Paul Krüzen pljunuo je u ruke, čvrsto stisnuo držak i podigao sjekiru iznad glave. Drvo na panju se rascijepilo, ali ne i razletjelo na dva dijela. Ptice koje su u drveću tražile zaštitu pred noći, pobjegle su u sumrak. Kroz gustiš kosovi su jurili divlje cvrkućući. Paul Krüzen opet je udario sjekirom, ponavljao je to sve dok se komad hrasta nije raskolio. Onda je bilo lakše. Cjepanice su letjele naokolo. Iverje posvuda, mrlje svjetla na šumskom tlu. Pusti sjekiru da radi, davno prije naučio ga je otac, ali on je baš volio primjenjivati silu.

Nekoliko blijedih zvijezda pojavilo se na nebu. Duboko ispod njih, na čistini u šumi, demon je zamahivao sjekirom. Udarao je njome kao da je bič. Cjepanice su se kovitlale zrakom. Okolne bukve, jake i glatke poput ruku mladića, drhtale su od silovitosti.

To je bio njegov život, stavljao je drva na panj i cijepao ih. Košulja mu se lijepila uz tijelo. Probadanje u donjem dijelu leđa. Svaki zamah bio je precizan. Činio je to već tako dugo, sve s odmjerenom, obuzdanom žurbom. Morao se znojiti, moralo je boljeti.

Prešao je deo roll-onom po pazusima i obukao čistu kariranu košulju. “Idem sad”, reče ocu koji je čitao pod svjetlom lampe.

Večer je bila svježa, osjetio se dašak celera rebraša iznad trave. Otvorena prozora odvezao se prema selu. Tri povisoka uspornika bila su na cesti. Prometni uspornici i kružni tokovi znakovi su napretka, pretjeranog životnog tempa koji je trebalo smanjiti, također u Mariënveenu, gdje bi se budale vikendom s vremena na vrijeme odvezle u smrt. Jednom u nekoliko godina Paul Krüzen bi skočio u krevetu zbog praska, sirena i urlanja motornih pila nešto kasnije, sablasnog odsjaja na hrastovima u zavoju ceste. Sljedećeg bi jutra vidio da je opet oguljen dio kore. Posljednjih godina bližnji bi tu ponekad ostavljali cvijeće i fotografije.

Paul se zaustavio kod Hedwigesa Geerdinka. Pozvonio je i opet sjeo u auto, ostavljajući vrata otvorenima. Ni o čemu nije razmišljao. Početak lipnja, posljednje svjetlo na zapadnom horizontu. Malo poslije Hedwiges je sjeo pokraj njega. “Dobra večer”, reče njegov prijatelj visokim glasom. Dva glasa imao je Hedwiges u sebi, nikad nisi znao kojim će se oglasiti: visokim pištavim ili niskim, promuklim prsnim glasom. Tko bi ga prvi put čuo, vidio bi ga kako se u trenu dijeli na dva čovjeka: visokog Hedwigesa i niskog Hedwigesa. Bakkerov Hedwiges, kako su ga zvali u selu. Pietje Piep. Pištavi miš.

Paul je noge uvukao u vozilo, zatvorio vrata i krenuo prema selu.

U Shu Dynastyju, nekadašnjem baru i banket sali Kottink, Laurens Steggink stajao je s nepoznatim čovjekom pored biljara.

“Ljudi”, pozdravio je Steggink.

Paul je sjeo na kraj šanka, u nišu s lamperijom. Volio je da su mu leđa zaštićena, poput kauboja, tako da može vidjeti svakoga tko uđe. Hedwiges je sjeo na barski stolac pokraj njega. Radio je napola hvatao radiostanicu, na valovima krčanja odzvanjalo je “Die Sonne geht unter in Texas”.

Mama Shu je rekla “hai, Paule” i “hai, Hedwige”, i stavila pred Paula bocu Grolscha, a pred Hedwigesa čašu Cole. Radijski pirat je zahvaljivao kafićima, poljoprivrednim firmama, pilanama i građevinskim poduzećima na njihovoj potpori radiostanici. Paul je znao gdje se nalazi, u štaglju straga uz Tien Ellenweg; ponekad bi se potmula tutnjava basa čula u široj okolici.

Steggink se nagnuo naprijed i gledao duž biljarskog štapa. Nije se žurio. Dobro je igrao biljar. Naučio je igrati u vojsci tijekom dugih, praznih sati u baru vojarne Seedorf.

