Autor: Robert Chandler

Tijekom godina kada je Grossman živio i studirao u Kijevu (1914. – 1919. i 1921. – 1923.), Lav Štrum predavao je fiziku i matematiku u nekoliko kijevskih obrazovnih ustanova. Naposljetku je postao voditelj Katedre za teorijsku fiziku na Kijevskom sveučilištu. Povjesničari znanosti iznenađujuće su sporo rehabilitirali takve osobe, i tek je 2012. skupina ukrajinskih i ruskih znanstvenika objavila članak o Lavu Štrumu, skrećući pozornost na teoriju o česticama koje se kreću brže od svjetlosti koju je formulirao dvadesetih godina. Dotad se vjerovalo da se hipoteza o takvima česticama prvi put pojavila tek 1962.

Grossman nam skreće pozornost na prezime Štrum, slično kao što to čini s prezimenom Vavilov. Tijekom posjeta Moskvi, pukovnik Novikov telefonira prijatelju kod kojeg odsjedne. Prijatelj, pukovnik Ivanov, kaže mu da ima razglednicu za njega. Novikov ga zamoli da pogleda potpis i kaže od koga je. Nakon kratke stanke, “očito pokušavajući dešifrirati nepoznati rukopis”, Ivanov odgovara: “Ili Šturm, ili Štrom, tako nekako.” A u nezaboravnom odlomku iz romana Život i sudbina Viktor Štrum razmišlja o dugom, zastrašujućem upitniku: “1. Prezime, ime i patronim… Tko je on bio, tko je bio taj čovjek koji je ispunjavao upitnik usred noći? Štrum, Viktor Pavlovič? Roditelji su mu se […] razveli kad je Viktor imao samo dvije godine; a na očevim papirima vidio je ime Pinkhus – ne Pavel. Pa zašto je on Viktor Pavlovič? Je li on sam znao? Možda je bio netko posve drugi – Goldman… ili Sagajdačni?” Sagajdačni (ime hetmana iz 17. stoljeća i slikara koji je živio u Kijevu početkom dvadesetih godina) možda je samo nasumično ime, no Aleksandar Goldman bio je još jedan profesor fizike, koji je radio u Kijevu dvadesetih i tridesetih godina. Bio je supervizor Lava Štruma i predavao je na institutu gdje je Grossman studirao od 1921. do 1923.

Goldman je uhićen 1938., dvije godine nakon Lava Štruma. No, za razliku od Lava Štruma, Goldman je preživio i mogao se vratiti fizici nakon rata. Kako je Tatiana Dettmer napisala: “Ako pretpostavimo da je Grossman znao za kasniju sudbinu Lava Štruma i Goldmana, onda Viktorove riječi u romanu o tome je li on Štrum, a ne Goldman, dobivaju dublje značenje. Obojica, i Goldman i Lav Štrum, bili su žrtve Staljinova terora. Međutim, Goldman je preživio, dok Lav Štrum nije ‒ osim u mjeri u kojoj je oživljen na stranicama Grossmanova romana.”

Postoji mnogo paralela između života fiktivnog Štruma i povijesnog Štruma. Obojica su bili nuklearni fizičari s posebnim interesom za teoriju relativnosti; obojica su također bili zainteresirani za šira društvena i politička pitanja. Kao i Viktor Štrum, Lav Štrum imao je dvoje djece ‒ sina (koji se zvao Viktor!) iz prvog braka i kćer iz drugog. Lav Štrum sigurno je poznavao većinu fizičara koje Viktor Štrum susreće ili o kojima razmišlja na stranicama Života i sudbine. A sukobi koje Grossman opisuje u Viktorovu Institutu za fiziku ‒ degradaciju važnih znanstvenika i laboratorijskih radnika te promociju manje talentiranih, ali servilnijih osoba ‒ čini se da su uvelike modelirani prema stvarnim sukobima na Fakultetu za fiziku Moskovskog sveučilišta 1944.

