Autor: Robert Chandler

Roman Vasilija Grossmana Život i sudbina (dovršen 1960.) hvaljen je kao Rat i mir dvadesetog stoljeća. Preveden je na većinu europskih jezika, kao i na kineski, japanski, korejski, turski i vijetnamski. Prema njemu su izvođene kazališne predstave i snimane televizijske serije, kao i osmosatna BBC-jeva radijska dramatizacija. Većina čitatelja, međutim, nije bila svjesna da Grossman izvorno nije zamislio Život i sudbinukao samostalni roman. Ustvari, to je drugi od dva usko povezana romana o Bitki za Staljingrad, koje je vjerojatno najjednostavnije nazvati duologijom. Prvi od tih dvaju romana prvi je put objavljen 1952., pod naslovom Za pravednu stvar. Sam Grossman, međutim, želio je da se zove Staljingrad – i tako smo ga naslovili u ovom prijevodu (autor pogovora misli na engleski prijevod. (op. ur.))

Likovi u tim romanima uglavnom su isti, kao i priča; Život i sudbina nastavlja tamo gdje Staljingrad završava, krajem rujna 1942. Ikonikovljev esej o besmislenoj ljubaznosti – sada dio Života i sudbine i često smatran njegovim središnjim dijelom – izvorno je bio dio Staljingrada. Još jedan od najupečatljivijih elemenata Života i sudbine – pismo koje je majka Viktora Štruma napisala o svojim posljednjim danima u berdičivskom getu – od središnje je važnosti za oba romana. Stvarne riječi pisma vjerojatno su uvijek bile namijenjene Životu i sudbini, ali u Staljingradu nam Grossman pripovijeda kako je pismo stiglo do Viktora i što je osjećao kada ga je čitao.

Grossman je dovršio Život i sudbinu gotovo petnaest godina nakon što je započeo rad na Staljingradu. Taj je roman, između ostalog, promišljeno izlaganje njegove moralne i političke filozofije – razmišljanje o prirodi totalitarizma, opasnosti koju predstavlja čak i naizgled najdobronamjernija ideologija te moralnoj odgovornosti svakog pojedinca za vlastite postupke. Upravo ta filozofska dubina navela je mnoge čitatelje da govore kako im je taj roman promijenio život. Nasuprot tome, Staljingrad je manje filozofski, ali neposredniji; pruža nam bogatiju, raznovrsniju ljudsku priču.

Grossman je radio kao ratni dopisnik s prve linije gotovo sve četiri godine sovjetsko-njemačkog rata. Imao je odlično pamćenje i neobičnu sposobnost da ljude iz svih društvenih slojeva navede da otvoreno razgovaraju s njim; također je tijekom ratnih godina imao razmjerno slobodan pristup velikom broju vojnih izvještaja. Njegove ratne bilježnice  sadržavaju kratke biografije stotina pojedinaca, fragmente dijaloga, iznenadne uvide i svakakva neočekivana opažanja. Dobar dio te građe pronašao je svoje mjesto u Staljingradu, dajući romanu veliku vitalnost i određenu demokratsku kvalitetu; Grossman s jednakom obzirnošću i poštovanjem piše o iskustvima visoko rangiranog generala Crvene armije, nedavno regrutiranog dobrovoljca ili prestravljene kućanice. I posvećuje više prostora nego drugi sovjetski pisci utjecajima Bitke za Staljingrad na živote pasa, mačaka, deva, glodavaca, ptica, riba i kukaca u okolnoj stepi.

Malo koji ratni dopisnik može u samo nekoliko godina doživjeti toliko različitih aspekata rata a da ne postane neosjetljiv. Grossmanova opširna analiza raspoloženja vojske u povlačenju istančana je i prodorna. Njegovo dočaravanje misli i osjećaja stanovnika velikog grada podvrgnutog masovnom bombardiranju gotovo je enciklopedijsko. A opis obrane željezničkog kolodvora u Staljingradu može se usporediti s Ilijadom; Grossmanovo prikazivanje unutarnjeg života mladića koji znaju da će sigurno poginuti u sljedeća dvadeset i četiri sata iznimno je uvjerljivo.

Grossman je majstor portretiranja likova, s neobičnim darom za prenošenje nečijih osjećaja preko neke sitne ali živopisne pojedinosti. Primjerice, tihi, skromni bojnik Berjozkin izgubio je kontakt sa svojom suprugom i ne zna je li još živa. Grossman nam pripovijeda kako je, sjedajući za neuobičajeno bogat obrok, Berjozkin “počeo pipati rajčice tražeći dovoljno zrelu, ali još uvijek čvrstu, i smeo se kad se s tugom sjetio svoje žene – ona bi uvijek bila nezadovoljna kad bi pipao rajčice ili krastavce na zajedničkom pladnju.”

Grossman je jednako vješt u promjenama gledišta, krećući se između mikroskopskog i epskog, pokazujući isto veliko razumijevanje prema svojim njemačkim likovima kao i prema Rusima. Jedan od njegovih najzanimljivijih likova je poručnik Bach, intelektualac i bivši disident koji sada podliježe zavodljivosti nacističke ideologije. Kao zapovjednik satnije u jednoj od prvih divizija koje su prešle Don, osjeća da sudjeluje u pothvatu epskih razmjera: “Uspravio se svom visinom i lupio nogom. Činilo se da je udario čizmom po nebu… Činilo mu se da je kožom, cijelim tijelom osjetio kraj strane zemlje koju je prošao.” Tisuću stranica poslije, u posljednjem dijelu Života i sudbine, poručnik Bach shvaća da je bio zavaran. To možda neće iznenaditi čitatelja; ono što je zadivljujuće jest Grossmanova sposobnost da nam omogući dojam da bismo i mi sami lako mogli biti zavarani.

Staljingrad je jedan od velikih romana prošlog stoljeća. Ako je bio zasjenjen svojim nastavkom, to je vjerojatno iz dva glavna razloga. Prvo, još smo pod utjecajem hladnoratovskog razmišljanja; ljudi ne mogu zamisliti da bi roman prvi put objavljen tijekom Staljinovih posljednjih godina, kada je njegova diktatura bila najrigidnija, mogao zaslužiti našu pozornost. Ugledne su osobe odbacivale Staljingrad, a bilo je lako pretpostaviti da za to postoji dobar razlog. I ja sam godinama iz lijenosti to pretpostavljao i zahvalan sam povjesničaru Jochenu Hellbecku što me je – iako kasno – uvjerio da pročitam roman i sam prosudim.

Drugi je razlog taj što niti jedno od objavljenih izdanja Staljingrada, bilo na ruskom ili bilo kojem drugom jeziku, ne odražava u potpunosti Grossmanovu izvornu viziju romana. Mnogi hrabri, duhoviti, živopisni i pronicljivi pasusi iz njegovih ranih tipkanih rukopisa nikad nisu objavljeni i vjerojatno ih je pročitalo tek nekoliko desetaka ljudi. Grossmanovi urednici – koji su, poput svih sovjetskih urednika, imali i ulogu cenzora – zahtijevali su da te dijelove izbaci, a stručnjaci su sporo proučavali i objavljivali bogatu građu sačuvanu u njegovu arhivu. U ovom smo prijevodu, gdje god je bilo moguće, vratili te pasuse. Čast je biti u poziciji da po prvi put objavljujemo neke od najboljih Grossmanovih stranica. Nadam se da će to omogućiti čitateljima da prepoznaju punu širinu, humor i emocionalnu velikodušnost još jednog Grossmanova remek-djela.

Rat i mir vjerojatno nikada nije bio toliko čitan kao u Sovjetskom Savezu tijekom Drugog svjetskog rata. Vlasti su imale sve razloge promovirati taj roman. Tolstoja se smatralo pretečom sovjetskog socijalističkog realizma, a implikacije romana za ishod rata bile su očito pozitivne.

Rat i mir uvelike se emitirao na radiju. Dvojica generala koja su igrala najvažnije uloge u obrani Staljingrada govorili su o tome koliko im je Tolstoj značio; general Rodimcev rekao je da je roman pročitao tri puta, a general Čujkov u intervjuu iz 1943. rekao je da su mu Tolstojevi generali bili uzor po kojemu je procjenjivao vlastiti učinak. Prema sovjetskoj književnoj kritičarki Lidiji Ginzburg, civili u blokiranom Lenjingradu na isti su način prosuđivali sami sebe. Narodni komesarijat za obrazovanje tiskao je brošure s uputama o tome kako sažeti Rat i mir i objasniti roman vojnicima. Krajem kolovoza i početkom rujna 1941., majka Vasilija Grossmana, Ekaterina Saveljevna, koristila se francuskim prijevodom Rata i mira kako bi podučavala francuski djecu liječnika kod kojeg je živjela tijekom svojih posljednjih tjedana u berdičivskom getu, prije nego što su je nacisti strijeljali. Sam Grossman je napisao: “Tijekom cijelog rata, jedina knjiga koju sam čitao bila je Rat i mir, koju sam pročitao dva puta.” A Grossmanova kći Ekaterina Korotkova zaključila je kratak sažetak svojih memoara riječima: “Sjećam se jednog njegovog pisma iz Staljingrada: ‘Bombarderi. Granatiranje. Paklena grmljavina. Nemoguće je čitati.’ A zatim, neočekivano: ‘Nemoguće je čitati išta osim Rata i mira‘.”

Sovjetski književni i politički establišment želio je crvenog Tolstoja koji će ovjekovječiti rat. Kratki članak koji je Grossman objavio 23. lipnja 1945. svjedoči i o njegovoj odlučnosti da prihvati taj izazov i o njegovoj svijesti o odgovornosti koju to nosi. Grossman započinje evociranjem atmosfere na zapovjednom mjestu pješačke divizije tijekom jedne teške bitke 1944. Zapovjednik divizije je pod pritiskom; njegov neposredni nadređeni viče na njega preko poljskog telefona, a njegovi podređeni mole za potporu koju nije u mogućnosti pružiti. U jednom trenutku, Grossman zamišlja sebe na zapovjednikovu mjestu kako nosi takav teret odgovornosti. “Upravo tada, kao da mi čita misli, zapovjednik – koji je djelovao kao da je zaboravio da sam ondje – iznenada se okrenuo prema meni i nasmiješio. I dalje se smiješeći, rekao je s određenom Schadenfreude (njem., zluradost (op. prev.): ‘Ja se možda sada znojim, ali nakon rata doći će red na pisce da se znoje dok budu pokušavali opisati sve ovo.'”

Grossman se zatim vraća u sadašnjost, krajem lipnja 1945., samo šest tjedana nakon njemačke predaje: “I tako, sada je došlo vrijeme da mi pisci preuzmemo svoju odgovornost. Shvaćamo li veličinu toga plemenitog i nimalo jednostavnog zadatka? Shvaćamo li da smo mi ti koji moramo odlučnije nego itko krenuti sad u bitku protiv zaborava, protiv sporog i neumoljivog toka rijeke vremena?” Grossman zaključuje: “Jesu li naši napori dostojni da stanu uz veliku književnost prošlosti? Mogu li poslužiti kao primjer budućnosti? Danas možemo odgovoriti samo negativno. I zbog toga još više boli kad u našim književnim krugovima katkad naiđemo na određenu hvalisavu drskost, lijeno samozadovoljstvo skromnim rezultatima brzog i površnog rada.”

Struktura Staljingradske duologije očito je oblikovana prema Ratu i miru, i Grossman se nekoliko puta izravno referira na Tolstoja. Ipak, bilo bi nekarakteristično za Grossmana da je mislio kako može jednostavno kopirati svoga prethodnika. Prvi mu je korak bio preispitati ga. Grossman je posjetio Tolstojevo imanje Jasna Poljana u jesen 1941., a sljedeći odlomci iz Staljingrada prenose njegove vlastite misli i osjećaje, zabilježene u njegovim ratnim bilješkama. Tu, kao i u nekoliko drugih poglavlja, komesar Krimov predstavlja Grossmanov glas.

Ali sada, ponovno ulazeći u tu kuću, Krimov je osjetio da oluja, koja je širom Rusije otvorila sva vrata, tjerajući ljude iz njihovih domova na crne jesenske ceste, ne pošteđujući ni mirne gradske stanove, ni seoske kuće, ni napuštene šumske kolibe, nije poštedjela ni Tolstojevu kuću, koja se također spremala na put, pod kišom i snijegom, zajedno s cijelom zemljom, s cijelim narodom. I kuća u Jasnoj Poljaniučinila mu se živom, patničkom među stotinama i tisućama živih, patničkih ruskih domova. Sa zapanjujućom jasnoćom zamislio je: evo ga, Lisie Gori, evo izlazi stari bolesni knez – i sve kao da se stopilo: ono što se događa sad, danas, i ono što je Tolstoj opisao u svojoj knjizi s takvom snagom i istinom da je postalo najviša stvarnost rata otprije sto trideset godina.

