Vuk Perišić: Signali i svjetionici
Miloš Stojanović sjedio je u restauraciji ljubljanskog kolodvora i čekao beogradski ekspres. Restauracija se doimala čistom, iako mračna, obložena u tamno drvo i posuta piljevinom. Bio je gladan. Naručio je kuhane kobasice i kupus, ispijao pivo i gledao kroz prozor. Padao je snijeg.
U polupraznu restauraciju ušao je oniži čovjek. Vukao je nogu po piljevini. Kada putnik u stranom gradu ima vremena, vidi i pojedinosti na koje inače ne bi obraćao pažnju. Pridošlica je imao gustu smeđu kosu, naočale i tamnosivi kaput. Šepao je jedva primjetno, s lakoćom, kao da ignorira svoju kraću nogu. Da na podu nije bilo piljevine, to se možda i ne bi primijetilo. Pridružio mu se plavokos muškarac, upadljivo elegantan. Za stolom u kutu sjedila su trojica žandarma. Šutjeli su, pušili i grijali se rakijom. Plavokosi je samosvjesno zakoračio u sredinu sale, osvrnuo se i šepavom živahno pokazao stol pored žandarma. Sivi sako, bijela košulja i šarena kravata plavokosog odudarali su od tamnih boja restauracije. Sjeli su, plavokosi je izvadio tabakeru, cigaretom udario dva-tri puta po stolu, pažljivo je smjestio u muštiklu, pripalio, udahnuo dubok dim i pokretom muštikle nadmeno mahnuo konobaru. Naručio je kokošju juhu, kobasice i čašu cvičeka. Šepavi se zadovoljio čajem. Govorili su slovenski, jezik koji je Stojanović dovoljno razumio. Plavokosi je nagovarao šepavog da pojede nešto, ali se šepavi zahvalno opirao.
Bili su čudni. Stojanović je kratio vrijeme razmišljajući u kakvom su odnosu. Prijatelji nisu, ali se očito poštuju. Možda su ugovorili kupovinu nekretnine: šepavi je, pritisnut dugovima, plavokosom gospodinu prodao komad zemlje, pa sada slave pogodbu, ili čekaju neki lokalni vlak da je obiđu. Ne, kasno je, mrak je, upravo su se vratili sa zemlje koja je prodana. Ne. Svi lokalni vlakovi stigli su još rano poslijepodne. Šepavi plavokosom nešto tiho objašnjava, plavokosi ga sluša s nestrpljenjem, prekida pokretom ruke. Šepavi izgleda kao geometar, ne, kao učitelj, ali plavokosi nije školski nadzornik. Obučen je isuviše dobro za školskog nadzornika, a oni i ne znaju uživati u životu kao što uživa ovaj čovjek. U slast jede juhu, zove konobara, smije se, konobar mu obećava da će kobasice odmah stići, a plavokosi se tome očito veseli.
Doista, kobasice su plavokosom stigle preko reda, iako je Stojanović prije naručio, pa ga nehotice prijekorno pogleda. Ovaj se na to nasmije i slegne ramenima. Nasmije se i Stojanović nevoljko, ali ubrzo stigoše i njegove kobasice.
Bile su masne i slane, nisu mu prijale, kao što mu nije prijao ni ovaj tmurni dan i mislio je samo na trenutak kada će se smjestiti u kupe i spavati. Garnitura beogradskog ekspresa nije još bila postavljena. A onaj nametljivi plavokosi čovjek živo gestikulira, hvali juhu i kobasice, kao da vrijeđa goste u restauraciji, umorne od čekanja, alkohola i dosade…
Stojanović je bio ratno siroče. Imao je pet godina kad je bugarska vojska ušla u selo. Majka mu je stradala u pokolju. Preživio je jer postoje trenuci kad se nastupajuće vojske zasite pljačke, ubijanja i silovanja, pa ih spopadne milosrđe. To je privid jer je i milosrđe demonstracija one sile i svemoći, one strahotne slobode koju vojske uživaju u ratnom bezakonju. Zbrinuli su ga rođaci. Njihovo milosrđe bilo je drugačije vrste, nenaplativi dug koji nisu mogli namiriti ni osjećaj krivnje ni samozatajna zahvalnost. Milosrđe koje guši i ubire kamate, ali budi nagon za samoodržanjem: Stojanović je stvorio intimnu legendu o ocu, junaku koji je četrnaeste otišao u rat i čiji je lik pamtio kao sjenu. Ta je sjena bila mentalno uporište i jednoga dana će, nadao se, poprimiti stvarni, spasonosni oblik. I doista, kasne jeseni godine osamnaeste pojavio se u selu oficir. Dječaka je bilo nemoguće uvjeriti da mu to nije otac, nego njegov ratni drug koji je donio vijest o očevoj pogibiji. Oficir je bio prijazan čovjek i po prvi put je Stojanović, elementarnom i nepogrešivom silinom djetinjeg instinkta, u njegovim očima prepoznao iskrenu sućut. Strašna vijest možda ga se i nije dojmila upravo zato što je glasnika doživio kao zamjenu. Činilo mu se logičnim da će ulogu oca sada preuzeti taj nepoznati junak. Rat je gotov. Buđenje iz ružnog sna, kada se java, kakva god da jest, ukazuje kao podnošljivo mjesto za život, kao poredak kojim ne vladaju sjene i čudovišta. Oficir je ispunio svoju ljudsku dužnost, pomilovao dječaka, rekao mu da će sve biti u redu i otišao. Čekati spasenje, dočekati ga i shvatiti da se zapravo nije dogodilo ništa, da sve ostaje isto i da je muka poprimila drugi, još strašniji, sada beznadni oblik: dječak se ukočio. Nije potrčao za oficirom preklinjući i plačući. Poslije se pitao što bi bilo da je to učinio, možda bi se taj dobri čovjek smilovao, poveo ga sa sobom, spasio, posvojio.
