Autor: Daniel Kehlmann

Ni daška vjetra, palme oko bazena kao ukočene. Pabst je imao osjećaj kao da je dospio u koloriziranu fotografiju. Jedna ptica nepomično je lebdjela iznad njih. Sunce se zrcalilo u vodi tako jarko i okruglo kako ga crtaju djeca. Cigareta je imala okus po hladnome dimu. Povlačio je, nije se dizao dim. Muškarac u ligeštulu, čije ime maločas nije razumio, a sad je bilo prekasno da ponovno upita, pogledao ga je ne skinuvši naočale s narančastim staklima.

Zatim je muškarac progovorio, Pabst nije razumio ni riječi.

Kimao je. Što drugo? Otkako je stigao u Hollywood, borio se da nitko ne primijeti kako loše govori engleski. Ohrabren Pabstovim kimanjem, muškarac je još nešto rekao, a sada je Pabst ipak shvatio da hvali neki film u kojemu je riječ ili o kaubojima ili o nekoj zaljubljenoj ženi. Muškarac je taj film ili nedavno pogledao ili ga još nije vidio, i to je Pabst razumio. Ili ga je sam producirao ili ga je pak htio producirati.

“Sjajno”, rekao je Pabst. Great. 

Znao je da je ta riječ kod Amerikanaca uvijek prikladna, kao što nikad nije bilo pogrešno pohvaliti im cipele.

Muškarac je rekao da mu je jako drago što je upoznao Pabsta jer je velik štovatelj njegovih djela. To je Pabst razumio jer su mu to svi govorili. Isprva ga je to ispunjalo ponosom i radosnim očekivanjem da će tu nastaviti s radom, no u međuvremenu je shvatio da to ništa ne znači.

Muškarac je rekao da je njegova prisutnost velika sreća i prilika za braću Warner.

Pabst je prtljao po svom ovratniku i olabavio kravatu. Pogriješio je: u njegovoj hotelskoj sobi bilo je tako hladno zbog klimatizacije da je odjenuo debelu lanenu košulju i topli sako. Sad je osjećao kako mu kapi znoja cure niz lice.

Veoma mu je drago što su se upoznali, rekao je Pabst. 

Mnogo je toga napravio otkako je morao napustiti svoju zemlju, snimao je filmove u Francuskoj, između ostalih Don Quijotea s pjevačem Šaljapinom…

Da da da da, rekao je muškarac, sjajan film. Great!

Kako nije bilo pepeljare, Pabst je svoj opušak odložio u travu. Taj muškarac nije nikako mogao vidjeti Don Quijotea, postojalo je samo šest kopija, a nijedna od njih nije bila u Americi.

Film ga je otpuhao, rekao je muškarac. 

Sad više nije mogao izdržati na svojoj ležaljci, sjeo je uspravno kao svijeća i pljesnuo rukama. Film ga je potpuno pomeo! Raznio mu je glavu, beng i cak, nevjerojatno, čista divota!

Pabst je zahvalno kimao i prtljao po kravati da dođe do više zraka.

Ali najviše mu se svidio Metropolis, rekao je muškarac.

To nisam ja režirao, rekao je Pabst.

Muškarac je hvalio njegovu skromnost. 

Nije mogao imati više od trideset godina, a bio je tako mršav da je Pabsta, koji se sam od svoje desete godine smatrao predebelim, pri tom prizoru hvatala zavist.

Pabstu je trebao trenutak da shvati da mu je to štihvort: skromnost. Svu svoju pozornost usmjerio je u okrugle naočale narančastih stakala u kojima su se zrcalili bazen i njegovo vlastito oznojeno lice. Iznenada je uočio da je ptica još uvijek zalijepljena za nebo iznad njih. Duboko je udahnuo. No prije nego što je uspio išta izustiti, prekinuo ga je sluga. Nosio je livreju, ukočeno se smješkao i pitao što mu može ponuditi.

