Autor: Miljenko Jergović

Rat je počeo u godini njezinog punoljetstva. Tek se bila privikla na nježno glatke gradske ulice, miris benzina, nafte i olova i ples iz krajnje desne u krajnju lijevu pa preko mosta prije nego što se na semaforu upali žuto. Veći je dio svoga života provela na Ravnoj Romaniji kod nekog Miloša, koji ju je koristio za najgrublje i najprljavije poslove. Kad sam je prvi put vidio, smrdjela je na stajski gnoj, cement i rakiju, i upravo se bila vratila s gradilišta veleljepne kavane u koju umjesto kamiondžija danas svrate četnici. S Milošem sam se oko cijene vrlo brzo dogovorio jer je on želio samo da je se što prije riješi. U selu u kojem je najslabiji auto bio golf jedna je prastara buba bila opće ruglo.

Pao je već mrak kad smo se spustili niz Romaniju, preko Pala, pa kroz tunele. Iznad jednog je svjetlećim slovima pisalo: “Ide Tito preko Romanije…” Te tri točke uvijek su me zbunjivale; imao sam dojam da skrivaju nešto nepristojno. Moja stara nacistička dama nije se obazirala na tekovine revolucije, već je glasno brektala, smireno i pravilno kao kakva budistička svećenica.

Pred kućom sam joj, na najvećoj nizbrdici, našao mjesto za parkiranje, mjesto s najljepšim pogledom na sarajevska brda, po škropljena bijelim turskim nadgrobnicima. Prvi put u životu bila je uredna i čista, a među svim onim mazdama, hondama i toyotama djelovala je kao manekenka iz doba romantičnoga futurizma. Komšija Salko je izjavio kako djelujemo kao skladan par. Ja glavat i nekako nabijen, a ona sva u nježnim metalnim oblinama. Ostali su primijetili kako sam mogao kupiti i nešto bolje jer će se ovo nakon tri dana pokvariti. Nabavio sam joj najjeftiniji radio-kazetofon, onaj koji nitko neće ukrasti, i filovao ga glazbom koja je mogla nadjačati njezin motor ili zajedno s njim stvarati jedinstvenu zvučnu kulisu. 

Ledena Caveova melankolija pulsirala je u taktu savršene nacističke mašine, negdje na putu prema Kaknju, pokazujući tako da je od svih mudrih ideja, zuboboljnih ideologija i uspjenjenih povjesnica važnija skladna slika svijeta, prizor koji ostaje nakon svake revolucije i apokalipse. Nakon što je Mariji Antoaneti odsječena glava, ljudi su naučili što je to barok, nakon što je Lenjin pobio Romanove, zakotrljala su se dječja kolica niz kamene stube filma, a nakon što je Hitler bio Hitler, ja sam pronašao svoj ritam u četiri takta i tisuću tristo kubika.

Katkad bi joj se začepio dovod benzina, pa se iznenada gasila, jednom joj je pukla spona od kvačila, ali se nikada nije ozbiljno kvarila. Gutala je ogromne količine goriva i lako se prljala, no to su zbilja samo sitnice. Pogotovu kada se voziš iz čistoga zadovoljstva i kada ti je mašta još uvijek saveznik. Auto mi nije služio da bih negdje pobjegao, niti da bih nekamo stigao.

Drugoga je svibnja grmjelo i iz neba i iz zemlje. Počelo je oko podne. Završio sam u nekakvom podrumu nakon što sam popio svoju posljednju predratnu coca-colu, a prije toga se provozao gradom i ostavio bubu na parkiralištu. Eksplozije nisu utihnule ni kad je pala noć. Sjedili smo u toj rupi i razgovarali, mi što smo se prvi put u životu sreli. Gomila slučajnih prolaznika, žena na povratku s tržnice, djeca na koturaljkama. U tom mraku pucnjava je vjerojatno djelovala još strašnije i mislio sam da iza nje neće ostati više ništa.

Stalno mi se po glavi vrtjelo što će prije nestati – moja kuća ili moja buba. Želio sam, naravno, da se spase i jedno i drugo, no gruhanje je neumoljivo tražilo da se odredim. Nakon cjelonoćnog razmišljanja izabrao sam dom. Bubu sam već zamišljao kao mrki metalni kostur, vjerujući da zamišljanjem spašavam ono prvo.

Pucnjava je utihnula kad se već razdanilo. Sunce je cijepalo vid, pod nogama je krckalo staklo, grad je bio pust i polomljen. Semafori više nisu radili. Otišao sam do parkirališta i u gomili zapaljenih i izbušenih auta našao bubu prekrivenu prašinom i sa sasvim malom ranom od gelera. Odvezao sam je kući, otvorio dvorišnu kapiju i parkirao auto unutra. E sada je stvarno počeo rat i od vožnje više nema ništa.

Vjerovao sam da je čudo što su mi dom i auto nakon tog ludog dana i još luđe noći ostali čitavi. No kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da zapravo ništa nije spašeno, nego još uvijek nije došlo vrijeme rastanku. On treba da dođe polako, da ga osjetim svakom svojom česticom, sve dok ne shvatim kako mi u ovome gradu, osim ubijenih i raskomadanih ljudi, srušenih zgrada i zaboravljenoga djetinjstva, ne pripada ništa, možda još samo vreća živoga mesa koja se hrani tugom za zaboravljenim sitnicama, dok pred krupnim i važnim stvarima u životu drhti kao motor tren prije nego što će se ugasiti.