Na ovoj slici nosim masku, ali izgledam nezabrinuto. Iako je moje lice gotovo potpuno skriveno, lako je vidjeti da se smiješim, a činjenica da je moj osmijeh skriven maskom samo ga čini istinskijim i moćnijim. 

To je zagonetni osmijeh nekoga tko ima bogat unutarnji život; zagonetni osmijeh dinamične osobe koja živi u svijetu u kojem virus koji će mu izbrisati osmijeh ne postoji. Volim tog čovjeka sa slike. Volim ga iz dubine duše, i to ne samo zato što je on ja. Naravno, pomaže činjenica da je on ja. Volim čovjeka na toj slici jer uspijeva obuzdati neodoljiv, zastrašujući život oko sebe, a istovremeno se držati zdrave, cinične distance. Ne sumnjam ni najmanje da je posebna osoba. Zaista bih volio da imam prijatelja poput čovjeka sa slike, više od toga, volio bih da imam brata poput njega. Nema veze brate, volio bih da je on ja. 

Znate li takve slike? One na kojima izgledate malo pametnije, malo zgodnije i trunkicu uspješnije nego što zapravo jeste? Jednostavno sam lud za njima! Ponekad znam provesti čitav sat zureći u sliku koja prikazuje moju nadograđenu verziju. Isti onaj Etgar, ali bez velikih zubiju i uznemirenih očiju, s malo više seksualne privlačnosti i snažnijom, muževnijom bradom. Znam da slika uopće ne liči na mene i upravo je zato volim: jer je sabotirala svoju izvornu funkciju kao predstavnik stvarnosti i preuzela drugu funkciju: ta slika više nije pogled u ogledalo koja mi pokazuje tko sam, nego pogled u drugu dimenziju koja mi pokazuje tko bih mogao biti – netko malo hrabriji i karizmatičniji kad mu svjetlost udara pod pravim kutom.

Te nadograđene slike s filtrima koje nam Instagram nudi iako ih ne tražimo vjerojatno su jedan od najizrazitijih znakova vremena. Oni se ne koriste samo naprednim tehnologijama koje zamagljuju naše vanjske nedostatke i jačaju naše unutarnje osobine kojima se divimo, već nam nude i novu egzistencijalnu strategiju: umjesto da svijet i dalje bude gadljiv i depresivan, to jednostavno možemo ignorirati te poricati. 

Za razliku od fizičkog ja, koji je posljednjih šest mjeseci pretrpio mnogo udaraca zbog epidemije i njezinih nuspojava, moje se virtualno postojanje neprestano nadograđuje. Za svaki kilogram koji sam dobio tijekom lockdowna imam tri slike na kojima izgledam mršavije; za svaku antidemokratsku političku odluku koju je moja vlada uspjela donijeti pod izgovorom korone, možete pronaći dva pametna posta koja sam napisao i koji od te nepravde prave mljeveno meso; za svaki prijepor koji sam imao sa suprugom tijekom lockdowna, imam pet slika na kojima se nježno grlimo. Čak se i grozno vrijeme u srpnju i rujnu u Tel Avivu na mom profilu čini manje vrućim i vlažnim. Zbog čega mislim da je možda sada, kad se stvari samo pogoršavaju, vrijeme da nešto učinim, da jednom zauvijek prekinem kontakt sa svojim fizičkim tijelom i potpuno se prepustim njegovom optimističnijem i ambicioznijem odrazu koji je već šest vraški dobrih mjeseci na društvenim mrežama. 

Što je svijet polariziraniji, nepredvidljiviji i nestabilniji, čini se da je presudnije napustiti naša klimava, pohabana tijela i preseliti se na ugodnije mjesto. Došlo je vrijeme da svatko ponese Spotify popis i ono što je ostalo od našeg ega te emigriramo na mjesto gdje su zalasci sunca, poput nas samih, uvijek savršeni i lijepi.