“Vodu, molim.” 

Pabst bi radije bio popio nešto alkoholno, ali nije se mogao sjetiti pravih riječi.

Njegov domaćin rekao je nešto nerazumljivo. 

Sluga se naklonio i neprimjetno nestao.

Dakle, rekao je Pabst, povlačeći dim cigarete, ima ideju, sjajna je. Great. Brod, luksuz, na otvorenome moru. Odjednom: objava rata! Svađa, putnici posvuda, nasilje također. Napetost velika! 

Na trenutak je sklopio oči. Nadao se da će mu se engleski poboljšati čim počne govoriti, no to se nije dogodilo. A pritom je War Has Been Declared bio stvarno dobra zamisao, na tijesnom prostoru mogao se pokazati smak civilizacije: elegantni ljudi iz cijeloga svijeta, još do maločas u otmjenoj slozi, no odjednom se u njih uvuče nepovjerenje, izbija svađa, grupiraju se, ljude obuzima mahniti bijes. 

Vidio je muškarca kako hoda s nožem po hodniku broda, krv mu je kapala s rukavā, vidio je naprslo brodsko okno, vidio je dvije žene u svečanim haljinama koje dršćući čuče iza prevrnutog stola u nekoć elegantnom salonu, a vidio je i vrhunac: sitan proćelav muškarac, siv u licu, glumi ga Peter Lorre, obješen o luster zavezanih ruku, okružen krvožednom gomilom, i upravo u tom trenutku u kojem ga se spremaju rastrgati na komade, naglo se otvaraju vrata. Ulazi radiotelegrafist i donosi vijest da nije izbio rat, bila je to pogrešno prenesena radioobavijest, civilizacija i dalje opstoji! 

Pabst ih je vidio pred sobom kako razmjenjuju užasnute poglede, kako nemaju pojma kako sada dalje, nakon što su se jedni pred drugima tako ogolili. Jedan se brzo penje na stol i odvezuje Lorrea, a čak se i ovaj pravi kao da se nije ništa dogodilo. A zatim dugačka vožnja kamere kroz blagovaonicu, gdje su ponovno prostrti stolovi te putnici sjedaju na svoja mjesta. Mnogi od njih još imaju rane po licu, a odjeća im je rastrgana, ali pijanist, ne, bolje: orkestar s oklijevanjem počinje iznova svirati “Im Prater blüh’n wieder die Bäume”, i za većinu gledatelja u kinu to je doista sretan svršetak, samo za malu manjinu koja sve shvaća riječ je o čistom užasu.

“Brod”, čuo je Pabst sam sebe kako izgovara. 

“Velik, bogat, ljudi. Rat! Svi ljuti. Staklo razbijeno, i zrcalo, i Peter Lorre. Ali nije istina! Nije rat! Veselo, ozbiljno, ne zna se! Orkestar svira!” 

Izvodio je pokrete kao da svira violinu, zatim je pjevušio melodiju stare bečke pjesme, jer to je ipak znao, to je išlo na svakom jeziku.

Sluga je stavio dva martinija na vrtni stolić. Dakle, nisu razumjeli da je tražio vodu. Pabst je posegnuo za jednom od čaša i pio. Godio mu je hladan, lagano mastan maslinast okus alkohola.

Sjajno, rekao je muškarac. Great. Kakva divota. 

Srknuo je iz svoje čaše i slabašno se nasmiješio. 

Ali jasnoća još nije pitanje, nadodao je, na koje treba odgovoriti.

Pabst se prignuo, kao da će mu to pomoći da bolje razumije.

A kao drugo, rekao je njegov domaćin oprezno odloživši čašu s martinijem na travnjak, ali to nije odlučujuće jer prije toga dolazi ono prvo, zar ne?