Paul Krüzen išao je u razred s Hedwigesom Geerdinkom i Laurensom Stegginkom.

Sa Stegginkom je jednom napravio podzemno skrovište u šumi. Trebali su u njemu spavati. Pržili su zamrznute frikadele iznad zadimljene vatrice i razmotali vreće za spavanje, ali kad se smračilo Paul se prepao noći među paucima i baburama, pa se biciklom odvezao kući. Steggink je ostao sam. On se nije bojao mraka.

Prijateljstvo je prošlo; Paulu su se sve više gadile njegove psine i priče, kao i masni konjski repić na vratu. Na dvadeset i treći rođendan Thea Abbinka, Steggink je zadavio tri mačića Theove cure i bacio ih na livadu. Njegovo opravdanje: bio je pijan i mrzi mačke.

Tišina između njih trajala je dvadesetak godina.

Kad je Steggink jednoga dana osuđen zbog nasada marihuane u štaglju roditelja njegove zaručnice i mutne prodaje na internetu, Paula to nije iznenadilo. Zapravo nikoga nije. Bilo je očito. Laurens Steggink nije imao biografiju, već policijski dosje. Njegova bivša još uvijek bi premrla od straha kad bi ga srela.

Kad je izišao iz zatvora, poslove je prebacio s druge strane granice. U nekadašnjoj tiskari na golom industrijskom terenu izvan Stattaua vodio je bordel s djevojkama iz cijelog svijeta. U Klubu Pacha sjedio bi onako duga stasa na barskom stolcu uz osvježavajuće piće i s mobitelom na uhu. Ništa mu ne bi promaknulo. Ali bio je ponedjeljak, a ponedjeljkom je klub zatvoren.

Paul bi ponekad prelazio granicu u nadi da će sresti neke od svojih miljenica, nezasitnu Thong iz Bangkoka ili još radije majčinsku Ritu iz Quezona. Onaj tko je mislio da ljubav ne može postojati ako se za nju mora platiti, nije poznavao njihova vatrena srca.

Kugla je tupo udarila o dulju stranu stola, okrznula žutu kuglu i svom snagom bubnula o crvenu. Fin zvuk, pomisli Paul, zvuk preciznog udarca, izvedenog sa snagom i pouzdanjem.

Steggink je još dvaput gađao prije nego što je promašio. Drugi čovjek je izabrao poziciju, lice mu se pojavilo ispod lampe. Blijede oči, zasigurno Poljak, savijeno tijelo teško od svinjske masti i nožica. Paul bi ih ponekad primio na imanju, Mareke i Wojceke, slabo se na njima moglo zaraditi. Ali valjalo je računati s iznimkama. Poput trgovca iz Wrocława koji mu je pokazao pravo blago: prtljažnik pun ruskih ljetnih uniformi iz Prvoga svjetskog rata, na kojima su još uvijek bila odlikovanja.

Poljak je gađao. Kugle su poskakivale po stolu.

Hennieji su ušli bojažljivo i sjeli jedno do drugog za šank. Nagnuli su se nad svoj novi mobitel, svjetlo ekrana bacalo je plavi odsjaj na njihova lica. Nakon nekog vremena ženski je Hennie podigao pogled i upitao: “Kako tvoj otac, Paule?”

Paul Krüzen rukom je pokazao tako-tako. Kakvog još smisla ima govoriti o svakodnevnom dezinficiranju rane na očevoj potkoljenici koja nije htjela zarasti? Uskoro će opet morati u bolnicu.

Četrdeset i devet godina dijelili su život, njegov otac i on. Jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti ostat će sam na donjesaskom seoskom imanju u Muldershoeku, osuđen na čudaštvo i razgovore sa samim sobom.

Biljarski timer je zujao. Steggink je uzeo kovanicu od pedeset centi s hrpice na satu i ubacio je u uređaj.

Henniejevi su se opet nagnuli nad svoju novu Sony Xperiju. Što se sve može od socijalne pomoći. Kod kuće su dječicu već stavili na spavanje. Čovjek ne zna je li to dopušteno, da se takvi ljudi razmnožavaju, ali šteta se već dogodila; izvan nadzora neke službe svoju su nesreću dvaput uvećali.

