Zadaci s kojima se već godinama susreću umjetnici koji izlažu na popratnim izložbama Festivala svjetske književnosti obuhvaćaju domenu ilustracije (vizualizacije teksta kroz likovnu umjetnost), ali i inspiracije – stvaranja zasebnog umjetničkog djela na koje jetjecao neki književni tekst, to jest njegov stil i njegov duh. Ove godine Festival će izložiti radove umjetnika na dvije lokacije: u Galeriji Šira pokazat će se studentski radovi, a u Galeriji Canvas različiti će umjetnici, kao i svake godine do sada, dati svoje vizije novih književnih izdanja.

Likovni stvaratelji, čiji je izričaj mahom poznat svim pratiteljima naše prilično malene scene, na više ili manje uspješan način taj su svoj izraz utkali u slike i crteže. Slika Domagoja Rogine bliska je nečemu što bi se (kada bismo inzistirali na klasifikacijama) moglo nazvati klasičnom ilustracijom – epizodom otkinutom iz tkiva teksta i potom vizualiziranom. Ono što je na njoj vrijedno pažnje jest činjenica da je slikar iskoristio scenu – svjetlo broda koje se ljeska na površini noćnog mora i odražava na masi oblaka u pozadini – kako bi dao oduška svojim interesima za reprodukciju efekata svjetla u materiji boje. Tu je i rad Maje Bachler, koji djeluje izrazito ekspresivno. Jasno je da je i to epizoda uzeta iz neke pripovijesti. No snažan i dramatičan dojam koji slikarica postiže tim frontalnim prizorom djeteta u nekom nedefiniranom krajoliku koje drži zamotanog kozlića u naručju i tupo nas gleda uvlači gledatelja u tu sliku, te mu konkretna priča iza nje postaje manje važna. Čak možemo reći da je interesantnije i interpretacijski potentnije učitavati svoje priče, asocijacije i emocije u tu čudnu scenu negoli tražiti njezin literarni predložak.

Vlastitim se interpretacijama snažno prepušta Grgur Akrap, koji se, ilustrirajući zbirku pjesama, koristi prednostima lirskog izričaja – njegovom ispunjenošću slikama i odsutnošću – kako bi stvorio kompoziciju vrlo sličnu onima kakve slika u posljednje vrijeme i koje podsjećaju na mistične ambleme, grbove pune elemenata čije je značenje hermetično, tajno ili posve izgubljeno. Vida Meić je u kolografijama ostvarila otiske neobičnih, bliještećih, zlatnih površina kojima je željela dočarati svoje čitanje zbirke priča Kvar na rubu galaksije Etgara Kereta. Narativ je tu posve izgubljen u korist umjetničina dojma. Kao i svaki dojam, on je neuhvatljiv i prosijava tek na trenutke, poput ljeskanja zlata u tami.