Djevojčica s naočalama

Dugo sam vremena imala jednu naviku: kad bih prvi put ušla u neki stan ili kuću, prvo bih pogledom potražila knjige. Nisam to činila namjerno niti sam kanila cijeniti ljude prema broju knjiga koje imaju – to je jednostavno bila navika koju sam stekla u doba kada su knjige predstavljale nešto drugo nego danas. Bolje rečeno, predstavljale su neku vrijednost, čak i kad ih je bilo svega desetak, pa su se na polici u regalu pored niza mrkih, ozbiljnih enciklopedija, uz knjigu Josip Broz Tito: prilozi za biografiju Vladimira Dedijera, stiskali debeljuškasti Svijet oko nas, povijest Drugog svjetskog rata i poneki roman tipa Od sada do vječnosti Jamesa Jonesa, Plodovi gnjeva Johna Steinbecka ili zalutali Stranac Alberta Camusa. Tada je, usudila bih se kladiti, tih nekoliko knjiga vjerojatno kupljenih na otplatu vlasnik barem prolistao, možda barem enciklopediju ili koju povijesnu knjigu. Možda pretjerujem, ali čini mi se da su se tada knjige kupovale s namjerom da se čitaju, a ne samo da se izlažu pogledima, makar je bilo i toga. Recimo, kompleti klasika ušli su u modu nešto kasnije i nisu služili prvenstveno za čitanje, nego za ukras u novom regalu od prave hrastovine proizvedenom u Šipadu ili Orioliku.

Zapravo me zanimalo koje knjige ljudi imaju, najradije bih im se bila približila i prelistala ih, ali od toga sam se, naravno, morala suzdržati.

Kasnije je ta navika kod mene iščeznula, sve dok me zadnjih par godina nije počelo zanimati nešto drugo u vezi s knjigama, pa ih razgledavam kod poznanika i razmišljam: što rade s knjigama kad ih je previše? Može li čovjek uopće imati previše knjiga? Nekada sam mislila da ne može, da knjiga nikad dosta – ali to je bilo u vrijeme gladi za knjigama, na studiju. Sada na prepunim policama svojih vršnjaka u kojima su knjige poredane u dva reda pa još i poprijeko, negdje uredno poslagane, a negdje nabacane i skupljaju prašinu – vidim da je situacija ista kao kod mene. Kod nekih prijatelja police su još uvijek one stare koje smo kupili negdje početkom osamdesetih pa ih slagali poput kocki jedne na druge. Proizvodile su se u samo jednoj boji nekog svijetlog drveta i nismo ih mijenjali ni kasnije, kad smo to već mogli. Primijetila sam da su neki od njih, poput mene, dali napraviti police po mjeri tek nedavno, pod stare dane, samo da bi i njih jednako prepunili.

I tako, živimo u istim malim stanovima naslijeđenim od roditelja, sad već pretrpani tim starim knjigama poredanim uza zidove, poput tapeta koje su izgubile boju. Udišemo ih plućima potrošenim od cigareta i godina, bez snage da nešto promijenimo.

Što ja činim? Ne činim ništa osim što se kolebam i premišljam. I pomalo očajavam. Naime, uvrtjela sam si u glavu da se trebam osloboditi knjiga – da, baš kao da sam zarobljena! – naročito onih suvišnih. Pritom nisam razmišljala koliko bi mi vremena trebalo da pregledam sve te knjige i odredim koje su suvišne. Ili koji je kriterij suvišnosti. Taj da ih nikada više neću otvoriti? Da su stare i da se raspadaju? Da su glupo mrčenje papira koje me samo ljuti?

Mnogo je razloga za kolebanje. Jedan od njih je činjenica da su knjige dugo predstavljale jedinu dragocjenost koju sam u životu posjedovala, drugi da je ljubav prema knjigama nešto što sam sama razvila, nešto što nisam naslijedila ni donijela od kuće. One su dio mog identiteta jer sam rasla s njima i jer sam u njih bježala i njima se tješila ma gdje se našla. Kao što to činiš s najboljim prijateljima, ako ih imaš, s tim da te knjige ne mogu iznevjeriti.

Potreba da se odmaknem od svoje stvarnosti i uđem u neki drugi svijet i tako proširim svoj vlastiti pojavila se otkada sam naučila čitati i upisala se u knjižnicu. Bilo je to u Zadru 1956. Prva knjiga koju sam posudila zvala se U laži su kratke noge. Sjećam se tog jesenjeg dana i svečanog uzbuđenja, sjećam se kad sam iz blistavog svjetla ušla u polumrak i, još važnije, u tišinu knjižnice.

U knjižnici se ljudi jedni drugima obraćaju šapatom, ako se uopće obraćaju. A kod kuće me nisu ostavljali na miru. Čim bih se zavukla u neki kut s knjigom u ruci, već bi mi mama ili baka dobacile: vid će ti još više oslabiti. Nosila sam naočale i jedina mi je obrana od njihovih dobronamjernih napada bila da moram nešto pročitati za školu. Jedino vrijeme kad sam mogla na miru čitati bilo je navečer u krevetu pri slabom svjetlu noćne lampe koja sigurno nije bila namijenjena čitanju. Ili kad sam bila bolesna – zahvaljujući čitanju lakše sam preboljela svaku prehladu i grlobolju. Zane Grey, Henryk Sienkiewicz, Karl May i Jules Verne bili su mi jednako korisni kao i lipov čaj s medom i limunom i špinani šećer.

Nedavno sam, tražeći nešto, našla jednu nevraćenu knjigu iz neke od brojnih knjižnica u koje sam se bila učlanila. Ova je iz ranih sedamdesetih, kad sam studirala komparativnu književnost. Nema više korica, odnosno uvezana je u crveni karton koji se već toliko ofucao i razlistao da potamnjele krhke stranice jedva drži na okupu. Nathalie Sarraute, Portret neznanca. Taj nevraćeni dug je poput zaboravljenog ožiljka, slabo vidljivog ali još uvijek osjetljivog.

Dugačak je put od odrastanja u kući bez knjiga do kuće u kojoj mi, nakon toliko desetljeća, knjige prijete pasti na glavu. Pomoglo je kad sam ih rasporedila ne samo po sobama nego i po kućama. U vikendici bi se, recimo, našlo još mjesta na tavanu. Tamo su, između ostalih, dvije velike kutije knjiga zaostalih od mog kratkog pokušaja da studiram indologiju. Do njih se nekada teško dolazilo, pa sam pomislila da bi bilo dobro pokloniti ih odsjeku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam studirala. Isto tako i obaveznu literaturu iz sociologije, svjetske književnosti, povijesti… Ali nisam bila sigurna da je to kod nas običaj, nisam ih pitala u strahu od neljubaznog činovničkog odbijanja, pa su u njima u međuvremenu vjerojatno odrasle generacije puhova.

Bilo mi je važno imati knjige koje sam voljela i koje su mi trebale. U knjižnicama se dugo čekalo na red, kao i kod posuđivanja od kolega i prijatelja. Fotokopirati se moglo samo u poduzećima, javnih se fotokopiraonica ne sjećam. Jednom kad bih se ipak dočepala željene knjige, preostalo mi je vaditi bilješke. Kupovanje knjiga značilo je, naime, uvijek odricanje od nečeg drugog, jer iako tada, ranih sedamdesetih, nije bilo bogzna što privlačno za kupiti, nije bilo ni previše novca. Kad bi se napokon skucalo dovoljno za putovanje u inozemstvo, trebalo je birati između knjiga i dobrih čizama – čitanje na stranim jezicima nije bilo problem. S druge strane, nisi mogao sudjelovati ni u kakvom razgovoru ako, recimo, godine 1973. nisi pročitao knjige Ericha Fromma, Frantza Fanona, Herberta Marcusea ili Wilhelma Reicha. Kasnije su tu ulogu nepropisane obavezne literature preuzele knjige Danila Kiša, Susan Sontag, Waltera Benjamina…

Dogodilo se da živim i radim među knjigama i od knjiga, pa se s godinama zbog posla nakupilo i onih nepotrebnih, meni ne toliko važnih. Toliko da bih ih se trebala riješiti, u prvom redu jer sam sigurna da većinu njih neću više nikad ni otvoriti. Sada stvari stoje tako da sam na jednu policu složila knjige koje ponovo prečitavam i koje su mi iz nekog razloga važne, a njih je jako malo, možda pedesetak – i ostale, kojih je veći broj. U radnoj sobi su stare knjige, kupljene u vrijeme studija kao one male crvene iz biblioteke Reč i misao, zatim knjige iz Hit biblioteke, Naprijeda, Nolita, Školske knjige, Mladosti… pa solidno uvezane knjige filozofske biblioteke, uz niz stranih knjiga među njima, pa elegantni poklonjeni kompleti Dostojevskog (uvezan u plavo), Krleže (u tamnocrveno), Ujevića (također u crveno) – skoro sve od već davno upokojenih izdavača. U dnevnoj sobi su one novije i najnovije, složene bez reda, tematski ili abecedno, svejedno. One se same slažu kako dolaze, kao da znaju svoje mjesto i imaju noge, popnu se u sljedeći red i stanu tamo i stoje, s nadom da će netko ipak posegnuti za njima. Bilo da su poklonjene ili kupljene. Ponekad imam osjećaj da se množe između sebe, jer se nekih uopće ne sjećam iako sam svaku od njih barem prolistala. Te knjige obično poklanjam za rođendane i slične prigode. Ali me obeshrabrilo nešto što mi je rekla prijateljica, naime da ljudi više ne primaju knjige! Jednostavno kažu ne, hvala. A mnoge od mojih su i potpisane od autora ili imaju posvetu, što s takvima? Ponekad se sjetim odgovora njemačkog pisca Hansa Magnusa Enzesbergera. “Ja to rješavam ovako,” rekao mi je nekom prilikom, “dnevno ih dobivam na desetke, a kako nema šanse ne samo da ih pročitam, nego da ih uopće unesem u kuću, istrgnem prvi list na kojem je potpis ili posveta, a knjige ostavim pred vratima s nadom da će ih netko uzeti. Najčešće tako i bude, susjedi su već navikli. Pakete od izdavača uopće ne otvaram.”

Što napraviti? Kako ih se riješiti – ružne li riječi? Baciti ih ne mogu, a kome ih dati? Više puta mi se dogodilo da vidim knjige u smeću ili rasute na pločniku i osjetim fizičku bol. Zato jer, recimo, te knjige nisu uopće dobile drugu šansu da ih netko uzme. U Švedskoj sam vidjela humaniji način postupanja s knjigama. Kad se netko odseli u dom ili na drugi svijet, rođaci obično skupe knjige u kutiju i stave je u ulaz s porukom: “Slobodno se poslužite.” Nakon nekog vremena kutiju premjeste pred vrata zgrade, tako da i prolaznici mogu zaviriti i probrati nešto po svom ukusu. Tek tada knjige odlaze u stari papir.

Moja kućna biblioteka, sastavljena prema mojoj znatiželji, potrebama i financijskim mogućnostima – što znači da u njoj prevladavaju jeftine džepne knjige – nije od one vrste koja se poklanja institucijama. Te knjige nemaju važnosti ni digniteta – nisu to neki rijetki primjerci, prva izdanja i slično. Bile bi možda zanimljive psiholozima jer su iz njih, pretpostavljam, vidljivi moj nesustavan, svaštarski interes i nedisciplina, ta cijelog života ih nisam uspjela posložiti ni prema jednom kriteriju.

Naravno da mi prvo padaju na pamet knjižnice, ali, koliko čujem, i u njima je sve manje prostora. Usprkos tužaljkama kako se kod nas knjige malo čitaju i još manje kupuju, one se i dalje tiskaju i tiskaju. Možda bi ih ipak uzele knjižnice u manjim mjestima? Ili na otocima, recimo, ako ih ima s obzirom na to koliko malo ljudi tamo živi. Većina mojih knjiga nije ni za antikvarijate, kojih je ionako preostalo svega nekoliko. Dio bih mogla pokloniti školama, pogotovo literarna djela objavljena u zadnjih dvadesetak godina. Zatim bolnicama. Da, pomislit ćete da bolesnim ljudima nije do čitanja, a ipak, negdje sam vidjela, možda u Njemačkoj ili negdje sjevernije, da svaki odjel ima svoju malu biblioteku, uglavnom krimića. Pa i domovima za starije osobe bi možda knjige dobro došle jer stariji ljudi imaju vremena za čitanje. Ali možda nemaju naviku, a više ni dobar vid i potrebnu koncentraciju. U domovima vladaju TV serije, a sudbine njihovih junaka predmet su svakodnevnih razgovora. Svakom potreban bijeg u drugi svijet i tuđi život ovdje je serviran u kraćoj i jednostavnijoj verziji, pa se bojim da bi moje knjige imale malo šanse da nađu društvo. Jer ako knjige nisu samo predmeti, nego nešto kao prijatelji ili barem poznanici, razumljivo je da bih rado znala kamo su otišle, s kime su se nastavile družiti.

Nisam staromodna i imam Kindle, ali Kindle je slaba zamjena za stvarne knjige. Praktičan je kao priručna biblioteka koju lako svuda nosiš sa sobom, knjige su dostupne jednim klikom. Ali je istovremeno nepraktičan, ne možeš se tek tako listanjem vratiti na podcrtane, obilježene stranice ni svoje komentare na margini. Zato je Kindle više neko pomoćno sredstvo koje ne može imati istu funkciju.

Još je jedan važan razlog da se riješim knjiga. Čini mi se da nije fer ostaviti ih drugima na brigu. Onima koji će se susresti sa svim tim pitanjima, koji će morati odlučivati što učiniti. Hoće li njima biti lakše jer nisu toliko vezani za njih? Sama lako zaboravljam da su knjige ipak i predmeti, stvari, i da je možda rješenje u tome. Netko treći, tko nije povezan ni sa mnom ni s knjigama, lakše će te predmete poslagati u kutije i odnijeti neznano kamo.

Sigurna sam da bi mojoj kćeri to bilo daleko teže, jer bi je knjige podsjećale na mene, vjerojatno se sjeća gdje sam ih i kada kupila, koliko sam im se veselila, koliko sam joj o nekoj knjizi pričala ili joj čitala odlomke naglas. Muči me već i sama pomisao da bih njoj ostavila taj teret.

Razloga za pospremanje knjiga ima još, ali čemu dalje nabrajati. Pitam se što me zaista, osim male snage, sprečava da se poduhvatim tog zadatka. Teško mi je sebi priznati, teško mi je uopće napisati da je riječ o – preostalom vremenu. Starost je upravo ta izvjesnost. Prikriveni razlog premišljanja o knjigama, odnosno o reduciranju stvarnosti na ono nužno, jest da je vremena, zbog mojih godina, sve manje. Rado bih iza sebe (a cijena riječi “iza sebe” je velika) ostavila kakav-takav red. Samo što je uvođenje reda u knjige za mene dramatičan čin odricanja od učitelja i prijatelja, tako definitivan i traumatičan kao da se odričem dijelova sebe. Mogu li zaista ostati bez voljenog Cara i drugih knjiga Ryszarda Kapuścińskog, mog vodiča preko mosta između stvarnosti i fikcije? Ili tanašne knjižice Marguerite Duras Bol, te bolne Boli koja je samo središe pisanja o osjećajima? Ili rekvijema bolesnoj majci Nisam izašla iz svoje noći Annie Ernaux? Što s Irenom Vrkljan i Danilom Kišem? Oni me gledaju s police iznad radnog stola, složeni u visini očiju da mi budu nadohvat ruke i kao da me pitaju: možeš li bez nas? Ali ja vas znam napamet, branim se slabašno, ionako vas ne mogu ponijeti sa sobom. Budalo, kaže mi njih desetak u zboru, jedino nas ćeš i ponijeti sa sobom!

I u pravu su. Pa se nasmijem sama sebi i svojoj poduzetnosti osuđenoj da propadne prije negoli započnem zamišljenu “čistku”. Jednostavno, osjećam kako se djevojčica s naočalama u meni previše tome odupire.