Zabilješke Mata Celestina Medovića, pisane krasopisom i književnim hrvatskim jezikom bez lokalnog dijalekta, priložene su uz sliku Kain i Abel:
Osvit zore i rano jutro na Pelješcu često su i najljepši dio dana. Osobito je to upečatljivo u samo praskozorje, kada prve sunčeve zrake probijaju prohladni noćni zrak. Sa zrakama sunca bude se sve vrste ptica, a najviše se čuju one najmanje, ptičice pjevice. Izlaskom sunca cijela se priroda rascvjetava i oživljava. U gustoj makiji, između borova i čempresa, uz jaki miris crnogorice, osluškujemo li pažljivo, izvire svakom prepoznatljiv, nježan, a ujedno prodoran pjev slavuja ili ponekad kosa. Isto tako i cvrčci, usklađeni sa suncem i okolinom, pojačavaju svoju pjesmu. Sve se to događa u posebnom skladu. I traje upravo onako kako se toplina sunca sve više razlijeva po šikarama i gustišima, po oporim listovima smokve i brojnim čokotima vinove loze. Prvi pijetli također se nadglasavaju iz seoskih dvorišta dok se cvjetni miris otvorenih latica i tučaka polagano širi dolinom. Spremne su već od ranog jutra pčele, kao i bumbari. Nahrupljuju vrlo brzo iz svojih košnica i gnijezda, ubirući ljekovite sokove smilja i kadulja, žutike i vrijesa, i sveg ostalog šarolikog cvijeća što raste po pelješkim udolinama i gorju. Sav taj očaravajući i ugodni miris jaka intenziteta miješa se sa svježinom zraka koji se provlači čitavim Pelješcem od jedne morske obale do druge. I sve je to nošeno lahorom blagog maestrala i slanim zrakom s morske pučine. Poput neke slikarske palete, taj se vjetar uz zrake sunca rastočio po listovima zelenih smokava i maslina, ljubičaste lavande i kadulje, žute brnistre i rumena vrijesa te svih drugih mirisnih trava kojih je na poluotoku Pelješcu uvijek bilo u izobilju.
Selo Kuna Pelješka smjestilo se istočno od brda Viter, između naselja Janjine i Trpnja, u unutrašnjosti poluotoka Pelješca. Udaljena je oko dva i pol kilometra od jedine makadamske ceste koja prolazi poluotokom, izgrađene još u doba Napoleonove okupacije s početka osam naestog stoljeća. Kuna se po geografskim kazalima nalazi na nadmorskoj visini od oko četiri stotine metara, u dolini koja se smjestila između nekoliko brežuljaka. Na sjevernoj strani poluotoka Pelješca nalazi se morska uvala Crkvice. Ona Kunovljanima služi kao izlaz na more, njihova je marina ili lučica. Iz Kune prema njoj doista vodi najkraći put do mora, zato su Crkvice uvijek i bile jedina luka Kune Pelješke. Unatoč tome taj je put za običnog pješaka uvijek bio dalek, naporan i stjenovit, jer doslovno se mora planinariti kako bi se stiglo do Crkvi ca, to jest potrebno je pregaziti sedam stotina metara visoku planinu po imenu Rota, nazvanu tako zbog svojeg oblika. Pješak koji krene iz Kune mora se penjati i spuštati oko sat i pol kako bi stigao do mora. Tim su se putem godinama proizvodi poljodjelaca i stočara, kozara i ovčara iz Kune dopremali do Crkvica, a zatim su se odatle preko raznoraznih trgovaca otpremali po širokom svijetu.
