Naša proslavljena autorica Slavenka Drakulić dobitnica je prestižne nagrade za životno djelo Otokar Keršovani, koju joj je dodijelio Hrvatsko novinarsko društvo. 

“Svojim cjelokupnim opusom Slavenka Drakulić dokazala je da vrhunskog novinarstva nema bez stvaralačke mašte, pritom se istodobno u svom književnom radu oslanjajući na novinarske prakse. Malo je pera koja ta dva registra povezuju, štoviše ujedinjuju u onome do čega je čitatelju najviše i stalo – uživanja u tekstu. Novijim je naraštajima Drakulić vjerojatno poznatija po svom spisateljskom radu. No njeno autorsko ishodište je novinarstvo koje nikada nije napuštala, kontinuirano ispisujući tekstove još od studentskih dana. Od svojih prvih profesionalnih koraka u Startu i Danasu, preko prestižnih svjetskih medija s kojima surađuje, poput New York Timesa, Guardiana, Süddeutsche Zeitunga, La Stampe i Politikena, do Jutarnjeg lista čija je kolumnistkinja posljednjih nekoliko godina, Drakulić se uvijek bavila aktualnim temama, pionirski istražujući i one društvene pojave koje su tek bile na vidiku”, ističu u obrazloženju iz HND-a. 

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ne samo da je pisala o pravima žena već je i sama aktivno sudjelovala u radu prvih feminističkih organizacija u Jugoslaviji i cijeloj Istočnoj Europi. Ti su novinski tekstovi 1984. godine pretočeni u njezin prvijenac, knjigu Smrtni grijesi feminizma. Drakulić se kroz pisanje suočavala i s vlastitom bolešću i strahom od smrti u Hologramima straha, a potom i s okrutnošću ratova u romanu Oni ne bi ni mrava zgazili. 

“Baš kao što je nekada među prvima progovarala o feminizmu, danas javno raspravlja o eutanaziji, neumorno nastavljajući svoj novinarski put, probijajući se kroz predrasude zbog kojih je početkom devedesetih završila na medijskoj lomači. Uz Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Vesnu Kesić i Dubravku Ugrešić našla se među Vješticama iz Rija, koje su dežurni inkvizitori željeli spaliti. Za razliku od tih i takvih, Slavenka Drakulić nikada nije izdala profesiju kojom se bavi, zalažući se u svakoj napisanoj riječi za prava obespravljenih. ‘Pisanje je moranje’, kaže Slavenka. Za taj svoj imperativ od kojeg nikada nije odustala, s pravom zaslužuje nagradu za životno djelo koja nosi ime Otokara Keršovanija, čovjeka koji je i pred streljački vod otišao pišući”, navode iz HND-a. 

Od svojih prvih profesionalnih koraka u Startu i Danasu, preko prestižnih svjetskih medija poput New York Timesa, Guardiana, Süddeutsche Zeitunga, La Stampe i Politikena, do Jutarnjeg lista, čija je kolumnistica posljednjih nekoliko godina, uvijek se bavila aktualnim temama te hrabro pisala o problemima društva s posebnim naglaskom na ženska prava. 

“Velika mi je čast biti u ovakvom društvu. A zašto? Zato što kad vi vidite što ti ljudi rade i pišu… I ako dobijete jednu nominaciju pomislite pa ima smisla biti novinar! Jer puno nas je ponekad pomislilo ima li smisla ovo što ja radim, ima li smisla ovo što ja pišem, ovo što ja snimam, i padalo je u depresiju. Tako je, naravno, bilo I sa mnom. Zahvaljujem se Hrvatskom novinarskom društvu, ovo je bilo veliko iznenađenje za mene iz razno raznih razloga. Zahvaljujem se Branku Mijiću kojemu je to palo napamet i koji me zaista iznenadio. Zašto je meni bitna ova nagrada? Htjela bih par riječi reći jer ovo je nagrada za životno djelo, pa onda neću imati drugu priliku. Zašto mi je ova nagrada važna za razliku od nekih drugih nagrada? Ja nisam osoba koja je dobila puno nagrada, nagrade me ne vole, a ne volim ni ja njih. Ali ova nagrada mi je važna jer je od kolega. A kolege su mi u mojoj karijeri, novinarskoj, koja traje 45 godina, priredili najteže trenutke 90-ih i možda situaciju koja je promijenila moj život. S jedne strane, to je bilo strašno iskustvo koje nikom ne želim, a s druge strane je to bilo iskustvo koje me natjeralo da i dalje pišem”, rekla je Drakulić. 