Znamo da je i sam Grossman bio duboko zainteresiran za fiziku od tinejdžerskih godina pa sve do smrti. U pismu ocu napisao je: “Od četrnaeste do dvadesete godine [tj. dok je živio i studirao u Kijevu] bio sam strastveni poklonik egzaktnih znanosti i nije me zanimalo ništa drugo. Grossmanove ratne bilježnice uključuju dijagram lančane reakcije. Kao i Lav Štrum, Grossman je bio strastveni obožavatelj Einsteina; u Grossmanovoj biografiji Johna i Carol Garrard nalazi se ilustracija koja prikazuje dvije Einsteinove fotografije na polici s knjigama u njegovoj radnoj sobi. Slično tome, na jednoj od rijetkih sačuvanih fotografija Lava Štruma vidi se njegova radna soba, u kojoj se nalazi jedna Einsteinova fotografija i jedna fotografija Maxa Plancka.

Dvojica Grossmanovih školskih prijatelja, Lav i Grigorij Levin, bili su rođaci Lava Štruma. A u pismu ocu iz 1929. Grossman spominje posjet Lavu Štrumu i posudbu novca od njega, što sugerira da ga je dobro poznavao. Još ne postoji nepobitni dokumentarni dokaz za to, ali je vrlo vjerojatno da je, dok je Grossman još živio i studirao u Kijevu, Lav Štrum bio jedan od njegovih predavača. Ovaj živopisni odlomak iz Staljingrada, prikaz predavanja koje je održao Viktorov mentor Čepižin, možda je Grossmanovo prisjećanje na predavanja kojima je sam bio nadahnut: “Te su formule podsjećale na rečenice pune ljudskog sadržaja, rečenice koje govore o sumnji, vjeri, ljubavi. I Čepižin je naglašavao taj osjećaj, postavljajući, kao u letku ili strastvenom osobnom pismu, upitnike, trotočke, pobjedničke uskličnike. Bilo je bolno kad je nakon predavanja dežurni počeo brisati s ploče sve te radikale, integrale, diferencijale, trigonometrijske oznake, grčke alfe, delte, epsilone, ksi, objedinjene umom i voljom čovjeka u borbenu družinu. Činilo se da tu ploču treba sačuvati kao što se čuvaju vrijedni rukopisi.” Ako je Grossman doista imao Lava Štruma na umu, ta posljednja rečenica postaje još dirljivija; Grossman je sačuvao tu ploču.

Grossman je glavnom liku svoje duologije dao ime, profesiju, obitelj, interese, pa čak i prijatelje jednog “neprijatelja naroda”. Grossman nipošto nije bio naivan; znao bi kakvoj opasnosti izlaže sebe i svoj roman. Može se samo zaključiti da mu je Lav Štrum bio iznimno važna figura i da mu je bio duboko zahvalan.

 Nakon rata, Grossman je možda gajio nadu da će njegov roman imati iscjeliteljsku, pomiriteljsku ulogu. Izbijale su žestoke rasprave o tome je li sovjetsko pješaštvo ili sovjetsko topništvo spasilo Staljingrad. Grossman se trudio naglasiti da nijedna strana ne bi postigla ništa bez pomoći druge.

Grossman zauzima sličan uravnotežen stav i u vezi s važnijim, još uvijek neriješenim pitanjem. On inzistira da je apsolutna odlučnost Crvene armije da se više ne povlači spontano proizašla iz redova vojnika u isto vrijeme kada je Staljin izdao svoju drakonsku naredbu “Ni koraka nazad” 28. srpnja 1942. Grossman smatra da su hrabrost i patriotizam vojnika bili iskreni; sigurno se ne bi složio s onim zapadnim povjesničarima koji sugeriraju da su se tako očajnički borili samo zato što su se bojali da će ih sovjetska tajna policija strijeljati ako ih vide da dezertiraju. No Grossman također vidi Staljinovu naredbu kao ključnu; vidi Staljina kao onoga tko daje glas patriotizmu vojnika, čime ga je dodatno osnažio.

