Malo je izložbi u Zagrebu, održanih posljednjih desetljeća, na kojima ne bih susretao umirovljenog diplomata i političara Budimira Lončara. Premda su nam profesionalna opredjeljenja i životna bavljenja sasvim različita, a i generacijski se ponešto razlikujemo, postalo je gotovo neizbježnim da pred slikama i kipovima izmijenimo pokoju riječ, pa i da porazgovaramo. Zanimala me njegova neprofesionalna vezanost uz slikarstvo i kiparstvo, a međusobnu nam je komunikaciju znatno olakšala činjenica da obojica potječemo sa srednjodalmatinskih otoka, pa i da imamo dobrih znanaca što bi nas mogli povezivati, ponajprije, recimo, Antuna Sorića, nezaboravnog voditelja Klovićevih dvora, koji potječe iz istoga ambijenta kao i Budimir Lončar. Naime, iz prizadarskog Preka, na otoku Ugljanu, na koji su obojica spomenutih bila i jesu opravdano ponosna i doživotno u nj ukorijenjena.
Pristrano govoreći, roditi se i odgojiti u sredozemnom ozračju, u svjetlosti i toplini zaklonjenih uvala i pučinskih obzorja, pritom u prisnoj i pitomoj sredini kakva su naša primorska mjesta i gradići, a u Lončarovu slučaju nemimoilazna je i blizina grada kakav je Zadar, svakako znači povlasticu i olakšanje u pristupu ljepoti i umjetnosti. Ono što se upije u djetinjstvu i mladosti, svakako obilježava i usmjeruje također daljnje i potonje opcije. A Budimir Lončar imao je još jednu sretnu okolnost što ga je određenije usmjerila prema prihvaćanju i razumijevanju umjetničkog stvaralaštva. Iz njegova pričanja doznao sam kako je već u partizanskim danima, na otoku Visu, prijateljevao s (budućim) slikarom Ljubom Ivančićem te kako je sudjelujući u uredništvu Omladinske iskre podijelio zadatke s Jurom Kaštelanom. Dakle, i po podrijetlu i po životnoj dobi i po političkim opredjeljenjima mogao je uspostaviti najbliži kontakt s pjesnikom i slikarom· koji će obilježiti poratnu našu umjetnost maksimalnim dometima i slobodarskim shvaćanjima, otvaranjima okrenutim prema univerzalnim vrijednostima, ali i autentičnim izrazima svoje sredine i vremena u kojemu su djelovali.
Smijem li kazati da gotovo zavidim Lončaru na tim ranim formativnim susretima i prijateljstvima, jer i ja smatram da su Kaštelan u pjesništvu i lvančić u slikarstvu bili idealnim kreativnim tumačima specifične duhovne atmosfere četrdesetih i pedesetih godina (prošloga stoljeća) i dali nam ono što bismo mogli smatrati i genius loci i signum temporis. Ja sam njih dvojicu mnogo kasnije i mnogo površnije osobno upoznao, no usuđujem se ustvrditi da su mi u mlađim danima bili nešto poput neposrednih stvaralačkih orijentira, takoreći svjetionika na putu.
Biti u blizini Ljube lvančića svakako je značilo upoznati vrijednosti crte i mrlje, značenje tvarnosti boje i preljeva tonova. Karakter bliskosti potvrdit će podatak da je slikar Lončaru po diplomiranju prijateljski poklonio upravo svoj diplomski rad. Biti pak u blizini Jure Kaštelana značilo je pratiti misaone tokove i jezgrovite, eliptične iskaze duboko zamišljenoga i pronicljivoga čovjeka, zainteresiranoga za mnoge aspekte zbilje, ali uronjenog i u svoj svijet slutnji i snova.
Ne kanim, niti umijem niti trebam, pratiti Lončarov profesionalni put i karijeru, no boravci u velikom broju zemalja i susreti s nizom iznimno značajnih ljudi na mnogim područjima jamačno su utjecali i na proširenje vidika u struci i na jačanje senzibiliteta u slobodnim zanimanjima. Ali i pretpostavljeni i kolege na tom njegovu putu imali su također pozitivnih uloga. Primjerice i ponajprije, izravni mu nadređeni Koča Popović bio je europski formirani intelektualac, pariški đak i predratni suputnik i suradnik beogradske nadrealističke grupe, prirodno liberalnijih shvaćanja i sklon umjetničkim prodorima u novo. Osim toga, njegova supruga Lepa Perović sakupila je reprezentativnu umjetničku zbirku. U njihovu je društvu još mladi Lončar mogao dobiti mnoge poticaje, kako u relativiziranju političkih dogmi poratnih godina tako i u asimiliranju novih kreativnih iskustava na književnom i na likovnom području. Velika i široka kultura diplomata Aleša Beblera također je ostavila lijepoga traga u Lončarovim uspomenama. Slično bi se moglo kazati i za kolege po veleposlaničkim zadacima Ivu Vejvodu, koji je nešto određenije sudjelovao· u domaćim vođenjima umjetničkih manifestacija, ali znatno manje u međunarodnim kontaktima s muzejima i galeristima nego što je to bio slučaj Budimira Lončara.