Iako zbog medijske hajke deset godina nije mogla pisati u Hrvatskoj, to je ni u jednom trenutku nije obeshrabrilo da nastavi pisati u inozemstvu. 

“Nije me, moram reći, u tom trenutku zaustavilo ni bavljenje književnosti. Mislim, puno vremena književnost oduzima, ali sam osjetila tu potrebu da pišem jer u novinarstvu dođete u neku situaciju kad ne možete više dalje u tom pravcu i tražite neku drugu formu kojom bi se izrazili. Ja sam srećom našla tu formu, to je bila književna forma. I tu dolazite do jedne smiješne situacije kad mislite o tome. Jedan štiklec koji mi je pao na pamet kad sam slušala Paul Austera koji je govorio nešto o svojem iskustvu pa je iznio je li njegovo mišljenje mišljenje nekoga drugog. Rekao je pisci su vam ljudi koji lažu, kradu i izmišljaju. I ja sam se sasvim složila i slažem se. I sama promoviram tu ideju pisca koji laže, krade i izmišljaja. Međutim sam se onda našla u situaciji koja je podvojena. To je potpuno suprotno novinarstvu. Dakle, vi morate u sebi odvojiti to novinarstvo od književnosti, jer naravno, novinari ne bi smjeli ni lagati, ni izmišljati”, objašnjava Drakulić. 

Osvrnula se i svoju generaciju novinara, koji polako odlaze.

“Mislim da je malo aktivnih novinara mojih godina. Ja imam 76 godina. Prisjećam se naravno, kroz koje smo mi sve situacije prolazili. Rođeni oko ili poslije rata, tu negdje. Živjeli smo i radili u socijalizmu, dakle po drugačijim uvjetima. Zatim je došla takozvana tranzicija ili što je to već bilo, pad jednog političkog režima, pa smo onda radili u drugačijim uvjetima, takozvanoj demokraciji, a uz to je došao i rat. To je prošla moja generacija kao generacija. A onda se pogodilo nešto što se događa i dan danas. A to je promjena novinarskog žanra, novinarstva kao takvog. Dakle, na to je naravno utjecala, kao što svi znamo, tehnologija. I tu smo promjenu morali svladati, a počelo je tako da smo negdje 80-ih morali ići na tečajeve kompjuterskog pisma. Dakle, učili smo kompjuterske jezike 80-ih godina i to je bilo nešto strašno. Sve dok se to nije promijenilo, ja se nisam ni približila kompjuteru, od tih vremena, od današnjih vremena kad su se štampane, printane novine prenijele na ekrane. To je jedno veliko, veliko i dugačko iskustvo. To je generacijski”, ističe Drakulić. 

Dodaje i kako se nije promijenila samo struka, nego i kulturna paradigma. 

“Kulturna paradigma riječi koja traje od kada je izmišljeno pismo je sve što znamo. Sve što smo ikad saznali je do sada počivalo na riječi. No to se polako zadnjih deset godina mijenja na kulturu slike. Onda mi se ponekad čini, a možda i vama, da novinarstvo u novije vrijeme postaje zapravo dodatak slici. Zbog toga su ovakve stvari, ovakve nagrade i ovi ljudi koji rade ove stvari puno, puno dragocjeniji. Ali evo, tu je netko spomenuo, pisati se mora. Pa želim najbolje svim mladim kolegama i želim da se snađu u ovoj situaciji velike promjene, promjene paradigme koja će svima promijeniti život, a naročito vašoj djeci, mojim unucima, s time da se manje čita, da se dječji mozak mijenja pod utjecajem toga što se negdje čitali, naslutjeli, vidjeli. Dakle, u tom smislu promjena je ogromna i novinarstvo u njoj, sasvim sigurno, ima nove zadatke, ali pisati se mora. Hvala vam svima”, zaključila je.