Suzana Matić / Foto: Željko Anderlon
Suzana Matić pjesnikinja je čijoj se poeziji često vraćamo, pogotovo Usnenoj predaji koja je prije nekoliko godina objavljena u Frakturi. No, Suzana je i sjajna prozaistica čiji poetski jezik njenim kratkim pričama donosi jednu novu dimenziju, uz emocije koje će nas prikovati za njene tekstove kad god im se približimo. Kako je nedavno objavljena i njezina nova zbirka priča Leglo, bila je to prilika da kratko porazgovaramo s njom.
Leglo je zbirka priča koja obuhvaća različite priče, od kojih svaka ipak govori o ljubavi, pokušaju odnosa, manjku istoga. Upravo riječ “leglo” povezuje kao početna točka topline sve te odnose, ali leglo možemo shvatiti i unutar nekih sintagmi leglo zla, itd. Kako su nastajale priče koje si pisala? Koliko dugo si pisala ovu knjigu?
Riječ “leglo” je zbilja bila zajednička kapa, da ne kažem – krzno, koje je pokrivalo sve priče kad su nastajale. Što je “leglo”? Već je i miris te riječi “životinjski”. Miriši na sljepilo, na toplinu, na razmnožavanje, na nevinost, na sigurnost ili imperativ da ona postoji, na nesigurnost… Na opstanak ili uvertiru u borbu za njega, borbu koja neumitno predstoji. U svom prvom smislu predstavlja mjesto početka: mjesto gdje se legu životinje, njihov prvi “dom”. Najčešće i jedini, sve poslije je nekad samo divljina. Ali to je istovremeno i mjesto koje se mora napustiti, ne postoji mogućnost izbora oko toga, mora se otići da bi se zaživjelo, živjelo i preživjelo. Pa onda onaj smisao te riječi koji podrazumijeva ukupnost onih životinja koje su se okotile zajedno. Koje su iz istoga legla. “Braća i sestre” pod zaštitom “roditelja”. I napokon onaj snažan preneseni smisao u kojem ta riječ znači izvor ili žarište. Najčešće zla, bolesti, zavjere, poroka… Leglo je ishodište, razlog. Leglo je raison d’ etre. Pisala sam o obitelji, a mislila na „leglo“.
Obitelj je neprenesena tema ove moje zbirke. Sve ono što ta riječ (danas) podrazumijeva kad se raspiše u svakom svom mogućem smjeru. Ne svakom naravno, jer previše ih je, ali ipak dovoljno različitih koji su se odavno odmaknuli od klasičnog okvira vezanog uz brak i krvno srodstvo.
A čak i kad je naoko nema u priči, obitelj je i tada njezin nositelj, ona je uvijek nositelj priče u jednakoj mjeri kao i pričin “glavni lik”, posve jednako jaka, ako ne i jača.
Kada bih htjela u jednoj rečenici izraziti temu ove zbirke, onda bi to bilo: obitelj je ta koja nas najlakše otuđuje od sebe samih. I da, to je “melankolična” tema, no ja sam barem u nekim pričama, kada se prvi dojam slegne, pokušala proširiti perspektivu optimističnijem smjeru. Istina, otuđuje nas, ali ponekad se dogodi nešto neočekivano što uzrokuje da se ponovno vratimo. I sebi i jedni drugima. Ja sam ovim pričama možda htjela pokazati da je leglo jedino mjesto u kojem (da parafraziram muškarca iz priče “Julija”) imamo uvjete za bezuvjetno.
Kada bih htjela u jednoj rečenici izraziti temu ove zbirke, onda bi to bilo: obitelj je ta koja nas najlakše otuđuje od sebe samih.
Koji je za tebe odnos između proze i poezije? Gdje je srce, gdje je razum? Kakvo je iskustvo za tebe pisati jedno i drugo?
Postoje razdoblja (otkazanih letova) u kojima pišem samo priče. Svakog jutra, kao da slažem zidove. Svako toliko zastanem i pogledam, i obuzmu me mir i spokoj baš zato što vidim da već dugo nisam napisala pjesmu. Da već dugo nisam razbijala otvore u zidovima maljem (što nježnija pjesma, to teži udarac) pa zastala i pogledala, da bi me u sljedećem trenu obuzeo užas.
Priča je sklonište, pjesma – vjetrometina. Ali i u najutvrđenijem skloništu, a to su razdoblja kad uopće ne pišem, u nekom času mi počne nedostajati ono vrijeme kad sam u mirna jutra stajala s maljem u ruci i bila mahnita, luda, kukavna, tužna i – lijepa.
Ljubav, potraga za ljubavi. Čini mi se da je to tvoja nit vodilja kroz sve knjige do sada…
Moje pisanje nikad nije imalo veze s odlukom. Ono je za mene, na žalost, potreba, nužda u čijoj je zigoti, pa čak i kad cilja prozu – uvijek osjećaj. Onaj koji imam ili onaj koji mi nedostaje. U obje varijante je to (nažalost) uglavnom ljubav.