Bogata i široka diplomatska karijera omogućila je Lončaru da upozna mnoge sredine i da se u nekima od njih osjeća gotovo kao kod kuće. Čini se da su višekratni boravci u Njemačkoj i u Sjedinjenim Američkim Državama ostavili najviše traga i rezultirali najdubljim poznanstvima, pa tako i mogućnostima druženja s umjetnicima, odnosno prilikama da učini nešto i za umjetnike iz naših strana te na taj način pridonese što povoljnijem izgledu i ugledu zemlje koju je predstavljao, Jugoslavije. A u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća, pogotovo nakon jugoslavenskog raskida sa Sovjetskim Savezom, bilo je neophodno ukazati i takozvanom zapadnome svijetu da je Jugoslavija različita od Istočnog bloka, da teži slobodnijem i pluralnijem shvaćanju te da je pogotovo na području likovnih umjetnosti sasvim raskrstila s dogmom socijalističkog realizma i pridružila se modernim i avangardnim pokretima.
Prvu prigodu da nešto konkretno učini na tom području dobio je Lončar na svom diplomatskom krštenju, na zadatku u New Yorku. Tisuću devetsto pedeset druge došli su u Ameriku slikari Edo Murtić i Vilko Šeferov, a Jure Kaštelan je prijateljski preporučio novopostavljenom poslaniku da im bude pri ruci. Prethodno stečeno Lončarevo blisko druženje s Kaštelanom razgranalo se tom zgodom novim afinitetima prema Edi Murtiću, stvaraocu i čovjeku velike neposrednosti i topline. S obzirom na to da su Kaštelan i Murtić surađivali već i prije rata (na izdanju zbirke pjesama Crveni konj 1940. godine), a zajednička im je bila i lijeva politička orijentacija i naraštajni paralelizam, nije čudno da im se, na sličnim pretpostavkama, mogao ravnopravno pridružiti i Budimir Lončar.
Doista, uspostavljeno je trajno prijateljstvo i Murtićev atelje u Zagrebu postao je mjesto poticajnih susreta, gdje je Kaštelan gotovo redovito “stolovao”, a Lončar bi im se pridruživao kad god bi mu to radne obaveze dopuštale (a znatno lakše je dolazio u– tu sredinu kad bi mu posao bio u Beogradu, a ne negdje po dalekom svijetu). U razgovorima o tom odnosu Lončar se pokazuje više nego pronicljivim psihologom i u gotovo esejističkim krokijima uspijeva ocrtati kreativne profile obojice bliskih mu drugova: Murtića kao krajnje ekstrovertiranoga i temperamentnoga demijurga, a Kaštelana kao suzdržanog i iznimno lucidnoga i lapidarnoga mislioca. Pritom se diplomat (neslučajno: upravo diplomat!) ne zalijeće u morfološke analize ili stilske kategorije, no evidentno o umjetnicima govori s kompetencijom iskustva i stečene blizine.
A znanje i motiviranost stekao je pogotovo tokom spomenutog Murtićeva boravka u New Yorku, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Po vlastitome priznanju, nije još imao uvida u lokalne američke prilike (a bile su one izazovne i teško pronične i za stručno potkovanog Europejca), pa je Murtiću pomogao najviše i najbolje što je mogao tako da ga je u prvo vrijeme ugostio u vlastitoj kući. A potom je upravo sa znatiželjnim i mladenački još otvorenim slikarom postupno uvažavao i sve više prihvaćao njegovu sklonost radikalnijim rješenjima i smjelijim odlukama. Murtićeva američka epizoda, što je rezultirala izložbama u Zagrebu i Beogradu početkom 1953. godine, značila je datum u hrvatskoj (i jugoslavenskoj) recepciji inovativnih likovnih postupaka i <približavanja apstrakciji, postala dokazom uvećane stvaralačke slobode. Tu je tekovinu Lončar shvatio i s onu stranu prijateljske naklonosti, odnosno prihvatio kao svojevrsni adut u afirmaciji Jugoslavije kao suvremene zemlje, koja izmiče blokovskim ograničenjima i pogotovo pukim ideološkim mjerilima diktirane tendencioznosti. U svojem potonjem profesionalnom radu s razlogom će se služiti stečenim iskustvima kulturne reprezentacije, ali se neće pretvoriti u pukog propagandista, nego zadržati intimnu mjeru pravog ljubitelja i postupno sve većeg znalca domaće i inozemne umjetnosti.
