Dame i gospodo, prijatelji knjige,
moram započeti s jednim obećanjem. Neću vam prepričati knjigu zbog koje smo se večeras okupili ovdje.
Govorit ću o jednoj ličnosti.
Govorit ću o jednom povjesničaru.
I na koncu govorit ću o jednom vremenu u kojem sam i osobno sudjelovao u mnogim događajima koji su prikazani, analizirani i opisani u knjizi koja je pred vama. Govorit ću u svojstvu svjedoka u mnogim situacijama o kojima govori Budimir Lončar ili je riječ o njemu kroz pero Tvrtka Jakovine i arhivskih zapisa pedantno složenih u jednu cjelinu.
Dozvolite mi da se najprije pozovem na čuvenog francuskog pisca Honoréa de Balzaca. Govoreći o povijesti, on je rekao: “Postoje dvije povijesti, ona zvanična, koja je uglavnom lažna, i ona tajna, o kojoj govore svjedoci jednog vremena i kojoj treba vjerovati.”
Ne ulazeći u to koliko je Balzac bio pravu, želim na ovom mjestu potencirati da su knjige najvjerniji i trajni svjedoci svakog vremena. To je genijalno opisao jedan od najvećih europskih umova dvadesetog stoljeća Umberto Eco u svom vjerojatno najboljem djelu Ime ruže. Sjetimo se u tom kontekstu i spaljivanja knjiga u Berlinu u vreme nacista tridesetih godina prošlog stoljeća. Oba primjera govore nam kako su pokušaji da se briše povijest bili uzaludni.
Knjiga je pobijedila oba zla. Ali knjige nema bez izdavača. Zato veliko hvala i priznanje bračnom paru Serdarević i Frakturi.
Autorica pogovora Latinka Perović zaslužuje pažnju iz više razloga. Ne samo zbog toga što je vrsna povjesničarka, već prije svega zbog toga što je bila među predvodnicima svježih ideja i demokratizacije zemlje i partije koja je bila na vlasti početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na istoj političkoj frekvenciji s europskim liderima ljevice poput Michela Rocarda, Enrica Berlinguera i Giorgia Napolitana, koji je do prije nekoliko godina bio predsjednik Italije.
Kada sam s njim razgovarao 2008. godine u Rimu, sjećao se s pijetetom Latinke Perović i svih njenih istomišljenika u Srbiji i Hrvatskoj iz tog vremena koje je, nažalost, Josip Broz Tito uklonio s političke scene početkom sedamdesetih godina. To je veliko priznanje od strane jednog talijanskog i europskog državnika koje samo po sebi dovoljno govori o formatu i ličnosti Latinke Perović.
U knjizi zbog koje smo se okupili danas imate simbiozu zadivljujuće memorije i analitičke sposobnosti njezina glavnog aktera te svjedoka vremena koje je predmet ove knjige i kroničara koji je sve to pedantno detaljno bilježio i složio u konstrukciju koja je konzistentna, kompozitna i konsekventna.
U tome i jest njena istinska vrijednost.
U knjizi zbog koje smo se okupili imate simbiozu zadivljujuće memorije i analitičke sposobnosti njezina glavnog aktera te svjedoka vremena i kroničara koji je sve to pedantno detaljno bilježio i složio u konstrukciju koja je konzistentna, kompozitna i konsekventna.
Budimir Lončar uvijek potencira da mu je mentor i uzor u diplomaciji bio Koča Popović. Pošto sam osobno poznavao Koču Popovića, samo mogu reci da pametni ljudi uvijek izaberu nekog u kome prepoznaju svog dostojnog nasljednika. U ovom slučaju to je bio Budimir Lončar. A druga osobina pametnih ljudi je da uče zanat od majstora koji ih je odabrao, jer se nitko od nas nije rodio učen. A od svjetskog majstora kakav je bio Koča Popović imalo se sto naučiti.
Svatko od nas ima svog Koču Popovića. U mom slučaju to je bio Budimir Lončar.
