“Fratarski su rukopisi u Bosni kao ponornice u kršu: izgube se, onda se samo prenosi priča o njima, pa se u jednom trenutku pojave, nečije ih oči ugledaju i ostave svjedočanstvo o tome, zatim ponovo propadnu. Dugo se o njima ne zna ništa i ne čuje ništa, i kada se već izgubi nada, pa i sama vjera da su ikada postojali, opet iskrsnu. Ako imadnu sreće da ih nečija odana ruka prepiše, fiksira, umnoži – prežive. Drugi ponovo potonu i propadnu, neki zauvijek”, piše Ivan Lovrenović. 

U svom novom romanu Dva vijeka, jedan vijek Lovrenović ispisuje kroniku života fratara Ante Kneževića, Josipa Markušića i Ljube Hrgića i čudesnu sudbinu njihovih rukopisa. Povezujući nevidljivim lancem događaje i ljude kroz dva stoljeća, roman svjedoči smjeni carstva u krvavim ratovima, zločinima, ljudskim lomovima i patnjama na uvijek trusnom tlu Bosne i Hercegovine. 

Tako roman istražuje složenu povijest Bosne i Hercegovine kroz kolektivnu i individualnu prizmu, a Lovrenović majstorski koristi povijesni okvir kako bi prikazao ljudsku patnju i otpornost kroz stoljetna previranja. Od sultanskih reformi u 19. stoljeću, preko austrougarske okupacije, svjetskih ratova, pa sve do komunističkog doba, autor prikazuje Bosnu kao prostor neprekidnih previranja i cikličkih trauma. 

Lovrenović povijest oživljava kao entitet koji oblikuje i prožima svakodnevicu likova te istovremeno razara i gradi identitet naroda. 

Kroz likove fra Ante Kneževića, fra Josipa Markušića i fra Ljubomira Hrgića, Lovrenović istražuje sudbine intelektualaca i vjerskih predvodnika koji se suočavaju u velikim povijesnim vremenima s moralnim dilemama i društvenim izazovima. 

Pitajući se za svakoga od trojice franjevaca “Kakvi su mu dani, kakve noći?”, Lovrenović se upušta u intimnu, društvenu i intelektualnu dvovjekovnu pustolovinu sa svojim junacima. Od bosanskih sela i varošica do rimskih, bečkih, pariških, zagrebačkih i beogradskih sveučilišta i natrag, izranja pred nama dvojaki svijet, ovozemaljski i književni, a granica između njih blijedi. Autor ističe kako prošlost, koliko s onim što je zapisano o njoj, toliko i s prazninana, nepoznanicama, oblikuje našu percepciju sadašnjosti i budućnosti. Unatoč tragedijama, nasilju i gubicima, roman slavi ljudsku otpornost i snagu intelekta, moralnih postulata i duha. 

Zlo, dobro, ljudska stradanja, omraze, graditeljski pothvati i uzvišena stremljenja u glavnim tokovima, ali i u meandrima velike povijesti ostaju zapisani kako u fratarskim rukopisima tako i u ovom jedinstvenom romanu Dva vijeka, jedan vijek: “da se ne zaboravi, da se žrtve i patnje pamte, da im se pribavi zahvalnost naraštaja, i vječna nagrada”.