Autorica: Marija Ott

Dok sam pisala doktorat, sin mi je bio mali, živjeli smo u malom stanu i nisam imala vlastitu sobu u kojoj bih mogla zatvoriti vrata, koncentrirati se i raditi. Zato sam vječno zahvalna ljudima koji su mi tada omogućili prostor za rad. Tako je i mnogim ženama koje poznajem – bježe u knjižnice, čitaonice, pišu po kafićima ili klupama u parku… Jer da bi nastao neki znanstveni rad ili neko književno djelo – potreban nam je mir, tišina, neometanost, uron u svijet duha koji je toliko različit od onih svakodnevnih, bučnih, rascjepkanih načina bivanja koje svi uglavnom živimo. 

Zato nije čudno da sam nekoliko puta u raznim fazama života čitala esej Virginije Woolf “Vlastita soba” (objavljen 2003. u Centru za ženske studije u prijevodu Ive Grgić). O tom se tekstu u siječnju ove godine raspravljalo na čitateljskoj radionici Kabinet čuda.

Vlastita soba je prvi put objavljena 1929. godine, na samom početku feminističkog pokreta, koji je tada uglavnom bio fokusiran na to da žene dobiju pravo glasa. Virginia Woolf u ovom eseju prebacuje pravno pitanje na žensku svakodnevicu – pita se kakvi su društveni i ekonomski preduvjeti nužni za nastanak umjetničkih djela? Piše da umjetničko stvaranje nikome nije lako: 

Općenito su protiv toga materijalne okolnosti. Psi laju, ljudi ometaju, novac se mora zaraditi, zdravlje može popustiti. Nadalje, ono što zaoštrava sve te teškoće i čini ih još nepodnošljivijima jest dobro poznata ravnodušnost svijeta. On od ljudi ne traži da pišu pjesme, romane i priče, njemu sve to ne treba.

A ženama su – piše ona nadalje – okolnosti za stvaranje bile još teže, osobito u njezino vrijeme. Nisu bile obrazovane, nisu imale privatnosti ni slobodnog vremena ni novca, niti bi ih tko ohrabrivao da stvaraju…. Zato je najpoznatija teza ovog eseja da žena koja želi pisati treba imali vlastitu sobu i godišnji prihod – to će joj omogućiti prostor za koncentriran rad i rasteretiti je svakodnevnih materijalnih briga. Pa iako su se za žene u međuvremenu brojne stvari promijenile na bolje – mogu se obrazovati, biti umjetnice, premijerke ili astronautkinje, mnoge od njih još uvijek nemaju ni prostor, ni financije, ni podršku okoline za stvaranje. I zato je “Vlastita soba” van vremena, nevjerojatno univerzalan i aktualan tekst. Virginia Woolf ovdje otvara brojne teme – od toga što znači “ženska književnost” do toga zašto su ženama koje pišu važne prethodnice te kojim bi stilom mogle pisati jednom kad više žena slobodno propiše. 

Virginiju Woolf naravno ne čitamo samo zbog tema koje otvara – njezini su tekstovi stilski nevjerojatni – ona je čarobnjakinja riječi i divno primjećuje detalje, duhovita je i voli otvarati pitanja i ostavljati ih bez odgovora, dajući vam tako mrvice za razmišljanje. Svidjelo mi se i kako razlučuje vlastiti proces razmišljanja. 

O svojoj misli piše ovako:

Svake bi se minuta zanjihala amo-tamo među odrazima i biljkama, puštajući da je voda podigne i potopi, sve dok se na kraju konopca – poznajete taj mali trzaj – nije iznenada pojavilo klupko ideja; slijedilo je oprezno opuštanje i pažljivo izvlačenje. Ali jao, kako je malenom, kako beznačajnom izgledala ta moja misao; riba kakvu dobar ribar vraća u vodu da naraste pa da jednoga dana bude vrijedna pripreme i jela. (…) No premda malena, imala je ipak tajanstvenu osobinu svoje vrste – vraćena u duh, odjednom je postala vrlo uzbudljiva i značajna; pa kako se koprcala i tonula i bljeskala na sve strane, uspjenila je toliko ideja da nisam više mogla mirno sjediti. 

O vlastitu razmišljanju i procesu pisanja i čitanja Virginia Woolf piše i u “Dnevniku spisateljice” koji je nedavno objavljen u prijevodu Ande Bukvić Pažin (Bodoni, 2024.) To je divna, posebna knjiga za opetovana čitanja i razmišljanja, nemojte je propustiti!

Pogledajte preporuku za čitanje “Vlastite sobe”: