Odabir knjiga koje nosim sa sobom za čitanje tijekom odmora postao je moj ritual posljednjih nekoliko godina. Tjednima unaprijed već počinjem razmišljati o tome s kojim se knjigama želim družiti, koje su napokon došle na red, a koje će me od njih iznenaditi. Na neplaniran način nedavno sam primijetila tri jednostavna pravila kojima se pritom vodim, svjesno prihvaćajući da, unatoč svim svojim naporima, do kraja popisa nikada neću stići.

Dakle, zadovoljno odlazim na odmor ako sa sobom nosim: jednu zbirku poezije, jednog klasika i knjigu koju već dugo namjeravamu pročitati. Ovo posljednje najteže mi je odlučiti jer je gomila knjiga na mojoj listi jedvačekanja. Zapravo, tu knjigu odabirem posljednju, obično čekajući trenutak u kojem osjetim da mi je sama Književnost pomogla odabrati. Ponekad pronađem neku nepročitanu knjigu koja već duže vrijeme stoji na polici, ponekad mi netko vrati knjigu koju sam mu posudila, a da ju nisam čitala, ponekad netko spomene knjigu koju sam zaboravila baš nekoliko dana pred odlazak, a ponekad iskopam neki naslov u knjižnici ili na buvljaku koji prepoznam. Takva iznenađenja su mi najdraža. Često se dogodi više situacija koje sam opisala, pa se tri knjige pretvore u pet ili šest. Ah, da. Zaboravila sam slikovnice. Obožavam slikovnice, ali, srećom, moja djeca nose posebnu torbu sa slikovnicama i dječjim knjigama na more, pa imam brigu manje. I puno knjiga više za pročitati!
I posljednje, na popisu je i ona knjiga koja će sudbonosno pronaći put do mene dok sam na odmoru. To je trenutak koji željno iščekujem, poput spoja na slijepo.

Za ovaj godišnji (teškom mukom) odabrala sam ove knjige:

1. Otok, zrcalo riječi Andriane Škunca nosim jer zaista imam veliko poštovanje prema pjesnikinjama i pjesnicima koji su već desetljećima prisutni na pjesničkoj i književnoj sceni pišući dobru poeziju. Ne mogu zamisliti odlazak nekamo bez barem jedne zbirke poezije. Osim što se uklapa naslovom, izabrala sam ju jer želim biti sigurna da se u svakome trenutku svakoga dana (pa i noći) mogu izgubiti u stihovima, odlutati u snovima, razbistriti misli, odvojiti se od svijeta. Najbolji put za to jest – poezija.

2. Knjiga o travama Sándora Máraija putuje sa mnom u ulozi klasika. Mislim da sam Máraija posljednji put čitala prije puno godina, netom nakon fakulteta. Tijekom studija više sam čitala domaću i regionalnu književnost (studirala sam kroatistiku, hm), pa su mi strani autori rjeđe dolazili u ruke, ali susret s Máraijem sam zapamtila. Volim pročišćenost i staloženost izraza koje osjećam čitajući stare (i novije) klasike, njihovu neopterećenost da nam se svide, upotrebu aorista u rečenici. Ponekad mi je čitanje takvih knjiga najbolji odmor. 

3. Moji roditelji: Uvod Aleksandra Hemona knjiga je koju sam odugovlačila izabrati, čekajući Znak . A onda sam ga našla na polici. Dubravka Ugrešić davno je napisala da “Život piše romane”… Toj se njezinoj rečenici često vraćam. Znam da je moj život daleko od pravog romana, ali postoje trenuci u kojima osjetim da mi se Književnost nasmiješila. Tako se dogodilo s Hemonom ovog puta. Njegov sam dosadašnji opus u cijelosti pročitala, a i mnogo popratne literature o njemu. Volim njegovu zaigranost u tekstu, finu melankoliju, zamršenost značenja u podtekstu i već sada znam da ću se ovoj knjizi htjeti vratiti. 

Ostaje posljednja knjiga, o kojoj ne mogu pisati jer ne znam koje će me to iznenađenje dočekati i koji će se to neplanirani susret dogoditi tijekom godišnjega, ali silno mu se veselim. Kao i svakoj od ovih triju knjiga koje putuju sa mnom. Izgleda mi kao da će moj godišnji biti sjajno vrijeme za sreću. 

Tea