Autor: Thomas von Steinaecker

Moj prvi susret s romanom Sedmi križ Anne Seghers bio je kratak i bolan. Negdje sredinom devedesetih godina, bio sam valjda drugi ili treći srednje, nastavnik njemačkoga najavio je da ćemo narednih mjeseci čitati odlomke jednog antiratnog romana iz Trećeg Reicha. Ta je lektira među nama učenicima izazvala nerazumijevanje i pobunu. Molim? Tako debela knjiga! A onda taj staromodni jezik, radnja koja nikako da se pokrene, a da ne govorimo o tome da smo se ubrzo pogubili među likovima. Mutno se sjećam početka priče, opisa krajolika oko Rajne koji mi je onomad bio teško razumljiv, i glavnog lika koji je stalno bježao. Svima nam je pao kamen sa srca kad smo završili s tom knjigom. Na moju vlastitu sramotu, da budem iskren, moram još nadodati da mi ni jedna jedina školska lektira nije ostala u dobrom sjećanju, od Goetheova Fausta preko Limenog bubnja Güntera Grassa do Mjesečeve palače Paula Austera.

Gotovo četvrt stoljeća to je bio moj jedini dodir s Annom Seghers – sve dok nedavno nisam zbog nečega drugoga zavirio u književnu antologiju i zaustavio se na fotografiji iz filma. Na njoj je bio Spencer Tracy u hollywoodskom filmu, naslova Sedmi križ. Bio sam zapanjen: Ta “nečitljiva stara knjižurina” (tim sam riječima bio otpisao taj roman) bila je ekranizirana? I to s filmskom zvijezdom? Preletio sam zapis o Seghers i njezinu romanu – i zadubio se u čitanje. Ono što je ondje pisalo na prvi je pogled zvučalo koliko fascinantno toliko i nevjerojatno: Sedmi križ Anne Seghers već je ubrzo nakon prvog izdanja 1942., istodobno na njemačkome u meksičkoj nakladničkoj kući u egzilu i u engleskom prijevodu u SAD-u, postao međunarodni bestseler. Popis svjetskih književnih uspješnica s njemačkoga govornog područja u 20. stoljeću vrlo je kratak. Na njemu su Na zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea (1929.), nekoliko romana Thomasa Manna, Sirotinjo – a što sad?Hansa Fallade (1932.), Pjesma o Bernardici Franza Werfela (1941.), a poslije Limeni bubanj Güntera Grassa (1959.), Parfem Patricka Süskinda (1985.) i Žena kojoj sam čitao Bernharda Schlinka (1995.). Na neki način i Sedmi križ Anne Seghers (1942.) doista ima svoje mjesto na tom popisu – ni pola godine nakon objavljivanja u SAD-u prodan je u 421.000 primjeraka. Do danas je preveden na više od trideset jezika. A onda je 1944. uslijedio komercijalni vrhunac: Fred Zinnemann, rodom iz Austrije, koji će nekoliko godina poslije snimiti vesternski klasik Točno u podne, ekranizira Sedmi križ za Metro-Goldwyn-Mayer. Uz Spencera Tracyja glume Jessica Tandy i, u njezinoj jedinoj filmskoj ulozi u američkom egzilu, Helene Weigel; Hume Cronyn u ulozi Paula čak je bio i nominiran za Oscara.

Nakon završetka rata, doduše u inozemstvu, ponovno splašnjava ushićenje oko knjige, ali zato se u Njemačkoj uspjeh tada tek zahuktava – i to i u Istočnoj i u Zapadnoj Njemačkoj, što onomad nije bio čest slučaj sa suvremenom književnošću. Anna Seghers prvo je 1947. u Darmstadtu primila najznačajniju književnu nagradu na njemačkome govornom području, Nagradu Georg Büchner; godine 1961., nakon što Seghers kao predsjednica Društva književnika DDR-a nije osudila izgradnju zida, Günter Grass u pismu će apelirati na njezinu savjest – i dojmljivo naglasiti iznimno mjesto koje ona zauzima za njega i njegove kolege u SRNJ-u: “Vi ste bili ti koji ste nakon tog rata, koji ne smijemo zaboraviti, moju generaciju, kao i svakoga tko je htio poslušati, naučili razlikovati pravdu od nepravde; vaša knjiga Sedmi križ oblikovala me, izoštrila mi pogled, tako da danas mogu raspoznati razne Globkee i Schrödere ma kako se prerušili, nazivali seoni humanistima, kršćanima ili aktivistima.” A kad se Zapad nakon ere Willyja Brandta pomirio s postojanjem DDR-a, Sedmi križuvršten je i u školsku lektiru, što je na Istoku već odavno i bio. Da, generacija šezdesetosmaša, koja se bunila protiv velike šutnje roditelja o Trećem Reichu, ponovno je otkrila taj roman. Smjena generacija, koja uvijek bespoštedno odlučuje o tome hoće li neka knjiga ostati u kolektivnom pamćenju ili ne, ovaj je put uspjela. Roman se još uvijek nalazi u školskom kurikulumu. Čini se da je preživio prijelaz u 21. stoljeće.

Još više od te priče o uspjehu zapanjile su me okolnosti pod kojima je Anna Seghers pisala svoj roman. Danas vlada tolika inflacija kako filmskih tako i književnih prikaza života u Trećem Reichu da tek iznimno rijetko ostavljaju dojam, dirnu u srce. Naposljetku, danas, u mirnoj Europi blagostanja 21. stoljeća, ne možemo pojmiti što doista znači bježati iz zemlje u kojoj si rođen te ostaviti za sobom obitelj i prijatelje. Kakav je osjećaj biti u stalnome strahu od uhićenja? Ne znati kako prehraniti djecu? A tek ovo: u svim tim brigama još smoći i volju napisati roman?

Biografija Anne Seghers do objavljivanja Sedmog križa zvuči dramatično, štoviše, tragično. Njezino sretno djetinjstvo i mladost samo pojačavaju taj dojam. Netty Reiling, kako joj glasi pravo ime, rodila se 1900. u Mainzu kao kći jedinica iz židovskog visokog građanskog sloja. Majka potječe iz imućne obitelji, otac vodi trgovinu umjetnina i antikviteta. Anna Seghers uvijek će osjećati blisku vezu sa svojim zavičajem: “U ovome gradu, u kojemu sam provela djetinjstvo, primila sam ono što Goethe naziva izvornim utiskom: prvi utisak dijela stvarnosti koji čovjek upija, bila to rijeka ili šuma, zvijezde, ljudi”, napisat će kao sedamdesetpetogodišnjakinja u pozdravnom brzojavu građanima Mainza. Godine 1924. objavljuje svoju prvu pripovijetku pod pseudonimom Seghers. Zatim se udaje za marksista Lászla Radványja, dobivaju dvoje djece, Petera (Pierrea) i Ruth. Seghers se sada sve više angažira u Komunističkoj partiji Njemačke, istodobno na zagovor Hansa Hennyja Jahnna dobiva uglednu Kleistovu nagradu. Čini se da joj je zacrtana obećavajuća karijera. Zatim 1933., kao u kazališnom komadu, trenutak peripetije, totalnog obrata. U godini Hitlerova preuzimanja vlasti Seghers, dvostruko ugrožena kao Židovka i komunistkinja, bježi s obitelji u Švicarsku. To je početak dugačke odiseje. Sve do nacističke okupacije Francuske 1940. živi u Parizu, razdvojena od muža koji je u međuvremenu zatvoren u francuskom koncentracijskom logoru. Sama s dvoje djece organizira njegovo oslobađanje te naposljetku bijeg obitelji parobrodom preko Martiniquea i New Yorka u Mexico City, gdje će ostati do 1947. Tek ovdje saznaje da joj je majka ubijena još 1942. u poljskom koncentracijskom logoru u Lublinu, kako glasi njoj upućeno šturo priopćenje židovske općine iz Mainza: “Gospođa Hedwig Reiling došla je u ožujku 1942. u Piaski kod Lublina te je ondje umrla.”

U međuvremenu, dakle usred svjetskog rata i u neprestanome strahu za sebe i svoju obitelj, Anna Seghers od svibnja 1938. do kasnog ljeta 1939. u najoskudnijim uvjetima piše “maleni roman”, kako ga isprva naziva, ili, kako glasi radni naslov, Novela o sedam križeva. Prema vlastitim izjavama Anna Seghers posjedovala je četiri primjerka svog rukopisa, koja je razaslala u nadi da će biti objavljen. Bez obzira na to je li se priča koja slijedi točno tako odigrala ili nije, ipak izražava egzistencijalni strah autorice koja dugo nije sigurna hoće li njezin tekst uopće biti objavljen ili je njezin rad bio potpuno uzaludan: tako je prema njezinim izjavama prvi primjerak izgorio u bombardiranju, drugi je u bijegu izgubio prijatelj, treći je dopao Gestapovih šaka, samo je četvrti, naslovljen na njezina njemačkog izdavača u SAD-u, stigao na odredište. Sama autorica, pak, ne posjeduje ni jednu jedinu kopiju teksta, prevelika je opasnost da će biti pronađen u njezinu stanu u racijama.

Silan uspjeh koji je uslijedio u Sjevernoj Americi baca u zaborav činjenicu da se ni ondje isprva ne odvija sve kako bi ona željela: Bostonska izdavačka kuća Little, Brown, doduše, prihvaća objavljivanje, ali Seghers, koja se u to vrijeme sama skrbi za obitelj, još ne dobiva honorar. Zadržavaju predujam kako bi njime platili prijevod; Seghers mora na Ellis Islandu uzimati odjeću iz donacija, cipele mora posuđivati. Godine 1942. njezin prijatelj, izdavač F. F. Weiskopf, donosi joj sretnu vijest da je Book of the Month Club izabrao njezin roman te završava ushićenom rečenicom: “Raduj se, moj narode, pala je mȁna s neba”; no tek početkom sljedeće godine Seghers dobiva petsto dolara mjesečno. Uvelike se probila hollywoodskom ekranizacijom: u četiri rate isplaćeno joj je basnoslovnih 75.000 dolara. Time je završila makar financijska patnja. Happy end. Površno i kratkoročno gledano.

Kad sam nakon te kratke biografske bilješke koja mi je još više pobudila znatiželju drugi put započeo čitati Sedmi križ, dogodilo se nešto što mi se tek rijetko događa: doslovno sam progutao knjigu u dva dana. Nakon toga sam smatrao da znam zašto je onomad postala međunarodni bestseler.

Ovom romanu prethodi rečenica: “Ova je knjiga posvećena pokojnim i živućim njemačkim antifašistima.” Sama Seghers 1938. opisuje svoj projekt sljedećim riječima: “Pripovijest, dakle, koja nudi mogućnost da se kroz sudbinu pojedinca upoznaju brojne sudbine fašističke Njemačke.” Prema tomu, tekst slijedi jasnu namjeru: shvaća se kao prilog borbi protiv nacionalsocijalista; treba pružiti presjek suvremenog njemačkog društva, a time i objašnjenje kako diše ovaj narod koji u nesreću survava ostatak svijeta, a naposljetku i sebe samoga. Dakle, nije čudo da se taj roman u SAD-u, koji je tada upravo bio ušao u rat, smatrao savršenim ideološkim i pedagoškim materijalom. Slučaj uspjelog bijega iz koncentracijskog logora sugerirao je da otpor protiv nacista može biti uspješan; a ponajprije se tu moglo naučiti nešto o mentalitetu “neprijatelja” – iako su poslije izbačene brojne aluzije na pripadnost Heislera i njegovih prijatelja Komunističkoj partiji, kao i scene poput onih s pastirom Ernstom jer su se smatrale previše razvučenima te se širu publiku htjelo toga poštedjeti. Tako je 1942. diljem zemlje u novinama objavljivana verzija u stripu, a 1944. vrlo skraćeno vojničko izdanje za američke vojnike na europskom ratištu. Sedmi križ kao udžbenik iz kulture i civilizacije.

U hollywoodskoj adaptaciji koja je uslijedila pokazuje se stvarna prednost romana, neovisna o vremenu svog nastanka. Sedmi križ u prvom redu nije knjiga koja ima namjeru poučavati, nego nešto što je po mom mišljenju rijetko na njemačkom govornom području: sjajno napisan roman koji na iznimno napet, ali istovremeno zahtjevan način oživotvoruje jedno od najvažnijih poglavlja njemačke povijesti. Mogao sam, doduše, shvatiti zašto mi je onomad, kao učeniku, knjiga bila staromodna: genitivne konstrukcije i pojmovi poput “kamen temeljac” ili ženski likovi koji su se doimali neuobičajeno pasivno. Bez obzira na to, taj je tekst od svog objavljivanja zapanjujuće dobro ostario, što se za brojne druge knjige ne može ustvrditi – uključujući i neke druge romane i pripovijetke Anne Seghers.