(…)

I kad je iz kuće izašla Tolstojeva unuka Sofja Andrejevna, nabacivši kaput na ramena, izašla je naježivši se od hladnoće, mirna i potištena, Krimov opet nije mogao razlučiti tko je ona – je li to kneginjica Marija, koja posljednji put prolazi vrtom u Lisie Gori prije dolaska Francuza, ili unuka starog grofa Tolstoja, kojoj je sudbina odredila da cijelim srcem i dušom potvrdi, odlazeći iz Jasne Poljane, svu istinu koju je njen djed izrekao o Maši Bolkonskoj.

U tom trenutku Krimov kao ne vidi veliku razliku između dva rata. Ipak, poslije shvaća da su zločini Drugog svjetskog rata bili na sasvim drugačijoj razini u odnosu na sve što je zamišljao Tolstoj:

Krimov je pogledao pješake koji su hodali cestom, pognutih glava, tmurnih, iscrpljenih lica. “Da”, pomislio je “hoće li oni sa svojom tmurnim izrazom ući na stranice knjige? To nije prizor za one koji bi rat odjenuli u veličanstveno bijelo ruho. Sjetio se noćnog razgovora s jednim starijim crvenoarmejcem, čije lice nije vidio, ležali su noću pokriveni jednim kaputom u jaruzi – takve razgovore autori budućih knjiga ne moraju slušati. Lako je Tolstoju bilo pisati svoju veliku i divnu knjigu, kad nije bilo paklenih muka, propaćenih svim žilama, svom krvlju, svim izmučenim srcem, kad je u sjećanju ostalo samo ono razumno, veličanstveno, svijetlo…

Grossman je, naravno, itekako dobro znao koliko je njegova pozicija bila drukčija od Tolstojeve. Tolstoj je imao relativno malo problema s cenzorima, dok se Grossman borio s urednicima i cenzorima cijelu karijeru. Mnogo toga što je pisao tridesetih godina bilo je okljaštreno. A od 1943. do 1946., zajedno s pjesnikom, novinarom i romanopiscem Iljom Erenburgom radio je za Židovski antifašistički komitet na Crnoj knjizi, zbirci svjedočanstava o Šoi na sovjetskom i poljskom tlu. Sovjetsko izdanje Crne knjige bilo je spremno za izdavanje 1946., ali nikad nije objavljeno; prvo izdanje na ruskom jeziku objavljeno je tek 1980. u Jeruzalemu. Priznati da su Židovi činili golemu većinu strijeljanih u Babinu Jaru i drugdje moglo je dovesti do toga da ljudi shvate kako su pripadnici drugih sovjetskih nacionalnosti bili sudionici u genocidu. U svakom slučaju, Staljin nije želio naglašavati židovsku patnju; antisemitizam je bio sila koju je mogao iskoristiti kako bi učvrstio potporu svom režimu.

U kasno proljeće 1945. Grossman je preuzeo od Erenburga mjesto glavnog urednika Crne knjige. Grossmanova majka bila je strijeljana u Berdičivu, a on je napisao prvo objavljeno svjedočanstvo o logoru smrti Treblinka. Teško je zamisliti što je osjećao kad je Crna knjiga bila zaustavljena. To što je nastavio uporno raditi na Staljingradu – svojem drugom velikom poslijeratnom projektu – svjedoči o iznimnoj snazi karaktera.

Ne bi trebalo biti iznenađenje što Staljingrad – pisan tijekom sve više represivnih i antisemitskih posljednjih godina Staljinova režima – obiluje prisutnošću onoga o čemu se ne može govoriti. Tijekom sastanka u institutu Viktora Štruma, njegov kolega Maksimov govori o nedavnom posjetu okupiranoj Čehoslovačkoj; zgrožen je onim što je vidio od stvarnosti fašizma. Nacističko-sovjetski pakt o nenapadanju još je na snazi, pa ga direktor instituta i jedan kolega pokušavaju ušutkati. U ranim rukopisima Staljingrada Viktor zatim potiče Maksimova da napiše članak o fašizmu; Viktor se smjelo nada da će ga objaviti u institutskom biltenu. Maksimov napiše čak osamdeset stranica i donosi ih Viktoru na daču. No samo tjedan dana poslije Hitler napada Sovjetski Savez, pa ni Viktor ni Grossmanovi čitatelji nikada ne vide niti jednu riječ tog članka. Viktor i Maksimov ne uspijevaju ni razgovarati o fašizmu, iako obojica to očajnički žele.