Na raznim diplomatskim funkcijama tokom desetljeća prihvaćao je mnoge umjetnike iz naše zemlje i nastojao im pomoći da se snađu, a neke je i samostalno pozivao, odnosno nalazio im inozemne galerije u kojima bi se oni mogli prezentirati. Nije slučajno što je uspostavio posebno dobru suradnju s povjesničarom umjetnosti Zoranom Kržišnikom, voditeljem slovenske modeme galerije i osnivačem ljubljanskog Grafičkog bijenala. Kržišnik je, naime, pokazao najviše inicijativnosti i ambicije da umjetnike koje zastupa što više predstavi po svijetu i u tu je svrhu sačinio elitnu grupu umjetnika koji su mogli najbolje odgovarati univerzalnim kriterijima. U toj je grupi, naravno, bilo najviše Slovenaca (Bemik, Jemec, Rotar, Ciuha…), ali i stvaralaca iz drugih sredina (Buić, Džamonja, Berber). U mnogim Kržišnikovim akcijama bila je više nego nužna i dobrodošla upravo Lončarova suradnja, koji je na licu mjesta, i u mnogim sredinama, bio već uspostavio kontakte i ostvario mostove kulturne suradnje.
Po vlastitom nahođenju i afinitetima, Lončar se u zemlji i inozemstvu učestalo družio s umjetnicima razne provenijencije i profila. S Francetom Slanom poznavao se još iz partizanskih dana, Miljenka Stančića upoznao je za njegova beogradskog izlaganja i potom ga je pratio u zagrebačkom ateljeu. S Veličkovićem se nalazio i u Beogradu i u Parizu. Safeta Zeca prihvatio je još na njegovu startu i potom rado slijedio njegovu europsku afirmaciju. Koliko god je ostao idejno vjeran svojim socijalističkim ishodištima i logično lojalan svojim društvenim dužnostima, Budimir Lončar na području umjetnosti nije imao predrasuda ni rezervi ni prema osobnostima drugačijih uvjerenja i orijentacije, jer je kreativnost shvaćao kao nešto iznad ograničenja efemernosti i pragme, kao prostor slobode i nadmašivanja ljudskih egzistencijalnih muka i tegoba. Primjerice, s puno je poštovanja i razumijevanja prihvaćao slikarski opus Miće Popovića u svim njegovim fazama, iako se umjetnik više nego distancirao od komunističkih premisa i aktualne društvene prakse.
Poseban osvrt zaslužuje Lončarovo prijateljstvo s umjetnicom Jagodom Buić. Stjecanjem okolnosti, oni su se upoznali vrlo davno, u mladosti, no putevi su im se dugo razilazili, premda je nit dalmatinskih korijena i velike socijalne inteligencije mogla i morala ostati latentnom poveznicom. Najintenzivnije druženje nastalo je u Lončarovoj “trećoj” američkoj fazi, kad je Jagoda Buić došla sa svojim poslovima i projektima u Sjedinjene Američke Države. Gotovo urastao u newyoršku sredinu i s ugledom međunarodnog poznavatelja, Budimir Lončar nastojao je osigurati joj kontakte na najvišoj razini. U galeriji Corcoran pregovarao je oko njezine izložbe, ali i mogućnosti predstavljanja drugih naših uglednih umjetnika (Džamonje, Šuteja, za koje su također pokazali interes). Zahvaljujući njegovu angažmanu bio je trasiran i put prema Jagodinoj izložbi u Muzeju modeme umjetnosti, no do toga ipak nije došlo. Moglo bi se kazati kako je u stvaralaštvu Jagode Buić Lončar prepoznao upravo sintezu regionalnih, sredozemnih premisa i kozmopolitanskih modernističkih premisa redukcije i pročišćenosti, otkrio likovni izraz gotovo kongenijalan njegovim političkim uvjerenjima. Prijateljstvo je potom preraslo ranije okvire i steklo obiteljski status, jer je Lončar bio kum na Jagodinu vjenčanju s Hansom Wuttekom, njegovim davnim poznanikom još iz bonnskih dana. U potonjem življenju i djelovanju Jagoda je u Lončarovoj podršci dobila bratsku ili očinsku figuru, a on je u sustavnom praćenju njezina rada i visokih kreativnih dometa našao odlučnu realizaciju svojih likovnih predilekcija i ljubavi za umjetnosti.
Knjigu Tvrtka Jakovine “Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta” možete kupiti ovdje.
Add comment