Prvo što čujem ujutro su njeni koraci u kupatilu. Meni treba više vremena, kaže i zaključa se. Kad izađe, pretvori se u princezu. Ni traga podočnjacima, obrve su joj tamnije, luk im je duži. Usne su joj crvene kao da je upravo jela jagode, njena duga kosa je bujna i sjajna. Moja mama je ljepša od mene.

Uđem iza nje u kupatilo. U nos mi uđe miris cvjetnog parfema i hidratantne kreme pomiješan s vlagom. Gledam se u zrcalu i zamišljam kako koristim njene kistove, rumenila i ruževe – ona ih uvijek nosi sa sobom. Nijednom joj se nije dogodilo da joj nešto ostane pokraj slavine ili na mašini za robu. Moje je lice prištavo, a kosa kratka kao u dječaka. 

“Muškaračo!” viču za mnom cure iz razreda. 

“Stavi malo korektora na problematična mista”, mama me uputila. Stavila sam korektor, ali je izgledalo ružno, a i prištići su se vidjeli. Pitala sam je da mi pomogne, ali je samo rekla: “Ma možeš ti to sama, ja sad iden na kavu s Klaudijon.” Molila sam je da mi pokloni barem jedan ruž ili lak za nokte koji više neće koristiti. Gledala me kao da sam luda. “Premala si”, pokušavala se izvući na moje godine. 

“Druge cure u razredu već stavljaju olovku ispod očiju.”

“A šta, sad odjednom želiš raditi iste stvari ka te krave?”

Nisam mogla vjerovati da je takva. Baš kao one. Pazila bih što govorim, ali kad bih imala loš dan u školi, nisam se mogla suzdržati. Mama me nije slušala. Uglavnom bi čitala novine, slušala radio ili čitala ljubiće. Uvijek nešto radi, samo da me ne mora slušati.

Moja mama je toliko lijepa da joj je život dobar. Ima puno prijateljica. Često ide s njima na kave, a vikendom idu planinariti. Ponekad je kući doveze Stipe. I njega zove prijateljem, ali ja mislim da među njima ima nešto više. Jednom sam s prozora vidjela njegov auto parkiran ispred naše zgrade. Crni BMW. Prošlo je barem pola sata dok iz njega nije izašla mama. 

“Mama, di si bila? pitala sam.”

“S Majom na kavi”, odgovorila je gledajući me u oči. 

Volim kad mame nema doma. Onda isprobavam njenu odjeću. Otvorim ormar i u glavu mi udari miris lavande. U ormaru ima svačega, pa dugo kopam. Najdraže su mi kožnata minica i bijela uska majica. Kad sam se prvi put tako obučena pogledala u ogledalo, nisam mogla vjerovati. Više nisam imala tijelo djevojčice. Bokovi su mi se proširili, a grudi su se činile veće. Često stojim pred ogledalom, promatram se i maštam – imam puno prijateljica, momka i svi me vole. Stalno izlazimo, putujemo i zabavljamo se. Mama me napokon shvaća ozbiljno. Tko zna, možda jednog dana i prištići nestanu. Možda ću jednom biti lijepa kao ona. Mama radi u Centru za socijalnu skrb. Radi s, kako ona kaže, problematičnim obiteljima. Bila sam jednom tamo. Sve je staro i neodržavano. Zimi grijanje ne radi, a ljeti se svi guše u prašini i vrućini. Centar uopće ne pristaje mami. Ona je vesela. Tamo dolaze namršteni, prljavi i nesretni ljudi. 

“Tribalo bi izdavati ljudima dozvole za roditeljstvo.” Često se kući vrati iznervirana. 

“Ti ni ne znaš kolko ti je dobro”, govori mi kad želi da se osjećam loše. Pogotovo kad se svađamo oko šišanja kose. Stalno me šiša nakratko jer ne želi trošiti novac na špangice i gumice za kosu. Ali, zadnja dva puta sam se nekako izvukla. Uskoro ću napuniti trinaest, ne može mi ona naređivati kako ću nositi svoju kosu.

Dolazim kući iz škole. Zvoni telefon.

“Ej, mama.” Mama uvijek zove čim se vratim iz škole. 

“Stipe je.” Htjela sam namjerno pitati koji Stipe, ali sam se suzdržala.

“Moran ti nešto reć… mama ti je u bolnici.”

“Šta je bilo?”

“Napala ju je… upala neka luđakinja u centar i ozlijedila je.”