Što je razlog tomu? Ili drugim riječima: u čemu je književna kvaliteta Sedmog križa? Kao prvo, u nečemu veoma jednostavnome, nečemu što je prije, kad je jaz između “ozbiljne” i “zabavne” umjetnosti bio još dublji, sigurno uzrokovalo frktanje: Anna Seghers prava je majstorica napetosti. Odmah je jasno zašto je Hollywood posegnuo za tim tekstom. Istinski filmski dojam ne ostavlja samo omiljeni motiv bijega, koji na preko četiri stotine stranica stalno nudi pokret i iznenađenja koji doslovno ostavljaju bez daha. Ono što čitatelja tjera da nastavi čitati jest nenametljivo, ali zato utoliko djelotvornije odgađanje radnje. Pravi zaplet, Heislerov bijeg, ne prepričava se jednolinijski, nego se stalno prekida kako bi se prešlo na jedan ili više od trideset drugih likova romana; na taj način nastaje sveukupno više od stotinu epizoda. Glavni lik, Georg Heisler, ima, uz nekoliko značajnih ograničenja, potencijal za heroja ili barem za ono što se nekad vjerojatno nazivalo “pravim muškarcem”, koliko god bio grub i nedokučiv, pa čak i beskrupulozan – tȁ zbog druge je na cjedilu ostavio ženu s njihovim zajedničkim malim djetetom – pravi ženskaroš, kojem je na kraju čak dopušten i mali flert s konobaricom, dok roman unatoč svim prethodnim strahotama kroči prema sretnom završetku.

Ovaj filmski pristup nastavlja se i u stilu: prijelaz posljednje rečenice prologa, “Dokle li je stigao?”, na početak prvog poglavlja s Franzovom veselom vožnjom bicikla i opisom njegove fizionomije sugerira klasično preklapanje. Sedmi križ ujedno karakterizira izrazito snažna slikovna simbolika. Na općoj razini to se najjasnije očituje u aluzijama na kršćansku ikonografiju, počevši s križem iz naslova. Kao fusnotu možemo dodati da motiv sedam križeva nije izum autorice Seghers, već je riječ o posebno podmukloj kaznenoj mjeri koja je zaista primijenjena 1936. u koncentracijskom logoru Sachsenhausen nakon jednog nažalost neuspješnog bijega – za što je autorica vjerojatno čula. Među daljnjim kršćanskim motivima spomenimo samo aluziju na zmajoubojicu u imenu glavnog lika (Georg = Juraj), njegovu prvu noć bijega u katedrali u Mainzu, Wallaua, koji poput mučenika ostaje postojan čak i u trenutku krvave smrti, Bachmanna koji izdaje Wallaua i objesi se poput Jude, gostionicu Kod anđela na kraju i uopće brojku sedam koja se ne pojavljuje samo u naslovu već i u strukturi od sedam poglavlja, od ponedjeljka do nedjelje, svojevrsna Knjiga postanka na kraju koje je možda ne baš sve, ali ipak ponešto ponovno dobro, barem za Georga Heislera.

Koliko god su ovi kršćanski simboli uočljivi, njihova uporaba u romanu ne odgovara njihovu izvornom značenju. Iako je katedrala u Mainzu sagrađena “neiscrpnom snagom naroda”, u romanu je prikazana kao “utočište u kojemu se može smrznuti”, mjesto “preko mjere ponosnih” biskupa i kraljeva; sedmi križ ostaje prazan; Georg Heisler nije Mesija, već sasvim običan čovjek, sa svim svojim slabostima, koji se ne tješi nekom apstraktnom budućnošću, nego smisao svog života na kraju shvaća u sadašnjosti: Želi otići u Španjolsku kako bi se borio protiv fašista u građanskom ratu.

