Autor: Maryse Condé
U trenutku kad je već bio izgubio nadu, Pascalu se ukazala prilika da ostvari svoj davni san: da izgradi školu. Migranti, zapravo, nisu bili isključivo odrasle osobe. Među njima je bilo adolescena ta i četrdesetak djece veoma rane dobi koja su morala s roditeljima otići u egzil te se samim time odvojiti od vlastitih korijena. Jer migracija je bila potpuno razvlaštenje nalik na ono koje je četiri stoljeća prije pogodilo afrički kontinent.
Općina San Isabel je u želji da pokaže velikodušnost migrantima na raspolaganje dala niz napuštenih hangara koje je pompozno prozvala Edukativnim centrom Gilberto Freyre. Ondje su adolescenti dobivali edukaciju koja se razlikovala od one namijenje ne mlađoj djeci. Najmlađe se poučavalo osnovama portugalskog tako da su im puštali videosnimke bajki, uvijek iste, koje nisu gotovo nimalo razumjeli, no koje su naposljetku zavoljeli. Omiljena bajka im je bila “A Bela e o Monstro”: mladu, nevjerojatno lijepu djevojku progonio je div ljudožder od kojega je bježala. Ovaj se pretvorio u prelijepog princa, pa su se na kraju dugo i nježno ljubili. Kako se zvala ta bajka? Nijedno dijete nije bilo u stanju zapamtiti njezin naslov. Svejedno su sva djeca odreda glasno zahtijevala da im puštaju taj video.
Pascal je tu vidio priliku da otvori vrtić. Pisanim se putem obratio vlastima da mu dopuste poučavati francuski najmlađe potomke tih nesretnika, a kako bi znali da imaju i jezik svoga podrijetla. Nije bilo važno kako su taj jezik stekli, kolonizacijom ili egzilom, bio je to njihov jezik. Posredstvom tog jezika mogli su sanjati, stvarati, predočavati si stvari, zvukove i ljepote. Jedan službenik podržao je njegov prijedlog, no prethodno je samo htio sastaviti projekt koji će biti sukladan svim pravilima.
I tako je bez ikakvih problema Pascal dobio dopuštenje koje je čekao. Svom vrtiću nadjenuo je ime Žito u travi, ne zato što je volio Colette čija djela jedva da je čitao, nego zato što mu se činilo da taj naziv u sebi sadržava obećanje bogate i plodne sutrašnjice. Otužne je brojalice zamijenio kratkim pjesmama koje je pronalazio posvuda: “Slatkice, pođimo vidjeti je li ruža…” Prvenstveno se bacio na pisanje čitanke s tekstovima u kojima maleni junak obilazi svijet i divi se bogatstvima zapostavljenih područja.
Nije imao naviku družiti se s djecom. Idealizirao je taj odnos i nije znao da će se suočiti s mnogobrojnim gubljenjima pozornosti i ludim smjehovima. Usprkos tome, pokušao im je dati što je moguće kompletniju sliku svijeta koji ih je okruživao. Oduvijek je to slutio: treba raditi s djecom prije nego što im odraslo doba uništi srce i mozak.
Za pomoćnicu si je odabrao mladu djevojku koja je dotad bila zadužena da razred opskrbljuje kredom i krpom briše pod. Zvala se Awa i nedavno je bila proslavila dvadeseti rođendan, premda je izgledala kao da joj je petnaest. Jednoga dana, ulazeći u dvoranu za glazbeni odgoj, čuo ju je kako pjevuši Verlaineovu pjesmu koju je sama uglazbila: “Nebo je iznad krova, tako modro, tako mirno.”
Naprasno je ušutjela kao da ju je uhvatio u nekoj nedopuštenoj radnji i brzo je objasnila: “Gospođa Noël naučila me je svirati glasovir. U Ziguinchoru je bila susjeda mojoj majci. Došla je iz Francuske i davala sate najmlađima.”
Pascal i Awa sad su postali savršeno uigrani radni kolege. Ona je uglazbljivala pjesme koje je on zatim predstavljao svojim učenicima. Pascal je barem bio toliko iskren da je samome sebi priznao da ju je za suradnicu odabrao prvenstveno zato što je nalikovala na pokojnu Amandu koja mu je i dalje bila tako draga, jednako prisutna i bolna poput ivera zabodena u ranu koja nije zacjeljivala. Malo previše obla, također, s osmijehom koji joj je lice presijecao zadivljujućom svjetlošću.
Awa je na San Isabel došla s dvojicom starije braće, Hassanom i Cheikhom, koji su jedino sanjali o odlasku u Englesku, i kojima je slaba utjeha bio njihov boravak u Brazilu. Kad god bi mu spomenula taj projekt, Pascal bi se značajno dlanom pljesnuo po čelu.
“Potpuno su ludi, tvoja braća. Mogu li si uopće predočiti ogromnu udaljenost koja Brazil dijeli od Engleske?”
“To je samo jednostavno pitanje organizacije”, odgovarala bi Awa kojoj nije bilo drago kad bi netko kritizirao njezinu voljenu braću.
“Dovoljno je pronaći trafikante s dobrim brodom koji će ih prevesti do prave luke.”
Pascal nije odustajao: “Apsurdno je da netko uopće može pomisliti otići u Englesku! To je jedna od najrasističkijih zemalja na svijetu.
Awa je slijegala ramenima.
“Sve su europske zemlje rasističke. To nas neće zaustaviti. U Plymouthu živi brat moje majke. Nećemo biti sami, on će nam pomoći, obećao je da će nam pronaći posao.”
Pascal je odustao od rasprave jer nije imala smisla. Jednoga je dana uzalud čekao Awu u dvorani za glazbeni odgoj gdje su se trebali naći. Kad je nakon sat vremena nezadovoljan otišao, susreo ju je na dvorištu prekrivenu znojem i s potrganom odjećom.
“Dječaci su me progonili,” objasnila je ona plačući, “zakleli su se da će me dokrajčiti.”
Pascal je bio osupnut, otkrio je da stanovnici San Isabela mrze migrante te im, gadovi, kad god im se ukaže prilika, govore neka se vrate svojim kućama. Bratstvo o kojem je sanjao ne postoji. Umjesto njega posvuda i dalje postoje samo mržnja i prezir.
