1.
Krajem sedamdesetih Barcelona je bila opsjena avenija i ulica u kojima je čovjek mogao otputovati trideset ili četrdeset godina u prošlost čim bi tek prešao prag kakve porte ili kafića. Vrijeme i sjećanje, povijest i fikcija rastakali su se u tom čarobnom gradu poput akvarela na kiši. Baš su ondje, uz odjek ulica koje više ne postoje, katedrale i zgrade odbjegle iz priča satkale dekor ove priče. Tad sam još bio momčić od petnaest godina koji je venuo među zidovima internata koji je nosio ime sveca uz rub ceste prema Vallvidreri. U to je doba četvrt Sarri. još čuvala izgled maloga sela izgubljenog uz rub secesijske metropole. Moja se škola uzdizala u gornjem dijelu ulice koja se uspinjala od Paseo de la Bonanove. Njezina veličanstvena fasada više je podsjećala na dvorac nego na školu. Uglast obris boje pijeska bio je poput slagalice od kula, lukova i mračnih krila. Škola je bila okružena utvrdom od vrtova, fontana, jezera sa žabokrečinom, dvorišta i čarobnih borika. Oko nje, sjenovite su zgrade pružale utočište bazenima prekrivenim avetinjskom parom, gimnastičkim dvoranama začaranim tišinom i sjenovitim kapelama u kojima su se sveci smiješili uz odsjaj voštanica. Zgrada je imala četiri kata, ne računajući dva podruma i međukat, gdje je živjelo ono malo svećenika koji su još uvijek radili kao profesori. Učeničke sobe bile su smještene duž kavernoznih hodnika na četvrtome katu. Te beskrajne galerije nalazile su se u vječnoj polusjeni, uvijek omotane sablasnom jekom. Ja sam provodio dane sanjareći u dvoranama toga neizmjernoga dvorca, čekajući čudo koje se događalo svaki dan u pet i dvadeset popodne. U tom čarobnom trenutku sunce je tekućim zlatom odijevalo visoke prozore. Začulo bi se zvono koje je najavljivalo kraj nastave i mi učenici uživali bismo u gotovo tri slobodna sata prije večere u velikom salonu. Ideja je bila da to vrijeme posvetimo učenju i duhovnom promišljanju. Ne sjećam se da sam se predavao ijednoj od tih plemenitih zadaća nijednoga dana koji sam proveo ondje. To je bio moj omiljeni trenutak. Nasamario bih čuvara na porti i krenuo u istraživanje grada. Obično bih se vratio u internat, točno na vrijeme za večeru, hodajući starim ulicama i avenijama dok se oko mene mračilo. Za tih sam dugih šetnja osjećao opijajuću slobodu. Moja je mašta letjela iznad zgrada i uzdizala se do nebesa. Tijekom samo nekoliko sati nestale bi ulice Barcelone, internat i moja mračna soba na četvrtome katu. Tijekom samo nekoliko sati, sa svega nekoliko novčića u džepu, bio sam najsretnije stvorenje u univerzumu. Često me korak vodio onime što se tad nazivalo pustoš Sarrije, a što je bio samo komad šume izgubljen na ničijoj zemlji. Većina starih gospoštijskih vila koje su svojevremeno zaposjele sjeverni dio Paseo de la Bonanove još je stajala uspravno, iako već u ruševinama. Ulice koje su okruživale internat omeđivale su fantomski grad. Zidovi prekriveni bršljanom priječili su prolaz u podivljale vrtove u kojima su se uzdizale impozantne rezidencije. Palače napadnute korovom i zaboravom u kojima kao da je sjećanje plutalo poput magle koja nikako da se digne. Mnoge od tih kućerina čekale su rušenje, a druge su tijekom godina bile opljačkane. Neke su pak još uvijek bile naseljene. Njihovi su stanovnici bili zaboravljeni članovi propalih uglednih obitelji. Ljudi čije se ime pisalo kroz četiri stupca u La Vanguardiji dok su tramvaji još budili nepovjerljivost u nove izume. Taoci svoje umiruće prošlosti koji su odbijali napustiti brod koji tone. Bojali su se da će se, ako se usude kročiti izvan svojih uništenih kuća, njihova tijela raspršiti poput pepela na vjetru. Zatočenici, venuli su uz svjetlost svijećnjaka. Katkad, kad bih prošao žurnim korakom ispred tih ruzinavih ograda, činilo mi se da osjećam podozrive poglede iza izblijedjelih kapaka. Jednoga popodneva, krajem rujna 1979., odlučio sam se nasumice zaputiti u jednu od onih avenija s razasutim secesijskim palačama koju dotad nisam bio zamijetio. Ulica je opisivala krivulju koja je završavala ogradom poput mnogih drugih. Iza nje se prostirao ostatak staroga vrta obilježenoga desetljećima zapuštenosti. Među vegetacijom nazirao se obris kuće s dva kata. Njezino sjenovito pročelje uzdizalo se iza fontane s kipovima koje je vrijeme ogrnulo mahovinom. Počelo se mračiti i taj mi se kutak pričinio malkice opasnim. Okružen smrtnom tišinom, samo je lahor šumio nijemo upozorenje. Shvatio sam da sam zašao u jednu od “mrtvih” zona četvrti. Odlučio sam da je najbolje vratiti se istim putem i krenuti u internat. Bio sam rastrgan između bolesne opčinjenosti tim zaboravljenim mjestom i zdrava razuma kad sam opazio dva sjajna žuta oka upaljena u polutami, zarivena u mene poput bodeža. Progutao sam slinu.
“Marina”, naslovnica (izvor: Fraktura)