više od religije zanimaju ga slatkiši i natjecanja u slaganju Rubikove kocke; Eric je preljubnik i financijski mešetar koji je proigrao ogroman kapital svojih klijenata što od njih krije; dok je Iwan neostvareni slikar i krivotvoritelj umjetnina.
Roman „F“ (prev. Snježana Božin) šesta je knjiga Daniela Kehlmanna prevedena na hrvatski jezik, idejno i tematski prilično srodna njegovoj prethodno u nas objavljenoj knjizi priča „Slava“ (prev. Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura, Zaprešić, 2011.), ali i autorovom debitantskome romanu „Magičan život Arthura Beerholma“ (prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2008.). Naime, u knjizi „Slava“ u devet okupljenih priča autor se bavio problematikom identiteta, njegove nepostojanosti i fluidnosti, dok je u navedenome romanu prvijencu baštinio poetiku egzistencijalizma i problematizirao religiju, s likom mađioničara u prvome planu.
Roman „F“ nastavak je njegove preokupacije svom navedenom tematikom, s likom mađioničara kao otponcem zbivanja, a pritom je također i tematizacija umjetnosti, ali i deziluzije, te boli koju ona subjektu u procesu samoosvješčivanja donosi, ono što dodatno povezuje sve tri knjige.
Za glavne protagoniste roman ima trojicu braće koje je u djetinjstvu, 1984. godine, napustio otac. Arthur Friedland bio je neambiciozni, inertni pisac kojega je izdržavala supruga sve dok ga hipnotizerska seansa kojoj ga je podvrgnuo slavni hipnotizer tijekom predstave na koju je odveo svoje sinove nije nagnala na promjenu života, te je napustio obitelj i ozbiljnije se posvetio pisanju postavši prava književna zvijezda. Dvadeset i četiri godine kasnije on se vraća u živote svoje trojice sinova koje sve zatječe na egzistencijalnome rubu, miljama udaljene od ostvarenja životnoga puta kakvom su se nadali, nezadovoljne vlastitim mediokritetstvom i frustrirane i umorne od laži, laži samozavaravanja i laži zavaravanja drugih.
Roman „F“ tako se nadaje romanom o identitetnom rascjepu uslijed nesklada između onoga što stvarno jesmo i slike o sebi koju prikazujemo drugima. Jer, sva trojica Arthurovih sinova žrtve su tog rascjepa – Martin je svećenik koji ne vjeruje u Boga, a više od religije zanimaju ga slatkiši i natjecanja u slaganju Rubikove kocke; Eric je preljubnik i financijski mešetar koji je proigrao ogroman kapital svojih klijenata što od njih krije; dok je Iwan neostvareni slikar i krivotvoritelj umjetnina. Dakle, sva su trojica neka vrsta prevaranata, izdaju se za ono što nisu i žive rascijepljeni, identitetno raspolućeni na stvarne sebe i one sebe kakve lažno utjelovljuju i kakvima se prikazuju okolini: Martin vara vjernike svoje župe, Iwan kupce umjetnina, a Eric svoju suprugu i klijente o čijim financijama skrbi.
Kehlmann roman konstruira na način da iste događaje pratimo iz perspektive svakoga od trojice braće, čime se dobiva potpunija slika zbivanja, ali i uvid u misaone procese protagonista, s naglaskom na dojmljivo dočaravanje deziluzije likova u času kad osvješćuju vlastitu neostvarenost i osuđenost na život u mimikriji. Na taj način stvoren je zaokružen i kompaktan psihološki roman, ali lišen pretencioznosti, koja je neutralizirana velikim dozama suptilnog humora. Fokusirajući se na motiv podvojenosti kao posljedice života u samozavaravanju i zavaravanju drugih, ali i neprestane svijesti protagonista o tome, Kehlmann komiku bazira na pretjeranoj usredotočenosti subjekata priče na same sebe. No, pritom vješto balansira između ozbiljnosti i humora, ne prepuštajući prevagu komediji, ali i neprestano pazeći da filozofičnost kojom je rukopis obilno garniran ne postane zagušujuća.
