Naslovna fotografija: Tima Miroshnichenko/Pexels

Za početak, nadam se dvjema stvarima. Prvo – da ste, potaknuti prošlim tekstom, osmislili ili barem počeli u mislima osmišljavati dječji kutak za čitanje i uživali u slikovnicama koje smo vam mi knjižarke preporučile. Možda ste nas i posjetili. 🙂 Drugo – nadam se da ovaj tekst ne čitate u svome novouređenom kutku. Neka on bude rezerviran samo za knjige, mirnu kontemplaciju i siguran put u svijet igre i mašte. Priznajmo – ekranima još uvijek (srećom!) nije dopuštena ova vrsta privilegije. 

Iako zvuči previše entuzijastično i euforično, nepokolebljivo sam uvjerena u čudesnu moć dobre literature, čije blagodati ekrani nikada neće uspjeti u potpunosti zamijeniti (i pritom sigurno nisam jedina). Zato ću im suprotstaviti dostojna protivnika – dječju poeziju! Ne zvuči uvjerljivo, znam, no nemojte odmah odustati. S poezijom je sve moguće, čak i svrgnuti ekrane s prijestolja dječje (i naše) pažnje. I najtvrdokorniji zagovornici ekrana mogu postati beznadni zaljubljenici u poeziju. Teško, ali ne i nemoguće. Pjesma ima mnogo više neoborivih argumenata na svojoj strani kada se nađe licem u lice s ekranom. Slikovito rečeno, u ringu bi ekran doživio (možda ne i preživio) pjesnički nokaut. 

Hajdemo provjeriti.

Skrolanje vs. listanje 

Pitanje učinka prekomjernog korištenja suvremenim medijima zahtijeva longitudinalna i dugoročna istraživanja, a mnoga od njih već se provode. Otprije je poznato da na naše razmišljanje izravno utječe ono čemu pridajemo pozornost, na koji način to činimo i koliko vremena. Znanstvenici koji se bave proučavanjem čitanja klasificirali su nekoliko različitih vrsta čitanja i tipova čitatelja, što je u paru analogno čitanje – digitalno čitanje vrlo korisno. Nažalost, u susretu s ekranima najveće posljedice trpi upravo najkompliciraniji oblik čitanja, a to je dubinsko čitanje. Evolucijski gledano, taj je oblik čitanja razvijen posljednji, otprilike usporedno s razvojem prefrontalnog korteksa. Ne mogu duboko ulaziti u antropološko-evolucijski prikaz, no dubinsko je čitanje jedan od kognitivno najzahtjevnijih mentalnih procesa zbog mnogih razloga: “Dok čitamo, zahtijeva se trajno održavanje neprekinute pažnje na jedan jedini predmet”, kaže Nicholas Carr u knjizi Plitko. Drugim riječima, osjećaj da nas je knjiga uvukla u sebe, da smo zaboravili vrijeme i isključili se iz vanjskog svijeta rezultat je napredne mentalne discipline. Već je i sama ova spoznaja dovoljno alarmantna da bi nas odrasle potaknula da stanemo u obranu ne bilo kojeg, već dubinskog čitanja. Dodamo li tome još i tvrdnju da medij kojim se pritom koristimo (papirnati ili digitalni) izravno prenosi poruke korteksu i počinje ga od prvog trenutka oblikovati, našli smo se u situaciji Davida protiv Golijata. Golijat je, pogađate, ekran. 

Nemoguće je u kratkom roku obuhvatiti (pret)postavke kognitivne neuroznanosti, no evo zašto je tako. Znanstvenici se uglavnom slažu u tvrdnji da vrijeme koje djeca provode pred ekranima svih vrsta značajno utječe na razvoj govora i kvalitetnu upotrebu govora i jezika u kasnijoj dobi. S jedne je strane to zbog toga što se pred ekranom uglavnom stalno šuti i sadržaje procesuira primarno vizualno, a drugi je razlog što brzina izmjene informacija ne ostavlja mjesto za njihovu preradu, razmišljanje o dojmovima i ne potiče kreativnost i maštu. Današnje društvo zarobljeno je u informacijskom preopterećenju, a izostanak misaonih procesa o pogledanom ili pročitanom osiromašuje nas, čini nas plitkima. Kognitivni podražaji koje dobivamo radnjama na ekranima ili društvenim mrežama, od kojih skrolanje neupitno prednjači, repetitivni su, preintenzivni, interaktivni i aditivni, tj. potiču ovisnost. Jednostavno, svakodnevna upotreba pametnih (stvarno?) digitalnih pomagala oslabljuje stare intelektualne navike i sposobnosti zbog toga što njihov sustav počiva na neprestanom prekidanju pažnje, na fragmentaciji mišljenja i na površnom multitaskingu (višezadaćnosti). Postajemo dugotrajno neusredotočeno rastreseni. Zagovornici digitalizacije prigovorit će mi da internet i ekrani imaju i svojih prednosti, što je točno. No pitanje je želimo li zaista žrtvovati dubinsko procesiranje, svjesno usvajanje znanja, induktivnu analizu, imaginaciju i sposobnost tišine da bismo razvili vizualnu inteligenciju koju potiču digitalne i online igre ili unaprijedili brzo odlučivanje s kratkoročnim posljedicama koje se događa uvijek kada moramo u milisekundama odlučiti koji ćemo sljedeći link kliknuti. 

