Prolog

ili Partitura zaborava

2006.

Ova priča zapravo ima više početaka. Teško mi je odlučiti se za jedan. Zato što zapravo svi čine početak.

Ova bi priča mogla početi u jednome starom berlinskom stanu, prilično nespektakularno i s dva gola tijela u krevetu. S dvadesetsedmogodišnjim muškarcem, beznadno talentiranim glazbenikom koji upravo rasipa svoj talent na svoja raspoloženja, na neutaživu čežnju za bliskošću i na alkohol. No priča može početi i s dvanaestogodišnjom djevojčicom koja je odvažno odlučila reći ne svijetu u kojemu živi i potražiti drugi početak za sebe i svoju priču.

Ili bi se moglo otići vrlo daleko, do samih korijena, i ondje početi.

Ili bi priča mogla početi sa sva tri početka istodobno.

U trenutku kada mi je Aman Baron, koji je uglavnom bio poznat kao “onaj Baron” ili samo “Baron”, priznao da me voli srcedrapajuće strašno, nepodnošljivo lako, gromoglasno i nijemo, i to pomalo boležljivom, prigušenom, deziluzioniranom i namjerno grubom ljubavlju, moja dvanaestogodišnja nećakinja Brilka izašla je iz malog hotela u Amsterdamu i uputila se prema željezničkom kolodvoru. Nosila je samo malenu sportsku torbu, imala je jedva nešto gotovine i u ruci je držala sendvič s tunom. Namjeravala je otputovati u Beč i kupila je jeftinu vikend-kartu koja je vrijedila samo za regionalne vlakove. Na recepciji je ostavila rukom pisanu poruku u kojoj je stajalo da se više ne namjerava sa svojom plesnom trupom vratiti u domovinu i da ćemo je uzalud tražiti.

Točno u tome trenutku pripalila sam cigaretu i počela kašljati – dijelom zato što sam bila zatečena onime što sam čula, dijelom zbog dima koji sam uvukla. Aman, kojega sama nikada nisam zvala Baron, odmah mi je prišao i počeo me tako snažno udarati po leđima da sam ostala bez zraka. Gledao me je u nevjerici. Premda je bio samo četiri godine mlađi od mene, imala sam osjećaj da sam nekoliko desetljeća starija, a osim toga upravo sam bila na dobrom putu da postanem tragična junakinja, što nikome nije posebno upadalo u oči jer sam u međuvremenu postala majstorica obmanjivanja.

Po izrazu njegova lica vidjela sam da je razočaran – moju reakciju na svoje priznanje nije očekivao, osobito ne nakon što mi je ponudio da idem s njim na turneju koja je počinjala za dva tjedna.

Vani je počela padati lagana kiša, bio je lipanj, topla večer s prozračnim oblacima koji su krasili nebo poput smotuljaka vate.

Nakon što sam preživjela napadaj kašlja i nakon što se Brilka ukrcala na prvi vlak svoje odiseje, širom sam otvorila balkonska vrata i bacila se na sofu. Imala sam osjećaj da ću se ugušiti.

Živjela sam u stranoj zemlji, prekinula sam kontakt s većinom ljudi koje sam nekoć voljela i koji su mi prije nešto značili, i prihvatila sam mjesto gostujuće predavačice koje mi je, doduše, osiguravalo egzistenciju, ali koje nije imalo nikakve veze sa mnom.

Te večeri kada mi je rekao da sa mnom želi postati normalan, kći moje mrtve sestre i moja jedina nećakinja Brilka otišla je u Beč, grad koji će joj, kako je zamislila, biti druga domovina, njezina osobna utopija, a sve to jer se osjećala povezano s jednom mrtvom ženom. Tu je mrtvu ženu, sestru mojega djeda i svoju pratetku, Brilka u svojoj mašti pretvorila u heroinu. Planirala je u Beču dobiti prava za njezine pjesme.

Nadala se da će, slijedeći tragove toga duha, pronaći spas i konačan odgovor na zjapeću prazninu u sebi. No ništa od toga tada još nisam ni slutila.

Nakon što sam sjela na sofu i dlanovima prekrila lice, nakon što sam protrljala oči izbjegavajući Amanov pogled što sam dulje mogla, znala sam da ću se ponovno rasplakati, ali ne sada, ne ovoga trena dok Brilka kroz prozor vlaka gleda kako pored nje promiče stara, nova Europa i dok se prvi put od dolaska na taj kontinent ravnodušnosti smiješi. Ne znam što je vidjela dok je napuštala taj grad s malenim mostovima i što joj je izmamilo osmijeh na lice, no to više nije važno. Bitno je da se smiješila.