Dolaskom Thea Abbinka i Alfonsa Oliemullera društvo osobenjaka se nešto poslije popunilo. Pepeljare su stavljene pred njih. Zabrana pušenja nije još doprla do tog područja. Prije nego što je dospio do Mariënveena, zakon je izgubio mnogo od svoje snage i sjaja.

Kad se hrpica kovanica na biljarskom satu potrošila, Steggink i nepoznati čovjek ponovno su svoje biljarske štapove rastavili poput plaćenih ubojica i gurnuli polovice u torbu.

Bar je sad bio ispunjen do posljednjeg stolca. Alfons Oliemuller gledao je preko ramena muškog Hennieja i rekao: “Za to moraš imati 4G. U Kloosterzandu imaju 4G, ovdje ništa od toga.” Pa se razgovor nastavio, o savitljivosti novog iPhonea i tvorničkoj pogrešci na bateriji Galaxy Notea. Razgovor je zamro kad je Steggink poput mača zabio ruku u društvo. Svi su zbunjeno zašutjeli, kao da je na stol položio snop pobjedničkih karata.

“Šta je to?” upitao je Oliemuller.

“Šta misliš?” reče Steggink.

Oliemuller je uzeo smartphone iz njegove ruke i okrenuo ga. “Gresso”, pročitao je naglas.

“Made in Russland”, objasnio je Steggink. Nacerio se nepoznatom Poljaku.

Predmet je opsceno sjajio u Oliemullerovoj ruci. Svi su pogledali prema njemu, kao što su gledali Stegginkov ferrari kad se prvi put provezao u njemu. Poput kmetova duž pješčanog puta koji prvi put vide automobil kako juri. Da je potrubio, spustili bi se na koljena i prekrižili.

Stegginkov krvavocrveni ferrari testarossa, njegova sunčana kola – toliko dobro nikome ne bi smjelo ići. A pogotovo ne jednome od njih, mladiću iz Ulice Zouaven, kojega su gledali kako pada i ustaje, pada i ustaje, sve do trenutka u kojem je bio sada.

“Malkice mu je premali ekran, čini mi se”, reče Oliemuller naposljetku.

“Safir”, reče Steggink. “A to kućište, to je zlato i afričko crno drvo.”

“Shi-it”, procijedi Abbink.

Na udaljenom kraju šanka Paul Krüzen prinio je ustima bocu piva ne mičući pogled s njih dvojice. Kažiprst mu je smrdio po pokvarenom luku.

“Ne postoje dva ista na svijetu”, reče Steggink zadovoljno.

“Ali taj ekran?” upita Oliemuller.

Steggink isturi bradu naprijed. “Što s njim?”

“Pa,” reče Oliemuller oklijevajući, “nije baš velik.”

“To se zove dizajn“, reče Steggink otresito. “Po jednom talijanskom gospodinu za kojeg ti još nikada nisi čuo.”

Potom je neko vrijeme bilo tiho. Na radiju je pirat prenosio pozdrave.

“Da taj talijanski gospodin voli takve male ekrane”, promrmljao je začuđeno muški Hennie. A Theo Abbink reče veselo: “Dobiješ li uz to i povećalo, Laurens?”

Društvo je prasnulo u smijeh i time povratilo narušen osjećaj vlastite vrijednosti.

U devetnaestom stoljeću njihovi su preci postali maloposjednici. Komadić zemlje, kravica i malo seosko imanje. Dok su cijene još bile dobre, dvije posljednje generacije prodale su sve što su njihovi preci s mukom stekli, pa su se odselili u novogradnju. Opet su postali seljaci bezemljaši koji malim, gramzivim očima gledaju što se zbiva drugima, jer su vlastito blagostanje pomno uspoređivali sa susjedovim.

Ming, odrasla kći bračnog para Shu, vukla se u natikačama iza šanka i bez ustručavanja sa strancem razgovarala na svom grbavom engleskom. Kad je Paul Krüzen iz djelića razgovora shvatio da ovaj nije Poljak nego Rus, frknuo je od prezira. Rusi, nije ih volio, ne ovdje i ne u all-inclusive resortima na Tajlandu ili na Filipinima, gdje je jednom godišnje nekoliko tjedana provodio s Hedwigesom Geerdinkom.