Uz nesvakidašnje dojmljivo predočenu sekvencu umiranja jednoga od aktera i vrlo slikovito dočarano Ericovo tumaranje labirintima svoga psihotičnog uma, kao važne dionice ispostavljaju se one koje oslikavaju situacije u kojima se svaki od protagonista zatekne pod dojmom da se odvojio od sebe, i da samoga sebe promatra kao neznanca. Važnost tih epizoda je u apostrofaciji njihova nesklada sa samima sobom i njihove identitetne neravnoteže uslijed života u laži. Jer, sve su to ljudi bez čvrstog oslonca, no kao svi mi uostalom, jer autorova namjera i jest ukazati na identitetnu nestabilnost sviju nas kao posljedicu neprestane izloženosti egzistencijalnoj nesigurnosti u današnjem svijetu.
Kehlmannovi protagonisti ustrašeni su i nesigurni iza svoje fasade samopouzdanja a koja je tek maska sa svrhom prikazivanja lažnog dojma o sebi. Lažu sebi kako bi bar nakratko odagnali strah i nesigurnost, i lažu drugima kako bi se oduprli osjećaju ranjivosti i izloženosti, pri čemu je neprestano važnije što drugi misle o njima nego kako se oni zaista osjećaju u svojoj koži, pa se kao rezultat utjecaja društva, odnosno karaktera ekonomsko-društvenih odnosa u kojima žive, javlja osjećaj identitetne nekonzistentnosti. A s obzirom da kao polazišnu točku romana, obznanjenu kroz lik svećenika Martina koji je izgubio vjeru (točnije, nikad je nije ni imao) Kehlmann uzima smrt Boga (u ničeanskome smislu), kao vrhunac ironije (a kojom je roman obilno začinjen) nadaje se činjenica da je Arthur, nakon napuštanja staroga života u kojem je bio nezadovoljan, ostvario zapažen uspjeh i stekao svoje Ja u književnome svijetu upravo romanom u kojem se trudio dokazati da nitko nema Ja i da je svako Ja varka. A ako Ja ne postoji, ne postoji ni savjest, pa tako nema ni grizodušja, pa ni o posljedicama svojih čina ne trebamo brinuti...
Kehlmann i u ovoj kao i u prethodnim knjigama ispisuje efektnu i razigranu, lepršavu tragikomediju prepunu empatije spram ljudi čiji se životni brod nakrivio i opasno se ljulja dok pod neverama svakodnevlja žive bez sidrišta i čvrstog oslonca, podjarmljeni slobodom s kojom ne znaju kako da se nose.
F kao fantazija
Sanja Ivić, Vijenac, 12.11.2015.
Engleske novine nedavno su pisale o Danielu Kehlmannu i o njegovu odnosu prema uspjehu, ističući kako je njemački pisac (ima njemačko i austrijsko državljanstvo), rođen 1975, postao svjetski slavan nakon golema uspjeha romana Mjerenje svijeta (objavljen 2005. i samo u Njemačkoj prodan u više od tri milijuna primjeraka). No umjesto da uživa u slavi nove, mlade spisateljske zvijezde, Kehlmann razmišlja o nepostojanosti uspjeha, vladavini trenutačne mode i opasnosti od zasićenja publike, koja se brzo okreće novim zvijezdama. U jednom od intervjua izjavljuje kako je njemačka scena opsjednuta uzdizanjem redateljske interpretacije iznad svega pa i sama kazališnog teksta i namjera autora. Ta je opsesija uništila karijeru njegova oca, redatelja, koji je umro 2005. godine, duboko uvjeren da redatelj treba ostati sluga teksta. Očeva ga je borba naučila bolnu lekciju, pa naglašava: „Vrlo je lako ispasti iz fokusa javnosti i prestati biti popularan, izaći iz mode. Velik dio kulturne industrije počiva na krhkim i teško odredljivim kriterijima. Osjetio sam to još kao dijete. To me naučilo oprezu i skepsi prema uspjehu.“
No nikakve skepse nema u općoj ocjeni kako je njegov najnoviji roman pod naslovom F još jedan veliki uspjeh četrdesetogodišnjeg pisca kojeg s jednakim oduševljenjem čitaju i kritičari i milijuni čitatelja širom svijeta (djela su mu prevedena na četrdeset jezika). O tom romanu napisano je mnogo prikaza, analiza, eseja, kritika, ali upoznavanje je najuzbudljivije u prvom susretu s napisanim djelom u kojem nema ni predgovora, ni pogovora, ni opaski pisca, urednika... Pred nama je goli tekst romana, u prijevodu na hrvatski s njemačkoga Snježane Božin, koji doista započinje neobičnom scenom u kojoj pratimo trojicu sinova (iz dva braka) nezaposlenog i neuspješnog romanopisca Arthura, koji ih odvodi na seansu hipnotizera. Nakon seanse, Arthur nestaje, postaje pravi, uspješni pisac, dok njegovi sinovi (Iwan i Eric su blizanci, Martin je stariji) pokušavaju živjeti svoje živote. Eric je vrlo rano znao da želi biti drukčiji od oca. Htio je zarađivati, htio je da ga shvate ozbiljno, nije htio biti netko koga potajno sažalijevaju... Martin postaje svećenik koji služi Bogu, ali ima problema s vjerom i vjerovanjem: „Nakašljem se i počnem iznositi ono u što bih rado vjerovao: Boga, Oca svemogućega, Isusa Krista, Sina njegova; raspet, umro i pokopan, uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo, i opet doći u slavi suditi žive i mrtve. U Duha Svetoga, uskrsnuće mrtvih, općinstvo svetih i život vječni. Da, bilo bi lijepo...