Vrijeme prolazi, protječe kroz nas i zato starimo. Za sto godina ležat ćemo u zemlji, samo kosti i možda vijak od titanija koji nam je zubar stavio u zub u gornjoj vilici kako bi plomba stajala na mjestu. Čovjek ne traje koliko titanij i njegova bi priča mogla biti ovakva: ono što mu se nalazi u srcu, ono što mu se nalazi u kostima, ono što nosi u krvi i pokret njegovih ruku jedne listopadske večeri. Jónas vjerojatno ne razmišlja na takav način, i možda je to razlog zašto se čini kao da uopće ne stari, njegova je koža glatka i meka, lijepo ih je vidjeti zajedno, Þorgrímura i Jónasa. Nekoliko mjeseci nakon što je Jónas drhtao na prednjem sjedalu, prodao je svoju kuću, kuću svoga oca i uselio se kod Þorgrímura, ondje je siguran, i u proljeće i u ljeto rano ujutro odlazi iz sela, preko brda i pustopoljine s dalekozorom, olovkom i bilježnicom, promatra ptice, najviše voli šljuku kokošicu i muljaču, a ne voli galebove koji kruže iznad staništa ptica močvarica i kriješte o smrti. Jónas odiše mirnoćom, kao da ga ne dira ništa što nas muči, užurbanost, nemir, trebamo veći televizor, novi mobitel, jedino o čemu on treba razmišljati jest oblik krila ptica močvarica. Što trebamo napraviti da dosegnemo tu razinu?

Neki ovdje žele vidjeti nešto sumnjivo u tome da njih dvojica žive zajedno, dva muškarca, ali to je vjerojatno zato što smo navikli sve povezivati sa seksom. Znate kakva su vremena, gotovo da i nema časopisa u kojem se ne spominje seks; izvanbračna afera, ankete o seksualnom životu, procjene veličine penisa, rasprave o seksualnim pomagalima. Negdje smo pročitali da su orgije i razuzdani seks prouzročili pad Rimskog Carstva, no je li čovjek išta više od kosti i kože i možda pokojeg vijka od titanija?

Nekoć je vjera bila anestetik, bila je cilj i nada; zatim je to postala znanost, san o boljem svijetu, većoj bliskosti među ljudima, i tada se sve promijenilo. Dani prolaze, stoljeća, i u naše vrijeme vjera gotovo da i nije ništa više od nedjeljne mise, znanost pripada znanstvenicima, san o boljem svijetu zaspao je na najnovijoj sofi. Utjeha nas preplavljuje, toliko da jedva izviremo glavom iz nje, zadrijemamo, sanjamo i naši se snovi spajaju sa šarenim brošurama iz putničkih agencija, prodiru u televizijski program, šire se po internetu. Zato se smatralo da junaci pojedinog vremena odražavaju svoje društvo, na svoj način opisuju razdoblje u kojem žive. Prije pola stoljeća to su možda bili astronauti, u njima smo vidjeli veličinu ljudskog duha, oni su predstavljali moć znanosti, novi svijet, hrabrost, ne tvrdimo da je sve to obilježilo to vrijeme, daleko od toga, simboli su uvijek veoma pojednostavljeni, ali ipak – junaci svakog vremena na neki su način opis društva, naših misli, snova i nada, junak je cilj, svjetionik koji treba slijediti, utjeha u nevolji, čovjeku su potrebni junaci, to mu je u prirodi, hoće li junaci našeg doba biti novinari, dizajneri interijera i kuhari?

Vrijeme prolazi, živimo, i umiremo. Ali što je život? Život je Jónas koji razmišlja o oblicima krila ptica močvarica, Jónas koji spava uz Þorgrímurovo duboko disanje, to je sasvim točno, ali to ipak nije sve. A koliko ima prostora između života i smrti, ima li ga uopće, i ako ga ima, kako se zove? Mjerimo li ga u kilometrima ili u mislima, i nalaze li se neki od nas u njemu – odlaze li onamo i zatim se vraćaju?

Prevela s Islandskog Vanja Veršić