1.
San José, Kostarika, svibanj 1953.
Predvečerje, sumrak, oblaci kukaca. U vjetru od vožnje bubnjaju mu o lice, stišće oči. Pa ipak, kad skrene od zelene rijeke, prepoznaje Mariu. Stoji na stubama pred kućom nemirno pocupkujući, u nekom trenutku pljesne se po ruci.
Još nešto vidi: čini se kao da ga čeka.
“Don José, pošta za vas!” viče Maria, dok on odlaže motocikl. “Na stubama”, kaže. “Iz Njemačke”, dok on prolazi pokraj nje. Nato uspori.
Bratu već tri mjeseca nije pisao. To uglavnom urodi prigovorima. Ta mi smo se uvijek trudili održati kontakt.
“Hoćete li nakratko ući? Imam hladne limunade.”
Dakle, Carlovo pismo mora pričekati.
Uđe u sobu s tamnim namještajem. Ona uključi stropni ventilator; uzvrtloži se zrak što vonja po prašini. Malena krletka za ptice koja visi s grede silovito se zaljulja. Vjeverica u njoj već danima traži izlaz. Maria ju je uhvatila u vrtu, con mis manos, vlastoručno. Kitnjasti rep kovitla se uokolo kao kist srdita slikara.
“Kad ćeš je osloboditi?”
Začuđeno ga pogleda. “Ja volim životinje. Konje, pse, vjeverice.”
“Ali može se samo okretati. Već je skrenula.”
Nasmije se njegovoj igri riječi, volverse loco, i zavali se u naslonjač. Tijelo joj ima oblik bačvice. Struka nema. Petero djece, sve poženjeno i poudano. Nosi košulju preminula supruga, veliku i krutih linija. Zna da je Maria usamljena. Večeri su ovdje uronjene u tamnu vatu. Nigdje ni tračka svjetla. Toplina koja miluje kuću i jara zatočena u zidovima.
Pripovijeda joj o svom letu preko Santa Barbare. O tome kako već moraju ucrtati cestu koja će se graditi sljedeće godine, zato se susreću s inženjerima.
“Ceste su važne”, kaže ona. “Previše je prašine ovdje.”
Dok razgovaraju, tama sve proguta. O Njemačkoj više ne govori. “Zemlja je sad podijeljena?” jednom ga je nesigurno upitala. Da, naravno da zna da je u Europi bio rat!
“Svjetski rat”, informirao ju je.
“Toliko je ratova”, branila se. I tu kod njih puno je ratova.
Ispraznivši čašu, on ustaje i vani na mjesečini potraži put do ulaznih stuba. U hodu posegne za velikom smeđom omotnicom.
Gore se nabija vrućina. On stanuje u sobi s verandom, odande se pruža pogled na džunglu. Ne može se žaliti. Dörsam je sve sredio, također i posao u Geografskom institutu.
Uključi ventilator, širom otvori prozor, na njega se obruši cvrčanje cikada. Ovdje nema mnogo različitih zvukova. Kraj prekriven zelenilom plantaža i prašume. Katkad kloparanje kamiona po državnoj cesti za San José ili prodavač kruha koji s mukom gura pedale do posljednje kuće u gradu i nekoliko puta samotno zatuli u zrak svojom trubom.
Kad otvori omotnicu, preda nj ispadne neki časopis. Kao sam od sebe otvori se ondje gdje je Carl umetnuo svoje pismo. I on ugleda svoje vlastito lice.
Ta se fotografija onomad pojavljivala svugdje, pa i u New York Timesu. On pokraj svoje radiopostaje, pokraj njega na drugom stolcu Princess, oboje gledaju u kameru. Čini se kao da sa psom ili s njim nešto nije u redu jer iste su veličine.
Dragi Josefe (ili Don José? Svi smo se od srca nasmijali tvom novom imenu!), u časopisu Stern izišla je reportaža o tvome slučaju. Činjenično izvješće o aktivnostima njemačke obavještajne službe u Americi. Riječ je o serijalu! Slijedi još pet nastavaka, poslat ću ti ih čim ih budem imao. Zasad samo toliko, uskoro više. Pozdravljaju te tvoj brat, Edith i djeca.
P.S. Golubičica sad ima vlastitu sobu u prizemlju. Postala je prava mlada dama!