Mama Shu prošla je po ekranu svog mobitela. Tisuće tankih niti povezivale su je s dalekom zemljom. Njezino je tijelo bilo ovdje, no njezine su misli bile u čađavom milijunskom gradu u jugozapadnoj Kini. Prije bi doznala za napad u Chengduu nego za prometnu nesreću malo dalje u ulici.

Rus, koji je u početku bio miran, sve je glasnije vikao “heya, Mutti!” kad bi htio pivo. Kad je muškog Hennieja tresnuo po ramenu i viknuo “Za holandsko-ruskajsko družbu!”, svi su znali da će te večeri postati svjedoci slavenskog pijanstva u Shu Dynastyju, koje će završiti time da će se cijela obitelj Shu pojaviti iza rasklopnih vrata kako bi velikog Rusa izbacila van.

Paul Krüzen se pripremio. Nije htio ništa propustiti, no istovremeno nije se smio miješati. Pored njega sjedio je Hedwiges jamrajući o emisiji RTV-a Istok iz koje je zapamtio izraz “regija osipanja”. Dobar izraz, smatrao je Hedwiges, koji dobro pristaje uz tempo kojim se smanjivao broj njegovih mušterija u maloj prodavaonici živežnih namirnica. “Svi će mi umrijeti”, reče. “Prošloga tjedna Ullie.”

“Ullie?” reče Paul bezvoljno.

“Od Tonnie. U srijedu je sprovod. Nitko mi neće ostati.”

“Ti si ionako već odavno milijunaš, Hedwigu!” reče odjednom ženski Hennnie glasnije.

Hedwiges je treptao očima kao da mu je netko uzeo naočale. Brije li se on uopće, iznenada se zapitao Paul. Nije se mogao sjetiti s njihovih godišnjih odmora. Možda mu brada uopće ne raste. Obrazi su mu glatki i blijedi poput voska.

“Šta to čujem, Hedwigu,” reče Laurens Steggink, s laktovima na šanku i pivskom bocom među velikim dlanovima, “jesi milijunaš?”

Hedwiges je isturio bradu naprijed u neobičnom napadu prkosa i protegnuo se. Zakričao je: “Naravno da sam milijunaš!” Kimnuo je, frknuo kroz nos i rekao visokim glasom: “Pravi. I šta s tim?”

Jedva primjetan zastoj u vremenu. Uz nervozan hihot život se opet pokrenuo. Moglo je biti istina, Bakkerov Hedwig milijunaš, svi su znali priče gramzivih seljaka za koje se ispostavilo nakon smrti da imaju novca ko blata. Hedwiges Geerdink odgovarao je profilu. Uvijek je brojio svaki cent, ako bolje razmisle – trošio je tri eura dok bi Paul potrošio trideset. Uvijek bi naručivao pola porcije babi panganga ili nasi gorenga, ali bi ćopnuo piletinu s Paulova tanjura.

Steggink je slegnuo ramenima. “Pa to je lijepo, šta ne?” Pogledao je oko sebe. “Taj Hedwig, ili možda nije.”

“Glupo”, reče Paul tiho.

“Kad je tako, neću valjda lagati o tome?” reče Hedwiges pištavo.

Paul odmahne glavom. Ne uzdiži se, često mu je govorio, uvijek se pravi manjim i glupljim od drugih. Ništa nemaš i ništa ne možeš, to im je poznato, s tim se mogu pomiriti. Ali to nije bila takva večer za Hedwigesa Johannesa Geerdinka, on je htio iskočiti iz svoje suhe, blijede kože i uživati u nedoumici koju je izazvao. Hedwiges, mi-li-ju-naš, moš’ mislit!

Paul je vidio kako čašu približava ustima i pokušava piti poput muškarca. Negdje u njemu nalazila se skrivena mala zaliha testosterona koju je sad prizvao. Naravno da je Hedwiges imao brdo novca, no živio je poput crkvenog miša, uvijek u strahu da će sve izgubiti i umrijeti siromašan. Zato se ponašao kao da nema ništa, baš ništa.

Prodao je zemlju, Paul je znao, ovdje nešto i ondje nešto, a iza De Steenkoele čak i nekoliko hektara za novogradnju. Zemlja je bila zlato, a Hedwiges ju je imao u nepoznatim količinama, stjecana je od 1911. cent po cent mjericama heljde i graha u trgovini živežnim namirnicama na Bunderwegu.

A sad su svi doznali.

Roman je s nizozemskog jezika prevela Romana Perečinec.

Kupi knjigu!