Imamo li danas šansu vjerovati u ljubav? Kakva je veza književnosti i ljubavi? Poezije i ljubavi?
Vratit ću se opet na dijalog iz priče “Julija” o kojem sam natuknula u svom prvom odgovoru ovdje. U tom razgovoru ženski lik kaže:
– Prava ljubav je bezuvjetna.
Muški na to odgovara:
– Nemam uvjete za bezuvjetno.
Eto, zato pišem. Jer nemam uvjete za bezuvjetno.
Jedino što imam su riječi. I stihovi.
Što je za tebe poezija?
Jednom sam stajala u bretelicama na balkonu i pokušavala u kadar uloviti vjetar. Ali ne posredno. Ne iz druge ruke. Ne – grane koje se njišu, lišće koje treperi, zavjese koje lelujaju. Htjela sam uloviti vjetar sâm. Ne iz druge, nego – prve ruke. Pokušavala sam, ali nije išlo. Nisam znala kako se lovi vjetar. Pa sam odustala i ušla u sobu. U času u kojem sam zatvorila balkonska vrata koja su cijelo vrijeme lupkala, počela me boljeti davno slomljena ruka. A dok sam utopljavala rame, čula sam vjetar kako huči u njoj.
Evo, to je moje pisanje poezije.
A zašto je čitam… Ima jedan Dučićev stih koji kaže: „Istina je ono što duša prosneva“, a ja sam ga uvijek doživljavala kao stih poeziji. Ja u poeziji tražim i pronalazim istinu. Ne onu koja su neke znanstvene činjenice ili fakti, jednostavnost činjenica je najkompliciraniji od svih mojih strahova, nego onu istinu koju sam sposobna prihvatiti, koja će me popraviti, oboriti, promijeniti, iscijeliti. I da, zapravo je zato i pišem. Jer tragam za istinom.
Eto, zato pišem. Jer nemam uvjete za bezuvjetno.
Jedino što imam su riječi. I stihovi.
Mnoge priče iz zbirke bile su nagrađene ili u finalima raznih nagrada. Koliko ti je bitna ta potvrda? Trebaju li nam i zašto takvi natječaji?
Mislim da imamo premalo nagrada za pokriti sve naše autore koji su mene “nagradili” svojim pisanjem.
Osobno, nije da stremim nagradama. Dok sam pisala Naginjanje, prvu knjigu kratkih priča, javljala sam se na natječaje za kratke priče jer mi je bilo poticajno imati zadatak. I jer sam htjela da mi netko, nakon što sam u mraku svoje sobe zamijenila poeziju za prozu, anonimnoj (jer sve su to bili natječaji pod šifrom) uzme bris. Išla sam se testirati i ispalo je da sam pozitivna: dosta priča je bilo nagrađeno. Rekla sam si: “OK Suzana, dijagnozu imaš, možeš s tom knjigom van.” Tako nekako je bilo i s pričama u ovoj knjizi. Iako natječaji, meni je to uvijek nadmetanje između mene i mene. One s maljem i one bez njega.
Mnoge priče kao da zovu da daljnje pisanje. Razmišljaš li o romanu? Što nam iduće spremaš?
Odgovorit ću pjesmom iz novog rukopisa:
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
O tome kako sam ti rekla
da je najljepša riječ na svijetu ona perzijska riječ koja označava svjetlost koja zaiskri u oku kad nekog vidiš prvi put.
O tome kako znam da ništa nije iskrilo u mojim očima kad sam te srela, ali sam poslije baš neviđeno cijela gorjela.
O tome kako sam cijela gorjela jer u cijelom svemiru za mene ne postoji ništa što bi mi bilo napetije od mira.
O tome kako te ne želim nazad nego te još samo jedino želim.
O tome kako neću nikad progovoriti jer je naša tišina med od vrištine u kojem plivam glave uronjene do ušiju, i kad god zaustim riječ, ušutka me gorkasta slast od koje opet mogu živjeti. Stoljećima.
O tome kako je razlika između “biti zajedno” i “više ne biti zajedno”, razlika između “šutjeti zajedno” i “šutjeti zajedno (listen on repeat)”.
O tome kako su se tvoje oči jednako žarile od prvog do zadnjeg dana vremena.
O tome kako znam da sam snagom svoje ljubavi ubila sve koje će doći u vremenu poslije mene.
O tome kako si mi izgleda ubio stvaralaštvo, jer se o tebi može pisati samo riječima za čije sam značenje rekla samo tebi.
O tome je možda mogla biti knjiga.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Kada ta zbirka bude gotova, možda se zbilja odvažim na roman. Romani se pišu romantično, zar ne?
Add comment