Pabst je također odložio čašu preda se na travnjak i skinuo naočale da protrlja oči i očisti stakla kravatom. Tek kad je ponovno nataknuo naočale, vidio je da se njegova čaša prevrnula, zemlja suha kao barut upila je vlagu.

Pabst je upitao može li to, molim, ponoviti.

No umjesto da odgovori, njegov je domaćin pokazao prema kući preko puta. Odande je skakutavim koracima dolazio mršav muškarac u svilenoj košulji bez sakoa.

Jake, doviknuo je domaćin.

Bob, rekao je novopridošli.

Obojica su izjavila kako je sjajno što se vide. 

Rukovali su se s takvim oduševljenjem kao da su braća koja su se prvi put ponovno susrela nakon što ih je sudbina bila razdvojila u dalekom, teškom djetinjstvu.

A ovo je Will Pabst, najveći europski redatelj, rekao je njegov domaćin, za kojega je Pabst sad makar znao da se zove Bob.

Will, rekao je Jake. Tako mi je drago! 

Njegov stisak ruke bio je topao i čvrst.

I meni je jako drago, rekao je Pabst.

Jake je rekao da poznaje Willov opus. Kakva prevelika radost, ne može je ni opisati! Nakon filma o Drakuli tjednima nije spavao.

Njemački filmovi nešto su najbolje što postoji, čak i ako dan ondje katkad počinje mjesečinom. Ponajprije noću, rekao je Bob.

Njih dvojica su se smijala. 

Pabst se pitao što je sad krivo shvatio.

Dakle, sad se slažemo, rekao je Jake. Snima se Suvremeni junak?

Ne, ne, rekao je Pabst. 

Uznemireno je ugasio cigaretu cipelom.

To je grozan scenarij. Očajna melodrama. Ne može to snimiti.

Ova dvojica nekoliko su ga trenutaka gledala bezizražajnim licima.

Ali u filmu imamo cirkus, tada je rekao Jake.

I useljenike, rekao je Bob.

Priča koja slama srce, rekao je Jake. 

Kako bi to naglasio, položio je oba dlana na prsa.

Jean Muir i Richard Barthelmess, rekao je Bob.

Najbolji od najboljih, rekao je Jake.

I oboje su zainteresirani, rekao je Bob. Pristali su!

Ali samo s Willom Pabstom, rekao je Jake.

Jer je G. W. Pabst najbolji i točka, rekao je Bob.

Pabst je pročistio grlo. 

Ali ako je tako, potom je rekao, ako je on doista najbolji… Dakle, ako je to točno, onda mogu imati povjerenja u njega, onda njegova procjena scenarija ipak ima neku težinu, zar ne?

Bob je srknuo svoj martini. Pabst je vidio svoj odraz u njegovim naočalama.

Imaju potpuno povjerenje, rekao je Jake. Veliko, toplo, srdačno povjerenje. Ali ono što je prvo, prvo je.

Suvremeni junak je spreman, rekao je Bob. 

Glumci su spremni, scenarij i pas su spremni, imamo zeleno svjetlo, angažiran je čak i snimatelj.

Zašto pas, upitao je Pabst. Kakav pas?

Sad se Bob prignuo i nakrivio glavu, kao da postoje neki šumovi koji im priječe razumijevanje.

Jake je upitao zašto mu treba pas.

Ne, rekao je Pabst, nije tražio psa, samo je pitao za psa jer je Bob spominjao nekog psa, no to sad više nije važno. 

Morao je ponovno pročistiti grlo, usta su mu bila suha, sada bi volio popiti malo vode.

Visi li ptica još uvijek ondje gore na istome mjestu? Nije se usuđivao podići pogled.

Onda, sjajno, rekao je Bob, enormno dobar susret, onda to mogu tako nastaviti.

Jake je pljesnuo, njegovo oduševljenje činilo se nezaustavljivim – drhtanjem mu je ispunjavalo čitavo tijelo. 

To je bilo tako fantastično, uskliknuo je. Najbolji susret ikad!