“ Iwan (kojega je otac najviše volio jer mu je bio najsličniji) želio je postati uspješan, poznati slikar, no čudnim obratom sudbine on postade falsifikator slikara Eulenböcka s kojim je dijelio život... „Od mene dakle, neće postati slikar, to sam sada znao. Radio sam kao i prije, ali više nije imalo smisla. Slikao sam kuće, planine, slikao sam portrete, nisu izgledali loše, bili su napravljeni znalački, ali čemu? Slikao sam apstraktne slike, bile su skladno komponirane i boje su bile dobro promišljene, ali čemu?“Iwan se pita što znači biti prosječan. „Odjednom me to pitanje nije prestajalo proganjati. Kako netko živi s tim, zašto ide dalje? Dobro pitanje, zar ne?“Kehlmann u tom odlomku i u cijelom svom romanu potvrđuje rečenice velike francuske spisateljice Marguerite Yourcenar iz Hadrijanovih memoara: „Kada se suvišne opasnosti svedu na najmanju moguću mjeru, kada se uklone nepotrebne nedaće, za održavanje junačkih vrlina ostat će još uvijek cijeli niz pravih zala: smrt, starost, neizlječive bolesti, neuzvraćena ljubav, razvrgnuto ili iznevjereno prijateljstvo, osrednji život manjeg raspona od naših planova i bljeđi od naših snova; sve one nedaće izazvane božanskom naravi stvari.“ Upravo taj osrednji život potka je romana F, i sve o čemu piše Kehlmann nešto je gotovo usputno, nevažno na velikoj pozornici života, njegovi likovi doista žive neki mali, osrednji život (Marija Crnobori, velika kazališna umjetnica, rekla bi životić), no njihove misli, osjećaji, zebnje, nade, užasi i strahovi, patnje i osamljenost sve su samo ne osrednji, sve samo ne nevažni.
Netipičan roman o obitelji
Čitajući Kehlmannov roman često sam se osjećala kao da ću svaki tren naići na poklič „Za mnom, dragi čitaoče!“ (iz Bulgakovljeva remek-djela Majstor i Margarita) zbog piščeve empatije prema likovima koja mu je zajednička s velikim romanesknim prethodnicima od Dostojevskog do Alaina Robbe-Grilleta. Empatija koja ne preza od duhovitosti, cinizma, komičnosti i humora. Da, zaista, roman F je duhovit, mjestimično komičan i prepun humora, no istovremeno je i prepun filozofskih opservacija o vjeri, Bogu, ljubavi, umjetnosti, očaju i strahu. Njegova unutrašnja struktura ne svodi se na linearno fabuliranje života jedne obitelji. Kehlmann piše netipičan roman o obitelji. Njegovo djelo F beskrajno je udaljeno od Buddenbrookovih Thomasa Manna, ali to ne znači da taj roman ne postoji u njegovoj literarnoj baštini. Otklon od linearnoga, skokovi u prošlost koja je sabijena u nekoliko stranica, poigravanje protokom vremena, stalno mijenjanje pozicije pripovjedača, skokovi naprijed i natrag kroz život likova, paralelna događanja, ulazak u tok svijesti i podsvijesti na rubu psihodeličnih doživljaja neke su od glavnih karakteristika Kehlmannova stila. Rasprave o slikarstvu, biznisu, roditeljstvu, braći, blizancima, prejedanju, varanju i laži nižu se u raznim ritmovima kojima prati pojedine likove. Martin (svećenik) debeljko je koji kontemplira sjedeći i žvačući tablice čokolade u ispovjedaonici; njegov usporeniji životni ritam određuje i tempo pripovijedanja; taj se tempo ubrzava samo u trenucima u kojima Martin vježba slaganje Rubikove kocke. Iwanovo slikanje, odnosno krivotvorenje slika njegova životnog partnera na samrti daje brzinu svim događajima oko njega koji se zlokobno ubrzavaju prije Iwanova odlaska na jednu čudnu adresu, dok Eric burzovnim akrobacijama (tijekom 2008, neposredno prije i za vrijeme svjetskoga burzovnog sloma) romanu zadaje frenetičan tempo, ludo ubrzanje koje graniči s totalnim kaosom, što se preklapa s Iwanovim nestankom.