Još važniji dokument koji nikad ne pročitamo jest posljednje pismo koje Viktor Štrum prima od svoje majke Ane Semjonovne. To je pismo jednako snažno prisutno u Staljingradu kao i u Životu i sudbini. U Staljingradunemamo priliku čitati Anine riječi, ali čitamo o njezinu pismu iznova i iznova. Grossman opisuje svaku etapu putovanja pisma iz geta u Berdičivu do Viktorove dače. Pismo je predano iz ruke u ruku ukupno sedam puta. Putem ima crnohumornih momenata. U jednom trenutku stari boljševik Mostovskoj donosi pismo u staljingradski stan Viktorove punice Aleksandre Vladimirovne. Kada ga preda Tamari, mladoj obiteljskoj prijateljici koja mu otvori vrata, ona reagira ovako: “Bože, kako prljav papir, kao da je dvije godine ležao u podrumu.” Zatim ga brzo zamota “u debeli ružičasti papir, od kojeg su se izrezivale trake za božićne jelke.”

Tamara zatim daje pismo pukovniku Novikovu, koji leti u Moskvu. Novikov odlazi u Viktorov stan, gdje slučajno prekida romantičan razgovor između Viktora i zgodne mlade susjede po imenu Nina. Viktor ubaci pismo u svoju torbu, a zatim zaboravi na njega. Dvadeset četiri sata poslije, na svojoj dači, nakratko ga zamijeni za čokoladu – koja je, barem u ranim rukopisima, bila namijenjena kao dar upravo Nini.

Ujutro nakon što je napokon pročitao pismo, Viktor se pogleda u zrcalo, očekujući da će vidjeti “upalo lice s drhtavim usnama”. Iznenađen je kad otkrije da izgleda gotovo isto kao i prethodnog dana.

Otada Viktor nosi pismo sa sobom kamo god da ide, ali ne može razgovarati o njemu. Jedva da može o njemu razgovarati sa samim sobom: “Štrum je mnogo puta pročitao pismo. Svaki put prilikom čitanja osjećao je isto kao i kad ga je prvi put čitao one večeri u dači. Možda se njegovo sjećanje instinktivno opiralo, nije htjelo i nije moglo uključiti u sebe ono što bi svojim stalnim postojanjem učinilo život nepodnošljivim.”

Nakon zabrane Crne knjige, Grossman je sigurno bio svjestan da ne može slobodno pisati o događajima koje opisuje Viktorova majka. Čini se vjerojatnim da je, umjesto da ublaži njezino pismo kako bi ga učinio prihvatljivim, donio svjesnu odluku jednostavno ostaviti prazninu, zamijeniti njezino pismo eksplicitnom, čujnom šutnjom. Ako je tako, to je moćan primjer Grossmanove neobične sposobnosti da kreativno iskoristi uredničku intervenciju.

Na površini, staljingradska duologija ima mnogo zajedničkog s Ratom i mirom. Oba djela uključuju opće refleksije o povijesti, politici i filozofiji. Oba su podijeljena između prikaza vojnog i civilnog života. Staljingradska duologija strukturirana je oko jedne šire obitelji, slično kao što je Rat i mir strukturiran oko skupine obitelji koje postanu povezane brakovima. Međutim, postoji temeljna razlika. Unatoč svom prividu da je pripovjedač sveznajući i nepristran, Grossmanova je duologija osobnija od Rata i mira. Grossman je, za razliku od Tolstoja, proživio rat koji opisuje. Osjećao je duboku krivnju zbog toga što je dopustio svojoj majci da ostane u Berdičivu, umjesto da je inzistirao da se pridruži njemu i njegovoj supruzi u Moskvi. Njezina smrt mučila ga je do kraja života, a posljednje pismo Ane Semjonovne – koja očito predstavlja portret Grossmanove majke – nalazi se u središtu Staljingrada kao duboka rupa. Ili, kako Viktor Štrum kaže, “kao otvoren grob”.

Staljingrad je, između ostalog, čin odavanja počasti. Jedan od Grossmanovih ciljeva bio je odati počast mrtvima – posebno onima koji su bili zaboravljeni. Piše o onima koji su poginuli u mnogim malim bitkama u prvim mjesecima rata, ljudima “koji su se borili s posebnom žestinom jer su vidjeli neprijateljsku silu koja je nadmašivala njihovu snagu; to su bili ljudi čija mrtva tijela nisu bila dostojno pokopana, neznani junaci prvog razdoblja rata. Njima Rusija uvelike duguje svoje spasenje.” To može zvučati kao ortodoksna sovjetska retorika, no Grossman zapravo izaziva kontroverzu. Brutalnost s kojom su se sovjetske vlasti odnosile prema vlastitim vojnicima i njihovima obiteljima teško je shvatljiva zapadnim čitateljima. Mnogi ljudi koje Grossman naziva herojima bili bi službeno klasificirani kao “nestali”, a ne “poginuli u akciji”. Ako nije bilo svjedoka njihove smrti, možda su – u očima vlasti – jednostavno biti dezerteri. Njihove obitelji stoga ne bi dobile nikakvu mirovinu i živjele bi cijeli život pod sjenom sumnje.