Kasnije, grijala ga je pomisao da je oficir intervenirao i da je zahvaljujući njemu zbrinut u domu za ratnu siročad u Beogradu. To uopće nije bio sretan ishod, ali iluzija da je netko mislio i brinuo o njemu, barem i na takav način, bila je ugodna. Vjerojatnije je da je završio u domu pukim mehanizmom državne skrbi, a nije nemoguće da su i rođaci, u želji da ga se riješe, pisali nadleštvima.
U domu je muka poprimila nove, dotad neznane, podmukle oblike. Odveć je Stojanovićeva sudbina bila određena. Povijest i zla sreća postavili su kolosijeke. Ni najsnažnija lokomotiva ne može ni lijevo ni desno. Ostaje joj da se pomiri sa svojim zadanim pravcem. Tako se i Stojanović mirio, ni ne znajući da se miri, iz jednostavnog razloga što je bio živ i, nekim čudom, zdrav. U domu je završio nižu gimnaziju i iskoristio priliku da kod Državnih željeznica završi telegrafski i prometni tečaj. Radio je neko vrijeme kao strojovođa i prometnik, a prije godinu dana položio je i veliku maturu, dobio mjesto u odjelu za ugljen, službeničku uniformu i jeftinu hranu u staničnoj menzi. Svakoga mjeseca putovao je u Trbovlje, gdje je nadgledao nabavu ugljena iz lokalnog rudnika, na Sušak ili u Solun, gdje je stizao uvozni ugljen. Zarađivao je dovoljno da unajmi stan s kupaonicom u Ulici kraljice Natalije. Da nije izbio rat i pokrenuo niz patnji, ostao bi na selu. Zato je osjećao i krivnju i zahvalnost, ne znajući je li to navika stečena kod rodbine na selu, iznuđena reakcija, karakterna osobina ili zla kob. Bio je tih i vrijedan, zatvoren u sebe, sâm. Nije ni pomišljao da bi mogao biti drugačiji. Poštivao je zadanost kolosijeka, kako stvarnih, što je bila sama suština njegovog posla, tako i onih koje je u njegovoj nutrini formirala sudbina.
Jedan je žandarm u kutu zadrijemao. I oni čekaju beogradski ekspres, kao policijska pratnja u vlaku. Izići će u Zagrebu i čekati prvi sljedeći vlak natrag za Ljubljanu. Žalostan život, ali ne i bitno gori od njegovog, s drijemanjem u studenim ili pregrijanim kupeima i zagušljivim čekaonicama, a onog plavokosog gospodina sve to očito ne brine, smije se glasno, kao da mu puki protok vremena ide na ruku.
Začu se zvižduk. Ekspres je polako klizio uz peron i restauracija živne. Prvi se pokrenuše žandarmi. Zvuk čizama i metala. Narednik kratko i šutke salutira konobaru i iziđe na peron. Plavokosi izvadi novčanik. Konobar mu je zahvaljivao, čini se na velikoj napojnici, a šepavi je vukao nogu prema vješalici, zabrinuto, odsutno. Kada se plavokosi oblačio, protresao je ramenima ne bi li se udobnije smjestio u svoj skupi kaput.
Stojanović se požurio pronaći konduktera jer se htio domoći kupea u kojem će biti sâm. Takve su pogodnosti uvijek bile na raspolaganju službenicima Željeznice, pogotovo ako nema gužve kao večeras. Imao je trokutasti ključ kojim se mogao zatvoriti iznutra, ali htio je to unaprijed najaviti kondukteru.
Plavokosi je, sada s kovčegom i aktovkom, samouvjereno hodao uz garnituru, tražeći valjda svoj vagon. Na koncu, ušao je u isti vagon gdje se Stojanović već smjestio. Pjevušio je neki bečki valcer dok se s prtljagom probijao kroz koridor. Šepavog nije bilo.
Zrak u kupeu bio je ustajao i Stojanović je širom otvorio vrata i prozor. U tom trenutku pojavi se plavokosi i upita je li slobodno. Stojanović se veselio biti sâm u kupeu, zaključan i komotan, ali sada nije mogao odbiti stranca kojega na stanovit način i poznaje iz restauracije. Vagon je bio prazan i čudilo ga je što se plavokosi nije udobno smjestio u bilo kojem kupeu, premda mu je i godilo što ovakav gospodin želi putovati sa željezničkim službenikom.