U drugim aspektima, međutim, Grossman je izazovniji. Njegova najdugotrajnija polemika u Staljingradu bila je s Maksimom Gorkim. Grossman se 1932. borio da objavi svoj prvi roman Glückauf, smješten u rudarskoj zajednici u Donbasu; urednik mu je nedavno rekao da su neki aspekti romana “kontrarevolucionarni”.^[1] U to je vrijeme Gorki bio najutjecajnija figura sovjetskog književnog establišmenta i Grossman je pokušao zadobiti njegovu podršku. U svom prvom pismu Gorkom, Grossman je napisao: “Opisao sam što sam vidio dok sam tri godine živio i radio u rudniku Smoljanka-11. Napisao sam istinu. Možda je ta istina surova. Ali istina nikada ne može biti kontrarevolucionarna.” Gorki je opširno odgovorio, očito prepoznajući Grossmanov talent, ali kritizirajući ga zbog njegova stava prema istini: “Nije dovoljno reći: ‘Napisao sam istinu’. Autor bi si trebao postaviti dva pitanja: ‘Prvo, koju istinu? I drugo, zašto?’ Znamo da postoje dvije istine i da u našem svijetu preteže ogavna i prljava istina prošlosti. No tu istinu zamjenjuje druga istina koja je rođena i koja nastavlja rasti […] Autor vrlo dobro vidi istinu prošlosti, ali ne shvaća posve jasno što učiniti s njom. Autor istinito prikazuje zatucanost rudara, njihove tučnjave i pijanstvo, sve ono što prevladava u njegovu – autorovu – vidokrugu. To je, naravno, istina – ali odvratna i mučna istina. To je istina protiv koje se moramo boriti i nemilosrdno je iskorijeniti.”

U Staljingradu Marusja – kandidatkinja za članstvo u Komunističkoj partiji – iznosi gotovo iste misli dok raspravlja sa svojom mlađom sestrom Ženjom, koja je umjetnica: “Baš bi trebala slikati plakate, a ne baviti se tajanstvenim slikanjem koje nitko ne razumije. O, moj Bože, već znam kako ćeš završiti, opet razgovorom o životnoj istini. Zar je doista još potrebno objašnjavati da na svijetu postoje dvije istine: jedna je istina stvarnosti koju nam je nametnula prokleta prošlost, a druga je istina stvarnosti koja će tu prošlost pobijediti. I tu istinu budućnosti želim živjeti.” U tom trenutku umiješa se Sofja Osipovna, kirurginja i obiteljska prijateljica: “Lažeš, Marusja […] reći ću ti kao kirurg: jedna je istina, nema dvije istine. Kad čovjeku režem nogu, ne znam za dvije istine. Ako ćemo se igrati dvjema istinama, crno nam se piše… U ratu, i još u tako tragičnoj situaciji, postoji jedna istina, gorka, a opet jedina, spasonosna. Kad Nijemci upadnu u Staljingrad, onda ćeš vidjeti, budeš li ganjala dvije istine, ni jednu nećeš uhvatiti, razbit ćeš glavu!”

Unatoč svojim ranijim kritikama, Gorki je očito odigrao ključnu ulogu u orkestriranju iznimno uspješnog Grossmanovog književnog debija 1934. Poput Lava Štruma, Gorki je mentor prema kojemu je Grossman osjećao duboku zahvalnost. No za razliku od Lava Štruma, Gorki je vrlo ambivalentna figura. Nakon revolucije, njegovi su izdavački projekti spasili mnoge pisce od gladi, no od 1928. do njegove smrti 1936., Gorki je bio suučesnik u najbrutalnijim aspektima staljinizma. Moguće je da je Grossmana svijest o njegovu dugu prema Gorkom učinila još odlučnijim da nastavi pisati istinito – ne da, poput Gorkog, bude zaveden privilegijama koje prate moć i uspjeh. David Ortenberg, urednik Crvene zvijezde, glavnog sovjetskog vojnog lista, sjeća se kako je raspravljao s Grossmanom o tome je li uistinu bilo nužno da junak jednog od njegovih djela umre. Grossman je odgovorio: “Moramo slijediti nemilosrdnu istinu rata.”

Sovjetskom režimu bio je potreban sovjetski Tolstoj. Međutim, nakon 1945., Staljinu je također bio potreban novi, po mogućnosti unutarnji, neprijatelj kako bi opravdao svoju diktaturu. Izbor neprijatelja bio je jednostavan; antisemitizam je oduvijek bio raširen u Rusiji i Ukrajini. Grossman – kao Židov i kao kandidat za ulogu novog Tolstoja – našao se na opasnoj razdjelnici.

Pitanje koga izabrati za sovjetskog Tolstoja bilo je, u svakom slučaju, osjetljivo. Oduvijek je postojalo rivalstvo između Saveza sovjetskih pisaca i Odjela za agitaciju i propagandu (Agitprop) Centralnog komiteta Komunističke partije. U ovom slučaju Odjel za agitaciju i propagandu podržavao je danas zaboravljenog romanopisca Mihaila Bubjonova, dok su Aleksandar Fadejev (predsjednik Saveza pisaca) i Aleksandar Tvardovski (glavni urednik časopisa Novij mir) podržavali Grossmana. Unatoč svoj njihovoj političkoj pronicljivosti, Fadejev i Tvardovski očito su podcijenili koliko će se žestoko pojačati antisemitska kampanja. Počeli su objavljivati Za pravednu stvar upravo u mjesecu – u srpnju 1952. – kada je većina vodećih članova Židovskog antifašističkog komiteta bila podvrgnuta tajnom suđenju, prije njihova pogubljenja u kolovozu.