Mnogo toga sam naučio od njega. Za ovu priliku ću izdvojiti tri stvari.
Prvo, diplomacija bez analitike je kao forma bez sadržaja. I da ne bude nesporazuma, pod analitikom se ne podrazumijeva obavještajni rad, kao što to ponekad imputiraju ljudi koji nemaju pojma o diplomaciji, ali pretendiraju da nešto o tome znaju. Odjeljenje za Analitiku i planiranje u nekadašnjem Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove postavio je i izgradio Budimir Lončar. To je ono sto se danas u cijelom svijetu zove think tank. Tu su bili briljantni analitičari poput Živojina Jazića, Cvijete Joba ili Ane Marije Bešker i drugi s kojima sam godinama surađivao.
A sto se obavještajnog rada tiče, ispričat ću vam jednu anegdotu vezanu uz poznatog europskog državnika, njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, koji je bio osobni prijatelj Budimira Lončara, a ja sam kao veleposlanik u Njemačkoj imao privilegiju da s njim cesto razgovaram. On se ismijavao radu njemačke obavještajne službe BND. Odgovarajući na jedno novinarsko pitanje koliko mu ta služba pomaze u njegovim aktivnostima, Schmidt je sarkastično odgovorio da redovno čita najpoznatiji švicarski list Neue Zürcher Zeitung te da tamo dobiva te informacije koje mu BND šalje sa zakašnjenjem od nekoliko dana. Pošto u svakoj šali ima pola istine, tako shvatite i ovu opasku bivšeg njemačkog kancelara. Ali ostaje ono što sam zauvijek zapamtio. U metodi rada Budimira Lončara nije bilo mjesta za improvizaciju, a u tome je analitika bila ključna točka.
U metodi rada Budimira Lončara nije bilo mjesta za improvizaciju, a u tome je analitika bila ključna točka.
Druga stvar koju sam naučio je timski rad kao nezamjenljiva komponenta tijekom priprema za donošenje odluka i građenja politike koju je, naravno, ministar odnosno savezni sekretar, kako smo ga mi njegovi suradnici zvali, personificirao. Redovni sastanci Kolegija bili su vrlo ozbiljna razmjena mišljenja. Ovo će vas sigurno zainteresirati. Četvorica od članova Lončarova kolegija, među njima i ja, postala su nakon raspada Jugoslavije ministri vanjskih poslova u državama sukcesorima. Od Makedonije do Slovenije. To nije slučajno. Složit ćete se sa mnom. To je bila Lončarova škola.
Treća stvar, građenje osobnog prijateljstva kao conditio sine qua non u postizanju ciljeva i realizaciji svojih interesa. U tom kontekstu je spoj kulture i umjetnosti s diplomacijom mjerilo kvalitete i razine rezultata jedne vanjske politike i njenih protagonista. To je u punom kontrastu s onim performansom kojem danas svjedočimo, gdje se jeftinim marketinškim trikovima pokušava pokriti deficit gore spomenutog spoja.
Smisao za estetiku, osjećaj za stvaranje pozitivnog ozračja, vještina prenošenja poruka, rafinirani stil u iznošenju mišljenja i u konačnici šarm u nastupanju te erudicija.
To je vrhunska diplomacija. Toga možete naći u izobilju u ovoj knjizi.
Da je Budimir Lončar oličenje toga, to se lako i prepoznaje i osjeća zaslugom autora ove knjige Tvrtka Jakovine.
Spoj kulture i umjetnosti s diplomacijom je mjerilo kvalitete i razine rezultata jedne vanjske politike i njenih protagonista.
Riječ je o marljivom autoru, punom strpljenja, sa smislom za postavljanje pravih pitanja. Uostalom, Albert Einstein je rekao: “Koliko netko poznaje jednu materiju, ne mjeri se odgovorima koje daje, već pitanjima koja postavlja.” Tu je Tvrtko Jakovina pravi majstor. A uz to ima istančani smisao za objektivno ocjenjivanje onoga sto istražuje bez obzira na to o čemu ili kome je riječ. Jednostavno, ne inklinira pristranosti. Što nije nimalo jednostavno.
Tom iskušenju, nažalost, podliježe danas nemali broj autora. Ako mene pitate, to nije povijest, već pripovijetka koja je dobra za dnevnopolitičku upotrebu.
Živimo u vremenu kada je jako teško uspostaviti razumijevanje i komunikaciju između pripadnika različitih generacija. Utoliko je zadatak naših autora, o kojima raspravljamo večeras, bio tezi i kompliciraniji nego što se to na prvi pogled može vidjeti.
Zbog toga obojica zaslužuju posebno priznanje. Kažu da su na tome radili šesnaest godina. Nedostajalo im je još dvije godine pa da maturiraju. Budući da nisu polagali ispit zrelosti, već jedan mnogo teži, a to je ispit savjesti, može se slobodno reći da su se svaki na svoj način odužili hrvatskoj i široj javnosti ostavljajući im djelo koje će izraziti probu vremena i biti dragocjen doprinos onome sto nam jako nedostaje. To je institucionalna memorija, bez koje nijedna država ni društvo ne mogu pretendirati na kredibilitet u interpretaciji povijesti.
U građenju povijesnog mozaika, koji nismo ni izbliza oformili, ovo je jedan ozbiljan pothvat, a takvih je potrebno što više da bismo prošlost, sadašnjost i budućnost sinkronizirali, a ne ih suprotstavljali jedno drugome.
Reći ću na konkretnom primjeru što pod tim podrazumijevam. Uzimam si to pravo jer se skoro pola stoljeća bavim znanostima koje su povezane s međunarodnom politikom i odnosima te diplomacijom.
Geopolitička konfiguracija ključna je komponenta u funkcioniranju i postojanju svake države.
A tu su granice i teritorij glavni elementi.
Tvrtko Jakovina ima istančani smisao za objektivno ocjenjivanje onoga sto istražuje bez obzira na to o čemu ili kome je riječ. Jednostavno, ne inklinira pristranosti. Što nije nimalo jednostavno.
Pošto smo u Rijeci, razumjet ćete u potpunosti smisao ovoga sto ću reći.
Temelje današnje geopolitičke konfiguracije u ovom dijelu Europe postavio je Josip Broz Tito uz pomoć saveznika u Drugom svjetskom ratu. To je bilo 1945. godine. Tita nema već četrdeset godina, ali se u tom pogledu ništa nije promijenilo.
Franjo Tuđman i branitelji u Domovinskom ratu prije 25 godina obranili su tu geopolitičku konfiguraciju. Hrvatska je u granicama i na teritoriju koji su postavljeni prije 75 godina.
Zato je povijesno gledajući važno voditi računa o sinkronizaciji o kojoj govorim, umjesto suprotstavljanja ta dva povijesna događaja.
Na početku svog izlaganja citirao sam Balzaca govoreći o povijesti. Završit ću jednim svojim zapažanjem utemeljenim na vlastitom iskustvu i promišljanjima o povijesti.
Povijest je satkana od mnoštva događaja u kojima je sudjelovao veliki broj ljudi, a pojedinci su davali ton svemu tome. Gledano s aspekta pojedinca, najerelevantnija ocjena njihove uloge je na kojoj strani povijesti su bili. Na pravoj ili na krivoj.
U slučaju Budimira Lončara to je kristalno jasno. Bio je i ostao na pravoj strani povijesti. Ne iz spontanosti ili zbog sretnih okolnosti, već cause koju je dosljedno i kreativno slijedio.
To je mir i razumijevanje među ljudima odnosno narodima. Počevši od Hrvata i Srba pa redom po čitavom svijetu.
Rijeka kao europska kulturna prijestolnica pravo je mjesto da se ova poruka uputi. I tu priliku nisam htio propustiti.
Hvala vam na pažnji.
dr. Srđan Kerim
Add comment