Kunovljani su u transportu svojih proizvoda, obično s natovarenim magarcima i mazgama, prelazili serpentine tog planinskog puta noseći pune bisage i sepete grožđa, smokava, maslina te raznog povrća i voća, sira i mlijeka. Bilo je tu i vrbom opletenih staklenih demižona, boca i smrekovih bukara za vino. A sve to kako bi došli do cilja, do lučice Crkvice. U njoj bi Kunovljani momentalno prodali sve svoje proizvode. Jer tamo su ih čekali, u određene dane i u određeno vrijeme, moreplovci trgovačke mornarice. Iako bi poštenije bilo reći: čekali su ih prekupci i preprodavači, oni koji su zarađivali na tome da hranu odvoze u veće luke, a naposljetku iz njih dalje na kopno, u veće gradove. Odvozili su ih uglavnom opet trećim preprodavačima, a ponekad su i putem njih kunovljanski proizvodi dospijevali do krajnjih kupaca, tamo gdje su doista postizali svoju krajnju i stvarnu cijenu zbog vrhunske kvalitete.
U Kuni od pamtivijeka žive Medovići. Već stotinama godina pripadnici tog plemena žive ondje i nitko točno ne zna otkada su tamo. Kao što se ne zna ni odakle su došli. Medovići, kao i svi ostali stanovnici unutrašnjeg Pelješca, oduvijek se bave poljodjelstvom i stočarstvom, živeći težačkim načinom života. Oni, kao i svi ostali Kunovljani, preživljavali su uglavnom uzgajajući vinovu lozu, masline te stoku, koze i ovce, zbog mlijeka i mesa. Osim toga, Medovići su kao i većina kunovljanskih obitelji držali magarce za prijevoz i pomoć u radu te su se krijepili najzdravijim proizvodom, magarećim mlijekom, u što Pelješčani još i danas vjeruju.
Bila je 1894. godina, bablje ljeto. Toga sam jutra ja, Mato Celestin Medović, zauvijek napustio svoj dosadašnji život. To jest napustio sam Dubrovački franjevački samostan i stigao u svoje rodno selo Kunu. Uvijek sam po prirodi bio drzovit, a poslije toga, kada su se strasti smirile, bilo bi mi žao, pa sam obično ostajao potišten i pokunjen. Takav sam čovjek bio. U duši nikada nisam prestao biti redovnik, a također sam uvijek bio predan svojem pozivu rimokatoličkog svećenika. Bio sam osjetljivo čeljade, koje više nije moglo podnijeti prepirke i svađe, a pogotovo nisam podnosio nepravdu, kako prema sebi tako i prema drugima. Ona me boljela i tištala. Bio sam taj kojemu su nerazumni ljudi pokušavali desetljećima nametnuti jaram slaboumne poslušnosti, a po svojoj slobodarskoj prirodi to više nisam mogao u sebi nositi, a ni podnositi.
Na povratku kući, putem prema Kuni, nizale su mi se brojne slike davnih, skoro zaboravljenih trenutaka, zatomljenih i potopljenih u sjećanju. Potjecale su još od mojih najranijih dječačkih dana. Začudo, nadomak rodnom selu, prvo čega sam se sjetio bila je naša magarica. Ona koju je moja obitelj posjedovala dok sam još bio dječak. U pamćenje mi se dobro urezalo kako smo se godinama prehranjivali pomoću nje. Sjećam se kako smo preko planine na njezinim leđima u Kunu vukli i prenosili pune sepete riba ulovljenih u moru. Kao i obrnuto, kako smo na njezinim leđima teškom mukom nosili svoje dobivene plodove i proizvode u Crkvice na prodaju.
Rođen sam kao jedno od sedmero djece. Bilo je to, kažu, 17. studenog 1857. Na krštenju su mi nekim čudom dali tri imena. Mato, Krsto i Baldo. Majka mi je poslije pokušavala objasniti zašto je to bilo tako. No čini se da ni ona nije znala pravu istinu. Očeva obitelj, seoski svećenik, kumovi, babica, katolički kalendar, razne želje ljudi kojih sada više nema imali su svoje “opravdane” razloge kod nadijevanja mojeg imena, za čiju dozvolu nisu ni pitali. Ona je ionako uvijek bila izmorena od prethodnog teškog porođaja, a najviše sretna što je rodila živo dijete. Na upite i komentare o davanju imena samo bi potvrdno kimala i nije se opirala, jer to joj nikada nije bilo najvažnije. Bio sam četvrto dijete u obitelji Medović, uz dvije sestre i četiri brata. Oni su sva moja obitelj koju na ovom svijetu imam. I sada na sebi još uvijek imam franjevački habit, makar sam napustio Dubrovački samostan. Ne želim ga skidati dok me na to ne prisile.
Ljudi su me najčešće opisivali ovako: mršav, oniži čovjek, lijepe vanjštine, koštunjav, rekli bi na prvi pogled, no žilav i vrlo mišićav. S izraženim jagodicama, koje su se odmah zapažale. Imao sam tipičan, pravilan medovićevski nos. Lice mi je također bilo osobito i pamtilo se, najviše zbog napetih mimičnih mišića, koji su se kao kod nekog trubača vidjeli i osjećali tvrdim, čineći napeti krug oko mojih izduženih, tankih usana. Kosa mi je bila crna, po pravilu franjevačkog reda kratko ošišana, s visokim zaliscima iznad čela, koji su mi dopirali gotovo do redovničke tonzure. Pogled mi je oduvijek bio dječački bistar, prodoran. Rekli bi, odavao je visoku inteligenciju i upornost. Ruke su mi bile uske i također košćate, stručnjaci bi to nazvali konstitucijski, uz izražene vene na obje nadlanice i čitavim podlakticama. Doktori bi po istom takvom ključu i moje prsište prozvali asteničnim, iako unatoč tome nisam bio visok. Bio sam takve građe, skladne, ali u svemu umanjene. Je li baš sve to tako kako ljudi kažu? Ne znam. Meni se ponešto čini i drugačije. Još uvijek sam u svojoj samoći najčešće maštao, iako sam odavno odrastao. Nije me taj, uvjetno rečeno, dar napuštao, bez obzira na to što sam odavno napustio dječačku dob. Ponekad se i sam uhvatim kako se izgubim. Bolje rečeno, daleko otplovim u svojim dubokim razmišljanjima, u koja me odvodila moja bujna mašta. Život me, nažalost, svojim trnovitim putem naučio da budem uvijek spreman, ma o čemu se radilo. Jer je život poput prolaska osinjakom, i sa svih strana mogao si očekivati bolne žalce koji ti probijaju kožu. Nevažno je pritom koliko ti je koža debela. Stoga sam već odavno oguglao.
Desetljećima se spremam na obranu, uslijed bilo kakvog napada ili bilo čije optužbe, bez obzira na svoj svećenički stalež i prosjački red kojem još uvijek pripadam. To u biti ne mijenja ništa, već me upravo to i, naprotiv, baš u skladu s tim dovodilo u dodatna iskušenja i neželjene sukobe. Naučio sam jedno: uvijek se mora na sve pravovremeno i pripremljeno reagirati. S obzirom na to na kakvim sam mjestima boravio i s kakvim sam ljudima u okruženju živio, morao sam uvijek i na sve biti spreman, premda su oni oko mene bili svećenici i redovnici po svom pozivu i zvanju.
Stalno sam osjećao kako moram sačuvati svoj integritet, osobnost i neovisnost. I ma koliko sam se kao predani svećenik i redovnik trudio, bratski volio i slagao s ostalom braćom u samostanu, uvijek je bio tu netko, od poglavara, gvardijana, provincijala i vikara, definitora, čak i generala, ili dovoljno zlobnih i meni bliskih, koji su me jedva dočekavši onemogućavali u slobodnom umjetničkom životu i radu. A najčešće je bilo više njih, udruženih, protiv mene. S čitavom legijom takvih teško sam se borio i nikako nisam izlazio nakraj, i od toga sam se naposljetku premorio.