“Šta joj se dogodilo?”

“Sad je u bolnici. Ne boj se…” 

Poklapam slušalicu. Sjedam na kauč i gledam u svjetla farova što se odražavaju na tepihu. Bojim se. Hoće li mama preživjeti? Hoću li ostati sama, ili sa Stipom? Ne, ne želim živjeti sa Stipom. Ne želim živjeti ni s Majom, užasan mi je onaj njen histerični smijeh i to što vonja na mačke. 

Stipe dovodi mamu iz bolnice. Dočekujemo ih Maja i ja. Cijeli dan smo ribale podove, prale kupaonicu i usisavale sobe. Želudac mi se grči. Mama me je zvala svaki dan i govorila kako je sad ružna, da ću je se sto posto bojati. 

“Ne govori to”, odgovarala sam. “Volim te.” Ali svejedno sam se malo bojala. Napokon ulaze. Prvo Stipe, pa mama. Nema više onaj veseli hod. Ulazi u boravak sporo, kao da je prvi put tu. Maja i ja je gledamo. Jedna strana lica joj je bijela od poveza. Desno joj je oko plavo.

“Prvo me udarila šakom u oko i rekla – vrati mi mog sina! Onda me zalila kiselinom.” Tako mi je mama ispričala preko telefona. Sad me gleda i ništa ne govori. To plavo oko se ispuni suzama. Zagrlimo se. Mama više ne miriše na ruže već na bolnicu. 

Stipe i Maja ostaju na ručku. Neugodno mi je jer skoro nitko ne govori. Čuje se samo kako žvačemo piletinu. 

“Ajme, šta je ovaj batak sočan”, kaže Maja.

“Danas je baš lip dan za malo prođirat po rivi”, kaže Stipe. Ali na kraju ne idemo nikamo. Stipe i Maja odu, a mama i ja ostanemo same.

“Dođi dušo”, ona sjedne na kauč. Sjednem kraj nje i naslonim glavu na njeno rame tako da joj ne mogu vidjeti lice. 

Stipe i Maja su prestali dolaziti. Mama se ponekad čuje s njima telefonom i to je to. Ni Klaudija je više ne zove na kavu, a na posao još ne mora dolaziti. Dok sam u školi, ona se vucara po boravku, gleda TV ili jede. Smrdi na znoj. Svakim danom postaje sve veća i veća. Više neću imati samo ružnu već i debelu mamu. 

Vraćam se iz trgovine. Dok po ruksaku tražim ključ, čujem glasove:

“Jesi čula šta se dogodilo Matasici sa prizemlja?”

“Jesan. Božesamo po sačuvaj!”

“Jebate život! Vidiš kako se sve može priokrenit.”

“Među nama, mislin da je to zaslužila.”

“Ženo moja, da znaš kako je šetala, ka engleska kraljica! Ka da smo mi ostali gamad.”

“Ma i gora od kraljice. Ona bar pozdravlja svoj narod.”

Vadim ključ, zabijam ga u bravu i brzo zatvaram vrata. Srce mi lupa. Trebala sam otići do njih i odvaliti ih šakom. Stavljam vrećicu sa stvarima na stol i skidam jaknu. Možda su ipak u pravu. Mama je uvijek bila bolja od drugih, stalno je ogovarala kolege s posla. A meni je govorila uzdignute glave kao da je svetica. Kako si se to obukla? Ne druži se s onom malom s pokidanim patikama! Uspravi se! Šta se ponašaš ka drvena Marija!

“Hej, dušo”, čujem joj glas iz boravka pomiješan s pucnjevima s TV-a. Sto posto se nije ni pomakla s kauča. Ta me misao razbjesni jer to što sjedi na kauču nije moja mama.

“Samo sidiš tu ka neka debela krava!” ulijećem u boravak i derem se na nju. Ona me gleda onim plavim okom. Titra, ali u njemu nema suza. Nastavljam se derati. Ne čujem svoj glas. Samo istresam sve u oko koje me ne prestaje gledati. Usta su joj stisnuta. Neka kaže bilo što, neka mi komentira kosu kao onda, kad je sve bilo u redu. Ali mame više nema, pretvorila se u oko. Otrčim u WC i zaključam vrata. Iz ogledala me promatra crveno lice. Prištići se više ne vide. Uzimam maminu kutiju sa šminkom, otvaram je. Stavljam crveni ruž na usta i plavo sjenilo na kapke. Nagnem glavu malo ustranu. Ista sam ona.