Prve recenzije romana Za pravednu stvar bile su ushićene, i 13. listopada 1952. Odjel za prozu Saveza sovjetskih pisaca nominirao je roman za Staljinovu nagradu. Međutim, 13. siječnja 1953. u Pravdi je objavljen članak pod naslovom “Podli špijuni i ubojice koji se predstavljaju kao liječnici i profesori”. Navodno je skupina najuglednijih liječnika u zemlji – većinom Židova – planirala otrovati Staljina i druge članove političkog i vojnog vodstva. Te apsurdne optužbe trebale su poslužiti kao uvod u opću čistku sovjetskih Židova.

Mjesec dana poslije, 13. veljače, Bubjonov je objavio potkazivačku recenziju romana Za pravednu stvar. Kampanja protiv Grossmana brzo je dobila zamah. Veliki listovi objavljivali su članke s naslovima poput “Roman koji iskrivljuje sliku sovjetskog naroda”, “Na pogrešnom putu” i “U iskrivljenom ogledalu”. Kao odgovor, Tvardovski i uredništvo časopisa “Novij mir” službeno su priznali da je objavljivanje romana bilo velika pogreška.

Nedugo nakon toga, Grossman je počinio čin izdaje koji ga je mučio do kraja života: pristao je potpisati pismo kojim se traži smaknuće “liječnika ubojica”. Možda je mislio – možda i opravdano – da će liječnici ionako biti pogubljeni i da vrijedi potpisati pismo jer je tvrdilo da je židovski narod u cjelini nevin. Koji god bili njegovi razlozi, Grossman je odmah zažalio zbog onoga što je učinio. U romanu Život i sudbina postoji odlomak temeljen na tom incidentu u kojem se Viktor Štrum (koji je upravo potpisao slično pismo) moli svojoj pokojnoj majci da mu pomogne da nikada više ne pokaže takvu slabost.

Čin izdaje Grossmanu nije nimalo olakšao poziciju. Kampanja protiv njega pojačala se. Mihail Šolohov, najugledniji sovjetski pisac tog vremena, ranije je izrazio divljenje prema Staljingradu. Međutim, sada je dopustio da ga Bubjonov citira na važnom sastanku riječima: “Grossmanov roman je pljuvanje u lice ruskog naroda”. Fadejev je objavio članak prepun, kako je Grossman opisao, “nemilosrdno strogih političkih optužbi”. Voenizdat, vojna izdavačka kuća koja je pristala objaviti Za pravednu stvar u obliku knjige, zatražila je od Grossmana da vrati predujam – s obzirom na, kako je Grossman zajedljivo rekao, “neočekivano otkrivenu antisovjetsku bit knjige”. Srećom po Grossmana, Staljin je umro 5. ožujka 1953. Ali je i Grossman – poput mnogih drugih pisaca povezanih sa Židovskim antifašističkim komitetom – lako mogao biti pogubljen.

Denunciranje Grossmana i njegova romana nastavilo se još nekoliko tjedana, ali potom je kampanja jenjala. Sredinom lipnja Voenizdat je, uz Fadejevljevu potporu, ponovio svoju prvotnu ponudu da objavi Za pravednu stvar. Grossman je, naravno, od početka znao koliko će biti teško objaviti roman i zabilježio je sve relevantne službene razgovore, pisma i sastanke u petnaest stranica dugačkom dokumentu pod naslovom “Dnevnik puta rukopisa romana Za pravednu stvar kroz izdavačke kuće”. Posljednji, lakonski zapis u tom dnevniku glasi: “26. listopada 1954. Knjiga je u prodaji u Arbatu, u trgovini ‘Vojna knjiga’.”

