Bilo je to u prvoj godini novog milenija kad mi je u ruke dospjela knjiga iz koje sam shvatio da sam dvadeset godina živio u kući bivšeg SS-ovca. Nije da nisam dobivao signale: čak mi je i bilježnik na dan kada sam s njim obišao kuću, usput skrenuo pažnju na prethodne stanare; nisam se tad previše obzirao. Možda sam to i potisnuo, pod utjecajem dugogodišnjeg čitanja bolnih pjesama Paula Celana, svjedočanstava Prima Levija, bezbrojnih knjiga i gledanja dokumentaraca od kojih čovjek zanijemi, nemogućnosti cijele generacije da opiše nezamislivo. Sad sam gledao kako stvarnost koju sam jedva mogao zamisliti, ali koju više nisam mogao ni otkloniti prožima moje intimno sjećanje. Kao da su se u sobama koje sam dobro poznavao pojavili duhovi; htio sam im postaviti neka pitanja, no prolazili su ravno kroz mene. Ništa mi nije bilo gore od pisanja o takvoj vrsti ljudi koji sad poput utvara bauljaju mojim životom. Jasno sam vidio dan kada sam prvi put primijetio kuću. To je moralo biti kasnoga ljeta 1979. Hodao sam prašnjavim gradskim parkićem omeđenim nizom starih kuća; mali stražnji vrtovi imali su ograde kroz koje se moglo vidjeti unutra. Debelim, gotovo crnim granama oko hrđavih prečki jedne od njih ovila se glicinija. Nekoliko kasnih cvjetnih grozdova visjelo je prekriveno prašinom, no miris me duboko pogodio – vratio me u zarasli vrt moga djetinjstva; radoznalo sam počeo promatrati kroz ogradu. Vidio sam mali zapušteni gradski vrt u kojem se posred neodredive krame uzdizao vitki javor, drvarnicu s ostacima drva za ogrjev ispod sloja crne prašine, otprilike pet metara dalje razbijen prozor trošnog stražnjeg dijela kuće, pored njega verandu s visokim lučnim prozorom kroz koji se mogla vidjeti daleka prednja strana kuće. Pogledao sam kroz tamne, prazne sobe. Svjetlo s pročelja svjetlucalo je slabo i udaljeno. Proželo me neobično uzbuđenje; izišao sam iz parka, zaobišao mali stambeni blok i dospio u sumračnu uličicu jednog starog kvarta. Ispostavilo se da je u pitanju velika građanska kuća rošavog pročelja u kojem je vlaga desetljećima probijala put. Kuća visokih prozora i oljuštenih vrata poznavala je bolja vremena; bilo je jasno da je već niz godina prazna. Naborana od vlage, na jednom od prozora visjela je obavijest o prodaji. Počelo je sipiti kao što samo u starim gradovima zna sipiti; bakreni poklopac otvora za poštu potišteno je zaklepetao u naletu vjetra. Četvrt se zove Patershol. Ime je dobila po uskom prilazu srednjovjekovnom samostanu koji je vodio od gradskog kanala, a po kojem su pateri u čamcima znali dopremati hranu i, kako se u narodu pričalo, prokrijumčariti kurve. Zemljište je nekoć bilo u vlasništvu grofova od Flandrije; taj stari dio grada graniči s utvrdom iz dvanaestog stoljeća i vijekovima je bio sjedište patricija i imućnih građana. Dolaskom proletarijata u devetnaestom stoljeću mnoge otmjene kuće zamijenjene su radničkim kućercima. Zavladalo je siromaštvo, a četvrt je postepeno stjecala loš glas. Uske uličice i radničke kućice, beluiken, počele su propadati, sve dok se krajem šezdesetih, zajedno sa studentskim protestima, ondje nije nastanila umjetnička boema. Kuća koju sam promatrao nalazila se na sjeveroistočnom rubu četvrti, u uličici nazvanoj Drongenhof, blizu mjesta na kojem rijeka Leie, spora i tamna, teče uz stare, vlažne kuće.