Kehlmann kao Bulgakov
Roman je podijeljen na šest poglavlja: Veliki Lindemann (hipnotizer), Život svetaca, Obitelj, Poslovi, O ljepoti i Godišnja doba. Iako bi se moglo učiniti da se djelo razvija u mnogo potpuno različitih smjerova, Kehlmann je pametan, staložen pisac. Pri samu kraju on spaja sve te rasute niti u labavi čvor, čvor koji podsjeća na ušće malih brzaca koje nije tamo gdje bismo ga očekivali, ne, on stvara novi početak u kojem se poigrava sa svim dotadašnjim motivima, od smrti i umiranja, do starosti i vjere koja se objavi onomu koji je najmanje vjerovao. Čak i koketira s krimićem, ali s pozicije suverena umjetnika koji kao da nas zadirkuje ne dopuštajući trivijalnosti da prevlada, ne umanjujući pritom vrijednost zapleta na rubu fantazije. I doista, može se osjetiti njegova ironija u stilu: „Mislite da će sada biti riječ o ovome? Ne, ne, prevarili ste se. Čitajte dalje.“ Završetak nije apoteoza u smislu epiloga, iako posredno i neposredno saznajemo mnogo toga i o Arthuru, Ericu, njegovoj kćeri i ženi od koje se rastavlja, Martinu i Iwanu, završetak je poput duboka uzdaha kojim nastavljamo živjeti otpuštajući iz naših malih svjetova one kojih više nema da zauvijek ostanu na rubovima naših sjećanja.
Čista stila, jasnih misli, promišljenih situacija, Kehlmann je pisac koji nas zavodi na drugu, možda i na treću loptu. Njega ne zanima vanjski sjaj pojedinih rečenica, iako je vrhunski stilist, ekonomičan je i gotovo strog u uporabi riječi, a opet kroz bljeskove nepatvorene nježnosti koja nikad ne prelazi u jeftinu patetiku ustrajno dokazuje kako je književnost itekako važna stvar u svijetu, kako je dužnost onoga koji piše da stvaranjem djela od riječi radi itekako važan posao i poziv koji se ne dodvorava i ne koketira s modom; Kehlmann piše u onom istom svemiru u kojem prebivaju njegovi veliki prethodnici od Goethea do Grassa, ne dopuštajući nam da odustanemo od sebe samih. Ukratko, on nam vraća vjeru u književnost, u umjetnost i na neki način sveto poslanje autora koji pažljivo, pošteno i uporno utire nove putove u našim mislima i životima. A to što su njegova djela zapravo nalik iskrivljenoj trubi velikog jazz-glazbenika Dizzyja Gillespieja samo je oznaka njegove vlastite zaigranosti suvremenošću, zaigranosti koja (na opće čuđenje i samih Nijemaca) ne bježi od iskričave duhovitosti i ironijskog osmijeha nad svijetom. Zbog toga me Kehlmann podsjeća na Bulgakova, jer najteže se smijati, najteže je nasmijati one druge, ma kako teško sve bilo u nama i oko nas. Ta je iskra smijeha ono što daje nadu i zbog toga trebamo i moramo prevoditi i čitati velike pisce, bez predrasuda, čista srca. Bez toga prestajemo postojati.
Daniel Kehlmann sjajan je pisac čija fantazija premošćuje i naše strahove i naše nade, a svi znamo da bez fantazije svijet gubi boju i postaje siv i bezličan.
Slične knjige