Grossman se prisjeća i poznatijih osoba. Posebno odaje počast biologu i uzgajivaču biljaka Nikolaju Vavilovu, jednom od najvažnijih znanstvenika koji su stradali tijekom Staljinovih čistki. S iznenađujućom izravnošću – možda ga skrivajući naočigled – Grossman daje njegovo ime jednom od svojih najprivlačnijih likova, mudrom i herojskom Petru Vavilovu, kojega vidimo kako prima poziv za vojsku u jednom od prvih poglavlja romana. Sličnosti između poznatog znanstvenika i Grossmanova seljaka-vojnika su očite, iako se čini da su prošle nezapaženo. Povjesničarka kulture Rachel Polonsky piše o Nikolaju Vavilovu: “Želio je […] poboljšati kvalitetu žitarica, postići bolje žetve, nahraniti sovjetski narod. […] Vjerovao je u globalna istraživanja; želio je razumjeti biljni svijet cijelog planeta, uzgoj i migraciju sorti žitarica – raži, pšenice, riže i lana.” Drugi povjesničar piše: “Vavilov je bio jedan od prvih znanstvenika koji je zaista slušao ratare – tradicionalne ratare i seljake diljem svijeta – i zašto su smatrali da je raznolikost sjemena važna na njihovim poljima.” A Grossman kaže o svom seljaku-vojniku: “Vavilov Zemlju nije nazivao zemaljska, nego zemljana kugla, jer je za njega cijela Zemlja bila polje koje narod treba zaorati i zasijati. (…) Vavilov je ispitivao ljude o predratnom mirnom životu: ‘I kakva je zemlja kod vas, kako rađa pšenica? Kako je sa sušom? A sijete li proso? Ima dovoljno krumpira?'”

Poslije, u Životu i sudbini, Viktor Štrum oplakuje “desetke ljudi koji su otišli i nikada se nisu vratili”; među njima je i Nikolaj Vavilov. U Staljingradu Grossman mora pisati suptilnije. Ipak, trudi se usmjeriti nam pozornost na važnost imena Vavilov. Nedugo nakon što je započeo obuku, jedan od suboraca Petra Vavilova pita ga je li u rodu s još jednim Vavilovom, pukovnijskim komesarom. Petar odgovara da samo slučajno ima isto prezime. Funkcija tog naizgled prilično besmislenog razgovora, naravno, jest prizvati sjećanje na ubijenog znanstvenika.

Još jedna od Grossmanovih aluzija na Nikolaja Vavilova složenija je. Upravitelj prestižnog moskovskog hotela ponosan je što su poznati znanstvenici posjetili njegov hotel, pa čak pamti i u kojoj su sobi odsjeli, no čudno se zbuni kad spomene Vavilova, ne sjećajući se da je bio biolog. Vavilovljeva ambicija bila je okončati glad u svijetu, ali 1943. godine umro je u zatvoru od gladi. Nije ni čudo što se upravitelj hotela zbuni – kao da postoji nešto što ne može prihvatiti ili što napola shvaća da bi bilo najbolje zaboraviti.

Nikolaj Vavilov ostao je poznat; vlasti nisu mogle izbrisati sjećanje na njega. Međutim, postoji još jedna povijesna ličnost, još važnija za staljingradsku duologiju, koja je tek nedavno izronila iz zaborava. Njemačko-ukrajinska znanstvenica Tatiana Dettmer ustanovila je da je Viktor Štrum, Grossmanov izmišljeni nuklearni fizičar, oblikovan prema stvarnoj osobi – Lavu Jakovljeviču Štrumu, jednom od utemeljitelja sovjetske nuklearne fizike. Lav Štrum rođen je 1890., a pogubljen 1936.; poput mnogih žrtava Staljinovih čistki, optužen je za “trockizam”. Nakon smrti, njegove knjige i radovi uklonjeni su iz knjižnica, a njegovo ime izbrisano iz povijesnih zapisa.
Knjigu je sa ruskog preveo Igor Buljan.