Prije nego što je na svom Facebook-profilu krenula objavljivati karikature objedinjene u knjizi Oni, Tisja Kljaković Braić bila je poznata kao slikarica i autorica odlične zbirke kratkih priča U malu je uša đava o odrastanju u Splitu osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Danas su upravo “Oni” ono po čemu je Tisja najprepoznatljivija, a likovi nje i njega kao da su s nama oduvijek, toliko su nam bliski da se ne možemo sjetiti kada smo ih prvi put vidjeli. Gotovo da nema životne situacije u kojoj se nisu zatekli i u kojoj ih nismo zatekli, situacije koja nam je poznata, ali koju je Tisja obasjala novim svjetlom, onim humora i topline.

Kako to već s najboljim stvarima biva, i “Oni” su nastali potpuno slučajno.

Možeš li se sjetiti prve karikature iz ovog ciklusa koji na kraju čini knjigu Oni? Kako je sve počelo, koja ti je bila motivacija?

Prva karikatura zapravo i nije karikatura. Više poezija. Bio je to “Pomirbeni nogododir”. Tu su već počele prve reakcije. Nakon objavljivanja druge karikature, “Počeši me”, stvar se zakotrljala. Toliko me veselila reakcija ljudi da sam sve svoje misli usmjerila na svakodnevnicu, na ono neprimjetno u čemu se svi mogu pronaći. Ključ uspjeha po meni je bio što nisam brusila niti dotjerivala ništa. Bio je to direktni prijenos.

Možeš li se sjetiti prve karikature iz ovog ciklusa koji na kraju čini knjigu Oni? Kako je sve počelo, koja ti je bila motivacija?

Jesi li uopće znala da će to biti niz karikatura ili si samo željela izbaciti jednu situaciju na papir, pa je jedno dalje vuklo drugo?

Ma ništa nisam znala. Evo iz čiste zajebancije nastala knjiga, i to u tvrdom uvezu 🙂

Jesi li se nadala ovakvom interesu kada si počela? Kako je rastao broj tvoje publike na Facebooku i koliko ti znače komentari i reakcije?

Kada si sam zadovoljan s nečim što radiš, onda logično očekuješ da budu i drugi, ali stvarno se nikad nisam nadala da će to biti u ovom broju. Ljudi koji su komentirali i lajkali su sukreatori ove knjige i to odgovorno tvrdim. U vremenu bombastičnih naslova pažnju je privukla svakodnevnica. Nemoš virovat.

Što ti je najveća inspiracija i motivacija, što te tjera dalje? Zapneš li kada s idejama za nove karikature ili imaš ideja i više nego što ih stigneš realizirati?

Mislim da sam s knjigom Oni zaokružila jedan ciklus bračnog života… Šta će se s NJIMA dalje dešavat, to ne znam ni ja sama… Zapravo meni su se izoštrila osjetila za ono neprimjetno i to neprestano tražim u običnom životu.

Koliko misliš da tvoje karikature izranjaju iz Dalmacije, iz Mediterana, koliko ih određuje podneblje? Misliš li da bi one bile drukčije da živiš, recimo, u Zagrebu ili bilo gdje drugdje na kontinentu? Ja mislim da je jedna od njihovih velikih kvaliteta to što su istovremeno lokalne, ali i savršeno univerzalne….

Upravo tako, istovremeno lokalne i univerzalne. No, Mediteran je nešto odakle ja ne mogu pobjeći. Nemam maštu da izmislim. Samo prenosim ono što vidim oko sebe.Volim ovaj naš mentalitet, koji je ponekad grub. Kako je rekao Arsen o Dalmatincima u svojoj pjesmi “Šibenska nevista” – “možda jesu malo grezi, al su dobre ćudi”. Ali izgleda da nas baš takve vole. Ma sve te situacije iz knjige su iste i u Zagrebu, ljudi su svuda isti, možda su ondje samo nešto finije izvedene.