Buenos Aires, jesen 2018.

Bilježim samo vedre sate.

To je, koliko je uspjela pročitati na latinskom, kazivao natpis urezan u kamenu sunčanog sata: Nisi serenas.

Zaštitila je rukom oči i izvukla fotografiju. Alda Blanco nije istraživala mrtve jezike, nego osobe ili, bolje rečeno, njihove tragove kroz vrijeme, a trag te žene bio ju je doveo do četvrti San Telmo, ovoga puta da se oprosti. Znala je da je to oduvijek bio njezin moto. Ostavila je to zapisano u memoarima: “Jednom, u zaboravljenom vrtu svijeta, vidjela sam sunčani sat koji kaže: bilježim samo vedre sate, to je bila krilatica moga života.” Stoga se Aldi kad je pronašla taj sat gotovo skriven u zaboravljenom parku Buenos Airesa, ubrzalo bȉlo; znala je da to mora biti upravo taj sat. Jer “njoj” su se sviđali vrtovi, jer je proživjela posljednje godine vrlo blizu ovom mjestu i jer ju je već predobro poznavala.

Pažljivo ga je promotrila: kip Dijane, božice mjeseca i prirode, koja joj se sada prepustila puštajući da haljina od stidljiva bršljana pokrije njezinu nagost. Jednom rukom, baš kao ona koja je promatra, štitila je od sunca kamene oči, a sjenom kažiprsta lijeno je pokazivala sat što ga obilježava najsjajnija zvijezda.

Neumoljiva zraka pala je na dvanaest, podne.

Sat za opraštanje.

Alda je uhvatila kamerom mobitela ponovno otisnuta slova, premda nije ulovila graju djece na zahrđalim ljuljačkama ni blagi popodnevni miris lavande, i pripremila se za nastavak oproštaja. Ostavila je iza sebe oazu parka i izgubila se u labirintu ulica San Telma čija je narav bila u potpunoj opreci s vedrinom, zamišljajući da korača zajedno s onom koju je istraživala kroz vrijeme.

Ovo je naša posljednja zajednička šetnja, objavila joj je. I zato je sjetno promatrala iste zgrade uz koje je ona toliko puta prolazila putem do hotela, koje su od šezdesetih kad ih je upoznala ipak sačuvale svu blistavost, dakako: Galerías Pacífico, trgovine Harrods, Trg Dorrego, gdje je već jecao ranojutarnji neuravnoteženi tango i mirisalo je na umak od mesa. Ondje je sjela u taksi.

“Do groblja Chacarita, budite ljubazni”, izgovorila je uz mješavinu jenkijevskih “r” i s laganom meksičkom pjevnošću u pozadini.

“Kamo god želite, gospođo”, uskliknuo je vozač, mršav i nervozan, dok je istovremeno bacio izlizanu knjigu Amosa Oza na suvozačko sjedalo.

Čovjek se ponudio da je pričeka dok se ne vrati, to nije sigurno mjesto za strankinju, rekao je, posve je neprivlačno, i u te sate nema nikoga osim bagre koja traži kako da nekome ukrade lovu. Onda je improvizirao uvodnik o političkoj situaciji dok su prolazili kraj Ružičaste kuće. Za njega je prva dama već bila ugrožena kao i ostatak zemlje. Više nema šljake ni za smetlare. Ironične Aldine oči potražile su taksistove u retrovizoru:

“Zahvaljujem vam, ali radije bih da me ne čekate. Možda ću se malo zadržati. Još moram potražiti lokaciju jednog nadgrobnog spomenika u prijavnom uredu.”

“U prijavnom?” zastenjao je popravljajući pojas. “Ondje neće biti nikoga, gospođo. Došlo je do rezanja radnih mjesta. A ovo je kao još jedan Buenos Aires, ali s manje razgovorljivim stanovnicima, u kojem se, a kaj bi ja znao… vrlo se lako izgubiti. Niste došli iz New Yorka samo da posjetite Gardelov grob?”

“Ne.” Nasmijala se.

“Očito!” Zakrenuo je volan. “Izgledate kao pametna žena… Ali tražite nekog važnog, nije li tako?”

Alda je naslonila čelo na hladno i poprskano staklo prozora..

“Da… utvaru.”

Zaustavila se na trenutak pred malom kopijom partenona koja joj je zaželila dobrodošlicu u tom gradu mrtvih. Čim je zagazila tenisicama na sveti pijesak, naslutila je da je čeka dobrano hodanja među grobovima. Neće joj loše doći, da potroši alfajores koje nije bila u stanju izostaviti za doručak, pomislila je profesorica i obećala samoj sebi da će ponovno krenuti na dijetu kad se vrati u San Diego.

