Teško mi se, ovako na prvu, sjetiti nekog pisca koji je poput Rawija Hagea svojom debitantskom knjigom, romanom De Nirova igra, postao svjetski poznato književno ime. Za taj roman dobio je uglednu književnu nagradu IMPAC, koja se dodjeljuje u Dublinu za najbolju knjigu objavljenu ili prevedenu na engleski jezik. Rawi Hage rođen je u Bejrutu, u Libanonu, gdje je odrastao u vrijeme građanskog rata u toj zemlji. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika. Godine 1992. odselio se u Kanadu, gdje je studirao fotografiju. Bejrutsko Društvo paklenog plamena njegov je četvrti roman.

U svom hvaljenom prvijencu Hage opisuje traumatične dane odrastanja u apokaliptičnom Bejrutu. Zanimljivo je kako je ovaj roman objavljen 14 godina nakon Hageova preseljenja iz Bejruta u Kanadu. Kao da su mu trebale godine da posloži svoja traumatična iskustva iz tog vremena. Rezultat je bio uistinu fascinantan.

To je priča o dvojici prijatelja, kršćana, koji odrastaju u podijeljenom Bejrutu, i koji su po svemu različiti. Pripovjedač Bassam jedino razmišlja o tome kako pronaći novac i pobjeći na Zapad, a njegov prijatelj George, fasciniran glumcem Robertom de Nirom, bira drugi put (naslov romana De Nirova igra odnosi se na ruski rulet odnosno na film Michaela Cimina Lovac na jelena, u kojemu De Niro igra glavnu ulogu). On se priključio jednoj od kršćanskih milicija u gradu. Pogotovo su potresni dijelovi u kojima George prepričava Bassamu događaje oko najvećeg zločina tijekom libanonskoga građanskog rata, kad je jedna proizraelska kršćanska milicija upala u logore Sabra i Šatila te ondje počinila masakr nad izbjeglim Palestincima (bilo je to u rujnu 1982. godine). Istraumatizirani Bassam, nakon Georgeove smrti, u završnici romana domogne se Zapada, Francuske, te dobije vizu za odlazak u Kanadu (ovi detalji su očito autobiografski). Međutim, Bassam, u stanju šoka, prije odlaska u Kanadu luta ulicama Pariza, dezorijentiran i na sve spreman, svjestan kako je zauvijek obilježen onim što se događalo u Bejrutu.

Hageov drugi roman Žohar počinje tamo gdje završava De Nirova igra. Radnja romana odvija se u Kanadi, Neimenovani glavni junak, koji je u Kanadu stigao s Bliskog istoka, iz zemlje opustošene ratom, pokušava tu uhvatiti niti vlastita života. ovaj roman podsjeća donekle na posljednje stranice De Nirove igre, s tim da je rat ostao u drugom planu, ali su traume iste. Glavni lik romana je sitni provalnih koji pritom zamišlja sebe kao žohara koji slobodno i neprimjetno tumara po tuđim stanovima, što je jasna aluzija na Kafkin Preobražaj.

Svojim posljednjim, četvrtim romanom Bejrutsko Društvo paklenog plamena Hage se vraća u Bejrut, odakle je „pobjegao“ u De Nirovoj igri, i to u 1978. godinu, kad je građanski rat na vrhuncu. Priča je podijeljena u četiri poglavlja: „Proljeće“, „Ljeto“, „Jesen“ i „Zima“. Hage u ovom romanu opisuje ono što je možda izostavio u De Nirovoj igri, iako se određeni motivi ponavljaju: velik broj mrtvih, opis brutalnih i nemilosrdnih kršćanskih milicija, koje često ratuju između sebe , kao u jednoj sceni iz ovog romana. Ono što čini najveću razliku između ova dva romana je odnos prema smrti, koji je bitno razrađen i proširen u posljednjem romanu u odnosu na Hageov prvijenac. Hage to postiže na vrlo jednostavan način, promatrajući pogrebne povorke koje svakodnevno prolaze ulicom, točno ispod prozora sobe i kojoj stanuje glavni lik, Pavlov, koji je ujedno pripovjedač romana. „Smrti i suze, mislio je – to je ono što nam treba na ovom svijetu da postane ponizan“, kaže se na jednome mjestu u roman. Pavlov preko „frekventnosti“ pogreba i detonacijama koje čuje opisuje i trenutnu situaciju u ratom zahvaćenom gradu.

Glavni lik romana je sedamnaestogodišnji Pavlov, čija se obitelj, Pavlovljev otac i dva strica blizanca, „mrcine“, kako ih on naziva, bavi pogrebnom djelatnošću. Ime glavnog lika potječe od ruskog znanstvenika Ivana Petrovića Pavlova, koji je definirao uvjetni refleks kod životinja, pasa, koji nastaje određenom vrstom podražaja. Kod Hageova lika taj podražaj su pogrebi, gdje on na suptilan način progovara ne toliko o smrti koliko o odnosu prema njoj odnosno na koji je način rat utjecao na to. Pavlov nakon očeve smrti napušta obiteljsku tvrtku te nastavlja ono što je počeo njegov otac, kao pripadnik tajanstvenog Društva paklenog plamena, koji pokapa ljude koje nema tko pokopati, „skitnicu pod mostom, starca koji je živio sam i o kojem nitko nije vodio brigu, lutalice, odmetnike, mrtve strane radnike zarobljene u zemlji rata…“ Pavlov prevozi trupla svojim „smrtobilom“ (mrtvačkim automobilom) na planinu, gdje se nalazi priručni krematorij, u kojem pali ta trupla, a njihov pepeo rasipa u vjetar.

Ako je Hageov Žohar uklopljen u pomalo shematiziranu formu u odnosu na razigranu i neobuzdanu De Nirovu igru, onda bismo za Bejrutsko Društvo paklenog plamena mogli slobodno ustvrditi da je otišao čak i korak dalje u tom smislu (ovdje će izostati usporedbe s Hageovim trećim romanom Karneval jer ga nisam pročitao). I to je, možda, najveća mana ovog roman, ne toliko zbog pomalo neuvjerljivog okvira u koji je smjestio radnju svoje priče, koji se vrti oko tajanstvenog društva paklenog plamena, ljudi koji vjeruju „vatri i vjetru“, a ne „zemlji“, bez obzira na jasnu i nedvosmislenu simboliku tog motiva. Problem je negdje drugdje: ponekad se čini da Hage upada u manirizam, odmiče se od glavnog toka radnje, pa piše o nekim iščašenim likovima, poput perverznog El-Marquisa, profesora na sveučilištu i seksualnog predatora. U tim dijelovima da se iščitati utjecaj Michela Houellebecqa, što samo po sebi nije loše, ali se teško oteti dojmu da su oni pomalo strano tkivo u romanu jer nisu baš najsretnije uklopljeni u libanonsko podneblje i ozračje smrti. Dva pisca koja su najviše utjecala na Hagea su Albert Camus i Michel Houellebecq. Međutim, zanimljivo je kako iz romana u roman pomalo slabi utjecaj Camusa, a jača onaj Houellebecqa, što je na poseban način došlo do izražaja u Bejrutskom Društvu paklenog plamena. Ima u romanu i duhovitih, crnohumornih scena, poput one kad se opisuje svoje stričeve, koji u noći nakon pogreba pljačkaju grobove pokojnika koje su taj dan pokopali, što neodoljivo podsjeća na neke scene iz drame Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića.

Neobično je zanimljiva još jedna groteskna scena, koja na neki način opisuje sva apsurd multikulturnih društava u konfliktu, a to je pogreb preobraćenika, koji je s islama prešao na kršćanstvo, i za čiju se dušu bori njegova supruga i obitelj pokojnika. Pokopan je na kraju prema oba obreda. Vezanost za zemlju je fatalna, pa je tajanstveno bratstvo iz romana neka vrsta prosvjeda protiv toga. 

I to je još jedna važan tema kojom se Hage pozabavio u ovom romanu, opstanak kršćanskih zajednica u islamskom svijetu. Jedan od likova romana, Boem, koji poput Georgea iz De Nirove igre završi u jednoj kršćanskoj miliciji, kao snajperist, gdje ubrzo pogine, kaže na jednome mjestu kako kršćani trebaju napustiti to područje jer tu ne mogu opstati. U Epilogu, koji seže do današnjeg dana, doznajemo da je kršćanski svijet Bejruta nepovratno nestao. U blizini mjesta na kojem se nalazi groblje iz romana, u nekad kršćanskom dijelu grada, niknula je velebna džamija.

Iako Hage vjerojatno nikad neće izaći iz sjene svoje De Nirove igre, roman Bejrutsko Društvo paklenog plamena treba toplo preporučiti, prije svega kao svojevrsnu opomenu i iznimno dobro napisano štivo. Je li Hage ovim romanom zatvorio poglavlje svoga života u Bejrutu, ostaje da se vidi. Iskreno, ja bih volio da nije.

Tekst je izvorno objavljen u BestBooku, književnom prilogu tjednika Express.

Knjigu Bejrutsko Društvo paklenog plamena možete kupiti ovdje.

U petak, 12. ožujka u 20 sati Rawi Hage gostuje na tribini Razotkrivanje.