* * *

Velike odluke rijetko sam u životu donosio svjesno. Uvijek bih zapao u svojevrsno stanje sna u kojem bih imao osjećaj da me neka nevidljiva ruka gura i da ja, poslovično prava budala, ususret vlastitoj sudbini hodam kao bezglava kokoš. Iz svoje iznošene vojničke jakne izvukao sam notes i prepisao broj telefona. Još istoga dana nazvao sam bilježnika. Dva dana poslije obišao sam kuću; pripadala je frankofonoj obitelji De Potter. Htjeli su se što je prije moguće riješiti nekoliko kuća jer će s novom godinom porezi na nekretnine osjetno porasti. Pri obilasku kuće vidio sam plijesan i vlagu, bočatu vodu u poplavljenimpodrumima, ponegdje natruli stari namještaj, ali i visoko stubište, lijep kamin od ružičasto-smeđeg mramora u dnevnom boravku, dugačak hodnik sa sjajnim crnim ardenskim kamenom, obrubljenim trakom sivo prošaranog mramora iz Carrare, na katovima prostrane sobe sa širokim podnim daskama – privlačnu snagu nepoznatog života. Išli smo od podruma do tavana, uspon koji je trajao malo više od dva sata zato što je bilježnik De Potter u mojoj prisutnosti, uvijek tražeći moju suglasnost, sastavljao detaljan opis zatečenog stanja. Na tavanu sam vidio kako s prašnjave grede visi komad konopa; u visokom šiljatom krovu nedostajalo je nekoliko crjepova. Vidjelo se sivo gradsko nebo, negdje se čulo lepršanje golubljih krila. Oduvijek sam bio slab na miris vlage i propadanja starih kuća. Možda zato što sam kao dijete, rođen nedugo nakon rata, držeći majčinu ruku hodao duž takvih bombardiranjem uništenih kuća pa je miris vlažnog kamena i plijesni za mene postao nešto poput slavnog kolačića madeleine za Prousta. Kada ste dijete i još nemate sjećanje, tada čak i miris propadanja predstavlja izvor sreće. Kuću sam kupio impulzivno, za iznos koji danas nije dostatan za kupnju automobila srednje klase. Budući da sam nisam imao sredstava, novac sam posudio od oca obećavši mu da ću mu iznos bez kamata vratiti u mjesečnim ratama što je prije moguće. U to vrijeme slične su transakcije često obavljane u gotovini; još uvijek vidim očeve besprijekorne ruke kako broje novčanice svoje brižno skupljane ušteđevine na podlozi od teleće kože bilježnikova pisaćeg stola.

* * *

Knjiga se zvala Sin »krivog« Flamanca; na jednostavnoj naslovnici pažnju su odmah privlačili takozvani njemački navodnici. Autor, Adriaan Verhulst, bio je umirovljeni sveučilišni profesor čija sam predavanja slušao. Tijekom svoje akademske karijere uživao je velik ugled, bio predsjednik upravnog odbora javnog radija i televizije te raznih kulturnih organizacija, napisao brojne znanstvene članke i bio poznat po širini svojih pogleda, ali i po strogom, tvrdoglavom karakteru. Na kraju života objavio je svoje mučno priznanje. Na jednom mjestu prisjeća se kuće u kojoj je proveo djetinjstvo, a mene naziva sadašnjim stanarom; ostao sam u nevjerici gledajući njegovu knjigu u rukama. Kuću u gentskoj radničkoj četvrti upravo sam bio prodao. Odlučio sam da ću potražiti Verhulsta, no kad je došlo do toga, on je već preminuo. Naišao sam na zagonetke i tišinu. Dobro, pomislio sam, onda neću pripovijedati priču o SS-ovcu, ima ih već dovoljno. Ispričat ću priču o kući i njezinim stanarima. No unatoč tome – godine su prošle prije nego što sam uspio sastaviti priču koja slijedi. Neki svjedoci još su živi, u dubokoj su starosti, a svoja su mi sjećanja, ako je to još bilo moguće, ispričali u detalje. Poslije, kad sam sve obradio, shvatio sam i da precizni povjesničar Verhulst začudo nikada nije tražio uvid u sudske spise kako bi se suočio s istinom, premda je to bez problema mogao; da je to doista učinio, portret njegova oca bio bi mnogo manje blag.