 Gotovo svaki korak Grossmanove karijere – čak i nakon njegove smrti – obilježen je dugim odgodama i iscrpljujućim borbama. Čini se da su urednici, znanstvenici i književni kritičari na bolnu i nepodatljivu prirodu mnogih Grossmanovih tema odgovarali vlastitom nepodatljivošću. Rusko izdanje Sve teče objavljeno je u Frankfurtu 1970.; prvi prijevod na engleski 1972. Oba su privukla malo pažnje – iako je Sve teče jedno od Grossmanovih najboljih djela, izvanredno, prije svega, zbog svog potresnog prikaza terora i gladi u Ukrajini 1933. te smjele reinterpretacije nekoliko stoljeća ruske povijesti.

Život i sudbina sada je dobro poznato djelo, ali i ono je polako dolazilo do čitatelja. Čak i nakon što je satiričar Vladimir Vojnovič prokrijumčario tekst na mikrofilmu na Zapad, trebalo je gotovo pet godina da se pronađe izdavač za prvo rusko izdanje – uglavnom, čini se, zbog osobnih i političkih rivalstava među ruskim emigrantima. Grossmanovi prijatelji i obožavatelji bili su zbunjeni i šokirani. Nakon onoga što je uvijek nazivao “zaustavljanjem” Života i sudbine, Grossman je 1961. rekao da je to bilo kao da su ga “zadavili u mračnom kutu”. Razočaran nemogućnošću da pronađe izdavača krajem sedamdesetih godina, Vojnovič je rekao da je to bilo kao da je Grossman zadavljen po drugi put.

No 1980. ruski tekst Života i sudbine konačno je objavila izdavačka kuća L’Âge d’Homme u Lausannei. Na konferenciji 2003. u Torinu, Vladimir Dimitrijević, urednik koji je prihvatio roman, rekao je da je odmah osjetio kako Grossman prikazuje “svijet u tri dimenzije” te da je jedan od onih rijetkih pisaca čiji je cilj “ne dokazati nešto, nego natjerati ljude da nešto prožive”. Mogao je isto to reći i za Staljingrad.

Mikrofilmovi Života i sudbine snimljeni su primjerci rukopisa koji je Grossman povjerio pjesniku Semjonu Lipkinu, a Lipkin ga je čuvao u svojoj dači blizu Moskve. Postoji zanimljiva paralela između sporog i nesigurnog puta koji je prešao tekst Života i sudbine od dače blizu Moskve do švicarske izdavačke kuće i puta koji je u Staljingradu prešlo pismo Ane Semjonovne, od berdičivskog geta do dače blizu Moskve. U oba slučaja bilo je kašnjenja, nesporazuma i čudnog nedostatka interesa – barem u početku – kada je dokument prvi put stigao na odredište. Čak i nakon prvog objavljivanja prijevoda Života i sudbine sredinom osamdesetih godina, Grossmanov međunarodni ugled rastao je polako.

Grossmana sad smatraju jednim od najvećih romanopisaca prošlog stoljeća – a pismo Ane Semjonovne vjerojatno je najpoznatije poglavlje u cijelom njegovom opusu. Ipak, i dalje mnogo toga ne znamo o Grossmanu i njegovu djelu. Malo je njegovih djela dostupno – čak i na ruskom – u konačnim tekstovima. Njegov prvi roman Glückauf (njem.), rudarski pozdrav “Sretno!” (op. prev.) (1934.) općenito se smatra dosadnim i nikada nije ponovno objavljen. No sasvim je moguće da je Grossmanov izvorni rukopis zanimljiviji od objavljenog teksta. Znamo da je roman bio strogo cenzuriran i da je to šokiralo Grossmana, ali koliko je meni poznato, nitko ozbiljno nije proučavao rukopis.

Još više iznenađuje što još ne postoji konačni ruski tekst Života i sudbine. Uz veliku pompu, ruske sigurnosne službe objavile su 2013. tipkane rukopise koje je KGB zaplijenio 1961. Ti rukopisi, također, gotovo da nisu proučavani.

Nadam se da ću jednog dana moći revidirati svoj prijevod Života i sudbine u svjetlu konačnog ruskog teksta. Zasad me, međutim, raduje što mogu predstaviti verziju Staljingrada koja je potpunija od bilo kojeg postojećeg izdanja, na ruskom ili bilo kojem drugom jeziku. Ova verzija nipošto nije konačna, ali uključuje mnogo važnog materijala iz najranijih i najhrabrijih Grossmanovih rukopisa koji nikad dosad nisu bili objavljeni.

Knjigu je sa ruskog preveo Igor Buljan