Mozgu je svejedno   

Prije nekoliko je mjeseci slovenski znanstvenik i profesor Miha Kovač objavio knjigu Čitam, da se pročitam; 10 razloga za čitanje knjiga u digitalno doba. S jedne je strane riječ o vrlo aktualnoj i korisnoj knjizi koja na jednostavan i slikovit način zagovara čitanje knjiga u sveprisutnom cyber okruženju. S druge strane, mislim da podnaslovu nedostaje ključna riječ – 10 razloga za dubinsko čitanje knjiga u digitalno doba. Ne možemo osporiti očitu činjenicu da djeca i (pogotovo) mladi danas manje čitaju knjige, no isto tako ne možemo tvrditi da ih uopće ne čitaju. No glavno je pitanje kako čitaju (čitamo) i na kojem mediju. Još prije Mihe Kovača Maryanne Wolf napisala je knjigu Čitatelju, vrati se kući, a još prije nje Meta Grosman, također Slovenka, U obranu čitanja. Otprilike u isto vrijeme istraživački je novinar Nicholas Carr objedinio svoja saznanja o tome što internet čini našem mozgu u knjizi Plitko koju sam maloprije citirala. U nas se ovim važnim pitanjem na stručan ali i vrlo pristupačan način bavi Anita Peti-Stantić u pronicljivoj knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja. Evo popisa literature za sve one koji žele znati više. 🙂 U ovom se tekstu uvelike oslanjam na njihove argumente, a svi se oni slažu u jednome – digitalizacija i tehnologizacija svakodnevice utječu na promjene čitalačkog stila. I više od toga – vrijeme i način konzumiranja tehnologije reprogramira naše živčano sklopovlje u mozgu. Promjena se događa toliko brzo da otkrivanje posljedica, posebno onih pogubnih, može zakasniti ne budemo li oprezno pametni (ili pametno oprezni).

Ukratko, vrijeme provedeno pred ekranom oslabljuje našu voljnu kontrolu nad pažnjom, pri čemu je ključna razina dopamina. Ne moramo imati doktorat iz neuoplastičnosti mozga da bismo shvatili kako mozak sam bira putove manjeg otpora, vraćajući se već utrtim stazama prijenosa među neuronima koje su mu poznate. Pitanje je koje putove među neuronima jačamo i koliko smo u tome ustrajni. Zapravo, ovaj argument ne govori potpuno u našu korist, samo konstatira činjenicu da mozak reagira na podražaje koje prima iz vanjskog svijeta u to većoj mjeri što im je više izložen. No, shvatimo li ga kao upozorenje, cijelu perspektivu možemo okrenuti tako da obje strane budu na dobitku ili, popularnijim rječnikom, u win-win kombinaciji. Nije riječ o tome da se ekrane potpuno ukine ili izbaci iz upotrebe, nego da njihove korisnike, posebno najranjiviju skupinu, zaštitimo od negativnih posljedica gubitka empatije, kritičke analize i različitih načina kreativnog zaključivanja i izražavanja, a ekrane iskoristimo u humane i plemenite svrhe. Treba nam više znanja od onoga koje trenutačno posjedujemo da dva medija uspješno kombiniramo. Kao što Maryanne Wolf kaže: “… ako se kao roditelji i kao kultura ne pobrinemo kvalitetno organizirati ono od čega se sastoje dani i noći tih ranih godina djetinjstva, naša [će] djeca i njihove navike biti namještene na ‘zaslonski modus rada”’.  

Izvor: https://atlantareader.wordpress.com/category/books-vs-screens/

Srećom, David je imao hrabrost (ludost?) i samo jednu praćku, a mi imamo – dječju poeziju! Da, dobro ste čuli, možda zvuči ludo (hrabro?), ali dokazano dugoročno djeluje. 

Nokaut: poezija s vizijom

Mnoga suvremena istraživanja pokazuju da se mladi dječji mozgovi bolje razvijaju ako su izloženi kvalitetnom stihovanju, ritmičnosti i igri riječima u jeziku, aluzijama, metaforama ili zagonetkama u rimi. Češće aktiviranje lijeve strane mozga zadužene za jezik od najranije dobi (uz motoriku) smanjuje mogućnost pojave disleksije, disgrafije i ostalih oblika teškoća povezanih s čitalačkim vještinama, pismenošću i učenjem s kojima su suočena mnoga današnja djeca. Čitanje (papirnatih, ne digitalnih!) knjiga teretana je za mozak, to ste sigurno već čuli. A poezija je vrlo slična djeci – radoznala, propitljiva, neuhvatljiva, buntovna, igriva. “Jezik poezije vodi nas na prapočetak jezika bez obzira na to kojim jezikom govorimo i upravo je iz tog razloga jedan od najboljih poticaja za govor”, zaključuje Velički u knjizi Stihovi u pokretu. Kvaliteta jezika, slikovitost riječi, umjetnička kompozicija rečenica hrane dječju urođenu potrebu za istraživanjem. Ako pritom čitamo djeci stihove naglas, ljepota muzikalnosti stihova bit će zajedničko otkriće. 

Poezija je za djecu ponešto drugačija od poezije za odrasle i važno je hrabro se upustiti u igru s pjesničkom riječi, što ranije upoznati dijete s neiscrpnim ljepotama svijeta u kojem vlada dječji stih. Prije nego što predložimo svoj izbor stihovanih priča za djecu, istaknut ću neke od prednosti poezije prema knjizi Poezija u zrcalu nastave autorice D. Zalar (vrlo su poetične!).

1.    Bliskost i prepoznatljivost: jezik poezije za djecu srodan je dječjem načinu doživljavanja svijeta, pa su izrazi, aluzije, metafore, usporedbe i pjesničke slike takve da ih djeca doživljavaju iz prvog lica. Hrvatska je dječja književnost, od Grigora Viteza do Zvonimira Baloga, prepuna pjesama koje progovaraju o dječjem iskustvu dječjim jezikom, zbog čega ih djeca vole iznova i iznova slušati.
2.     Ritam: ritmičnost je u ljudskoj prirodi od iskona, sve oko nas događa se u nekom prirodnom ritmu – od kucanja sata, smjenjivanja dana i noći, slušanje kišnih kapi po prozoru. Osim toga, ono što prvo čujemo majčini su otkucaji srca i ritam nam se upisuje u našu svakodnevicu, a da toga nismo svjesni. Ritam nam stvari čini sigurnima, pa nije ni čudno da djeca vole čitanje iste priče prije spavanja (poznato, zar ne?). U pjesmama ritma ima napretek. 
3.    Zvučnost: osim na ritam, djeca intuitivno reagiraju i na glazbenost skrivenu u riječima, zabavljaju ih riječi koje pjevaju, uživaju u njihovim neobičnim i smiješnim kombinacijama. Mozak spontano reagira na zvukovni podražaj i promjene iz okoline i zato su aliteracije, asonance, naglašavanja, onomatopeje, ponavljanja uspješni načini da ga se pametno uposli. 
4.    Maštovitost: poezija je svijet prepun (ne samo) jezične čarolije! Čitanje pjesama angažira sva osjetila: vid, sluh, dodir, njuh, miris i okus. Iako poezija ne može biti zamjena za stvarno osjetilno iskustvo vanjskog svijeta, izvrstan je poticaj dječjoj radoznalosti, nekonvencionalnom razmišljanju, neočekivanim kreativnim rješenjima. Stručnjaci kažu da je jedino što moramo naučiti djecu neprestano postavljanje pitanja. Poezija čini to isto – ispituje granice, ne zadovoljava se uzimanjem stvari zdravo za gotovo, nemirna je duha.
5.    Empatija: poezija je intelektualno zahtjevnija od proze jer je njezin jezik zgusnutiji, ona teži ukupnosti iskustva i stvara svjetove u kojem vladaju pravila svojstvena samo toj pjesmi. S njom djeca mogu osjetiti i doživjeti dubinu jezika pa onda i dubinu nekog ljudskog iskustva, proširiti vlastiti horizont i obuhvatiti novo bogatstvo što im pjesma nudi. Književnost je općenito (i poezija i proza) vrlo učinkovit način vježbanja i učenja suosjećajnosti i promišljanja o tome kako se drugi osjeća ili kako bih se ja osjećao/la u tuđoj situaciji.
6.    Humor: nadareni književnici često su ljudi svjesni humora i igre koje jezik skriva u sebi. Pjesnički ludizam i igrivost pronalaze veselje u otkrivanju i traženju novog, književnost je način oneobičavanja svakodnevice na koju smo navikli. Duhovitost je nadahnuće duha, dvije su to riječi slične etimologije. Mozak pamti začudnosti i nelogičnosti. Poezija i djeca susreću se u (o)smijehu.

