Autor: Ante Zlatko Stolica

Ja ne tražim auto, ja šetam Ljubljanom. Danas mi je prvi dan godišnjeg, uživam i šetam gradom. A tek usput tražim auto, koji će se uslijed šetnje pojaviti. Tako sam rekao sebi kad sam se rastao s bratom i bilo mi je to sasvim uvjerljivo; sad mi se ona početna panika činila bezrazložnom. Spustio sam se stepenicama malo prije Prešernova trga i krenuo polako uz rijeku. Šetao sam sporo, mnogi su me prestizali. Konobari su polako zatvarali suncobrane, vrućina je popuštala, čak bi lagano zapuhao vjetar. Boat tour, rekao mi je sijedi prodavač i pokazao na tablu – 10€ adults, 5€ children up to 12 years. Nasmiješio sam mu se i odmahnuo rukom. Na rijeci se pojavila grupica ljudi koji su veslali stojeći na daskama. Na supovima. 

Zastao sam malo i naslonio se na kamenu ogradu da ih promotrim, ali oni su se taman zaustavljali. Veslali su još kratko u sitnim potezima, a onda se polako primicali rubu regulirajući veslom razmak od zidića na koji su trebali izaći. Fluorescentne daske, uglavnom žute i narančaste, izgledale su lijepo na rijeci. Neki su se oprezno spustili na koljena, na što bi im daska blago zalelujala. Jedan član grupe tek je sad pristizao iz daljine. Ispratio sam ga pogledom do trenutka kad se priključio ostalima, a onda sam nastavio dalje. 

Iz onih suncobrana koji su još ostali rasklopljeni u intervalima je izlazila vodena para i trudio sam se tempirati hodanje da taman prođem ispod neke od prskalica koja će me osvježiti. Stotinjak metara naprijed ljudi su sjedili pod gigantskom vrbom, tik uz jedan od mnogih mostova. Kad sam se približio, vidio sam da je to filmska projekcija. Vjerojatno neki mali festival. Spustio sam se padinom do rijeke i priključio se gledateljima. Bilo ih je možda pedesetak, uglavnom mlađi ljudi. Pod vrbom je bio debeli hlad, gotovo mrak, ali projekcija na platnu svejedno je bila slaba. Jedva se moglo vidjeti što se događa. 

Među granama bile su razvučene žaruljice u nekoliko nizova. S desne strane stajala su dva frižidera i među njima gospođa koja je prodavala pića i kokice. Ustao sam, kupio vodu i vratio se na mjesto. Sjedili smo u plastičnim smeđim stolicama, a poneki i na prostirkama na travi. Jedna je obitelj gledala film iz čamčića uz rijeku. Činili su se zadovoljni, iako je po svemu bilo očito da oni još slabije vide što se događa na platnu. Film je bio na španjolskom, titlovi na slovenskom. Većina filma odvijala se u mračnoj konobi, što je dodatno otežavalo vidljivost. Jedan je lik drugom pokazivao sireve. Vadio ih je s polica na kojima su stajali u nepreglednim nizovima i nešto govorio o njima. Ti sirevi jedini su bili jasnije vidljivi, žuti kao mala sunca. Likovi su bili potpuno neraspoznatljivi. Jedan bi povremeno zapjevao pjesmu bez ikakve glazbene pratnje, a drugi bi strpljivo slušao. Možda su se i izmjenjivali u tome, ali imao sam dojam da uvijek pjeva isti. Kad bi završila pjesma, vratili bi se sirevima. Nije mi se činilo da sam dugo pratio taj film, ali kad sam izašao iz vrbine krošnje opet na šetnicu, sunce je zalazilo, a prolaznici su se prorijedili. 

Trebao sam štopati koliko već pješačim, pomislio sam i odmah zaključio da je to nevažno – pješačim već dovoljno dugo da mogu zaključiti da auto nije na ovoj strani. Svejedno, nastavio sam ravno dok nisam došao do dijela na kojem rijeka ulazi u oštriji zavoj, a šetnica naglo postaje široka, makadamska. Cijeli taj dio izgledao mi je nepoznato, pa sam prešao most da se vratim drugom stranom. Odmah preko puta bila je bašta prepuna ljudi. Pokušao sam vidjeti kako se zove taj kafić, ali nije nigdje pisalo. Pogledao sam tablu na kući pored kafića i fotografirao je da zapamtim ovo mjesto na koje možemo doći kasnije. Na tabli je pisalo Merosodna ulica. Krenuo sam uz rijeku, sunce se već sasvim povuklo i boje su se ujednačile. 

Di je jebeni auto? Pomislio sam najednom i to me primoralo da priznam – šetnja je gotova, ja tražim auto.