Rasprostre časopis po stolu i primakne svjetiljku. Oči mu prebiru redak po redak; ne čita, traži svoje ime. No nigdje ga ne nalazi.
Zatim krene ispočetka, ovaj put doista čita. Riječ je o priči koju već poznaje, sada iz perspektive Nijemca; Ljubav prema domovini. Ispripovijedana kao kriminalistička priča, kao da je sve to zabava. “FBI! Uhićeni ste! A da na brzinu priznate? Ako progovorite, možda ćete si prištedjeti ono najgore!“
Nije čudo što Carl zvuči tako vedro, gotovo oduševljeno. Ali to nije zabava. To je njegov život.
Za torte ili peciva, kondenzirano mlijeko Glücksklee.
Granule vitkosti Heumann pomoći će i Vama.
Schauma – obilje pjene u svakom pranju.
Više uživajte u putovanjima i slobodnom vremenu – uz tablete za budnost Halloo.
Čini se da je u Njemačkoj ponovno zavladalo blagostanje.
Budi se u proznojenom rublju, u sivome praskozorju. Još nije svanulo. Traži svjež zrak po sobi. Sva vrata i prozori noću stoje širom otvoreni, pa ipak, temperatura se nikad ne rasporedi ravnomjerno.
Izlazi na verandu, hvata željeznu ogradu, obgrli metal rukom. Nije hladan, ali je svjež.
Gleda blaženo mlitave palme. Umjesto newyorških nebodera, umjesto njemačkih ruševina i umjesto argentinske pampe, sad su oko njega ti zeleni gorostasi. Opkoljuju ga i uhode. Tih, mljackav zvuk kad njihove lepeze okrznu jedna drugu.
Iza toga zelena rijeka, jutros kao od stakla. Nikakva pomaka na vodi. U rijeci se zrcale šumarci palmi i grmovi banana. Drugoga ovdje nema. Poslije će se odjenuti i odvesti se u Geografski institut. Letjeti preko Alajuele. Iscrtavaju Kostariku komad po komad: ceste, planine, rijeke, jezera. Dobili su nove strojeve, ali nedostaje stručni kadar, ljude poput njega primaju objeručke. Dörsam će sljedeći tjedan doći iz Buenos Airesa. Ima li to veze s reportažom?
U Buenos Airesu Nijemci su pućkali debele cigare od kojih bi im pozlilo. Razgovaralo se. O uroti protiv Njemačke, o vladi u egzilu koja će uskoro srušiti američku marionetu Adenauera. Bilo je to poput zdravice koja se stalno iznova intonirala, nitko više nije mario za sadržaj. Pozivali su ga u šahovski klub i na čajanke u klubu Union. Uglavnom se držao postrani. Kad se pružila prilika za posao u San Joséu, zgrabio ju je.
Dörsam će uskoro stići.
U kamenom koritu ispod drveta Maria trlja njegove hlače i košulje. Sve obavlja ujutro. Ujutro, dok jara još ne bjesni. Tijelo joj se pomiče naprijed-natrag; žustro trlja, strpljivo trlja dok se na odjeći ne pojave sitne poderotine. Ruku na srce, odjeća je stara, uglavnom još Carlova. Još iz Njemačke. Carlove gaće. Josef ih je nosio u Europi, Sjevernoj Africi i Južnoj Americi. Carlove gaće putuju svijetom, dok Carl još nikad nije napustio Njemačku. Mora jednom s Mariom porazgovarati o poderotinama. Ali kako? Ne želi je povrijediti. Maria mu glača košulje, čisti mu sobu, oslovljava ga s don, iako je sa svojih nepunih pedeset za to zapravo još premlad. Nikad se ne žali, čak ni kad on ostavi zemljopisne karte i fotografije iz Instituta po podu. S poštovanjem čisti svud oko njih. Čak joj je pošlo za rukom i to da njegove stare sive sokne ponovno ujedini u prvotne parove. Dobro se slaže s Mariom, ona mu ostavlja sve njegove slobode, uvečer katkad malo proćakulaju. Ne želi se ponovno seliti. Koliko se samo puta negdje smjestio i morao se pretvarati kao da mu je to dom.
Knjigu je s njemačkog jezika prevela Latica Bilopavlović Vuković.
Knjiga Radioamater objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Add comment