Prvo poglavlje
Ako vas zanimaju priče sa sretnim završetkom, bolje vam je da čitate neku drugu knjigu. Ova knjiga ne samo da nema sretan kraj nego nema ni sretan početak, i ima tek poneki sretan događaj u sredini. To je zato što se nije mnogo toga lijepoga dogodilo u životima troje mladih Baudelairea. Violet, Klaus i Sunny Baudelaire bili su inteligentna djeca, ljupka i snalažljiva, i imali su ugodne crte lica, ali sreće nisu imali nikako, i gotovo sve što im se dogodilo bilo je prepuno nevolje, jada i očaja. Žao mi je što vam to moram priopćiti, ali priča ide tako. Njihova je nevolja započela jednoga dana na Slanom sprudu. Troje malih Baudelairea živjelo je sa svojim roditeljima u pregolemom zdanju u srcu prljavog i užurbanog grada, i povremeno bi im tata i mama dopustili da se klimavim trolejbusom – riječ “klimav”, vjerojatno znate, ovdje znači “nestabilan” ili “samo što se ne raspadne” – odvezu sami do morske obale te ondje, kao na nekom izletu, provedu dan, pod uvjetom da se do večere vrate kući. To je jutro bilo sivo i oblačno, što nije nimalo smetalo djeci Baudelaire. Kad je bilo vruće i sunčano, Slani sprud bio je prepun turista, i bilo je nemoguće pronaći dobro mjesto za prostirku. Kad je vani bilo tmurno i sivo, Baudelairei su imali plažu samo za sebe, da rade što ih volja. Violet Baudelaire, najstarija, voljela je kamenjem raditi žabice po vodi. Kao i većina četrnaestogodišnjaka, bila je dešnjakinja, pa bi kamen odskočio puno dalje po mutnoj vodi kad bi ga Violet bacila desnom rukom nego kad bi ga bacila lijevom. Dok je radila žabice, gledala je obzor i razmišljala o izumu koji će konstruirati. Tko god je dobro poznavao Violet, vidio bi da napregnuto razmišlja jer je svoju dugu kosu svezala vrpcom da joj ne pada u oči.
Violet je bila prirodno nadarena da izumi i izgradi neobične naprave i glava joj je često bila puna kolotura, poluga i zupčanika, pa nikako nije htjela da je ometa nešto tako beznačajno poput kose. Toga je jutra razmišljala kako konstruirati napravu koja bi joj iz oceana vratila kamen kojim je napravila žabicu. Klaus Baudelaire, srednje dijete i jedini dječak, volio je proučavati morska stvorenja u plimnim bazenima. Klaus je imao malo više od dvanaest godina i nosio je naočale, zbog čega je izgledao inteligentno. I bio je inteligentan. Roditelji malih Baudelairea imali su u svojoj vili pregolemu biblioteku, prostoriju ispunjenu tisućama knjiga o svim mogućim temama. Budući da je imao tek dvanaest godina, Klaus, naravno, nije pročitao sve knjige u biblioteci svojih roditelja, ali veliku većinu jest i upamtio je mnogo od toga što je pročitao. Znao je razliku između aligatora i krokodila. Znao je tko je ubio Julija Cezara. I znao je mnogo o sitnim, ljigavim životinjama sa Slanog spruda, koje je upravo proučavao.
Sunny Baudelaire, najmlađa, voljela je gristi. Bila je beba i vrlo sitna za svoju dob, tek malo veća od čizme. Svoju je veličinu, međutim, nadoknađivala veličinom i oštrinom svojih četiriju zuba. Sunny je bila u dobi u kojoj se uglavnom govori nerazumljivim vriskovima. Osim kad bi upotrijebila onih nekoliko stvarnih riječi iz svoga rječnika, kao što su “boca”, “mama” i “gric”, većina ljudi teško je razumjela što Sunny želi reći. Recimo, jutros je stalno ponavljala “Gee!”, što je vjerojatno značilo: “Gle onu tajanstvenu pojavu što izranja iz magle!”