Rasplakat ću se, pomislila sam upravo u tom trenutku. Da to ne učinim, okrenula sam se, otišla u spavaću sobu i legla. Nisam morala dugo čekati Amana, tugu poput njegove možeš vrlo brzo izliječiti ako ponudiš tijelo kao lijek – osobito ako bolesnik ima dvadeset i sedam godina.

Poljubila sam samu sebe da se probudim iz stogodišnjeg sna kao Trnoružica.

Kada je Aman položio glavu na moj trbuh, moja dvanaestogodišnja nećakinja napustila je Nizozemsku i u svojem je kupeu, u kojemu je smrdjelo po pivu iz limenke i samoći, prešla njemačku granicu dok se stotine kilometara dalje njezina tetka, koja o tome nije imala pojma, pretvarala da voli dvadesetsedmogodišnju sjenu. Brilka je putovala kroz Njemačku u nadi da će se tako približiti cilju.

Nakon što je Aman zaspao, ustala sam, otišla u kupaonicu, sjela na rub kade i zaplakala. Stoljetnim sam suzama oplakivala hinjene ljubavi, čežnju za vjerom u riječi koje su nekada tako snažno obilježile moj život. Otišla sam u kuhinju, pripalila cigaretu, pušila sam i zurila kroz prozor. Kiša je prestala padati i iz nekog sam razloga znala da se nešto događa, da se nešto pokrenulo, nešto izvan stana s visokim stropovima i samotnim knjigama. S brojnim svjetiljkama koje sam tako revno skupljala kao nadomjestak za nebo, kao iluziju stvarne svjetlosti. Osvjetljenje mojega tunela. Ali tunel je ostao, svjetla su me mogla utješiti samo nakratko, samo privremeno.

Možda još treba reći da je Brilka vrlo visoka djevojčica, gotovo dvije glave viša od mene, što s obzirom na moju visinu nije osobito teško, da ima vrlo kratku dječačku frizuru i da nosi lenonice, odjevena je u stare traperice i kariranu košulju kakvu nose drvosječe, ima savršeno okrugle oči boje zrna kakaa koje su u neprestanoj potrazi za zvijezdama, i beskrajno visoko čelo – iza kojega se krije mnoštvo briga. Upravo je pobjegla od svoje plesne trupe koja gostuje u Amsterdamu. Brilka pleše muške uloge jer je za folklorističke, nježne ženske plesove iz naše domovine malo previše upadljiva, previsoka, previše tmurna. Nakon dugotrajnog moljakanja na koncu su joj dopustili da nastupa prerušena u muškarca i izvodi divlje pokrete; žrtva toga dopuštenja prošle je godine bila njezina dugačka pletenica.

Izvodila je skokove iz čučnja i borbe bodežima u kojima je oduvijek bila bolja nego u lelujavim i snenim ženskim pokretima. Plesala je i obožavala je plesati, a nakon što su joj za nizozemsku publiku dali i solo dionicu jer je bila tako dobra, mnogo, mnogo bolja od mladića koji su je na početku ismijavali, napustila je skupinu i uputila se prema odgovorima koje joj ni ples nije mogao dati.

Iduće večeri nazvala me je majka, koja je svaki put prijetila da će umrijeti ako se uskoro ne vratim u domovinu iz koje sam prije mnogo godina pobjegla. Drhtavim mi je glasom priopćila da je dijete nestalo. Prošlo je nekoliko trenutaka dok nisam shvatila o kojem je djetetu riječ i kakve to veze ima sa mnom.

“Dobro, ponovi, gdje je točno bila?”

“U Amsterdamu, kvragu, što je s tobom? Ne slušaš me? Jučer je nestala i ostavila je poruku. Nazvala me je voditeljica trupe. Prevrnuli su sve i…”

“Čekaj, čekaj, čekaj. Kako jedanaestogodišnja djevojčica može nestati iz hotela, pogotovo ako je…”

“Ima dvanaest godina. U studenome je napunila dvanaest. Ti si, naravno, zaboravila. Kako bi drukčije i moglo biti.”

Povukla sam dugačak dim, pripremala sam se za nevolju koja mi se spremala jer se, sudeći po majčinu glasu, neću moći tek tako izvući iz ovoga i nestati, što mi je posljednjih godina bila najdraža aktivnost. Naoružala sam se očekujući obavezna predbacivanja čiji je jedini cilj bio pokazati mi koliko sam loša kći i kakva sam gubitnica. Stvari koje i bez majke itekako dobro znam.

“Okej, napunila je dvanaest godina, zaboravila sam, kakve to sad ima veze. Jesu li obavijestili policiju?”

“Naravno, a što si ti mislila? Traže je.”

“Onda će je i naći. Ona je mala razmažena djevojčica s turističkom vizom, pretpostavljam, i…”

“Ima li u tebi uopće trunke ljudskosti?”

“Žao mi je. Samo pokušavam glasno razmišljati.”

“Utoliko gore ako su to tvoje misli.”

“Mama!”

“Oni će mi se javiti. Najviše za sat vremena, rekli su, i molim se da je nađu, da je brzo nađu. A onda hoću da ti odeš tamo, gdje god da se nalazi, sigurno nije daleko dospjela, i hoću da je dovedeš.”

“Ja…”

“Ona je kći tvoje sestre. I otići ćeš po nju. Obećaj mi!”

“Ali…”

“Obećaj!”

“O, Bože. Dobro, u redu.”

“I ne spominji ime Božje.”

“Sad više ne smijem reći ni ‘O, Bože’, ili?”

“Otići ćeš po nju. I onda ćeš je ukrcati u avion.”

Našli su je iste noći u austrijskom gradiću nadomak Beča, gdje je čekala vezu za Beč i gdje ju je austrijska policija uhvatila i odvela u postaju. Majka me je probudila i priopćila da moram otići u Mödling.

“Kamo?”

“Mödling, tako se zove grad. Zapiši.”

“No dobro.”

“Ti sigurno ne znaš ni koji je danas dan.”

“Zapisat ću! Gdje je to uopće?”

“Blizu Beča.”

“A što je tamo tražila?”

“Valjda je htjela u Beč.”

“Beč?”

“Da, Beč. Sigurno ti zvuči poznato.”

“Shvatila sam.”

“I ponesi osobnu iskaznicu. Oni znaju da će po dijete doći tetka. I zapisali su tvoje ime.”

“Zar je ne mogu oni jednostavno posjesti na avion?”

“Nica!”

“Okej, već se oblačim. Smiri se.”

“I nazovi čim bude s tobom.”

Tresnula je slušalicom.

Tako počinje ova priča.

Zašto Beč? Zašto sve to nakon noći u kojoj sam pobjegla od suza? Za sve postoji razlog, ali onda bih priču morala započeti na sasvim drugom mjestu.

Zovem se Nica. Moje ime sadrži jednu riječ, riječ koja na našem materinskom jeziku znači “nebo”. “Ca”. Možda je moj dosadašnji život bio potraga za tim obećanim nebom koje sam već rođenjem dobila kao popudbinu. Moja sestra zvala se Darija. Njezino ime sadrži riječ “kaos”. “Aria”. Kaos znači razbacati i uzburkati, ispremještati i više nemati mogućnost vratiti na svoje mjesto. Ja sam pod njezinim utjecajem. Ja sam pod utjecajem njezina kaosa. Oduvijek sam u njezinom kaosu morala tražiti svoje nebo. No možda je jednostavno riječ o Brilki. O Brilki čije ime na jeziku mojega djetinjstva ne znači ništa. Čije ime ne nosi značenje i nije stigmatizirano. O Brilki koja si je to ime dala sama i koja je ustrajala u tome da je tako zovu, sve dok svi ostali nisu zaboravili njezino pravo ime.

I premda ti to nikada nisam rekla: tako bih ti rado pomogla, Brilka, tako nevjerojatno rado, da svoju priču napišeš drugačije i iznova. I pišem ovo kako to ne bih samo rekla, nego i dokazala. Samo zato.

Ove retke mogu zahvaliti stoljeću koje je sve prevarilo i izigralo, sve one koji su se nadali. Ove retke mogu zahvaliti izdaji koja je trajala dugo i koja je poput kletve pala na moju obitelj. Ove retke mogu zahvaliti svojoj sestri kojoj nikada nisam mogla oprostiti što je te noći poletjela bez krila, svojem djedu kojemu je moja sestra iščupala srce, svojoj prabaki koja je sa mnom plesala pas de deux kada je imala osamdeset i tri godine, svojoj majci koja je tražila Boga… Ove retke mogu zahvaliti Miri koji me je zarazio ljubavlju kao otrovom, ove retke mogu zahvaliti svojemu ocu kojega nikada nisam zapravo upoznala, ove retke mogu zahvaliti jednom Čokoladaru i jednom bijelo-crvenom natporučniku, jednoj zatvorskoj ćeliji, ali i operacijskom stolu nasred učionice, knjizi koju nikada ne bih napisala da… Ove retke mogu zahvaliti nebrojenim prolivenim suzama, ove retke mogu zahvaliti samoj sebi koja sam napustila domovinu kako bih se našla, ali sam sve više i više gubila sebe; ove retke prije svega mogu zahvaliti tebi, Brilka.

Njih mogu zahvaliti tebi jer ti zaslužuješ osmi život. Jer se kaže da je broj osam istovjetan s vječnošću, s neprekidnim tokom. Poklanjam ti svoju osmicu.

Povezuje nas jedno stoljeće. Crveno stoljeće. Zauvijek, kao osmica. Ti si na redu, Brilka. Usvojila sam tvoje srce. Svoje sam zavitlala i bacila ga. Prihvati moju osmicu.

Ti si čarobno dijete. Ti si ta. Probij se kroz nebo i kaos, probij se kroz sve nas, probij se kroz ove retke, svijet duhova i stvarni svijet, izokrenutu ljubav, izokrenutu vjeru, skrati centimetre koji nas uvijek dijele od sreće, probij se kroz sudbinu koja nije bila sudbina.

Probij se kroz mene i sebe.

Proživi sve ratove. Prijeđi sve granice. Posvećujem ti sve bogove i krunice, sva zgarišta, sve obezglavljene nade, sve priče. Probij se kroz njih, jer ti imaš čime, Brilka. Osmica, ne zaboravi. U toj smo brojci svi uvijek bili povezani jedni s drugima i uvijek smo mogli osluškivati jedni druge, stoljećima.

Ti ćeš to moći.

Budi sve što smo bili i što nismo. Budi poručnica, budi plesačica na žici, budi pomorkinja, glumica, redateljica, pijanistica, ljubavnica, majka, bolničarka, spisateljica, budi crvena i bijela ili plava, budi kaos i nebo, budi oni i ja i nemoj ništa od toga biti, i najvažnije od svega, otpleši bezbroj pas de deuxova.

Probij se kroz ovu priču i ostavi je za sobom.

Rođena sam 8. studenoga 1973. u jednoj seoskoj bolnici, detalji nisu važni, u blizini Tbilisija u Gruziji.

Gruzija je mala zemlja. I lijepa, tome ne mogu proturječiti, čak ćeš se i ti složiti sa mnom, Brilka. Zemlja s planinama i kamenitom obalom uz Crno more. Obala se tijekom prošloga stoljeća doduše nešto smanjila zahvaljujući velikom broju građanskih ratova, glupih političkih odluka, sukoba ispunjenih mržnjom, ali lijep komad te obale još uvijek je tu.

Premda tu legendu jako dobro poznaješ, Brilka, htjela bih je na ovom mjestu kratko spomenuti kako bih ti objasnila svoju poantu, legendu prema kojoj je naša zemlja nastala kako slijedi:

Bog je jednoga lijepog, sunčanog dana odlučio podijeliti svijet koji je stvorio na zemlje (to je sigurno bilo mnogo prije izgradnje kule babilonske) i organizirao je sajam na kojem su se svi ljudi nadglasavali natječući se za Božju naklonost, u nadi da će tako dobiti najbolji komadić svijeta (pretpostavljam da su Talijani bili najuspješniji u umijeću ostavljanja dojma, a da Čukči tim umijećem baš i nisu vladali). Na kraju dugoga dana svijet je bio podijeljen na brojne zemlje, a Bog je bio umoran. No Bog je – mudar kao i uvijek – sebi ostavio neku vrstu rezidencije za odmor, najljepši komadić svijeta: kraj bogat rijekama, vodopadima, sočnim voćem i – sigurno je naslutio – najboljim vinom na svijetu. I kada su se uzbuđeni ljudi otputili svaki u svoju novu domovinu, dragi Bog htio se odmoriti pod jednim sjenovitim stablom. Pod stablom je ugledao muškarca kako leži i hrče (sigurno je imao brkove i opuštenu trbušinu, tako sam ga barem ja uvijek zamišljala). Taj čovjek nije bio na podjeli i Bog se začudio. Probudio ga je i upitao što tu radi i zašto mu nije važno imati vlastitu domovinu. Muškarac se blaženo nasmiješio (možda se već počastio čašicom ili dvjema crnoga vina) i odgovorio (ovdje sad postoji nekoliko različitih verzija legende, ali uzmimo sada ovu) da je zadovoljan, sunce sja, dan je prekrasan i on će se zadovoljiti onim što je Bogu ostalo. A dragi Bog, milostiv kao i uvijek, pod snažnim dojmom muškarčeve ležernosti i izostanka ambicije, poklonio mu je svoj raj za odmor, dakle Gruziju, zemlju iz koje ti potječeš, Brilka, iz koje potječem ja i većina ljudi o kojima ću govoriti u našoj priči.

Knjigu Osmi život (Za Brilku) s njemačkog je prevela Snježana Božin.

Knjiga Osmi život (Za Brilku) objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.