A sada, pjesnički šećer na kraju po izboru knjižarki:

1. Miševi i mačke naglavačke; Luko Paljetak i Pika Vončina 

Luko Paljetak pripada smjeru tzv. nonsensne poezije za djecu, a njegovi neočekivani susreti mačaka i miševa u različitim ulogama, majoneze i bifteka na tanjuru ili pothvati zaljubljenog krokodila nasmijat će vas od srca. Trenutci koje pritom stvaramo čitajući s djetetom, upisuju se kao neprocjenjive uspomene, a dječja mašta i spontanost cvjetaju dok ono upoznaje svijet okrenut naglavačke. S ovim luckastim pjesmama vašem djetetu neće biti dosadno. Tko zna, možda mu postanu drago društvo u novim avanturama. Pjesme su najbolje društvo u veseloj igri i dokolici.

Tea

2. Smrveni i Smlavi; Julia Donaldson i Axel Scheffler

Obogaćena humorom i pojednostavljenim prikazom animoziteta između dvaju različitih plemena, priča o Beri i Marijeti vezanim stihovima progovara o toleranciji, predrasudama i zajedništvu. Likovi su pomalo groteskna čudovišta koja imaju svoje izgrađene stavove, slika ljudi koji se klanjaju ustaljenim društvenim konvencijama, skloni osuđivati jedni druge, oslanjajući se pritom na neke vanjske čimbenike kao što su boja kože ili nacionalnost. Smrveni i Smlavi beskrajno su zabavni i ostavljaju dojam nježne jednostavnosti dok posjeduju domišljatu igru riječima, zaigranu sintaksu, novotvorenice, izmaštane druge svjetove i jasno izražene strahove od iskakanja iz okvira. Očekuje vas šarmantno putovanje puno dramske napetosti, smijeha i vrckave pobune.

Kristina

3. Sami na cilome svitu; Olja Savičević Ivančević i Svjetlan Junaković

Riječ je o bajkovitoj slikovnici koja progovara o usamljenosti, potrazi za prijateljima, ali i vlastitim mjestom pod suncem. Uronjeni u čaroliju koju su Olja i Svjetlan stvorili, ispunjenu dalmatinskim dijalektom i uz poneke izraze tipične za otočko područje, finim pjesničkim slikama koje izviru iz stihova i ilustracija, neupitno je da se radi o remek djelu kreiranom za djecu, ali i odrasle.  

Helena

4. Piratsko varivo; Neil Gaiman i Chris Riddell

Zbog večernjeg izlaska, roditelji dvoje nestašne, ali istovremeno neustrašive djece, odlučili su uzeti dadilju. I to dadilju koju nikada ne biste očekivali, vrckavog i glasnog piratskog kuhara s kojim u paketu dolazi avanturistički nastrojena posada. Talentirani i nagrađivani duo, unutar kojeg se ističe Gaimanov sjajan spoj rime i ritma te Riddellove briljantne i vividne ilustracije, još jednom vam nude smiješnu i veselu slikovnicu za sve uzraste u izvrsnom prepjevu Vladimira Cvetkovića Severa.

Tamara

5. Kako živi Antuntun; Grigor Vitez i Tomislav Torjanac

Najpoznatijeg hrvatskog klasika vjerojatno ne treba puno predstavljati, Antuntun obilježje je mnogih djetinjstava, a tako treba i ostati. Grigor Vitez začetnik je moderne hrvatske poezije za djecu, njegovi stihovi zaigrani su, neobični i lagani za učenje napamet, pjevušenje u autu, recitiranje u čekaonicama ili smišljanje novih sličnih i pomaknutih rima. Nagrađeni ilustrator Tomislav Torjanac udahnuo mu je živopisnost i simpatičnu nesnalažljivost u svijetu. Priznajte, svatko od nas poželio je nešto od onoga što Antuntun može. Ja, na primjer, oduvijek sanjam kako mrak grabim loncem 🙂   

Tea

Nepregledan je izbor dobrog dječjeg stihotvorstva, neka vam naši prijedlozi posluže kao početak pjesnički nadahnute pustolovine s vašim djetetom. Mnogo toga uskraćujemo djeci ako ih ne upoznamo s lijepom i bogatom dječjom književnošću u stihu.  

Mogla bih redati nadahnute parole poput Smrt skrolanju, sloboda listanju, Čitatelji svijeta, ujedinite se ili Više stranica, manje granica, ali nadam se da nam one (zasada) nisu potrebne. Umjesto toga završit ću, doduše ne stihom, već riječima Zvonimira Baloga, poete ludensa u hrvatskoj dječjoj književnosti:

“Noš ješto. Mamajte slušu i nemojte puno telati gledaviziju jer bi vas mogla glaveti bolja.” 

Ja magarica ako lažem, možete se u to i sami uvjeriti. Do tada, poeziju (s vizijom) u ruke!