Prošla je uz prijavni ured, koji je bio izvana zakračunan, pa nasumce zašla u prvi prolaz, gdje su grobovi izgledali rasklimaniji i stariji. Duga avenija kipova gubila se na obzoru popodnevnog svjetla. Uzdahnula je. Dobro, krenimo ovuda… S torbom prebačenom preko zelene jakne započela je potragu. Neočekivan dašak života razbarušio joj je kosu plave boje kojom je prekrivala sjedine. Proljetno sunce provlačilo se kroz lišće stabala stvarajući čudnovate svjetlosne mozaike na avenijama smrti. Skrenula je desno. Vojska skulptura zaželjela joj je dobrodošlicu svečanim držanjem. To bi moralo biti područje mauzoleja, pomislila je, ali ti ne bi htjela nešto tako raskošno, točno? Na kraju krajeva, ostavila si mrtvaca svojim nećacima, ako ćemo iskreno. Nasmiješila se i pritom pozdravila Gardela, koji je stajao na svom grobu: kruta kosa zalizana za vječnost, drska poza, ruka na džepu i crveni karanfil koji je netko umetnuo među njegove mramorne prste. Ne, definitivno ne bi voljela nešto takvo, draga, uvijek si bila tako diskretna žena… promrmljala je Alda krenuvši dalje, u svakom slučaju to bi morao biti jednostavan nadgrobni natpis s nekim citatom Goethea ili Shakespearea, koji su, na kraju krajeva, bili tvoji bogovi.

Stigla je do mjesta gdje su se staze račvale i zastala podbočivši se. Kad bolje promisli, mogla si je priuštiti nešto dovoljno dostojanstveno jer je živjela u hotelu Lancaster iako se sama uzdržavala, mozgala je istraživačica… ali o grobu ne bi imao tko brinuti jer su njezini nećaci u drugom koljenu već tada svi živjeli u Španjolskoj, tako da od 1974. ne bi bilo cvijeća i možda bi nedostajalo poneko slovo njezina imena.

Njezino ime…

Ali s kojim od njih si željela biti pokopana, draga? Aldin glas odjekivao je u kamenoj tišini. S prstima punim prstenja od malog prsta do palca, baš kao da su opruge na jednoj od njezinih tekica, izvukla je iz torbe prozirnu foliju s dva novinska lista koja samo što se nisu raspala. Nekako je uspjela staviti naočale:

U BUENOS AIRESU, GDJE JE ŽIVJELA, UMRLA JE MARÍA LEJÁRRAGA.

Supruga velikog komediografa don Gregorija Martíneza Sierre napunila bi sto godina sljedećeg 28. prosinca.

(La Nación)

Onda ih je okrenula pažljivo i pročitala vijest iz ABC-a, s datumom istog dana iste godine, u dijelu s kazališnim informacijama:

UMRLA U BUENOS AIRESU

MARÍA MARTÍNEZ SIERRA

Njezini posmrtni ostaci danas će dobiti kršćanski pokop

na groblju Chacarita.

Alda je podigla oči k nebu i maknula beživotan, vlažan pramen s čela: vidiš, María, čak se ni na dan kad si otišla nisu mogli dogovoriti s jedne i s druge strane bare kako te zvati. Sjela je na topao kamen i osjetila lagano, poznato probadanje među rebrima. Udahnula je zrak i započela svoj oproštaj:

“Dobro, draga moja, mislila sam da je važno doći ovamo da ti to kažem.” Stanka puna ganuća. “Ne mogu učiniti za tebe više od onoga što sam učinila, María, moraš to shvatiti. Druge žene također čekaju da ih istražujem, ali svaki put kad odlučim spustiti tvoju kutiju u arhiv, netko me nazove i zaduži za članak o jednom od tvojih govora ili za analizu tvojih priča… i znaš što je najgore, što me najviše frustrira? To što studije koje ti posvećujem nisu važne. Zar ne vidiš da su gotovo beznačajne? Ostanu u majušnim sveučilišnim izdanjima koja… kome su važna? Mojim studentima, nadam se. Ja ti ne mogu podariti vidljivost koja ti je potrebna. Voljela bih, ali ovo je kraj.” Nježno je pritisnula suzne kanale prstima, nije se nikako mogla pomiriti s tim trenutkom. “Samo sam došla da ti kažem da su meni važne. Da sam ti oduvijek vjerovala. Ali, draga, moraš me osloboditi. No uvjeravam te, premda nas razdvaja vrijeme i nismo se mogle upoznati za života, veoma sam uživala u tvom društvu i nakon što si umrla.”

Umorno je ustala , stresla plisiranu suknju i s tenisica otresla prašinu od tko će ga znati koliko duša pa na kamen položila osmrtnice. Onda je izvukla uvelu ružu iz torbe i pomilovavši je ostavila ju je na vrhu.

“Bila mi je čast… Zbogom, María.”