Iako je i dalje mnogima najpoznatiji kao kantautor, Zoran Predin se već itekako dokazao kao pisac. Objavio je dvije zbirka priča, a Mongolske pjege njegov su prvi roman. 

Tvoja bi glazbena publika možda očekivala da ćeš napisati npr. nekakav on the road roman smješten u osamdesete, no odlučio si se za priču koja poseže duboko u povijest, do 16. stoljeća i turskih osvajanja, i proteže se sve do suvremenosti. Otkuda takav izbor teme?

Namjerno sam odabrao neočekivanu temu, da me odvede daleko od kantautorstva. Fenomen mongolskih pjega mi je omogućio stvarno širok vremenski raspon u kojem sam uspio kroz obiteljsku i ljubavnu priču ispričati sve što sam naumio. Tema je dala romanu realnu kičmu oko koje sam ispleo fikciju, da onda sve skupa bude vjerodostojno. 

Glavna je ideja vodilja romana da se neke stvari ponavljaju (ili ostaju iste) bez obzira na društvene i povijesne kontekste. Što je to univerzalno ljudsko što ne mogu uništiti ratovi, ideologije, pandemije…?

Ljudskost u ljudima, koja ostaje ista. Ljudi vole na isti način, mrze na isti način, zavide na isti način, sanjaju o gotovo istim stvarima. Znamo da se povijest ponavlja, a ponavljaju se i ljudske sudbine, ljudski karakteri. Svaka epoha ima svoje dobre i svoje loše, svoje ubojice i svoje svece, svoje populističke demagoge i svoje borce za slobodu, svoje ljubavnike i svoje nesretnike. Ljudske sudbine vrijeme nije promijenilo. Samo se tehnološke okolnosti mijenjaju. Civiliziranost je samo fasada. 

Roman počinje citatom o fikciji koja može biti vjerojatna, za razliku od stvarnosti. Kako se s tom spoznajom nosiš u književnosti i u životu?

Vrlo dobro. Uživam u situacijama kada stvarni povijesni lik suočim sa svojim izmišljenim pa onda oba lika stavim u funkciju priče, u situaciju koja je zapravo nemoguća, ali baš zbog toga još zanimljivija. Recimo, kad čuveni vojskovođa u svojoj spavaćoj sobi puši hašiš sa svojom ljubavnicom. 

Kad bi sam bio kritičar svoga romana koji ga treba žanrovski odrediti, što bi rekao – je li on povijesni, ljubavni, politički?

Kičma je povijesna i znanstvena, priča je ljubavna, a atmosfere su političke. Kao pripovjedač ne komentiram političke stavove svojih likova, to prepuštam čitatelju. Moj osnovni kredo je bio – samo da ne bude dosadno. 

Kakav si okvir želio ostvariti uvodnim dijelovima svih poglavlja, gdje su se našli citati iz knjiga, novina i s web-stranica, jer to nisu samo tipične “vremenske kapsule” koje uvode u vrijeme o kojem se piše?

To su svojevrsni teaseri, da se probudi radoznalost, čija funkcija postaje jasna tek kad se pročita pojedino poglavlje do kraja. Ali tu priča ne pušta čitatelja iz ruku. Odmah ga čeka nova, namjerno prividno nerazumljiva najava. Na kraju romana sve se razjasni i dobije smisao. Pa i vremenske kapsule.

Iznimna filmičnost romana nužno vodi do pitanja – spremaš li možda scenarij ili planiraš ekranizaciju romana?

Apsolutno da. Budući da se roman odnosi na čitavu regiju, mislim da bi se s dobrim scenarijem moglo snimiti dobar film ili dobra TV serija. 

Poglavlje iz romana Mongolske pjege pročitaj ovdje!

Kupi Mongolske pjege u pretprodaji!