Ova ukorijenjenost u svakodnevici ogleda se i u stilu Anne Seghers. Za razliku od njezina zagovornika Hansa Hennyja Jahnna ili Thomasa Manna, rečenice su joj umjetnički jednostavne, prevladava parataksa. Sve je u službi slikovitosti, bilo u klasičnim akcijskim prizorima poput Bellonijeva bijega preko krovova ili u usputnim, ali sugestivnim opisima prirode: “Sad se magla toliko podigla da je kao pahuljasto nebo lebdjela iznad krovova i drveća. A sunce je visjelo zagasito i blago poput svjetiljke u zastoru od gaze iznad kvrgave seoske ceste u Westhofenu.” Prizori poput ovih naknadno pojašnjavaju zašto je mlada Netty Reiling za pseudonim odabrala ime slikara, nizozemskog slikara Herculesa Seghersa (oko 1590. – 1638.), poznatog ponajprije po realističnim pejzažima i određenom utjecaju na Rembrandta. Doktorski rad Anne Seghers iz 1924. nosio je naslov “Židovi i židovstvo u Rembrandtovim djelima”. Ovdje ju je također zanimalo prikazivanje nepatvorene stvarnosti: prema njezinoj tezi, Rembrandtu su kao modeli u svom siromaštvu služili neasimilirani istočnoeuropski Židovi, a ne “sjajna sefardska zajednica” službenog židovstva. Njegov je cilj ponajprije bio “prikazati stvarnog Židova, pojedinca, na temelju poznavanja njegove biti i izgleda”. Na neki je način Anna Seghers na sličan način “tragala za stvarnošću”, postižući učinak kojemu su se njezini kolege često divili. Jer kako je mogla u egzilu dati tako intenzivan i točan prikaz suvremene Njemačke? Tu je, s jedne strane, već spomenuti “izvorni utisak” koji je na Seghers u djetinjstvu ostavio krajolik oko Mainza. S druge strane, iznimno je pomno istraživala; činjenica da su svi dokumenti u njezinu romanu postali dijelom pripovjednog toka upravo je jedna od njegovih daljnjih kvaliteta. Tako je Seghers razgovarala s izbjeglicama i čitala opsežnu literaturu poput Smeđe knjige o Hitlerovu teroru i paležu Reichstaga ili izvještaj münchenskog zastupnika Komunističke partije Njemačke Hansa Beimlera o njegovu zatočeništvu u koncentracijskom logoru Dachauu, iz kojeg je pobjegao da bi, poput Georga Heislera, sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu, gdje je poginuo 1936.

Uz ovo slavlje preciznog opisa i običnosti, koje kulminira u liku pastira Ernsta, tako zanemarenog u američkom izdanju, koji na svom brežuljku doslovno stoji iznad svega, pojavljuje se nešto što, iza sve te opipljive konkretnosti, otkriva metafizičku dimenziju (koju ne treba brkati s religijskom): glas sveznajućeg pripovjedača. Taj je glas uvijek nevidljiv, ali sveprisutan obzor koji okružuje likove i osigurava da se događaji čak i u trenucima najveće brutalnosti, kao što je Wallauova smrt, ne doimaju uzaludnima i besmislenima. Ovaj glas prepoznaje “kamen temeljac”, ili kako glasi u slavnom završetku iz usta bezimena kolektiva: “Svi smo osjećali kako duboko i strahovito vanjske sile mogu prodrijeti u čovjeka, sve do dna njegove duše, no osjećali smo i to da duboko u duši postoji nešto nedodirljivo i nepovredivo.”

Tko bi se danas još usudio napisati takve rečenice? A posve je moguće i to da je nakon 1945., kad su objelodanjeni svi užasi nacističke vladavine, koji su sigurno nadilazili i tadašnju imaginaciju Anne Seghers, ovakav jedan odlomak zvučao gotovo preblago s obzirom na počinjeno. Neobično, ali upravo me te autorske dionice pri ponovnom čitanju najdublje diraju. Danas bi se okrutnosti logorskih zapovjednika jasnije izložile, a Heislerov bi flert na kraju bio razuzdaniji; no ponajprije bi ton tu i tamo postao ironičan, a naposljetku možda i ciničan jer nakon dva svjetska rata znamo koliko je naša vrsta beznadan slučaj. No to što je Anna Seghers u trenutku najveće egzistencijalne prijetnje stvorila, to književničko “pa ipak”, tu vjeru u humanizam, taj svjetionik koji nas u mračnom svijetu punom nečovječnosti ohrabruje da nikad ne odustanemo i da ostanemo ljudi, kud puklo da puklo, na tome bismo trebali, na tome moramo biti zahvalni.

S njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković